Evo nama opet mirotvoraca

0
1453

Zaključci Filipa Davida o ratu i miru na Balkanu jesu zaključci „malog Perice“, ali efekti toga daleko su od dobrodušne naivnosti.
antiratOpšte je mesto da svakoj oružanoj agresiji obavezno prethode operacije podrivanja efikasnosti obaveštajno-bezbednosnog aparata i pasivizacija borbenog morala naroda i države kojima je namenjena uloga žrtve. S tim u vezi ili ne, visoki patetični tonovi antiratnih truba već su počeli da se šire društvenim mrežama i regionalnim medijima na Balkanu. Prenaglašeni i beskompromisni pacifizam liberalnih elita i poruke „običnih ljudi“ koje su „zapalile region“, slično kao i 90-tih, ovih dana se spajaju u alanfordovskom zaključku kao toposu svakog zdravorazumskog rezona – mir je bolji od rata. Ipak, većina tih tekstova, koji obiluju izlizanim frazama i nesuvislim moralisanjem, po pravilu previđaju činjenicu da za rat, za razliku od tanga, nije potrebno dvoje, već samo namera i odvažnost jedne strane da primeni nasilje u pokušaju ostvarenja svojih ciljeva i nespremnost druge da se preda.

Dobar primer ispraznog defetističkog prenemaganja uvijenog u oblandu antiratne apelacije je tekst Filipa Davida koji je Blic preneo pod nazivom Zar nije dosta? Političari su nas naučili da se mrzimo. Već u naslovu ističe se jedna od glavnih teza koja se provlači kroz pisma duboko zabrinutih i altruistički nastrojenih liberalnih intelektualaca koji ovih dana panično pritiskaju tastere za uzbunu – odbacivanje državnog i/ili nacionalnog kolektivnog identiteta. Za Filipa Davida i njemu ideološki blisku elitu, izraslu iz titoističkog šinjela, prvo lice množine postoji samo kad se povlači crta između svih jugoslovenskih naroda, sa jedne, i političara, sa druge strane. Tako „političari“ u njegovom apelu, kao i u svim sličnim vapajima koji su u poslednje vreme preplavili medijski prostor, nisu predstavljeni kao ono što po vokaciji jesu – predstavnici država i naroda koji ih bira – već kao neka dobro umrežena interesna grupa koja zbog vlastite koristi građane gura u ratno stradanje. Čak i kada bi to bilo tačno, istorija nas uči da nijedan moderni rat na Balkanu nije nastao zbog „neodgovornih političara“, već svesnim i usmerenim delovanjem velikih sila. A o njima David, u duhu ovdašnjih posttitoističkih liberala, ne progovara ni reč.

Da Vas podsetimo:  „Oluja“ Sredstvo kojim je rešeno srpsko pitanje u Hrvatskoj

DUH TITOISTIČKIH SIMETRIJA

Nekome ko se ne identifikuje sa državom u kojoj živi nije važno što srpski premijer, sa njemu svojstvenom prenaglašenošću, insistira na sprečavanju sukoba po svaku cenu, na momente čak prelazeći liniju koju odgovoran lider sebi sme da dopusti, poput one da smo „spremni da platimo bilo koju političku cenu“ da bismo sačuvali mir. Nebitno je i što je celom srpskom diplomatskom koru zabranjeno da reagujue na otvorene provokacije iz Hrvatske, kao i to što bošnjački član Predsedništva BiH Bakir Izetbegović ne samo da odbija da se ogradi od onih koji Srbe nazivaju nacistima i Republici Srpskoj prete ratom i nestankom već navodi da ih razume i da se radi o „patriotama“.

Sve je to manje bitno za Filipa Davida kome je Srbija primarni krivac za nestabilnost regiona, pa valjda zbog toga nije smatrao korisnim da svoju antiratnu agitaciju podeli i sa čitaocima, recimo, Večernjeg lista ili Dnevnog avaza (gde su mu, s obzirom na istoriju njegovog dugogodišnjeg angažmana, vrata sasvim sigurno širom otvorena), nego u Blicu piše o „mraku u ljudskim glavama“, povlačeći analogije sa 90-tim. Moglo bi se na osnovu Davidovog teksta postaviti još mnogo pitanja, recimo zbog čega u godini u kojoj je čak i u njegovim krugovima proskribovana krajnja desnica u predizbornoj kampanji potencirala ekonomske teme piše kako se izbori dobijaju „na porukama netolerancije, nepoštovanja, vređanju i psovanju“. Ali nema potrebe jer je svakom nepristrasnom i objektivnom čitaocu jasno da on bez ikakvog smisla i logike u isti koš gura narode sa različitim istorijskim iskustvima i kolektivnim psihologijama, u potpunosti u duhu titoističkih analogija u kojima su srpski pandan ustašama četnici, a Jasenovcu Srebrenica… A kada te simetrije i patetični pozivi na mir prevladaju u javnom prostoru, tada bi svaka inicijativa za odbranu svog naroda i države trebalo da izgleda kao ratno huškanje.

Da Vas podsetimo:  Sramota je takva vremena i takve junake ne pamtiti

ŠIRENjE APATIJE

Međutim, uvek pomalo autošovinistički nastrojena liberalna elita i njen aktivizam koji se uvek svodi na iste zaključke i stavove manje su upadljivi od pisama „običnih ljudi“ koji, krajnje naivno i dobronamerno, veruju da je sukobe moguće sprečiti zatvaranjem očiju pred pretnjama i širenjem apatije. Oni iskreno ne mogu da shvate kako se to svaki put na ovim prostorima iznenadno uskovitlaju stari restantimani kad na globalnom i makroregionalnom planu dolazi do velikih geopolitičkih promena. Običnom čoveku, koji brine svoje brige i ne želi da se svetski problemi prelamaju preko njegovih leđa, neuhvatljiva je nevidljiva istorijska razdelna linija koja se jasno ukazuje kad god neka od velikih sila poželi da odigra na ratnu kartu. U njegovoj vizuri zaista deluje da političari zbog ličnih problema i razmirica teraju narode da se međusobno mrze, uvlačeći ih u svoje ratove, iako je cela stvar, naravno, mnogo kompleksnija. Centralni Balkan je u svetskim okvirima potpuno jedinstven region jer su u njemu duboko ukorenjene religijske, civilizacijske i etničke barijere između tri naroda koja govore istim jezikom, pa se građani na svakoj od strana lako poistovete sa svima razumljivim emotivnim porukama običnog čoveka koji dobronamerno ukazuje na važnost održanja mira i suživota.

Ali stvari prosto ne funkcionišu na takav način. Uprkos svom idejnom i tehnološkom napretku, čovečanstvo se ni milimetar nije odmaklo od animalističkog principa vladavine jačega, pa moralisanje ugroženog o beskompromisnoj potrebi za mirom potencijalni agresor uvek nepogrešivo dešifruje kao slabost, ma koliko se ovaj pozivao na uzvišene ideale i negirao postojanje straha.

Teorija politike odavno je utvrdila da je najefikasniji način da se očuva mir održanje ravnoteže snaga. Nema tog moralnog kodeksa ili naddržavnog mehanizma koji će bolje obuzdati agresivne pretenzije od svesti o snazi defanzivnih potencijala protivnika i rizicima političkog avanturizma. Zbog toga je jačanje vojnih kapaciteta i negovanje duha sloge i zajedništva najpouzdanije sredstvo odvraćanja i garant da do sukoba neće doći. Srpsko državno rukovodstvo, ali i građani koji nasedaju na priče da se sukobi mogu izbeći ako ih ne budemo želeli, uvek bi trebalo to da imaju na umu.

Da Vas podsetimo:  Ista meta, isto odstojanje - Beograd na vodi, Zrenjanin bez vode

Ukratko, jedini garant mira bila bi snažna i odlučna Srbija, sa narodom koji je ujedinjen u ideji odbrane najvitalnijih državnih interesa. Sve drugo je samo širenje defetizma i zatvaranje očiju pred neposrednom opasnošću koja se sve vidljivije nadvija nad našom zemljom. A zaključci Filipa Davida o ratu i miru na Balkanu jesu zaključci „malog Perice“, s tim što efekti koje ta „naivnost“ postiže daleko nadilaze dobrodušnost koja je „zapalila društvene mreže“.

Aleksandar Vujović

Novi standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime