Stranka kao slamka spasa

Glasaj za sebe, a protiv sebe

0
1680

izboriKako običan čovek doživljava ono što se dešava na srpskoj političkoj sceni, posebno danas, u svetlu rezultata najnovijih parlamentarnih izbora? I da li, trenutno, u Srbiji postoji neko merilo, kojim bi se moglo utvrditi kako „običan“ srpski građanin deluje i kako se ponaša? To jeste, kako funkcioniše „običan“ (prosečan) građanin u Srbiji? I konačno, postoji li, uopšte, „običan“ čovek u Srbiji? Ili su u toj zemlji svi stanovnici postali „neobični“. Da li se može proniknuti u nekakav standardni psihološki profil prosečnog srpskog građanina?

Kojom se logikom vodi takav „obični“ ili „neobični“ stanovnik Srbije. Da li je za ponašanje srpskih građana utilitarni moment najvažniji? Ili, tačnije, jedan pretpostavljeni utilitarni momenat, podržan nadom i (ne)realnim očekivanjima? Da li se čovek u Srbiji – u izboru grupacije (stranke) koju bi želeo da vidi na čelu države – više koristi pragmatskim ili ideološkim motivima? Odnosno, da li je u Srbiji i ideologija uronila u svoju neprobojnu pragmatičnu ljušturu?

Treba težiti ka onome što je korisno i što se može praktično primeniti, rekli bi oni koji smatraju da je svaki drugačiji pristup samo nepotrebno gubljenje vremena. Vreme je novac, zar ne? Kada se pažljivije analiziraju prošli (po mnogima nepotrebni) parlamentarni izbori, tada se dobija utisak da tu nije bilo ni ideološkog ni pragmatskog pristupa „najuspešnije vlade u istoriji Srbije“. U stvarnosti, o raspuštanju srpskog parlamenta i vanrednim izborima nije odlučivala Vlada Srbije – odlučio je jedan čovek. A i taj jedan čovek odlučio je da se raspišu vanredni parlamentarni izbori, kada je za takvu odluku dobio mig sa strane. Sa koje strane? Pa sa one koja lagano menja – neki kažu, razara – srpsku zemlju i srpski duhovni prostor.

Da Vas podsetimo:  Vučić najavljuje projekat bombastičnog naziva, koji će završiti na istom mestu gde i „leteći automobili“, „Mubadala čipovi“ ili "srpski Mercedes iz Ikarbusa"

Jedna stara jevrejska poslovica glasi: „Budi gospodar svoje volje i budi rob svoje savesti.“ U Srbiji, čini se, takav princip okrenut je naglavce, tako što tu gotovo niko ne gospodari svojom voljom, a većina drži svoju savest duboko zakopanu u mračnim koridorima pohlepnog uma. Reklo bi se, u Srbiji onaj „obični“ čovek i nema puno izbora, jer je puno nevolja koje ga muče, a koje bi mogao da ignoriše u ime nekog imaginarnog „nad-ja“ ili kolektivnog dobra. Super ego u Srbije se pretvorio u individualni „superegoizam“. U situaciji kada je više od milion radno sposobnog stanovništva bez posla i kada se razmišlja o pukom preživljavanju, teško da se može naći prostor za bilo kakvu ozbiljniju (dublju) kontemplaciju. U borbi za fizičko opstajanje svaka priča o moralnim uzusima i uzvišenom duhu postaje bespredmetna. U biranju između života i smrti, čovek bira život, bez obzira na broj (tuđih) žrtava koje će poslužiti da ga održe u životu.

Za ovih četvrt veka otkako u Srbiji postoji višestranačje, ljudi su shvatili da će svoje probleme, posebno one egzistencijalne, najlakše rešiti ukoliko se učlane u vladajuću partiju. Otuda se uopšte ne treba čuditi što vladajuće stranke imaju na stotine hiljada članova, jer većina tog članstva ulazi u stranku u nadi da će tako ostvariti neki lični interes – uglavnom ljudi očekuju da će se tako (putem stranke) zaposliti ili da će zaposliti nekoga od svojih bližnjih. Naravno, jedan broj ljudi u takvoj zamisli uspeva i to okolina dobro zapaža. Konačno, u Srbiji već godinama vlada mišljenje, da čovek teško može da nađe posao ukoliko nije stranački „organizovan“.  Naravno, tu su i drugi motivi, opet, na ovaj ili onaj način, vezani za ostvarivanje nekakve lagane zarade.

Da Vas podsetimo:  Šta će biti s Generalštabom: Mnogo buke ni oko čega

Ako danas jedna partija ima blizu pola miliona članova, tada ona može računati na najmanje milion i po glasova (ako se, na primer, po porodici računaju tri glasa). Otuda se ne treba čuditi što je pobeda SNS-a (i njihovih koalicionih partnera) bila onako ubedljiva. Jedino njihovi glasači (članovi koalicije oko SNS-a i njihove porodice) ostali su „verni“, jer su verovali da će od davanja svog glasa imati koristi. Jedan broj njih sigurno će biti nagrađen za „poklonjeni“ glas.

Katastrofalan bilans drugih stranaka mogao se unapred očekivati, jer su „opozicionari“ (DS, URS, LDP) nudili isto ono što je biračkom telu ponudila i „pozicija“ (proevropski put, strane investicije i smanjenje nezaposlenosti).  S druge strane, „patriotske stranke“ (SRS, DSS i Dveri) nisu uspele da naprave ozbiljniju koaliciju i da zajedno istupe na izborima. Izašli su samostalno i prošli su onako kako su i morali da prođu. Valjda su se zanosili nekakvom idejom da će se veličanstveno dići na krilima srpskog nacionalnog zanosa. Nisu shvatili da od toga ništa nije ostalo. Feniks je mit. Onaj „obični“ (prosečni) srpski glasač je, izgleda, izgubio svaki osećaj za pripadnost kolektivu ili široj zajednici. Valjda, gladan čovek i „komuna“ nikako ne idu jedno sa drugim.

Na kraju, da li se tom „običnom“ srpskom glasaču izmenila svest, onako kako su to želeli poslanici Bundestaga? Da li se to u Srbinu, iz najobičnije pohlepe, probudila želja da bude Nemac? To jeste, u konačnom zbiru, da ne bude ništa? Zar da sanja o lepom životu, koji će mu, eto, doneti strani investitori i oni isti EU „dobročinitelji“, koji su uništavali Srbiju decenijama i koji i danas zdušno rade na njenom daljem rasparčavanju? Dokle će Srbin da glasa za sebe – a protiv sebe?

Da Vas podsetimo:  Narcis - idealni vladar okupirane države

Za www.koreni .rs

T. Rajić

like-button.net here

wordpress-themes.org here

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime