Emigranti – Kosovska lekcija

0
1558

U ruke su mi došli neki podaci iz starih arhiva koji se odnose na događaje koji su se odvijali u manje više neprekinutom kontinuitetu od pre šezdeset do pre nekih trideset – četrdeset godina.

Premda se struka ne može saglasiti u pogledu toga koji bi vremenski period trebalo da prođe kako bi se događaji osmotrili sa istorijske distance, uzima se da je taj period 50 godina.

U praksi je slučaj drugačiji – dosijei se otvaraju onda kada se proceni da ne mogu ugroziti uspostavljeni poredak ili ako je postupak njegovog uspostavljanja toliko odmakao da ga nikakva saznanja ne mogu više ugroziti.

Ali šta ako je ono što se nalazi u retkim arhivima i radovima važno za današnjicu i ako može presudno da utiče i na opstanak države, ima li smisla oklevati? Mudro bi bilo ne samo objaviti, već i ubaciti i u školske udžbenike, pa bi učenici shvatili da je istorija jedan vrtoglavi kaleidoskop koji u svom kružnom kretanju zagrebe najčešće na različitim, a ponekad i na istom mestu i da se samo okolnosti vezane za epohu menjaju, dok su sami događaji toliko nalik ispod površine, da se olako može predvideti ponavljanje događaja.

Pred očima mi igraju redovi: ,,Između 1966. i 1972. teritoriju Kosova i Metohije i u manjem obimu i Sr Makedonije i Sr Crne Gore zapljucnuo je novi talas ‘političkih izbeglica’ iz Albanije. SFRJ i SR Srbija, čiji je Kosovo i Metohija deo, ovog puta ih dočekuju poboljšanim uslovima i velikodušnim prijemom. To znači da je za albanske emigrante usppostavljen žiro račun Pokrajinskog sekretarijata za zdravstvo i socijalnu politiku (broj 684-697-6-21), na kome su se nalazila federalna sredstva za ,,zbrinjavanje i integraciju izbeglica“

Tu ćemo se zaustaviti. Paralela sa današnjicom je jasna i vidljiva Sada imamo EU fondove koji na računima uplaćuju sredstva za zbrinjavanje migranata na teritoriji Srbije.

Ovaj račun formiran je Rešenjem Saveznog saveta za zdravstvo i socijalnu politiku (07/II br. 646/67.) od 18. oktobra 1968. godine.

Uveden je i izmenjen režim prihvata izbeglica s (što je neuobičajeno u dotadašnjoj praksi) ključnom ulogom pokrajinskog MUP (SUP Kosova).

Za to vreme na Kosovu i Metohiji situacija polako počinje da eskalira. Kako je na teritoriji SAP Kosova rasla koncentracija i brojnost albanskih emigranata, tako su počeli da se javljaju najpre sporadični, a zatim i sve češći i žešći izgredi, sve do otvorenog nasilja nad nealbanskim stanovništvom koje je eskaliralo već šezdesetih. Pravi napadi na srpska groblja registrovani su 1964. godine.

U selu Dobrešu, koje je šezdesetih imalo 160 srpskih kuća (1989. godine samo PET!), prvo skrnavljenje grobova odigralo se tokom prve polovine 1966. godine.

Da Vas podsetimo:  „Loših 100 čine Srbiji zlo...“ (2)

Albanski emigranti

Promenama prilika na Kosovu u korist ubrzanog naseljavanja migranata i albanizacije južne Srbije doprineo je tzv. Brionski plenum CK SKJ, kao i sam državni vrh SFRJ, Sr Srbije i naročito SAP Kosova, koji su pokrenuli akciju uništavanja tragova sopstvenih subverzivnih veza sa NSR Albanijom, uključujući i deo koji se odnosio na Prizrenski proces, na kome je SDB utvrdila i prikupila dokaze o neposrednoj vezi između najviših funkcionera SAP Kosova: Džavida Nimanija, Mehmeta Hodže, Ismeta Šaćirija, Dževdeta Hamze i drugih, obaveštajnom službom NSR Albanije. Tada su brojni rodoljubi i pošteni obaveštajci proglašeni za ,,deformacije u Službi“ koji ,,rade na podrivanju bratstva i jedinstva“, te su, kao takvi, uklonjeni iz resora i oterani u penziju.

Na čelo Pokrajinskog Sekretarijata za unutrašnje poslove Kosova i Metohije postavljeen je Dževdet Hamza – albanski emigrant.(!!!) Inauguraciju novog sekretara i prelaz jedne od najvažnijih poluga vlasti u ruke albanskim emigranata ponosno je pratio Jovan Veselinov lično.

Istovremeno, obimna dokumentacija SDB, SUP Kosovo je uništena.

Sve brojniji emigranti iz Albanije besplatno se školuju, daje im se prioritet pri zapošljavanju, te tako, ubrzo zauzimaju pozicije u društvu i prave karijere.

Na primer, na Univerzitetu u Prištini profesorsku katedru dobijaju Idriz Ajeti i Ali Hadri – ljudi sumljivih doktorskih disertacija i sa neregulisanim državljanstvom.
Istovremeno na čelo Pokrajinskog zavoda za obrazovanje dolazi albanski emigrant, Dželjadin Tobdžiju. Predsednik Prosvetnog saveta Kosova postaje Ismet Dehirija, dok u Savet Pokrajine Kosovo ulazi još jedan albanski emigrant, Tahi Juhija, dok prištinskom službom Hitne pomoći rukovodi Dr Demaj Veselji, (koji će rukovoditi i procesom zataškavanja tada poznatog slučaja pokušaja silovanja Srpkinje pacijentkinje u kolima hitne pomoći);

Prizrensku gimnaziju vodi emigrant Ali Kemal Dida.

Emigrantski lobi dobija i jednog pukovnika tadašnje milicije i jednog komandira Škole milicije.

Savezni SUP pokrenuće evidenciju kretanja i života emigranata tek od 1975. (!!)

Usledio je treći veliki talas tzv ,,političkih izbeglica“, po nekim podacima reč je o broju od 40.000 iz Albanije.

Crno na belo: otkup zemlje od Radović Mitra iz Istoka za emigranta

SAP Kosovo im, uz pomoć pokrajinskog SUP, obezbeđuje tzv. privremeni smeštaj širom Kosova i Metohije, uglavnom u seoskim sredinama, kao i novčanu pomoć iz federalnih fondova, koju primaju od trenutka dobijanja izbegličkog statusa do trenutka tzv. integracije u društvo, odnosno do situacije kada, u poklonjenim im kućama i besplatno dobijenim imanjima (koja nisu smela biti manja od 4 ha), sa poklonjenim pokućstvom, nameštajem, stokom, kompletnim tehnikom i oruđem, dobiju svoju prvu plaćenu žetvu.

Da Vas podsetimo:  Oj Kozaro, širi svoje grane – nova nemačka ofanziva

Međutim mnogi su pomoć dobijali i posle tzv. integracije u društvo, kako je docnije objašnjeno ,,usled nemarnosti nadležnih organa.“(!)

Albanski emigranti su pomoć dobijali i prilikom rađanja dece, upisivanja u školu ili na kurseve, smrtnih slučajeva u porodici i sl.

Postalo je političi korektno zbrinjavati albanske izbeglice i ta euforija proširila se i na brojne Srbe, iako su zbog toga stradala upravo srpska imanja, jer su za tobožnje zbrinjavanje – u stvari naseljavanje – migranata otkupljivana isključivo njihova imanja. Usled diskriminatorskih zakona i privilegovanja došnjaka, proces iseljavanja nealbanaca podstaknut je širom pokrajine.

Međutim, zanimljivo je da je, posle prvih delegatskih pitanja i pokušaja da se zaustave ovi procesi, o Federalnim fondovima, otkupu srpskih imanja u korist albanskih emigranata, Pokrajinski Sekretarijat za zdravstvo i soc. politiku SAP Kosova odlučio da likvidira dokumentaciju koja je godinama pratila ovaj proces. Na taj način bi obimni materijal, evidencija i spiskovi albanskih emigranata na fondovima pomoći SFRJ bili zauvek izgubljeni, pa bi svaki migrant mogao da tvrdi da je rođen na teritoriji SAP Kosovo te da mu prippadaju sva prava koja jedan starosedelac ima.

Ipak je deo dokumenata spasen i na osnovu njih , iz dosijea 533/5 za 1968. i 1969. godinu, upada u oči da se tretman koji su uživale izbeglice odnosno emigranti (u dokumentaciji su oba izraza ravnopravno u upotrebi ) značajno razlikuje od onog koji je očekivao (a očekuje i danas) izbeglice, odnosno emigrante iz ostalih susednih zemalja.

Takozvana socijalna pomoć, koja je tim tzv. izbeglicama isplaćivana do njihove ‘integracije u društvo’, a čiji se iznos kretao od 200,00 do preko 700,00 din. mesečno, nije se razlikovala od jugoslovenskog proseka mesečne zarade.

Prizren 1965. – Foto: Henri Kartije Breson

Pokrajinski organi su potpuno zanemarili okolnost da broj lica koji se nalazi na spiskovima primljenih albanskih emigranata nije u skladu i znatno prevazilazi onaj broj koji je uporno predstavljan delegatima Skupštine SR Srbije. Tim emigrantima su, do trenutka ‘integracije’ u srpsko društvo, pružane i druge značajne povlastice.

Tako emigrant sa ‘osnovnim brojem’ 02-1737/68, Ljušaj Malje Muslija nastanjen u Gnjilanu, ulica Musa Zim br.16, lice sa stalnom socijalnom pomoći u iznosu od 303, 00 din. mesečno, dobija 22. aprila 1969. god. novčanu pomoć od 80,00 dinara za – novorođeno dete. Sličnu pomoć dobija 20. novembra 1968. i emigrant sa ‘osnovnim brojem’ 02 – 1594, Parlaku Fehopa Destan, nastanjen u selu Varoš kod Uroševca, sa stalnom novčanom pomoći od 516, 00 din. mesečno, zatim emigrant sa ‘osnovnim brojem’ 1548, Ćuni M. Nebija, nastanjen u selu Topličanu kod Suve Reke, dobija jednokrtnu pomoć u iznosu od 500,00 dinara za „školovanje pri Upravno – administrativnoj školi u Prištini“ (otac Ćuni H. Mon izdržava još tri člana i uživa stalnu soc. pomoć u iznosu od 410 din. mesečno) itd… nižu se imena, mesta na kojima su emigranti nastanjeni, novčani iznos i namena za koju je dodeljen…

Da Vas podsetimo:  NP “Otadžbina“ poziva Srbe sa KiM da se ne sele koliko god bilo teško jer “naše vreme tek dolazi“!

Sva ova rešenja, zeleno svetlo za trajno naseljavanje i dodelu stalnih novčanih isplata kao i periodičnih davanja albanskim emigrantima, potpisali su Fajzli Kajtazi, dugogodišnji sekretar za zdravlje i soc. politku SAP Kosova i Neđo Borković (u jednom periodu i potpredsednik Skupštine Jugoslavije). Sva rešenja, bez izuzetka, sadrže značajnu činjenicu – da je najveći broj izbeglica iz NSR Albanije kojima je dodeljeno redovno mesečno novčano davanje jugoslovenskog Fonda za strane državljane, ilegalno je prešao najpomnije čuvanu granicu (nakon Informbiroa) sa čak četiri, pet pa i desetak članova porodice, u nekim slučajevima i sa brojnom stokom i stadima ovaca!

Ti trajno zbrinuti emigranti bili su razmeštani po svim većim i manjim mestima Kosova i Metohije, a najviše u Uroševcu, Štimlju (i pored nepoznavanja srpskog, odnosno tada srpskohrvatskog jezika, i pored činjenice da su brojni kvalifikovani i obrazovani Srbi bili nezaposleni, dva emigranta su ubrzo dobila posao kao predavači u lokalnoj osnovnoj školi. Jedan dobija čak i kredit za kuću iako u trenutku podnošenja zahteva nije bio državljanin, niti je imao zemljište u vlasnišvu na kome bi zidao! ( Boravio je, bez prava svojine, u onoj kući i na onom zemljištu gde je bio privremeno smešten, no to ih nije sprečavalo, a tradicionalno poslušništvo i aminovanje lokalnih birokrata svemu je samo išlo na ruku. Zatim u Istoku, Vitini, Prizrenu, Suvoj Reci, Đakovici, Gnjilanu i Peći – u svim ovim srpskim gradovima i mestima pridošli emigranti očekivali su ,,integraciju“ što je, pored besplatnog zdravstvenog osiguranja, krova nad glavom, školovanja, značilo: sopstveni posed (od najmanje 4ha) kuću, pokućstvo, belu tehniku, posteljinu, seme, poljoprivredne mašine, pa čak i besplatnu žetvu useva!

Kako je sve ovo spovođeno jasno je iz primera albanskih emigranata Ramadana, Miftara i Hisenija Pepoši koji su naseljeni na imanjima Miloša, Svetislava i Radmile Jovanović iz sela Drobeša kod Vitine, koja su bila prinudno otkupljena od vlasnika.

kmnovine.com

__________________

Za izvor korisnih informacija pri pisanju teksta korišćena su, osim privatnog arhiva koji je ustupljen za potrebe teksta i sledeća dela:

Emigranti, Predrag Živančević, Eksportpres, Beograd 1989.

Nasilje iza paravana vlasti, Mirko Čupić, Jedinstvo, Priština Dnevnik Novi Sad, 1989.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime