Fašisti

1
1931

Bleiburg, 160509. Sredisnja komemoracija zrtvama Bleiburske tragedije i Hrvatskog kriznog puta na Bleiburskom polju u Austriji. Na slici: okupljeni sa ustaskim kapama. Foto: Marko Miscevic / CROPIXHrvatske političke akcije Srbe i Srbiju definitivno smeštaju u okvir nezapadnog sveta, sa kojim se valja obračunati

1.
Verovatno da ne postoji politički pojam u koji je ono na šta se izmetnuo liberalni diskurs ugradilo toliko značenja kao što je to nacizam/fašizam. Otud, ne postoji ni pojam čija su se savremena učitavanja toliko odlepila od njegovog osnovnog i istorijskog značenja. Biti „fašista“ u govoru savremenih globalističkih elita ne znači samo biti sa one strane političkog legitimiteta već i sa one strane antropološkog identiteta. „Fašisti“ nisu ljudi, oni su „polusvet i šljam“, i borba protiv njih određena je samo ciljevima uništenja „fašista“, a da nije pritom obavezana ni načelima, ni pravilima, ni obzirima.

Kad je Slobodan Milošević – inače preteča današnjih „fašista“ – postao upravo to u diskursu zapadnih medija, ništa više nije stajalo pred Martijem Ahtisarijem da, pregovarajući s njim, pokaže na ravan sto koji ih je delio, ilustrujući na šta će ličiti Srbija ako se Milošević ogluši o zahteve Zapada. Blef? Ne, protiv „fašista“ ne postoji blef zasnovan na preterivanju. Srbija na čijem čelu je jedan „fašista“ bila je daleko od toga da je planerima NATO operacija nezamislivo da bude poravnata raketama kao sto.

2.
U međuvremenu globalističke elite su epitetom „fašiste“ okitile i Vladimira Putina i Gadafija, u jednom času i Koštunicu (napisana je čak i jedna sramna naručena knjiga o njegovom „klerofašizmu“), zatim Orbana, Le Penovu, Asada…; „fašisti“ su bili i ruski borci protiv baštinika Bandere u istočnoj Ukrajini, da bi nekom momentu to postali čak i bregzitovci Faraž i Džonson, dok su pripreme za proglašenje fašiste nad fašistima – Donalda Trampa – odmakle toliko daleko da se čeka još samo pritisak na dugme.

I najpovršniji utisak o pomenutim figurama otkriva njihovu verovatno jedinu zajedničku tačku na koju je uprt objektiv globalističkih elita. Naime, nijedan od njih nije (bio) liberal, nijedan od njih nije delio pogled na svet globalističkih elita, i svaki je pružio otpor. I to je ono što danas liberalni diskurs zapravo prepoznaje iza pojma „fašističkog“.

3.
Ali, dok se u nasilnoj terminološkoj zbrci jedna strana stakla zamagljuje, druga se bistri. Komandant zloglasnog ukrajinskog bataljona Azov Andrej Bilicki, ponosni nastavljač tradicija ukrajinskih nacista iz Drugog svetskog rata, dospeo je i do Evropskog parlamenta, gde je govorio o ruskoj agresiji. Dve godine kasnije, Branimir Glavaš, još ponosniji ustaša koji se hvalio svojim zločinima nad Srbima, ostavljajući za sobom, kao svedočanstvo pripadnosti, niz fotografija ispod portreta Ante Pavelića, optužio je Srbiju da na njenom čelu stoje „okoreli neofašisti“.

Pokušamo li se zagledati u budućnost, videćemo Glavaša kao nacističku preteču liberalnog diskursa u „miloševićevizaciji“ današnjeg Beograda, što je, doduše, već započelo u govoru delova srpske NVO scene, opozicije i liberalnih elita. (Otud, paralela između Glavaša i notornog Dinka Gruhonjića, koji veruje da Srbiju vodi „ološ i šljam“, ne može biti bez osnova.) Možda se primeri Bilickog, Glavaša i Gruhonjića mogu čitati i kao dokazi o istorijskom izvitoperenju osnovnih političkih vrednosti, ali takav zaključak, čak i kad bi bio ispravan, nikog neće učiniti pametnijim. Ovde se radi se o nečem drugom.

Da Vas podsetimo:  Ko je podmetnuo ”papsku krunu” u srpsku istoriju?

4.
Dok, sa jedne strane, globalne elite svoje neliberalne protivnike tovare epitetima „fašizma“, istovremeno u Istočnoj Evropi podstiču oživljavanje, jačanje i legitimizaciju nastavljača tradicija kvislinških pokreta iz Drugog svetskog rata. Iako to današnji Berlin ispunjava potpunim užasom – jer Nemačka, ma šta o njoj mislili, povratak te ideologije u Evropu ne vidi kao priliku, već kao uvod u novu katastrofu – zemlje Pribaltika svoj simbolički bedem protiv Rusije grade upravo na restauraciji pronacističkih pokreta iz Drugog svetskog rata. Šta zaključiti o Ukrajini, za koju se dugo verovalo da joj je tradicija crvenoarmejskog antifašizma tokom decenija ugušila političko sećanje na banderovske naciste. Ali njeno osamostaljenje, zatim Narandžasta revolucija iz 2004. i konačno Februarska revolucija, deset godina kasnije, doneli su rast antiruskog diskursa, koji je neizbežno bio praćen oslobađanjem nacističkog duha iz boce.

Dok se borila za ulazak u EU, zaviseći od volje osetljivog Berlina, Hrvatska je u javnom govoru čak preterivala veličajući svoju jedva postojeću antifašističku tradiciju iz Drugog svetskog rata. Ali ulazak u EU, posebno pošto je pre dve godine potpala pod punu američku kontrolu, u Hrvatskoj je potpuno oslobodio ustašku liniju državne politke.

Naravno, ovde se uočavaju dve pravilnosti. Prva, sve istočnoevropske zemlje u kojima je ponovo probuđen duh nacizma mnogo su bliže Vašingtonu nego Berlinu. I, drugo, jačanje antiruskog diskursa u javnom prostoru tih zemalja proces je koji prate njihova paralelna fašizacija i sve druge vrste isključivosti. (Trend razvijen po ta dva osnova prepoznaje se čak i u zemljama u kojima je ta tradicija znatno slabija, poput Poljske.)

5.
Zato nisam siguran da bi u vraćanju ustaštva u Hrvatsku trebalo tražiti istorijske i genetske korene umesto da se prepoznaju politički ciljevi tog fenomena. Jer nema sumnja da, kad Glavaš ispod Pavelićeve slike proziva Beograd za „neofašizam“, on to čini jednostavno zato što je ustaša. Ali, kad njegov iskaz ne samo da ostane bez osude nego i stekne jasne crte socijalno prihvatljivog, to znači da je počela mobilizacija hrvatskog društva na vrednostima nacizma i da se to radi pod kontrolom SAD. Zašto?

Pre svega, istoriografska istraživanja u poslednjih par decenija otkrivaju neku vrstu kompatibilnosti interesa liberalnih prestonica Londona i Vašingtona sa nacističkim Berlinom iz 30-tih godina, koji je bio usmeravan i konačno usmeren za pohod na istok. Danas su stvari još direktnije: isto onako kako je na Bliskom istoku i Centralnoj Aziji decenijama jačao radikalne islamističke pokrete, Vašington danas obnavlja ideju Jozefa Pilsudskog, formirajući od Estonije do do Hrvatske, od Baltika do Jadrana, zajednicu zemalja projektovanu da zaustavi prodor ruskog uticaja u Evropu. Kao što ni Pilsudski nije imao defanzivne namere, verujući u svojoj megalomaniji da će Intermarijum dovesti do raspada sovjetske imperije, nema ih ni Vašington, uveren da nacizam daje i vezivno tkivo i neophodnu dozu agrsivnosti zemljama koje bi trebalo da budu na prvoj liniji prema ruskom prodoru u Evropu. I to je i razlog i cilj afirmacije nacizma, koji donisi rast netrpeljivosti ne samo prema Rusji već i njoj bliskim zemljama, među kojima je i Srbija.

Da Vas podsetimo:  PORAZNO! Srednjoškolci u Mitrovici ništa ne znaju o ubistvima 8000 civila na čijim humkama se deca sankaju!

6.
Intermarijumski nacizam veoma brine Angelu Merkel, kojoj je jasno da njegova provala uz podršku SAD može da se prelije i preko granica Nemačke, koja će lakše prihvatiti još jedan talas izbeglica nego povratak nacizma, koji verovatno ne bi preživela. Samo to je bio razlog zašto je Berlin već dva puta u sporovima Srbije i stare nemačke miljenice Hrvatske stao na stranu Beograda. Merkelova dovoljno dobro poznaje istoriju da zna kako je jačanje nacizma u Evropi put u dugi razorni rat, dok rat na istočnim granicama Intermarijuma ne može biti ograničen regionalni događaj, već stvar od globačnog značaja, posle koje na svetu više ništa neće biti isto.

Otud i njeno nastojanje – na potpuni očaj iz „izdanog“ Zagreba – da učini Vučiću i Dodiku najavom otvaranja SSP za Bosnu i Hercegovinu. Time se Dodik – planirana prva žrtva na istočnim granicama Intermarijuma – vraća u evropski politički proces, koji će ga štititi iako daleko od toga da ga sasvim zaštiti. Jednostavno, dubina Dodikovog ulaska u evropski pregovarački proces taman će za toliko smanjiti procenat šansi za skori rat, na čijem udaru bi se našla Srpska a preko nje i Srbija.

7.
Provala ustaštva dakle nije stvar ni istorije ni sentimanata. U kolikoj meri je ona stvar sistema i strategije, nagovestio je bivši hrvatski ministar odbrane Ante Kotromanović, izjavljujući kako su mu visoki američki sagovornici više puta svedočili da se SAD danas kaju što, tokom hrvatsko-muslimanske ofanzive krajem leta 1995. godine nisu dozvolili pad Banjaluke. Naravno, pad Banjaluke i onda i sad značio bi nestanak Republike Srpske, i zato ne može biti nimalo slučajno da Kotromanović upravo sad šalje tu poruku dvostrukog smisla. Naime, ako je Amerikancima žao što je Banjaluka ostala srpska, ima logike u tome da bi im sad bilo drago i korisno da se ta dejtonska greška ispravi. Osim toga, ta vrsta radova na korigovanju ranijih grešaka ne može se zamisliti bez Hrvatske kao izvođača.

I bez Kotromanovića jasno je da je Srpska u ekstremnoj ratnoj opasnosti i, ako hoće da je uoči, ima više razloga da pogleduje put Zagreba, mnogo više nego put Sarajeva. Vučić i Dodik povukli su nekoliko poteza u nastojanju da Bakira Izetbegovića i bosanske muslimane pacifikuju i izvuku iz tog zamešateljstva. Upravo to je bilo razlog izvesnom približavanju Banjaluke i Sarajeva, praćenog silnim protivljenjem hrvatskih predstavnika u Bosni. Upravo to je bilo motiv sadržaja Dodikovog govora u Busijama, u kome je osudio akcije iz Zagreba, ne pominjući Izetbegovića i Sarajevo, što sve skupa na Dodika baš i ne liči.

Da Vas podsetimo:  Posle čuda lekar zauvek skinuo beli mantil i obukao crnu mantiju

Konačan stav Sarajeva o učešću u planiranom ratu protiv Srpske veoma verovatno bi mogao da bude formulisan na sastanku Putina i Erdogana 9. avgusta. Bude li posle toga nastavljeno približavanje Dodika i Izetbegovića, nema sumnje da će se na meti Vašingtona i Londona naći i ovaj drugi. Jer stvari su više nego jasne: bosanski muslimani, isto kao i 1991, nose u svojim rukama ključ rata i mira ne samo u Bosni već i na celom Centralnom Balkanu. Bez njih kao hrvatske pešadije i njihovog srebreničkog narativa padaju i hrvatske tehničke i moralne šanse za udar na Srpsku.

8.
ustasehisterija02Zbog svega toga nije mnogo produktivno baviti se Hrvatskom kao zemljom u kojoj uspavaju samo ustaše i turizam. Takav zaključak samo će pojačati stepen šovinizma u srpskom narodu, koji ne može biti od koristi ni u ratu ni u miru. Ovde je reč o mnogo širem i opasnijem procesu, iza koga stoji interes SAD, možda i takav da sukob između zapadnog sveta i Rusije počne na jugozapadnim granicama Intermarijuma. Dakle, umesto da razvikujemo kako su svi Hrvati ustaše, mudrije je ustaštvo u njegovoj aktuelnoj fazi shvatiti kao američki projekat i suprotstaviti mu se kao takvom. Takođe je važno razumeti da hrvatske politčke akcije Srbe i Srbiju definitivno smeštaju u okvir nezapadnog sveta, sa kojim se po tom osnovu valja obračunati. Ohrabrujuće je što u tom procesu, za razliku od 90-tih, nismo sami i što nam razloge za taj zaključak daje tihi diplomatski rad između Berlina, Moskve i Ankare, gde ove tri ove važne prestonice kao da ispod radara postepeno usklađuju svoje stavove. Istovremeno, Srbi se ne mogu apsolutno pouzdati u te inicijative, zbog čega je vest da su dogovori o naoružavanju Srbije iz Moskve ipak najvažniji sastojak cele priče.

Iako ga nema na naslovnim stranama naših novina, taj problem je za Srbe važniji od svega o čemu se danas govori u javnom prostoru. Sve ostalo samo je razglabanje unutar srpskih elita, koje očigledno politički sukob za Hrvatskom toliko drma da će u njemu teže zauzeti stranu nego JNA 1991. godine. Baš zato će se o Beogradu uskoro govoriti kao o tvrđavi Putinovih „fašista“, što će samo biti dobar znak da istinski antifašizam nije srpski izbor već sudbina.

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime