Farmaceutske kuće lažnim donacijama do nameštenih tendera

0
2707

„Poklon“ koji je Zavod za transfuziju krvi u Nišu dobio od švajcarske farmaceutske kompanije „Diahem Gramim“, aparat za analizu krvi, već je tokom prve godine korišćenja koštao ovu državnu ustanovu dvostruko više od vrednosti samog aparata, jer je donator ugovorom uslovio taj zavod da u zamenu za „poklon“ do 2021. godine kupuje, kako je u ugovoru navedeno, „dovoljne“ količine potrošnog materijala iste farmaceutske kuće ili u suprotnom „poklon“ mora da se vrati darodavcu, otkriva Pištaljka.

Ministarstvo zdravlja, od koga je Pištaljka tražila odgovore u vezi sa navodnim donacijama farmaceutskih kuća iza kojih se krije unosan posao i kršenje zakona, prvo je tvrdilo da ovakvih, uslovljenih, donacija u državnim bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama nema. Međutim, pošto je Pištaljka dostavila ugovor kojim „Diahem Gramim“ eksplicitno uslovljava donaciju kupovinom potrošnog materijala, ministarstvo je Pištaljci poslalo dopis navodeći da će taj ugovor biti raskinut.

„U skladu sa izričitim stavom Ministarstva zdravlja da ni jedna donacija koje primaju državne zdravstvene ustanove ne sme biti uslovljena bilo čime, a posebno ne nabavkom potrošnog materijala od donatora, odnosno da ugovori o donacijama moraju biti potpisani tako da zdravstvena ustanova (primalac donacije) nema apsolutno nikakve obaveze prema donatoru proistekle usled same donacije, ovim putem vas obaveštavamo da je Ministarstvo zdravlja preduzelo odgovarajuće mere i da će predmetni ugovor biti odmah raskinut“, navodi se u dopisu dostavljenom Pištaljci.

Doktorka Svetlana Miladinović, načelnica službe za medicinsku transfuziologiju Zavoda za transfuziju krvi u Nišu, koja zamenjuje direktorku koja je na odmoru, izjavila je za Pištaljku da je dan posle ovog dopisa kod njih po nalogu Ministarstva zdravlja došao šef Odseka zdravstvene inspekcije Niš Goran Stamenković.

„On je vršio inspekcijski nadzor, tražio je dokumentaciju vezanu za donaciju aparata za određivanje krvnih grupa i mi smo mu je dali. Niko iz ministarstva nas do sada nije kontaktirao u vezi sa sa donacijom tog aparata“, rekla je Miladinović.

Pištaljka nije uspela do objavljivanja ovog teksta da kontaktira sa inspekcijom i njenim načelnikom jer je on, kako nam je rečeno u toj instituciji, bio na terenu.

U međuvremenu je Pištaljka Ministarstvu zdravlja dostavila još nekoliko sličnih ugovora do kojih je došla u ovom istraživanju i zahtevala reakciju nadležnih.

Farmaceutska kompanija „Diahem Gramim“ nije jedina koja se koristi ovim trikom da bi obezbedila sebi dugogodišnji posao, ali je jedna od onih koje svoje donacije eksplicitno uslovljavaju oduzimanjem poklonjenih aparata.

„Diahem Gramim“ je 2016. godine poklonio Zavodu za transfuziju krvi u Nišu aparat za analizu krvi za koji je već tokom 2017. godine od iste firme kupljeno potrošnog materijala u vrednosti dvostruko većoj od vrednosti samog aparata. Zavod se ugovorom obavezao da će od ove farmaceutske kuće kupovati dovoljnu količinu potrošnog materijala do 2021. godine a ako „Diahem Gramim“ ne bude zadovoljan potrošnjom aparat-donaciju će uzeti nazad.

U ugovoru o donaciji koji su potpisali v.d. direktora Zavoda Vesna Knežević i direktor firme „Diahem Gramim“ Andrej Gavrilović navodi se: „Ugovorne strane su saglasne, da u slučaju da primalac donacije u periodu od 5 (pet) godina od dana zaključenja ugovora prestane sa nabavkom reagenasa od strane davaoca donacije, odnosno ukoliko Donator proceni da se aparat ne koristi u dovoljnoj meri, ugovor će se smatrati raskinutim“, piše u ugovoru o donaciji aparata „IH 1000“ vrednog 70.000 evra.

Po istom šablonu, niški zavod potpisao je ugovor o donaciji i sa firmom „Farmaferezis“ (Pharmapheresis).

Ali i u drugim ugovorima o donaciji analizatora krvi, u kojima se doduše ne navodi eksplicitno da je zavod dužan da nabavlja reagense od donatora, uslovljavanje postoji. Takve ugovore ne sklapa samo Zavod za transfuziju krvi u Nišu već i druge zdravstvene ustanove u Srbiji, a o ovoj praksi Pištaljka je pisala još 2012. godine.

Da Vas podsetimo:  Poštu tužili zbog zgrade, traže poništenje prodaje ili 15 miliona evra

Direktor kompanije „Diahem Gramim“ Gavrilović odbio je razgovor za Pištaljku, a iz te firme su nam poručili da spisak svih svojih donacija državnim zdravstvenim ustanovama ne mogu da nam dostave jer to nije u skladu sa poslovnom politikom švajcarske kompanije „Diahem AG“ čiji su oni ogranak.

I švajcarska kompanija „Diahem AG“, koja je inače distributer američke kompanije „Biorad“, odbila je da nam dostavi spisak donacija, a u svom odgovoru su naveli i da ni u jednom ugovoru o donaciji ne postoje odredbe koje obavezuju zdravstenu ustanovu da kupuje od njihove kompanije.

Kada je Pištaljka naknadno poslala ugovor sa upravo takvom odredbom, suočena sa činjenicama švajcarska kompanija nam je odgovorila „da navedena odredba ne primorava primaoca donacije da kupi reagense od Diahem Gramima“, ali i da „reagensi drugog proizvođača jednostavno nisu tehnički kompatibilni, pa ne mogu da se koriste.“

Tužilaštvo tražilo Pištaljkin izvor umesto da istraži „kvazi donacije“

Praksa davanja „kvazi donacija“ traje bar od 2012. godine. Pištaljka je tada pisala da da je firma „Junikom“ (Yunycom) poklonila Institutu za transfuziju krvi aparat „DaVinci” da bi nekoliko meseci kasnije, nakon dva neuspela pokušaja tendera koje je poništila Republička komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki, Institut za transfuziju krvi Srbije ipak direktnom pogodbom firmi Yunycom d.o.o. dodelio nabavku 120.000 testova za bolesti koje se prenose krvlju. Donacijom od 30.326 evra firma Yunycom je sebi obezbedila posao prodaje testova u vrednosti od 21,6 miliona dinara, što je skoro sedam puta više od vrednosti donacije.

Sledeće, 2013. godine, tužilaštvo je počelo da se zanima za ovaj slučaj, ali ne na način da istraži nezakonite donacije – već je, po nalogu Prvog osnovnog tužilaštva policija zahtevala od novinara Pištaljke da otkrije izvor informacije o sumnjivoj javnoj nabavci u Institutu za transfuziju krvi Srbije. Novinar je odbio da otkrije izvor informacija, a praksa nezakonitih donacija nije sprečena. Ona je nastavljena i usavršena.

Iako se u ugovoru eksplicitno preti oduzimanjem aparata ako bolnica ne potroši dovoljno njihovog materijala, Švajcarci bez problema negiraju da postoje sankcije za primaoca donacije u slučaju da ne kupuje potrošni materijal, ali onda u zagradi dodaju da takva sankcija ipak postoji, odnosno da se u tom slučaju aparat mora vratiti, jer je dat „bez naknade“.

Da li se u Švajcarskoj za donacije daje naknada i da li se donacije vraćaju u slučaju da donatoru ne donose zaradu od firme „Diahem AG“ nismo uspeli da saznamo. Na to pitanje nam nisu odgovorili, ali su nam napisali da je „namera kompanije „Diahem Gramim“ bila jednostavno da donira aparat tamo gde je to potrebno“ i da oni ugovor ne vide „kao problematičan, čak i ako jeste“.

Ipak u odgovoru se pravdaju da takva klauzula postoji samo u jednom od dva ugovora o donaciji. Pištaljka je, međutim, došla i do drugog ugovora o donaciji koji su sklopili „Diahem Gramim“ i Zavod za transfuziju krvi u Nišu.

Ugovor je iz 2014. godine, njime se takođe donira aparat „IH 1000“, doduše skoro duplo jeftiniji (30.000 evra). Odredbe ovog ugovora pomalo se razlikuju, ali i u njemu takođe postoji odredba kojom se uslovljava korišćenje reagenasa i potrošnog materijala istog proizvođača.

U Srbiji ovakvo uslovljavanje nije zakonito jer se njime izigravaju ne samo Zakon o donacijama već i Zakon o javnim nabavkama. Iz Uprave za javne nabavke su nam potrvdili da odredba obavezne kupovine „ne može da se ispoštuje“ po zakonu. Oni ipak ne smatraju da su nadležni da reaguju na zloupotrebe i objasnili da „ne mogu da tumače ugovore o donacijama“. Međutim, u toj upravi potvrđuju da po Zakonu o javnim nabavkama odredba o obaveznoj kupovini reagenasa od donatora ne može da se važi.

Da Vas podsetimo:  Slučaj „Stražar“: Tužilaštvo neće goniti bivšeg gradskog sekretara Nikolu Kovačevića

Podaci ipak pokazuju da se u ovakvim slučajevima svaki put formalno raspiše postupak javne nabavke za reagense i da, naravno, konkurencije na tenderima nema. Jedini ponuđač na tim tenderima je „Diahem Gramim“.

Naime, oko mesec dana posle potpisivanja ugovora o donaciji 2016. godine, Zavod za transfuziju krvi u Nišu kupio je od „Diahem Gramima“ reagense za aparat „IH-1000” (na slici) u vrednosti od osam miliona dinara. A narednih godina cifre su se samo povećavale, pa je 2017. za potrošni materijal Zavod za transfuziju krvi u Nišu potrošio 19,6 miliona dinara, a u 2018. godini do sada 14,1 milion dinara, a sva je prilika da će se ove godine trošiti još. Naime, u momentu kada nastaje ovaj tekst u toku je još jedna javna nabavka za kupovinu reagenasa za aparat „IH-1000“. Svaki put se raspisuje javna nabavka i svaki put je jedini učesnik na tim tenderima firma koja je aparat donirala – „Diahem Gramim“.

Dakle namera „Diahem Gramima“ „da jednostavno doniraju mašinu tamo gde je to potrebno“, kako u svom odgovoru navodi njihova krovna kompanija iz Švajcarske, donela im je zaradu oko četiri puta veću od vrednosti oba poklonjena aparata.

Firma „Diahem Gramim“ nije jedina koja donira aparate za analizu krvi. Većina prodavaca ovih medicinskih aparata objasnila nam je da ih oni ili poklanjaju ili daju na besplatno korišćenje – ali da ih ne prodaju. Ovakvo ponašanje farmaceutskih kompanija bilo bi pravi altruizam da ne postoji drugi deo priče. Naime, analizatori krvi su takozvani zatvoreni sistemi, što znači da koriste specifičan potrošni materijal samo svog proizvođača i nijedan drugi. Tako se besplatnim davanjem uređaja u stvari obezbeđuje dugogodišnji unosan posao, čak i ako u ugovoru o donaciji ne postoji izričita odredba o obaveznoj kupovini reagenasa od donatora.

Da bismo utvrdili da li je ovakva praksa uobičajena, pozvali smo konkurente „Diahem Gramima“. Prema rečima Zdenke Ivin iz firme „Interlab eksim“ (Interlab exim) u Crnoj Gori je to rešeno drugačije. „Na tenderu se kupuje i aparat i reagensi, a ponude se ocenjuju po ceni jedne analize“, objasnila nam je Ivin.

Vlasnik kompanije „Alura“ Aleksandar Lukić za Pištaljku je ocenio da donacija ne sme da povlači nikakve obaveze. „Problem je kada donirate aparat onda bolnica ima osnova da traži punjenja samo za taj aparat jer ga ima u vlasništvu. Ja uređaje dajem na korišćenje kada na tenderu dobijem posao prodaje reagensa“, rekao je Lukić.

Da je ovakva praksa koja omogućava veću konkurenciju moguća i u Srbiji potvrđuje primer ugovora koji je 2015. godine „Diahem Gramim“ potpisao sa Zavodom za transfuziju krvi Vojvodine. Ovaj zavod je na tenderu tražio medicinska sredstava za testiranje uzoraka davalaca krvi u vrednosti od oko pet miliona dinara. „Diahem Gramim“ je bio najpovoljniji ponuđač, a kao dobavljač se obavezao i da u roku od 30 dana preda naručiocu na korišćenje sam aparat „IH-1000“ za izvođenje testiranja i da besplatno obuči lekare i tehničare. Takođe se obavezao da obezbedi neprekidan proces izvođenja analiza, odnosno zamenu delova bez naknade, zamenu aparata i slično. Za analize krvi koje su drugačije od onih koje se vrše pomoću aparata „IH 1000“, Zavod za transfuziju krvi Vojvodine takođe poseduje donirane aparate.

Da Vas podsetimo:  Kako bi izgledala međunarodna istraga o izborima: Može li vlast da kaže ne?

Kao jedan od razloga prihvatanja lažnih donacija, vlasnik kompanije „Alura“ Aleksandar Lukić navodi cenu novih aparata. Zdravstvene ustanove nemaju novca kaže Lukić dodajući da se „na poklon uglavnom dobijaju polovni aparati koji su već negde u Evropi služili, pa je zato njihova vrednost niža“. On ipak ističe da se ovakvi aparati u Evropi kupuju.

„Praksa u svetu je da se tenderi raspisuju na period od tri do pet godina, što je optimalan period zbog razvoja tehnologije. U Poljskoj, na primer imate slučaj da je bio raspisan tender za uslugu analiza za period od tri do pet godina, a ne tender za aparat ili za reagense. Na taj način je firma „Roš“ (Roche) uspela da osvoji veliki deo tržišta“, tvrdi on.

Slični navodi su i u odgovoru Pištaljci od Instituta za transfuziju krvi Srbije. Oni imaju tri donirana aparata, ali ugovore o donaciji nisu želeli da dostave.

„Institut za transfuziju krvi, kao i većina zdravstvenih ustanova zbog nedostatka sredstava, nema ni dovoljno sredstava za nabavku najsavremenijih aparata“. Institut priznaje da donirani aparati troše uglavnom reagense proizvođača, ali tvrde da konkurentnost obezbeđuju tako što „se trude da poseduju više aparata konkurentnih proizvođača za testiranje i retestiranje uzoraka krvi davalaca u cilju distribucije sigurne krvi“.

Da ovakve donacije nisu po pravilima, pokazuje se i na primeru Kliničko-bolničkog centra Bežanijska kosa. Ova beogradska bolnica na svom sajtu izričito navodi da „predmet donacije ne sme biti oprema čija je upotreba uslovljena nabavkom medicinskog potrošnog materijala samo i isključivo od proizvođača predmetne opreme (zatvoreni sistemi)“.

U telefonskom razgovoru pravnica te bolnice nam je objasnila da takve donacije ne bi bile u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama. „U slučaju da se doniraju laboratorijski aparati kakvi su i analizatori krvi, morao bi da se uradi elaborat troškova pre prihvatanja donacije da bi se uvidelo da li donacija ima svrhe“, rekla nam je sagovornica iz KBC Bežanijska kosa.

Zavod za transfuziju krvi u Nišu nije odgovorio na pitanje da li su takvu analizu uradili pre prihvatanja donacije od kompanije „Diahem Gramim“. Ipak, kada smo ih pitali koliko koštaju analizatori za određivanje krvnih grupa na tržištu odgovorili su nam da se ne bave praćenjem cena aparata. „Ne ispitujemo tržište jer ne kupujemo aparate“, piše u odgovoru.

Pištaljka je kontaktirala i sa Komisijom za zaštitu konkurencije da nam objasni da li je dozvoljeno donacijama omogućiti sebi povoljniji položaj na tržištu. Iz antimonopolske komisije smatraju da to može, ali i ne mora biti povreda konkurencije.

„Kada su u pitanju mašine za biohemijske analize, poznata je praksa u privatnim laboratorijama da se besplatno ustupa aparat uz ugovornu obavezu da se koriste isključivo reagensi tog dobavljača, što umanjuje inicijalne troškove poslovanja dok proizvođač može garantovati adekvatnost rezultata samo upotrebom njegovih reagenasa“, piše u odgovoru komisije.

Oni takođe navode da obavezna „eksploatacija“ potrošnog materijala koji je u vezi sa primarnim aparatom može ali najčešće nije povreda konkurencije. Ipak navode da se prilikom prihvatanja donacija u zdravstvenom sektoru mora biti obazriv i imati što šire mogućnosti snabdevanja.

Da bismo od Komisije za zaštitu konkurencije dobili konkretniji odgovor, kako tvrde, moramo da pokrenemo inicijativu za postupak kojim bi se utvrdilo da li je u slučaju doniranja medicinskih aparata bilo nezakonitosti. Takvi postupci u proseku traju dva-tri meseca, rečeno nam je u Komisiji za zaštitu konkurencije.

Republički zavod za zdravstevno osiguranje koji plaća skupocene reagense do objavljivanja ovog teksta nije Pištaljci odgovorio na pitanja.

Snežana Đurić
pistaljka.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime