Genocidni Vuk Karadžić (2)

0
790

Protivnici Srpstva odlično su znali kako za njega naći „konačno rešenje“: potkopavati noseće stubove i zidove, pažljivo i neprimetno, a kada dođe vreme, oni će pući i cela građevina će se „sama od sebe“ srušiti.

Foto: Josef Kriehuber, 1865. Javno vlasništvo

Jedan od nosećih stubova Srpstva je Vuk Karadžić. Pored toga što je genocidan pisac, izdajnik, papski i austrijski špijun, on je i glupak.

Vuk Karadžić nije božanstvo, niti je nedodirljiv. I on je, kao i svako, izložen objektivnoj kritici i sudu vremena. Kritičko promišljanje Vukovog dela trebalo bi da doprinese razvoju i usavršavanju narodnog i književnog jezika, srpske kulture i nacionalnog bića.

Svako ima pravo da kritikuje i ocenjuje Vuka: elektroinženjeri, ekonomisti, pravnici, metalostrugari, pa i ja kao ugledni magacioner. Jer svi stvaramo, popravljamo ili kvarimo jezik. On je takav kakvo nam je stanje stvari u glavi.

U netrpeljivosti prema Vuku najdalje je otišao jedan bošnjački akademik. Kritičarima znamenitog Vuka, ako su dobronamerni prema Srpstvu, iznosim na uvid citate iz teksta (koji je, čini se, opasno zanemaren), tog bošnjačkog akademika, da bi mogli svoje stavove, zaključke i ciljeve da uporede sa njegovim (akademikovim). Ne iznosim svoje, već njegove (akademikove) stavove o Vuku i srpskoj književnosti1:

„Vuk je, kao veliki nacionalista, smislio one formulacije o srpskom jeziku i srpskoj usmenoj i pisanoj tradiciji – kao jedinoj i dominantnoj u odnosu na kulture ostalih naroda i nacionalnih zajednica.

Prvo, sve je stavljao u korpus srpske etnogeneze (imena naroda, njihove govore, dijalekte i narječja, tradiciju i kulturu, pisce drugih vjera i etničkih pripadnosti imenovao srpskim, prepravljao jezik nekih narodnih tvorevina – npr. u sevdalinkama, baladi ‘’Hasanaginica”, pjesmi ‘’Sunčeva ženidba”, narodnim pričama, legendi o Aliji Ðerzelezu, i dr.), mijenjao imena ličnosti u nekim pjesmama i pričama i upisivao srpska: Fata // Kata (‘’Lepa Kata ićindiju klanja”), Ajkuna // Anđelija (u epskim pjesmama), Mejra // Mara (‘’Bosa Mara Bosnu pregazila”), Mujo // Jovo (‘’Vjetar ružu niz polje nosaše”), Alija Ðerzelez // sveti Nikola (u narodnim legendama), mijenjao imena kazivača i pjevača, i sl.

(…)

Drugo, istočnohercegovačke govore Vuk je proglasio srpskim književnim, iako je u ono vrijeme u cijeloj Hercegovini bilo dominantno muslimansko bošnjaćko stanovništvo i da je ova istočnohercegovačka varijenta ustvari jezik Bošnjaka Bosne i Hercegovine.

U ovom kontekstu treba reći, da su šumadijski i vojvođanski govori ‘’dodati” i uključeni u srpske govore sa ‘’Vukovom hercegovačkom komponentom”.

(…)

Vuk i njegovi sljedbenici negirali su istorijsku realnost bosanskog jezika, i sve njegove usmene i pisane vrijednosti uključivali u korpus srpskog jezika i njegove istorije. S tih razloga je i veliki njemački pjesnik Gete bio u zabludi imenujući srpskom onu lijepu baladu o pleminitoj Hasanaginici. Istu sudbinu imala je i pjesma o Omeru i Merimi, kao i cjelokupno usmeno stvaralaštvo Bošnjaka. Prisvajali su ga Srbi i Hrvati, a u oblasti Šar-planine, kao i u oblasti Kuksa u Albaniji, jezik i usmeno stvaralaštvo tamošnjih Bošnjaka prisvajali su Srbi i Makedonci.

Još prije Vukove reforme, Dimitrije Obradović Dositej je pisao o srpskom jeziku i potrebi uvođenja u književnost njegove narodne varijante, jer ‘’kakve koristi imamo od jezika koji jedva jedan od deset hiljada kako valja razume”. U ovom jezičkom diskursu Dositej piše i o Bošnjacima, u ovakvoj interpretaciji – da će Bošnjaci biti Bošnjaci dok Turci vladaju ovom zemljom, a poslije će biti ono što su bili njihovi preci. Dositej je očito ovim motivisao Vuka i sve druge velikosrbe da svoje nacionalističke aktivnosti usmjere protiv Bošnjaka i svih muslimana na Balkanu. Ipak, stvarnost je bila, i ostala, drugačija.

Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine, nacionalna pozicija Bošnjaka i status njihovog jezika anulirani su genocidnim metodama, i posebno poslije balkanskih ratova i poslije oba svjetska rata.

Berlinski kongres označio je sve prethodne i buduće genocide nad Bošnjacima, Albancima, Romima, Turcima, Vlasima (u Istočnoj Srbiji), Mađarima i Rumunima (u Vojvodini), Makedoncima, kao i etničkim grupama u novonastalim balkanskim državama. Posljedice Berlinskog kongresa su etnička ćišćenja u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji (genocidi u Nikšiću, Podgorici, Kolašinu, Spužu, Šahoviću i Lever Tari, Užicu, Nišu, kao i u mnogim mjestima u Sandžaku). (završen citat)

To su stavovi o Dositeju i Vuku kao glavnim inspiratorima „velikosrpstva“ i genocidne politike. Ima toga još. Strahujem da su stavovi bošnjačkog akademika odavno vešto ubačeni u srpsku svest i da je neprimetno razjedaju iznutra.

Vuk je bio toliki „zločinac“ da je uspeo da prevari i jednog GeteaOvako Vuk opisuje svoju posetu velikanu svetske književnosti krajem septembra 1823. godine:

„Kad sjutrdan dođem, Gete me dočeka nasred sobe, i pošto se poslije mlogih komplimenata posadimo na kanape (sofu), na kome je stajalo Grimovo pismo razvito i prevod Diobe Jakšića i jedna otvorena sveza novina, onda mi Gete, pruživši ruku na svezu novina reče:

„Vidite da nijeste Vi danas prvi put u mojoj sobi; Vi ste već odavno ovde kod mene“.

Kada ja bacim oči na novine, a to recenzija moje prve Srpske gramatike… Kakav je to triumf za mene bio! Potom smo se mloge razgovarali o nešim pjesmama, i čitao mi je Diobu Jakšića i pitao me za đekoje stihove, kako je u originalu, a i kazao je da će je on dati da se naštampa; i molio me da mu ja wörtlich (od reči do reči) prevedem nekoliko pjesama i da mu ih pošaljem.“ (završen citat)

Sram ga bilo, kako je smeo da poseti Getea, da mu prevodi srpske pesme…

Neke stavove bošnjačkog akademika, u kojima ima neskrivenog animoziteta prema Srbima i Srpstvu, pročitao sam u nekim tekstovima „srpskih nacionalista“ koji su negativno pisali o Vuku, to jest, o njemu kao izdajniku, papskom i austrijskom agentu koji je Srbe odovojio od Rusa…

Predstavnici međunarodne zajednice jezik u Bosni i Hercegovini nazivaju bosansko-hrvatsi-srpski jezik, skraćeno „behaes“ jezik. Zašto svoje znanje i moć, oni koji srpski jezik štite od Vuka Karadžića, ne usmere na međunarodnu zajednicu i međunarodnu stučnu javnost? Zašto oni sada ne odu kod nekog Getea i završe posao?

Tvorcima „behaesa“ dobro dođe svaki napad na Vuka Karadžića, naročito sa srpske strane.

Kako Srbi misle da odbrane Kosmet i „kosovski mit“ pljuckajući na Vuka Stefanovića kao bošnjački akademik? Ima li Vuk neke veze sa kosovskim epom?

O političkim prilikama na Balkanu i Evropi u vreme delovanja Vuka Karadžića najbolje je pisao dr Vasilj Popović u delu „Evropa i srpsko pitanje u periodu oslobođenja (1804-1918)“, koje je dugo bilo zanemareno u srpskoj javnosti (osim u usko sturčnoj), a sada se lako može naći na internetu (http://www.rastko.rs/istorija/delo/12286). Vasilj Popović je najbolje objasnio kontekst i zamršene odnose velikih sila na Balkanu u vreme delovanja Vuka Karadžića.

Trebalo bi tačku po tačku o svemu ozbiljno raspravljati bez predrasuda. Naročito o ključnim stvarima iz istorije pismenosti i književnosti. Da bi srpski jezik opstao. Negde sam pročitao da je pre sto godina, tačnije 1915, u Beogradu bila zabranjena ćirilica. Ipak je preživela. Danas u Knez Mihailovoj ulici nema ni ćirilice, ni srpskog jezika. Kao onda. Tada su to uradili austrougarski okupatori, ko to radi danas?

Ne raspravljaj sa onima, jer narod neće primetiti razliku!

(nastaviće se)

1 Citati su preuzeti iz teksta „BOŠNJACI I NJIHOV JEZIK KROZ HISTORIJU“, Objavljeno: 06. September 2005. 00:09:00, Piše: Alija DŽOGOVIĆ, http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=18884

Srđan Ljutić

vidovdan.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime