Gojko Lazarev: Kako (ne) funkcionišu sudovi u Srbiji

0
1854

1justice1. UVOD

Zakoni jedne zemlje moraju da važe jednako za sve, osim ukoliko objektivne razlike opravdavaju različitost. Građani koji idu na sud zbog identičnih činjeničnih okolnosti moraju dobiti istu presudu, a sudovi jedne države moraju rešavati identična pravna pitanja na isti način, bez obzira gde se nalazili.

Pri tome, sudije moraju imati nesputanu slobodu da donose presude nepristrasno, u skladu sa zakonom i sopstvenim tumačenjem činjeničnog stanja. Mehanizmi za ujednačavanje sudske prakse ne smeju ni na koji način ugrožavati tu slobodu. Ujednačavanje sudske prakse ne sme da dovede do osujećivanja daljeg razvoja sudske prakse. Mehanizmi kojima se postiže pravna sigurnost moraju ostavljati prostora da se sudska praksa postepeno razvija i da se menjaju tumačenja zakona koja su postala zastarela.

Sa druge strane, mehanizmi ujednačavanja sudske prakse moraju da budu efikasni. Cilj je da se obezbedi dugoročna dosledna primena zakona. Sudijama mora biti omogućeno da dobiju uputstva kako da tumače zakon i moraju postojati putevi za rešavanje spornih pravnih pitanja od strane više sudske instance.

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je u više predmeta, postavljajući standarde kojima domaće sudije treba da se rukovode, zauzimao stavove koji se odnose na postojanje različitih presuda o istim stvarima, koje je doneo isti sud. Sud je našao da garancije koje pruža član 6 Evropske Konvencije, a odnose se na proceduralne aspekte prava na pravično suđenje, nemaju smisla ukoliko sud koji primenjuje propise nije u tome dosledan. Sud je utvrdio da u svim slučajevima koji se odnose na isto činjenično stanje, treba da dođe do istog ishoda, a neujednačena primena prava dovodi do povrede prava podnosioca predstavke na pravično suđenje.

Kako se razvija sudska praksa? Kako se vrši njeno ujednačavanje i kakve su sve moguće posledice u tom mukotrpnom procesu, prikazaćemo u daljem tekstu, iznoseći jedan vrlo interesantan predmet, najpre Okružnog suda, a zatim Višeg suda u Šapcu, kako sa istorijskog aspekta, tako i sa aspekta savremene primene prava. Poseban aspekt imaće u ovom predmetu nedavna reforma pravosuđa u Srbiji, naročito njeni koraci iz 2009. godine.

Počnimo od savremene primene prava, od aktuelnih odluka sudova, uz napomenu da anonimizacija stranaka nije vršena zbog njihove izričite saglasnosti da se to ne vrši.
2. PRAKSA APELACIONOG SUDA U NOVOM SADU

Viši sud u Šapcu je doneo REŠENjE Reh 51/2014 od 05.03.2015.godine, koje glasi:

USVAJA SE zahtev za rehabilitaciju:

1. Dragana Đurđevića iz Mojkovića, pošta 15312 Zavlaka, rođenog 17.03.1953. godine u Mojkoviću, od oca Stojana i majke Savke i

2. Sretena Aleksića iz Šapca, ul. Pukovnika Koste Smiljanića br.5, rođenog 20.03.1951.godine u Mojkoviću od oca Boška i majke Živke, pa se:

Utvrđuje da su pravosnažna presuda Okružnog suda u Šapcu K 36/79 od 08.08.1979. godine kojom su predlagači oglašeni krivima, zbog toga što su kao saizvršioci, izvršili krivično delo udruživanja radi neprijateljske delatnosti iz člana 136.st.2. u vezi st.1. KZ SFRJ, a u vezi krivičnog dela kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja iz čl.114 KZSFRJ i osuđeni: Dragan Đurđević na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina i šest meseci, Sreten Aleksić na 3 godine i šest meseci, s tim što im je u izrečenu kaznu uračunato vreme provedeno u pritvoru, i pravosnažna presuda Vrhovnog suda Srbije KŽ I 856/79 od 21.02.1980.godine, kojom su odbijene kao neosnovane žalbe optuženih, a napred navedena presuda potvrđena, čime im je povređeno pravo na slobodu misli, slobodu izražavanja, slobodu političkog organizovanja i pravo na slobodu kretanja, iz ideološko političkih razloga – ništave od trenutka donošenja i da su ništave sve pravne posledice tih presuda, tako da se u odnosu na njih imenovani imaju smatrati neosuđivanim.

Obavezuje se protivnik predlagača Republika Srbija da predlagačima na ime naknade troškova postupka isplati iznos od ukupno 150.750,00 dinara, u roku od 15 dana po prijemu prepisa rešenja.

Protiv navedenog rešenja blagovremeno je podneo žalbu protivnik predlagača Republika Srbija, kojom rešenje pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Odlučujući o podnetoj žalbi Apelacioni sud u Novom Sadu doneo je REŠENjE Reh ž 194/15 od 24.12.2015. godine koje glasi:

Žalba protivnika predlagača se USVAJA, Rešenje Višeg suda u Šapcu Reh 51/2014 od 5.3.2015.godine se PREINAČAVA i zahtevi za rehabilitaciju Dragana Đurđevića iz Mojkovića, Zavlaka rođenog 17.3.1953. godine u Mojkoviću, od oca Stojana i majke Savke i Sretena Aleksića iz Šapca, rođenog 20.3.1951.godine u Mojkoviću, od oca Boška i majke Živke, te da se utvrdi da su pravosnažna presuda Okružnog suda u Šapcu K- 36/79 od 8.8.1979.godine, kojom su predlagači oglašeni krivima zbog toga što su kao saizvršioci, izvršili krivično delo udruživanja radi neprijateljske delatnosti iz člana 136.st.2. u vezi st.1. KZ SFRJ, a u vezi krivičnog dela kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja iz čl.114 KZSFRJ i osuđeni: Dragan Đurđević na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina i šest meseci, Sreten Aleksić na 3 godine i šest meseci, s tim što im je u izrečenu kaznu uračunato vreme provedeno u pritvoru, i pravosnažna presuda Vrhovnog suda Srbije KŽ I 856/79 od 21.02.1980.godine, kojom su odbijene kao neosnovane žalbe optuženih, a napred navedena presuda potvrđena, čime im je povrđeno pravo na slobodu misli, slobodu izražavanja, slobodu političkog organizovanja i pravo na slobodu kretanja, iz ideološko političkih razloga – ništave od trenutka donošenja i da su ništave sve pravne posledice tih presuda, tako da se u odnosu na njih imenovani imaju smatrati neosuđivanim, kao i zahtev da se obaveže protivnik predlagača da predlagačima plati troškove postupka ODBIJAJU.

Apelacioni sud zaključuje u obrazloženju da osnovano protivnik predlagača u žalbi ističe da na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud nije imao osnova za zaključak da su podnosioci zahteva osuđeni zbog ideoloških i političkih razloga.

Apelacioni sud obrazlaže svoj zaključak polazeći od toga da je prvostepeni sud utvrdio da su predlagači presudom Okružnog suda u Šapcu K 36/79 od 8.8.1979. godine oglašeni krivima zbog toga što su kao saizvršioci izvršili krivično delo udruživanja radi neprijateljske delatnosti iz čl 136. st.2 u vezi st.1 KZ SFRJ, a u vezi sa krivičnim delom kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja iz čl. 114 KZ SFRJ i osuđeni, i to: Dragan Đurđević na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina i 6 meseci a osuđeni Aleksić Sreten na kaznu zavora u trajanju od 3 godine i 6 meseci, u koju im je uračunato vreme provedeno u pritvoru, zbog toga što su u vremenu od 1969. godine, pa do kraja juna 1979. godine u Mojkoviću, Brezovicama, Ravnaji i Beogradu, pristupili i delovali kao pripadnici ilegalne organizacije „Realističko ujedinjenje Evrope“- Jugoslovenski pokret „Evropljanin“ koja je osnovana radi neprijateljske delatnosti protiv SFRJ, u cilju obaranja vlasti radničke klase, protivustavne promene federativnog uređenja države, promene samoupravnog društveno političkog sistema, i svrgavanja postojećih izvršnih organa i predstavnika najviših državnih organa, a u čijem stvaranju i organizovanju su učestvovali Bogdan Stefanović i drugi koji su se tada nalazili u inostranstvu, gde je i štampan list te organizacije pod nazivom „ Evropska zora“, koji je dopreman i sa drugim propagandnim materijalom na teritoriju SFRJ, te je tako Dragan Đurđević pristupio organizaciji 1971. godine, potpisavši pristupnicu, kasnije zakletvu, plaćao članarinu i davao dobrotvorne priloge, prisustvovao i vodio sastanke „Teritorijalnog komiteta“ na kojima su donošene odluke o daljem delovanju organizacije, pratio njihovo izvršenje, radio na prijemu novih članova, naoružavao članove organizacije vatrenim oružjem i obučavao pripadnike organizacije u rukovanju i gađanju vatrenim oružjem, a i lično se naoružao pištoljem, dok je Sreten Aleksić pristupio organizaciji 1969. godine, potpisavši pristupnicu koja ga je obavezivala na izvršenje zadataka organizacije, prisustvovao sastancima organizacije, vodio zapisnike na istima i radio na prijemu novih članova.

Žalba predlagača odbijena je presudom Vrhovnog suda Srbije Kž 856/79 od 21.02.1980. godine, a presuda Okružnog suda u Šapcu K 36/79 od 8.8.1979. godine je potvrđena.

U Statutu organizacije „Realistično ujedinjenje Evrope – Jugoslovenski pokret-Evropljanin“ od 14.10.1987. godine u članu 2 navedeno je da je cilj Udruženja ujedinjenje svih zemalja Evrope u jednu jedinstvenu čvrstu evropsku zajednicu na osnovu demokratskog uređenja, koja bi garantovala mir i bezbednost, ne samo u Evropi, već i u celom svetu, da je to demokratska stranka – partija čija je ideologija potpuno demokratska, kako u Jugoslaviji tako i u celoj Evropi, i kao takva orijentisana pretežno na administrativno političkom polju rada, da je tendencija pokreta prikupljanje u svoje redove na dobrovoljnoj osnovi masovnog stanovništva, kako bi se stvorila nova FRJ, koja bi ušla u sastav Evropske federacije; u članu 3 da će ova organizacija radi ostvarenja svog cilja, svoj rad usmeriti na dobrovoljnoj bazi i političkom ubeđivanju i razvijanju svesti kod građanstva, a da u svom ilegalnom političkom radu, da bi ostvarila svoj program i tendenciju ujedinjenja Evrope, u jednu čvrstu zajednicu, neće primenjivati nikakvu oružanu akciju, teror ni nasilje, već da sav svoj rad posvećuje demokratskom, političkom ubeđivanju i dobroj volji stanovništva; u članu 4 da se ne smeju izvoditi niti organizovati nikakvi oružani napadi na pripadnike milicije, pripadnike JNA, niti civilno stanovništvo, da je zabranjeno i kažnjivo organizovati i izvoditi pljačke, provale i otimanje i sve ono što je zabranjeno Krivičnim Zakonikom postojeće države SFRJ i sve što se kosi sa pravnim normama SFRJ i moralnim normama; u članu 5 da su zabranjene i ne smeju se izvoditi nikakve akcije, diverzije, sabotaže, u cilju rušenja i uništavanja vojnih objekata, industrijskih objekata, stambenih i javnih zgrada, prosvetnih ustanova, puteva, mostova, pruga i tunela i drugih objekata, useva, zagađivanja vode, trovanja stoke i i slično, i da će se za nepoštovanje ovih odredbi izvršioci pozivati na disciplinsku odgovornost, kod disciplinskih organa same organizacije, a osim toga predati legalnim organima postojeće države; u članu 16. da generalni sekretar Centralnog komiteta ove organizacije zadržava i resor vojnih pitanja – sekretara za vojna pitanja i da je glavnokomandujući -Vrhovni komandant svih oružanih snaga , što je ponovljeno u članu 75. gde je još navedeno da je generalni sekretar i Sekretar Saveta za vojna pitanja, ratno stanje,odbranu i oružane sukobe, dok je u članu 77 stav 1. tačka 11. navedeno da isti imenuje, postavlja, razrešava dužnosti vojne starešine i vojne rukovodioce, a u tački 12. da utvrđuje postojanje neposredne opasnosti po udruženje i opasnosti oružane akcije i ako drugi organi nisu u mogućnosti da se sastanu, proglašava opsadno, akciono, oružano ili ratno stanje; u članu 80. da je generalni sekretar organizacije Vrhovni komandant oružanih snaga, udruženja „Evropljanin“ i da rukovodi i komanduje svim snagama udruženja i utvrđuje osnove planova i pripremnih mera, u cilju zaštite udruženja, i ostvarivanja tendencija udruženja, a u članu 81. je navedeno na koja lica može preneti ova svoja vojna ovlašćenja.

Prvostepeni sud utvrđuje da, međutim, nijednom drugom odredbom Statuta nije predviđeno osnivanje vojske, ili drugih oružanih snaga udruženja.Iskaze predlagača je prvostepeni sud citirao i prihvatio ih kao istinite, nalazeći da su saglasni sa drugim izvedenim dokazima, pre svega sa sadržinom Statuta organizacije a sadržina tih iskaza jeste da je Dragan Đurđević sa 17 godina neformalno pristupio pokretu koji je vodio Slavoljub Stefanović a 1971.godine i formalno potpisao pristupnicu, da je za njega pridobio i Jovanović Jovana i Matić Miloša, da je cilj pokreta bio stvaranje Evrope bez granica, da građani putuju bez pasoša i carina, da mu je Slavoljub Stefanović objasnio da je pokret bio u suprotnosti sa tadašnjim zakonima SFRJ, odnosno ilegalan, da je bio član pokreta od 1974.godine, da je lišen slobode 26.04.1979.godine a pušten 26.10. 1984.godine, da po njegovoj oceni ceo postupak protiv njih nije vodio sud već državna bezbednost, da je u pritvoru bio maltretiran, na izdržavanju kazne bi bio gladan da mu porodica nije slala pakete, da udruženje nije bilo terorističko već se zalagalo za višepartijski sistem, da je neistina da su nameravali da zatruju vodu u Šapcu, poruše branu hidroelektrane u Zvorniku, i slično, da on nije naoružavao pripadnike organizacije vatrenim oružjem niti je sam imao oružje, i da niko drugi prema njegovim saznanjima u organizaciji nije imao vatreno oružje.Prema citiranom iskazu Sretena Aleksića on je bio školski drug sa Slavoljubom Stefanovićem i navedenom pokretu je neformalno pristupio 1969. godine a formalno 1971. godine, to udruženje se zalagalo za Evropu bez granica, carina, putnih isprava, za višepartijski sistem , bolji životni standard, ali je bilo u suprotnosti sa tadašnjim zakonima SFRJ, da je lišen slobode 29.04.1979.godine a zatim osuđen na 3,5 godine zatvora od čega je izdržao 30 meseci i 15 dana, da udruženje nije teroristička organizacija i da joj nije bio cilj da postojeći poredak ruši nasilnim putem, već mirnim i demokratskim putem, da oružje nisu posedovali niti su ga delili.

Na osnovu ovako utvrđenih činjenica i ovakve ocene izkaza predlagača, prvostepeni sud najpre ceni odredbe Statuta organizacije Realističko ujedinjenje Evrope -Jugoslovenski pokret „Evropljanin“, pa zaključuje da odredbe koje se odnose na vojna pitanja nisu u suprotnosti sa odredbama kojima je određen cilj i način rada organizacije i to zato što ta organizacija nije stvorila nikakve oružane snage, pa ni vojne, a i da jeste, smatra da te snage nisu mogle delovati suprotno ciljevima organizacije, i načinu rada, koji su nedvosmisleno propisani Statutom organizacije. Drugostepeni sud nalazi da je zaključivanje prvostepenog suda o protivrečnim odredbama Statuta organizacije zasnovano na pretpostavljanju da ista organizacija, nije stvorila nikakve oružane snage, pa ni vojne , o čemu prvostepeni sud ne može imati saznanja na osnovu napred iznetih činjenica. A zatim na suprotstavljenom pretpostavljanju da te oružane snage i da jesu bile organizovane, nisu mogle delovati suprotno ciljevima organizacije i načinu rada koji je propisan Statutom organizacije.Dakle drugostepeni sud nalazi da je ovakvo zaključivanje prvostepenog suda, na osnovu neutemeljenih i oprečnih pretpostavki neprihvatljivo, a i nije od konačnog uticaja na odluku o osnovanosti zahteva predlagača za njihovu njihovu rehabilitaciju.

Apelacioni sud dalje navodi da prvostepeni sud nalazi da nije ovlašćen da ceni presudu donetu u pravosnažno okončanom krivičnom postupku, sa aspekta pravilne primene materijalnog prava i procesnog prava, što je tačno.Međutim ipak prvostepeni sud zaključuje da je krivična presuda doneta na osnovu kontradiktornih dokaza, i da je činjenica da je Dragan Đurđević naoružavao članove organizacije vatrenim oružjem i obučavao pripadnike organizacije u rukovanju i gađanju vatrenim oružjem i da se lično naoružao pištoljem, utvrđena samo na osnovu iskaza jednog svedoka i priznanja ovog okrivljenog, a da nikakvo oružje nije pronađeno ni kod ovog optuženog, niti kod bilo kojeg pripadnika organizacije.Drugostepeni sud nalazi da prvostepeni sud nije nadležan da revidira krivični postupak koji je sproveden i pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda Srbije Kž 856/79 od 21.02.1980.godine u odnosu na podnosioce zahteva za rehabilitaciju, ovde predlagače, i da u vanparničnom postupku utvrđuje da li je postojalo krivično delo.U pravnom poretku u kom je doneta presuda Okružnog suda u Šapcu K 36/79 od 8.8.1979.godine i Presuda Vrhovnog suda Srbije Kž 856/79 od 21.2. 1980.godine a i u sadašnjem pravnom poretku postoje procesni mehanizmi koji omogućavaju da se ispravi greška u donošenju presuda, koja bi se prema shvatanju prvostepenog suda svodila na pogrešno utvrđenje činjenica o posedovanju oružja od strane predlagača Dragana Đurđevića i naoružavanju pripadnika ilegalne organizacije radi vršenja neprijateljske delatnosti protiv SFRJ.

Da Vas podsetimo:  Predizborno okupljanje patriotskih stranaka: Ko će najviše da profitira?

Zakon o rehabilitaciji ne podrazumeva takva ovlašćenja suda koji sprovodi vanparnični postupak, da može da preuzme ovlašćenje sudskih organa koji su, čak ne u vezi davnih istorijskih događaja, već u vezi savremenih događaja, u zakonom propisanom i sprovedenom postupku utvrdili postojanje relevantnih činjenica kojima je ostvareno biće krivičnog dela propisanog zakonom.Šta više prvostepeni sud ocenjuje dokaze koji su stajali na raspolaganju sudu koji je sproveo krivični postupak, pa nalazi da su kontradiktorni i da je činjenica o naoružavanju utvrđena samo na temelju iskaza predlagača, i na osnovu svoje izvedene predpostavke.Drugostepeni sud nalazi da takva ovlašćenja prvostepeni sud nema na temelju odredaba Zakona o rehabilitaciji.

Pretpostavka je prvostepenog suda da: i da je tačno da je Dragan Đurđević naoružavao i obučavao u rukovanju oružjem pripadnika organizacije i da se lično naoružao, on, a ni drugi pripadnici, nisu mogli delovati suprotno utvrđenim ciljevima i načinu rada organizacije, kao i: očigledno da to nisu činili, jer ni u navedenom krivičnom postupku nijednom optuženom nije stavvljena ni na teret, niti je dokazana bilo koja radnja koja bi imala teroristički karakter.

Iz utvrđene činjenice da je organizacija „Realističko ujedinjenje Evrope-Jugoslovenski pokret Evropljanin“ ilegalna i osnovana radi vršenja neprijateljske delatnosti protiv SFRJ, prvostepeni sud zaključuje da je organizacija bila ilegalna jer nije bila registrovana na propisani način , a neprijateljljska jer je njen program bio u suprotnosti sa ideologijom tadašnjeg komunističkog režima.

Drugostepeni sud nalazi da ovakvo rezonovanje prvostepenog suda preneregava odredbe tada važećeg Krivičnog zakona SFRJ(Sl. List SFRJ br.44/76) koji je inkriminisao udruživanje radi vrženja krivičnih dela i dela upravljena na obaranje vlasti i podrivanje Ustavom utvrđenog sistema, što je legitiman način zaštite državnih i društvenih vrednosti, koje su neminovno uslovljene vladajućom politikom. Po shvatanju drugostepenog suda nema mesta prenebregavanju postojećih inkriminišućih normi koje su se u odrđenom vremenu primenjivale kao legitimne pozitivne norme, samo zato što je politički sistem promenjen. Nije to svrha rehabilitacije omogućene Zakonom o rehabilitaciji.

Prvostepeni sud na osnovu utvrđenih činjenica zaključuje da su predlagači osuđeni zbog ideje koja nije bila prihvatljiva sa stanovišta tadašnje komunističke vlasti.Dalje, rezonuje da krivičnim delima koja su predlagačima stavljena na teret se ne štiti poštovanje prava ili ugleda drugih lica, i zaštita državne bezbednosti, javnog reda, javnog zdravlja i morala, već revolucijom ustanovljeno komunističko jednopartijsko uređenje.

Drugostepeni sud, naprotiv, rukovodi se postojanjem pravosnažne krivične presude kojom su ovde predlagačima stavljene na teret radnje kojima su izvršili krivična dela propisana tada važećim Krivičnim zakonom, donete u sprovedenom krivičnom postupku, na osnovu tamo utvrđenih činjenica, i da iz činjenica utvrđenih u ovom postupku ne proizilazi zaključak da su protivno načelima pravne države i opšte prihvaćenim standardima ljudskih prava osuđeni iz političkih ili ideoloških razloga.

Zakon o rehabilitaciji u članu 1. propisuje da se njome uređuje rehabilitacija, između ostalih i lica koja su sudskom odlukom lišena slobode ili nekih drugih prava iz političkih ili ideoloških razloga, protivno načelima pravne države i opšteprihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda.Drugostepeni sud nalazi da iz utvrđenih činjenica: da je u odnosu na predlagače u sprovedenom krivičnom postupku doneta osuđujuća krivična presuda, koja je postala pravosnažna presudom donetom po žalbi predlagača, kojima su oglašeni krivima za krivično delo predviđeno zakonom, na osnovu činjenica utvrđenih u tom postupku, te osuđeni na kaznu aztvora u određenom trajanju, koje su kazne i izdržali u utvrđenom vremenskom periodu, te iz utvrđene činjenice da predlagači jesu pristupili i delovali kao pripadnici ilegalne organizacije sa ciljevima i ustrojstvom kako je to predviđeno Statutom te organizacije, ne proizilazi da je dokazano da su predlagači bili osuđeni iz ideoloških i političkih razloga.

Dragačiji zaključak, da je presuda doneta kao vid represije u odnosu na predlagače iz političkih i ideoločkih razloga, odnosno zbog ideje, kako to razume prvoszepeni sud, trebalo bi da bude zasnovan na predpostavci da je krivično delo za koje su predlagači osuđeni predviđeno ne radi zaštite poštovanja prava ili ugleda drugih lica i državne bezbednosti, javnog reda, javnog zdravlja, i morala, već radi revolucijom ustanovljenog komunističkog jednopartijskog uređenja- kako to shvata prvostepeni sud i na tezi da je tako nešto protivno načelima pravne države i opšteprihvaćenim stardardima ljudskih prava i sloboda, te da su i krivične osude, od strane zakonom ustanovljenih sudova i u zakonitom postupku kojima su predlagači osuđeni za takva krivična dea, takođe protivna načelima pravne države i opšteprihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda, što se po stavu Apelacionog suda ne može prihvatiti.

Evropska konvencija za zašitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u čl. 5 određuje da niko ne može biti lišen slobode osim u određenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom, između ostalog u slučaju zakonitog lišenja slobode na osnovu presude nadležnog suda.Prema članu 9 Evropske konvencije svako ima pravo na slobodu misli, i slobodu ispovedanjaubeđenja, koja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu, u interesu javne bezbednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.Prema članu 10. ove Konvencije svako ima pravo na slobodu izražavanja ali korišćenje te slobode povlači za sobom dužnosti i odgovornosti i može se podvrgnuti formalnostima, uslovima ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbednosti i dr. dok je u članu 11. određeno da svako ima pravo i na slobodu udruživanja s drugima , zašta se neće postavljati nikakva ograničenja, osim onih koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih i tim se članom ne sprečava zakonito ograničenje vršenja ovih prava, propisanih zakonom.

Osnovni krivični zakon, koji je prestao da važi 1.1.2006. godine propisivao je krivična dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti među kojima i krivično delo iz člana 114 KZ, Napad na ustavno uređenje i iz člana 136 KZ Udruživanje radi neprijateljske delatnosti, kao što važeći Krivični zakonik poznaje krivična dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije, među kojima i Napad na ustavno uređenje iz člana 308 te Udruživanje radi protivustavne delatnosti iz člana 319, kojima se propisuju ograničenja napred navedenih prava.

Po shvatanju Apelacionog suda donošenje krivične presude od strane zakonom ustanovljenog suda, u zakonito sprovedenom postupku, što je ovde slučaj, kojom su predlagači oglašeni krivim što su izvršili krivično delo udruživanje radi neprijateljske delatnosti, propisano zakonom, a u vezi krivičnog dela kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja, takođe propisanog zakonom, ne može biti samo po sebi protivno ovako određenom standardu ljudskih prava i sloboda.

Zakon o rehabilitaciji uređuje osnove i postupak rehabilitacije i pravne posledice rehabilitacije, lica koja su , između ostalog iz političkih ili ideoloških razloga lišena slobode ili drugih prava do stupanja na snagu zakona, pa i sudskom odlukom ako je ona doneta protivno načelima pravne države i opšte prihvaćenih standarda ljudskih prava i sloboda.Rehabilitacija je utvrđivanje ništavosti akata kojima su ta lica lišena slobode, odnosno drugih prava iz političkih verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga, što podrazumeva utvrđivanje da su ovi razlozi bili osnov za lišenja njihovih prava i sloboda , a ne ocenu inkriminacije važećim zakonima koje je donela država u jednom vremenu. Iz utvrđenih činjenica ne proizilazi zaključak da je ta sudska odluka doneta protivno načelima pravne države ni tada ni danas, niti opšteprihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda, poentira Apelacioni sud.

Apelacioni sud u obrazloženju svoje odluke još navodi da je imao u vidu u razloge predlagača koji se odnose na odluku Apelacionog suda u Novom Sadu Reh ž 170/14 od 4.6. 2014.godine, kojim je potvrđeno Rešenje Višeg suda u Šapcu Reh 44/13 od 25.3.2014.godine, kojim je usvojen zahtev za rehabilitaciju Živka Jovanovića i Vladana Tanasića i utvrđeno da je pravosnažna presuda Okružnog suda u Šapcu K 36/79 od 8.8.1979.godine i Presuda Vrhovnog suda Srbije Kž I 856/79 od 21.02.1980.godine, kojima su imenovani oglašeni krivima što su kao saizvršioci izvrpili krivično delo udruživanje radi neprijateljske delatnosti iz člana 103, 106 st 2. u vezi st 1 .KZ SFRJ, a u vezi Krivičnog dela kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja iz člana 114. KZ SFRJ i osuđeni na kazne zatvora u određenom trajanju, čime im je povređeno pravo na slobodu misli, slobodu izražavanja, slobodu političkog organizovanja i prava na skobodu kretanja, iz ideološko političkih razloga, -ništave od njenog donošenja i da su ništave sve njene pravne posledice, te da se imenovani imaju smatrati neosuđivanim.U tom rešenju izraženo je stanovište istog drugostepenog suda da su odluke kojima su ti predlagači oglašeni krivima politički i ideološki motivisane, i da je njima povređeno pravo na slobodu izražavanja kao jedno od osnovnih ljudskih prava, predviđeno i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima , a takođe i pravo na slobodu misli, slobodu političkog organizovanja, i slobodu kretanja, te da su ispunjeni zakonski uslovi za rehabilitaciju predlagača, bez obzira na to što su odluke donete u zakonom propisanom krivičnom postupku.

Međutim, Apelacioni sud, svestan da se ujednačavanjem sudske prakse štiti pravo na pravično suđenje, koje podrazumeva i jednake odluke u istovetnim činjeničnim i pravnim okolnostima, ali ne tako da već donete sudske odluke ograničavaju sud u svim narednim slučajevima u pravilnoj primeni materijalnog prava.Apelacioni sud polazi od definicije rehabilitacije prema članu 3 Zakona o rehabilitaciji, koja je utvrđivanje ništavosti, odnosno nepunovažnosti akata i radnji kojima su lica iz člana 1 st 1. Zakona o rehabilitaciji lišena života, slobode i drugih prava iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga. Međutim u konkretnoj situaciji ne nalazi za dokazano da je krivična osuda predlagača počinjene radnje kojima su ostvarena bića propisanih krivičnih dela, zasnovana na ideološkim razlozima samo zato što su krivična dela za koja su osuđeni propisana zakonom radi zaštite društvenog i državnog poretka zasnovanog na određenoj ideološkoj orijenataciji.Sa takvim pristupom ne bi ostala ni jedna presuda sudova u krivičnoj stvari posle Drugog svetskog rata za krivična dela kojima se štiti društveno ili državno uređenje.

Na samom kraju Apelacioni sud ponovo poentira da kako predlagači nisu dokazali prema utvrđenim činjenicama da je njihova osuda posledica političke ili ideološke represije nad predlagačima, to je po odredbi člana 394.st3. ZPP prvostepeno rešenje preinačeno i zahtev za rehabilitaciju oba predlagača odbijen.

Apelacioni sud obrazlaže i odluku o troškovima postupka.

Iznetim pravnim stavovima žalbenog suda povređeno je ustavno pravo na pravično suđenje podnosilaca ustavne žalbe iz člana 32.stav 1. Ustava i na jednaku zaštitu prava pred sudovima iz člana 36 st.1. Ustava, iz sledećih razloga:

Odredbom člana 32. stav 1. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo da nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi i odluči o njegovim pravima i obavezama, osnovanosti sumnje koja je bila razlog za pokretanje postupka, kao i o optužbama protiv njega, dok se odredbom člana 36.st. 1.Ustava jemči jednaka zaštita prava pred sudovima i drugim državnim organima.

Ustavni sud nije nadležan da ocenjuje pravilnost činjeničnih zaključaka redovnih sudova, jer bi u tom slučaju, postupajući kao instancioni sud, izašao iz granica svojih ovlašćenja. Jedini izuzetak od navedenog pravila postoji u situaciji kada su zaključci redovnih sudova očigledno proizvoljni i arbitrarni u toj meri da za posledicu imaju povredu ustavnih prava i sloboda. Ustavni sud je u vezi ovoga više puta u svojim odlukama podsećao i na stav Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu prema kojem greška u primeni prava ili utvrđivanju činjenica načinjena od strane nacionalnog suda, koja je tako primetna da se može okarakterisati kao „očigledna greška“, da može narušiti pravičnost postupka.

Upravo se to dogodilo u postupku odlučivanja drugostepenog suda, po žalbi protivnika predlagača u postupku rehabilitacije oba podnosioca ustavne žalbe.

Da li su predlagači imali sreće što im davne 1979. i 1980. godine nije sudilo ovo veće Apelacionog suda, nećemo nikada saznati, ali je opravdana pretpostavka da bi u tom slučaju prošli mnogo lošije, nego što su prošli na stvarnom suđenju. Prolazeći kroz proces rehabilitacije oba predlagača prolaze ponovno kroz pakao komunističkih kazamata, u kojima su bili podvrgnuti fizičkoj i psihičkoj torturi i kroz pakao komunističke sudnice, u kojoj su bili podvrgnuti psihičkoj torturi, gde su morali da slušaju da je sve idealno u državi SFRJ, a u stvari je sve bila laž, protiv koje su se i pobunili.Prema tadašnjoj propagandi građani su imali sva politička prava, ali kada su se podnosioci ustavne žalbe učlanili, pristupili političkoj partiji, što je u stvari jedini njihov greh, zaglavili su višegodišnje zatvorske kazne, za nauk njima i za nauk drugim građanima da znaju šta ih čeka, ako se neko od njih ohrabri da načini isti korak kao i ovi predlagači. Šta su oni učinili, pitanje je koje postavljeno onda a postavlja se i sad? Pokazali su volju da se politički angažuju, tj. da učestvuju u vršenju vlasti, a to je bio najveći greh u vreme komunizma. Mogao si da pokazuješ volju za bilo šta, ali ako hoćeš vlast onda si neprijatelj, jer vlast pripada samo komunistima i niko ne može da ih smeni, jer su oni došli na vlast oružjem i samo oružjem mogu i otići.To su ti ideološki i politički razlozi za osude ne samo predlagača, nego i mnoštva drugih građana koji su se usudili da se politički angažuju van političke organizacije Saveza komunusta. Vreme u kojem je vođen krivični postupak protiv podnosilaca ustavne žalbe je vreme duboke starosti Maršala Tita, nekoliko meseci pred njegovo umiranje i smrt, tako da svako ko se seća tog vremena može da prizove u pamćenje jednoumnu atmosferu koja je onda vladala, a koja je karakteristična za razvijen kult ličnosti.

Posle 37 godina od suđenja ponovo imamo zaključke suda koji su isti, ili još drastičniji, nego zaključci komunističkog suda. Posle toliko godina ponovo imamo sud potrebe, a ne sud zakona, sud zasnovan na ideološkim i političkim razlozima, a ne na zakonskim razlozima. Kome god od pravnih stručnjaka pokažemo drugostepeno rešenje, možemo samo da zabeležimo reakciju u vidu krštavanja i levom i desnom rukom.

Ali, pođimo redom:

Postupak rehabilitacije podnosilaca ustavne žalbe, proizilazi na osnovu osude krivičnog suda, koja je posledica ideološkopolitičkih razloga.
3. KRIVIČNA PRESUDA OKRUŽNOG SUDA U ŠAPCU

Naime, Okružni sud u Šapcu je doneo presudu K .36/79 od dana 8.8.1979, čiju izreku navodimo u celini, a koja glasi:

Optuženi:

1. Dragan Đurđević iz Mojkovića
2. Slobodan Jovanović iz Zavlake,
3. Milan Kovačević iz Borče,
4. Slobodan Nikolić iz Zavlake,
5. Sreten Aleksić iz Šapca,
6. Milorad Marić iz Mojkovića
7. Živko Jovanović iz Mojkovića,
8. Vladan Tanasić iz Gornjih Brezovica,
9. Slavoljub Tanasić iz Gornjih Brezovica,
10. Sreten Nikolić iz Beograda,
11. Dragoslav Đukanović iz Zavlake,
12. Radivoje Marinković iz Novog Sada,
13. Jova Jovanović iz Borče.

Da Vas podsetimo:  Slovo H i hleb naš nasušni

OGLAŠENI SU KRIVIMA

Što su u vremenu od 1969.godine pa do kraja juna 1979. godine u Mojkoviću, Brezovicama, Ravnaji i Beogradu, pristupili i delovali kao pripadnici ilegalne organizacije, „Realističko ujedinjenje Evrope-Jugoslovenski pokret „Evropljanin“, koje je osnovano radi vršenja neprijateljske delatnosti protivu SFRJ, u cilju obaranja vlasti radničke klase, protiv ustavne promene federativnog uređenja države, promene samoupravnog društvenopolitičkog sistema i svrgavanja postojećih izvršnih organa, i predstavnika najviših državnig organa, u čijem su stvaranju i organizovanju učestvovali Stefanović Bogdan i drugi, koji se sada nalaze u inostranstvu, preko kojih je organizacija delovala sa osloncem na inostranstvo, gde je i štampan list te organizacije pod nazivom „ Evrposka zora“ koji je dopreman i sa drugim propagandnim materijalom na teritoriju SFRJ, te su tako,

– optuženi Đurđević Dragan

Pristupio organizaciji 1971. godine, potpisavši pristupnicu, kasnije i zakletvu, plaćao članarinu, davao dobrovoljne novčane priloge, primio dužnost sekretara „Teritorijalnog komiteta“, na kojima su donošene odluke o daljem delovanju organizacije, radio na prijemu novih članova, naoružavao članove organizacije vatrenim oružjem, i obučavao pripadnike organizacije u rukovanju i gađanju vatrenim oružjem a i lično se naoružao pištoljem,

– optuženi Jovanović Slobodan

Pristupio organizaciji 1972 godine , potpisavši pristupnicu, prisustvovao sastancima organizacije, i „Teritorijalnog komiteta“, vodio sastanke grupe članova organizacije iz Zavlake, radio na prijemu novih članova,

– optuženi Kovačević Milan

Pristupio organizaciji juna meseca 1976. godine, posredstvom i na traženje Stefanović Bogdana, učestvovao u izradi Statuta organizacije, Pravilnika o finansijskim sredstvima i tekssta zakletve, koju su polagali novoprimljeni članovi,

– optuženi Nikolić Slobodan

Pristupio organizaciji 1971. godine potpisavši pristupnicu, učestvovao na sastancima organizacije i „Teritorijalnog Komitata“ čiji je član bio i radio na prijemu novih članova,

– optuženi Aleksić Sreten

Pristupio organizaciji 1969. godine, potpisavši pristupnicu koja je ga je obavezivala i na izvršenje zadataka organizacije, prisustvovao sastancima organizacije, vodio zapisnike na sastancima i radio na prijemu novih članova,

– optuženi Marić Milorad

Što je kao punoletno lice delovao kao pripadnik organizacije prisustvujući sastancima organizacije, kojoj je pristupio 1970.godine, kao maloletno lice,

– optuženi Jovanović Živko

Pristupio organizaciji 1973. godine potpisavši pristupnicu a kasnije i zakletvu učestvujući u radu organizacije i pisustvovao njenim sastancima,

– optuženi Tanasić Vladan

Pristupio organizaciji 1972. godine potpisavši pristupnicu učestvovao u radu organizacije,

– optuženi Tanasić Slavoljub

Pristupio organizaciji 1974. godine potpisavši pristupnicu i učestvovao radu grupečlanova oranizacije iz Brezovica,koju je vodio okrivljeni Tanasić Zoran,

– optuženi Nikolić Sreten

Pristupio organizaciji 1977. godine, potpisavši pristupnicu, učestvovao na sastancima organizacije i grupe članova organizacije iz Zavlake,koju je vodio optuženi Jovanović Slobodan,

– optuženi Đukanović Slobodan

Pristupio orrganizaciji 1977. godine potpisavši pristupnicu, i učestvovao, na sastancima grupe članova organizacije iz Zavlake koju je vodio optuženi Jovanović Slobodan,

– optuženi Marinković Radivoje

Pristupio organizaciji 1974. godine potpisavši pristupnicu i učestvovao na sastancima organizacije,

– optuženi Jovanović Jova

Pristupio organizaciji 1972. godine, potpisavši pristupnicu prihvatajući obaveze za izvršenje zadataka iste organizacije,

– čime su kao saizvršioci izvršili krivično delo udruživanja radi neprijateljske delatnosti iz člana 136. st 2. u vezi st.1 KZ SFRJ, a vezi krivičnog dela kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenjaiz čl 114 KZ SFRJ, pa ih sud za ovo krivično delo ,primenom čl. 33,34,38,41 i 43 KZ SFRJ,

Prema optuženom Nikolić Sretenu i na osnovu člana 48, 54, i 55 za ovokrivično delo utvrđuje pojedinačnu kaznu u trajanju od jedne godine i šest meseci .prema istom se opoziva uslovna osuda i to kazna zatvora od jedne godine iz pravosnažne presude K 8/78 od 2.marta 1979.godine , Opštinskog suda u Krupnju, zbog krivičnog dela iz člana 259 te mu sud uzima ove kazne kao utvrđene, a zatim je optužene

OSUDIO I TO:

1. optuženog Đurđević Dragana na kaznu zatvora u trajanju od 5/pet/ godina i 6/šest/ meseci, stim što mu se u izrečenu kaznu ima uračunati i vreme koje bude proveo u pritvoru od 26. aprila 1979. godine,

2. optuženog Jovanović Slobodana na kaznu zatvora u trajnju od 5/pet/godina i 6 /šest/ meseci, s tim što mu se u izrečenu kaznu ima uračunati i vreme koje bude proveo u pritvoruod 28. aprila 1979. godine,

3. optuženi Kovačević Milan

Na kaznu zatvora u trajanju od 6/šest/godina stim što me se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme koje bude proveo u pritvoru od 1. maja 1979. godine,

4. optuženi Nikolić Slobodan

Na kaznu zatvora u trajanju od 3/tri/godine i 6/šest/ meseci stim što me se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme koje bude proveo u pritvoru od 3. maja 1979. godine,

5. optuženi Aleksić Sreten

Na kaznu zatvora u trajanju od 3/tri/godine i 6/šest/ meseci s tim što me se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme koje bude proveo u pritvoru od 28. aprila 1979. godine,

6. optuženi Marić Milorad

Na kaznu zatvora u trajanju od 1/jedne/godine i 6/šest/ meseci s tim što mu se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme koje bude proveo u pritvoru od 8. avgusta 1979. godine,

7. optuženi Jovanović Živko

Na kaznu zatvora u trajanju od 2/dve/godine s tim što mu se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme koje bude proveo u pritvoru od 28. aprila 1979. godine,

8. optuženi Tanasić Vladan

Na kaznu zatvora u trajanju od 1/jedne/godine i 8/osam/ meseci stim što me se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme koje bude proveo u pritvoru od 26. aprila 1979. godine,

9.optuženi Tanasić Slavoljub

Na kaznu zatvora u trajanju od 1/jedne godine i 8/osam/ meseci stim što me se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme koje bude proveo u pritvoru od 26. aprila 1979. godine,

10. optuženi Đukanović Dragoslav

Na kaznu zatvora u trajanju od 1/jedne/godine i 8/osam/ meseci stim što me se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme koje bude proveo u pritvoru od 28. maja 1979. godine,

11. optuženi Marinković Radivoje

Na kaznu zatvora u trajanju od 1/jedne/godine i 6/šest/ meseci stim što me se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme koje bude proveo u pritvoru od 26. juna 1979. godine,

12. optuženi Jovanović Jova

Na kaznu zatvora u trajanju od 1/jedne/ godine i 6/šest/ meseci stim što me se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme koje bude proveo u pritvoru od 8. avgusta 1979. godine,

13. optuženi Nikolić Sreten

Na kaznu zatvora u trajanju od 2/dve/godine i 2/dva /meseca stim što me se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme koje bude proveo u pritvoru od 15. maja 1979. godine,
Vrhovni sud Srbije doneo je PRESUDU Kž 856/79od 21. februara 1980godine kojom je:

U stavu 1 izreke:

ODBIO kao neosnovane žalbe: Zajednička optuženog Dragana Đurđevića i njegovog branioca, optuženog Slobodana Jovanovića, njegovog branioca, branioca optuženih Slobodana Jovanovića i Milorada Marića, branioca optuženih Vladana Tanasića i Sretena Nikolića, te branilaca optuženih Sretena Aleksića, Slavoljuba Tanasića, Radivoja Marinkovića, Jove Jovanovića i Živka Jovanovića, presudu Okružnog suda u u Šapcu K 36/79 od 8,avgusta 1979.godine POTVRDIO.

U stavu 2 izreke:

Preinačio prvostepenu presudu u odnosu na optuženog Milana Kovačevića , samo u pogledu odluke o kazni ,tako što je Vrhovni sud Srbije optuženog Milana Kovačevića za krivično delo udruživanja radi neprijateljske propagande iz člana 136.st 2. u vezi st 1 u vezi čl. 114. KZ SFRJ, za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim,primenom st 3.člana 136 KZ SFRJ OSUDIO na kaznu zatvora u trajanju od 2/dve/ godine i 6 /šest/ meseci u koju mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 1.maja 1979.godine,

U stavu 3 izreka:

UKINUO istu presudu u odnosu na optuženog Dragoslava Đukanovića i predmet u tom delu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku optuženi Dragoslav Đukanović je pravosnažno oslobođen od optužbe.
3.a. PONAVLjANjE KRIVIČNOG POSTUPKA

Posle gotovo dvadest osam godina od donošenja prvostepene krivične presude, Okružni sud u Šapcu je doneo REŠENjE Kv.30/07 od 24.05.2007. godine kojim je dozvoljeno ponavljanje krivičnog postupka protiv osuđenih Dragana Đurđevića iz Mojkovića, Slobodana Jovanovića iz Beograda, Sretena Aleksića iz Šapca, Milorada Marića iz Mojkovića, Vladana Tanasića iz G. Brezovica, Slavoljuba Tanasića iz Brezovica, Sretena Nikolića iz Zavlake, Radivoja Marinkovića iz Novog Sada i Jove Jovanovića iz Borče, zbog krivičnog dela udruživanje radi neprijateljske delatnosti iz čl. 13 st. 2. u vezi st. 1.KZ SFRJ, u vezi krivičnog dela kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja iz čl. 114 KZ SFRJ, koji je završen pravosnažnom presudom Okružnog suda u Šapcu K 36/79 od 08.08.1979.godine. Iz obrazloženja se vidi da se Okružni sud rukovodio u prvom redu time da se radi o licima koja su pre 28 godina osnovali političku organizaciju, u okviru koje su se zalagali za uključenje tadašnje SFRJ u Evropu i to stvaranjem zajednice evropskih država na federativnom principu, pa je veće našlo da je nesporna činjenica da je osnovna težnja i i jedan od najvažnijih ciljeva aktuelne zvanične državne politike vlade Republike Srbije, u ovom trenutku, upravo uključenje u evropske integracije, odnosno ulazak Republike Srbije u evropsku uniju, što u konkretnom slučaju svakako predstavlja novu okolnost, koja se naknadno pojavila, a nakon pravosnažnosti presude, koja okolnost je u svakom slučaju takvog kvaliteta da može dovesti do oslobođenja imenovanih, budući da iz svega, na nesporan način, proizilazi da su pravosnažnom presudom Okružnog suda u Šapcu K 36/79 od 08.8.1979. godine, imenovani oglašeni krivima zbog toga što su se zalagali za ostvarenje ciljeva, koji u vreme odobravanja ponavljanja postupka predstavljaju zvaničnu državnu politiku Republike Srbije.

Vrhovni sud Srbije doneo je rešenje Kž II 1601/07 od 25.09.2007. godine, kojim je odbio kao neosnovanu žalbu Okružnog javnog tužioca u Šapcu, izjavljenu protiv rešenja Okružnog suda u Šapcu Kv30/79 od 24.05.2007. godine.

Po oceni Vrhovnog suda, pravilno je prvostepeni sud postupio kada je dozvolio ponavljanje krivičnog postupka protiv osuđenih, nalazeći da su se u međuvremenu, a nakon pravosnažnosti presude pojavile nove činjenice i okolnosti koje su same za sebe, u vezi sa ranije izvedenim dokazima, podobne da prouzrokuju oslobođenje osuđenih lica, tako da se nove činjenice i okolnosti ogledaju u zvaničnoj, aktuelnoj državnoj politici Republike Srbije, to jest činjenici da je osnovna težnja, jedan od najznačajnijih ciljeva Republike Srbije u ovom trenutku, a i nekoliko godina unazad, zapravo uključenje u evrposke integracije odnosno ulazak Republike Srbije u Evropsku Uniju.Kako ideja o ulasku u Republike Srbije u Evropsku Uniju predstavlja osnovni cilj zvanične državne politike Vlade Republike Srbije , a da se istorijske činjenice koje su nastale u međuvremenu od izvršenja inkriminisanih radlji optuženihpa do danas i to činjenice da je u međuvremenu došlo raspade Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije,koja se se zasnivala na ideji komunizma , jednopartijskom sistemu,tj.postojanju isključivo jedne političke opcije i to Komunističke partije, kao i na autoritarnoj vladavini Josipa Broza, kao i da se današnji sistem vlasti u Republici Srbiji ogleda u višepartijskom sistemu , zasnovanom na demokratskim principima , žalbeni navodi Okružnog javnog tužeioca se pokazuju neosnovanim , imajući u vidu da su optuženi osnovali političku organizaciju u okviru koje su se zalagali za uključenje tadašnje SFRJ u Evropui to stvaranjem zajednice evropskih država na federativnom principu, a da je osnovna težnja i i jedan od najvažnijih ciljeva aktuelne zvanične državne politike Vlade Republike Srbije u ovom trenutku, upravo uključenje u evropske integracije, odnosno odnosno ulazak Republike Srbije u Evropsku Uniju, što u konkretnom slučaju predstavlja novu okolnost koja se naknadno pojavila , nakon pravosnažnosti presude i koja je takvog kvaliteta da može dovesti do oslobođenja osuđenih, posebno zbog toga što su se zalagali za ostvarenje ciljeva koji danas predstavljaju zvaničnu državnu politiku Republike Srbije.
3.b. PONOVLjENI KRIVIČNI POSTUPAK

Nakon što je dozvoljeno ponavljanje ovog krivičnog postupka Okružni sud u Šapcu je doneo PRESUDU K 132/09 od 23.10.2009.godine kojom je u celini stavio van snage presudu Okružnog suda u Šapcu K.36/79 od 08.08.1979.godine, i okrivljene Dragana Đurđevića, Slobodana Jovanovića, Slobodana Nikolića, Sretena Aleksića, Milorada Marića, Živka Jovanovića,Vladana Tanasića , Sretena Nikolića, Jovu Jovanovića, pok. Milana Kovačevićai pok Radivoja Marinkovića, OSLOBODIO OD OPTUŽBE, da su vreme i mestu i način bliže opisan u izreci prvostepene presude, kao saizvršioci izvršili krivično delo udruživanje radi neprijateljske delatnosti iz člana 136 st.2 u vezi st.1 KZ SFRJ, u vezi krivičnog dela kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja iz člana 114 KZ SFRJ, pri čemu je odlučeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda.

Apelacioni sud u Beogradu je svojom PRESUDOM Kž 2354/2010 od 25.10.2011.godine UVAŽIO žalbu javnog tužioca Okružnog javnog tužilaštva u Šapcu i PREINAČIO presudu Okružnog suda u Šapcu K 132/09 od 23.10.2009. godine, tako što je presudu Okružnog suda u Šapcu K 36/7 od 08.08.1979.godine OSTAVIO NA SNAZI.

Apelacioni sud u Beogradu je zauzeo pravni stav da u slučaju u kome ne postoje nove činjenice i okolnosti koje dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pravosnažnoj presudi Okružnog suda u Šapcu K 36/79 od 8.8.1979. godine, onda je ista, u vreme odlučivanja pravilno doneta, te je stoga treba ostaviti na pravnoj snazi.Prvostepenom presudom je jasno utvrđeno da u radnjama okrivljenih koje su preduzete u inkriminisanom periodu, postoje obeležja dela za koja su oglašeni krivim i pravosnažno osuđeni. Suprotno zaključivanje bi vodilo mnoštvu zahteva za ponavljanje krivičnog postupka i stavljanje van snage pravosnažnih presuda donetih u krivičnim postupcima vođenim kroz istoriju. Ukoliko je neko nezadovoljan presudom koja je pravosnažna a kojom je osuđen zbog krivičnog dela sa političkom konotacijom, ima mogućnost da pokrene postupak rehabilitacije u cilju postizanja odgovarajuće konotacije.

Apelacioni sud u Novom Sadu, očigledno, zauzima sasvim suprotan pravni stav, a naime, da rehabilitacija nije moguća, jer bi to vodilo mnoštvu rehabilitacija za istorijske presude.Pa neka se sad građanin Srbije snađe u ovom galimatijasu pravnih stavova naših Apelacionih sudova koji su sasvim suprotni. Tu je srećom Ustavni sud Srbije kome se predlagači u postupku sopstvene rehabilitacije, obraćaju sa tezom da je povređeno pravo na jednaku zaštitu prava iz člana 36.st.1. Ustava time što su u istoj pravnoj stvari Apelacioni sud u Beogradu i Apelacioni sud u Novom Sadu zauzeli sasvim suprotne pravne stavove. Naime, Apelacioni sud u Beogradu je zauzeo stav da se nepravde u krivičnim postupcima mogu ispraviti samo kroz postupke rehabilitacije, a ne kroz vanredna pravna sredstva ponavljanjem krivičnog postupka, dok je Apelacioni sud u Novom Sadu zauzeo sasvim suprotan stav, tj. da se eventualne nepravde mogu ispraviti samo kroz drugačije utvrđenje činjeničnog stanja, što se vrši kroz ponavljanje krivičnog postupka.Tako je povređeno pravo predlagača, ne samo na pravo na jednaku zaštitu prava iz člana 36.st.1 Ustava, nego i pravo na pravično suđenje iz člana 32.st.1. Ustava, jer se radi o potpuno proizvoljnoj i arbitrarnoj i nepravičnoj primeni materijalnog prava. Odlukom Apelacionog suda u Novom Sadu materijalno pravo je primenjeno na štetu predlagača, tako da je ova odluka zasnovana na ustavnopravno neprihvatljivoj primeni merodavnog materijalnog prava.
4. SUDSKA PRAKSA VIŠEG SUDA U ŠAPCU

Da Vas podsetimo:  Koja je ZEMLJA NAJSREĆNIJA NA SVETU i gde je Srbija

Pred Višim sudom u Šapcu je pravosnažno završen predmet rehabilitacije Jovanović Živka i Tanasić Vladana. Naime, Rešenjem Višeg suda u Šapcu Reh 44/13 od 25.3.2014. godine Usvojen je zahtev za rehabilitaciju Živka Jovanovića iz Mojkovića i Vladana Tanasića iz Gornjih Brezovica i utvrđeno da je pravosnažna presuda Okružnog suda u Šapcu K 36/79 od 8.8.1979. godine i presuda Vrhovnog suda Srbije Kž I 856/79 od 21.02.1980. godine, kojima su imenovani oglašeni krivima da su kao saizvršioci izvršili krivično delo udruživanja radi neprijateljske delatnosti iz čl.136 st 2. u vezi st.1.KZ SFRJ a u vezi krivičnog dela kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja iz člana 114 KZ SFRJ, i osuđeni i to Živko Jovanović na dve godine zatvora, a Vladan Tanasić na jednu godinu i osam meseci zatvora, s tim da im se u izrečenu kaznu ima uračunati vreme provedeno u pritvoru, čime im je povređeno pravo na slobodu misli, slobodu izražavanja, slobodu političkog organizovanja i pravo na slobodu kretanja, iz ideološko političkih razloga, ništave od njenog donošenja, kao i da su ništave sve njene pravne posledice, tako da se u odnosu na njih imenovani imaju smatrati neosuđivanim.

Apelacioni sudu Novom Sadu je svojim Rešenjem Reh ž 170/14 od 4. juna 2014. godine Žalbu protivnika predlagača odbio i Rešenje Višeg suda u Šapcu Reh 4413 od 4. marta 2014. godine potvrdio. Suština obrazloženja Apelacionog suda je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su Živko Jovanović i Vladan Tanasić lišeni slobode iz političkih i ideoloških razloga, sudskom odlukom koja je doneta protivno opšteprihvaćenim standardima ljudskih prava i sloboda. Mišljenje i stav osuđenih razlikovao se od političkog stava tadašnjeg državnog i partijskog rukovodstva, a svako drugačije mišljenje u to vreme bilo je proglašavano neprijateljskim. Lica koja su takvo shvatanje zastupala i izražavala hapšena su i osuđivana. Pored toga, Realističko udruženje Evrope-Jugoslovenski pokret „Evropljanin“ nije delovalo neprijateljski, već je njegova vizija bila ujedinjenje zemalja Evrope, zalaganje za demokratiju, a ne za terorizam. Odluke kojima su predlagači oglašeni krivima su odluke koje su politički i ideološki motivisane, a njima je povređeno pravo na slobodu izražavanja, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, koje je kao takvo predviđeno svim međunarodnim aktima, koje je naša država ratifikovala, a pre svega članom 19 st. 2 i 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a takođe i prava na slobodu misli, slobodu političkog organizovanja i slobodu kretanja. Zbog toga su ispunjeni svi uslovi za rehabilitaciju predlagača, bez obzira na to što su odluke donete u zakonom propisanom krivičnom postupku.

Pri tome se Apelacioni sud osvrnuo i na navode žalbe navodeći da su neosnovani navodi žalbe da je nejasno kako je sud zaključio da se radi o nenasilnoj organizaciji, čiji se rad zasnivao na demokratskom političkom delovanju, ako se jedna tava organizacija bavi i vojnim pitanjima, predviđa formiranje vojnih sudova i ima vrhovnog komandanta oružanih snaga, a što sve proizilazi iz iz odredaba Statuta organizacije.Naime iz obrazloženja prvostepene krivične presude ne može se utvrditi u kojim situacijama je predviđena primena takvih odredaba Statuta, ali nesumljivo proizilazi da su odredbe statuta bile protivrečne, da su iz prednacrta izbačene odredbe koje su kao način borbe predviđale teror, nasilje, špijunažu, diverziju i slično, a da Statut sadrži odredbe u kojima se ističe da udruženje zasniva svoj rad, na dobrovoljnoj bazi, i političkom ubeđivanju, te da se zbog nepoštovanja ovoga, a zbog pribagavanja diverziji, sabotaži, i drugom ima odgovarati pred disciplinskom komisijom organizacije, pa i slučaj prijaviti legalnim vlastima postupajuće države. Pored toga predlagači nisu osuđeni za krivično delo terorizma i sl. od koje svaka država ima legalno pravo da se štiti za klasično krivično delo udruživanja radi neprijateljske delatnoosti a u vezi krivičnog dela kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja.

Pravosnažnim rešenjem Višeg suda u Šapcu Reh 16/2013 od 10.10.2013. godine Usvojen je zahtev za rehabilitaciju Tanasić Zorana iz Gornjih Brezovica, rođen 14.5.1948. godine od oca Stanimira, pa je UTVRĐENO da je pravosnažna presuda Okružnog suda u Šapcu K 62/79 od 13.2.1980. godine, kojom je Tanasić Zoran oglašen krivim za krivično delo udruživanje radi neprijateljske delatnosti iz čl.136 st.2. u vezi st.1. KZ SFRJ, a u vezi krivičnog dela kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja SFRJ iz čl.114 KZSFRJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju 5 godina, kojom je iz ideološko političkih razloga povređeno njegovo pravo na slobodu kretanja, ništava od trenutka donošenja i da su ništave sve pravne posledice ove presude.

Iz obrazloženja ovog rešenja se vidi da se ovde radi o tome da je imenovani osuđen jer je pristupio i delovao kao pripadnik ilegalne organizacije Realističko udruženje Evrope-Jugoslovenski pokret „Evropljanin“, na taj način što je pristupio organizaciji 1972. godine, potpisavši pristupnicu, a kasnije i svečanu zakletvu, što je plaćao članarinu, radio na prijemu novih članova, prisustvovao sastancima organizacije i tzv. „teritotijalnog komiteta“ vodio sastanke grupe članova iz Gornje Brezovice, zatim što je držao kod sebe i čuvao „poverljiva dokumenta“ organizacije – pristupnice i zapisnike sa sastanaka organizacijei tzv. “teritorijalnog komiteta“ kao i pečat. Udruženje Evropljanin je bilo internacionalno, a jugoslovenski pokret „Evropljanin“ je samo jedan od pokreta organizovanih širom Evrope, čiji naziv u suštini označava osnovni cilj organizacije: zalaganje za Evropu bez granica, u kojoj će države biti ujedinjene je upravo proces koji se u Evropi odvija i kojem stremi Republika Srbija.

Viši sud u zaključku polazi od toga da je izvedenim dokazima utvrđeno da je Tanasić Zoran osuđen pravosnažnom presudom Okružnog suda u Šapcu K 62/79 od 13.10.1980. godine, jer je bio aktivan član ilegalne organizacije REALISTIČNO UDRUŽENjE Evrope-Jugoslovenski pokret „Evropljanin“ a kako navedeni pokret nije delovao neprijateljski, već je njegova vizija ujedinjenje zemalja Evrope, zalaganje za demokratizam, a ne terorizam, zbog čega rehabilitacioni sud smatra da navedena presuda politički i ideološki motivisana i na taj način je povređeno pravo na slobodu imenovanog lica , zbog čega je usvojen zahtev za njegovu rehabilitaciju i utvrđeno da je navedena presuda ništava od trenutka donošenja i da su ništave sve pravne posledice ove presude, tako da se imenovani smatra neosuđivanim.

Prema citiranim razlozima rehabilitacije Živka Jovanovića i Vladana Tanasića i rehabilitacije Zorana Tanasića, sasvim je bilo za očekivati da Apelacioni sud u Novom Sadu rehabilituje PREDLAGAČE Sretena Aleksića i Vladana Đurđevića, pošto nema nikakve razlike između njihovih osuda, odnosno njihovih aktivnosti zbog kojih su osuđeni krivičnim presudama Okružnog suda u Šapcu.Ali Apelacioni sud se sasvim proizvoljno i arbitrarno odlučio da ne dozvoli njihovu rehabilitaciju, povređujući njihova prava na pravično suđenje iz člana 32 st 1. Ustava i na jednaku zaštitu prava pred sudom iz člana 36.st 1 Ustava.

Jedina razlika je u tome da je podnosilac ustavne žalbe Đurđević Dragan osuđen što je „naoružavao članove organizacije vatrenim oružjem, i obučavao pripadnike organizacije u rukovanju i gađanju vatrenim oružjem a i lično se naoružao pištoljem“.Međutim ako se ima u vidu da se u krivičnim presuda uopšte ne navodi ni jedan materijalni niti verbalni dokaz koji bi potvrdio da je on preduzeo ove radnje, a kako ni kod jednog člana organizacije nije pronađen ni jedan komad oružja, to je očito da se radi o montiranom sudskom procesu sa ciljem da se pojača osuda optuženih, pošto je odijum građanstva uvek veći ako se optuženi osude i za posedovanje oružja van legalnih tokova.Osim toga, čak i da se ovaj predlagač naoružao pištoljem, to je deo folklornog ambijenta i narodnih običaja i ne može se dovesti u vezu sa delovanjem organizacije, a suprotno je načelu srazmerosti da se za lako krivično delo držanja ličnog naoružanja muškarcu u godinama koje je imao Dragan Đurđević za to delo izrekne teža osuda od uslovne osude.

U obrazloženju pobijanog rešenja Apelacionog suda se praktično ne navode nikakvi razlozi koji se odnosi na predlagača Aleksić Sretena, pošto je sud očigledno impresioniran pominjanjem pištolja u krivičnoj presudi i nije u stanju da se osvrne na sudbinu Aleksić Sretena ni na nivou pominjanja. To najbolje govori da o njemu sud i nema šta da kaže i da ga treba rehabilitovati i po shvatanju samog Apelacionog suda, koji to ne želi i javno da kaže, odnosno napiše. Intezitet povrede ustavnih prava predlagača Aleksić Sretena je, zbog iznetih razloga, teži, jer se Apelacioni sud u Novom Sadu, u odnosu na njega, nije potrudio da iznese bilo kakav razlog, a time je povreda njegovih ustavnih prava teža.

Apelacioni sud Novom Sadu se u obrazloženju svoje odluke poziva još i na Osnovni krivični zakon, koji je prestao da važi 1.1.2006. godine, navodeći da je isti propisivao krivična dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti među kojima i krivično delo iz člana 114. Napad na ustavno uređenje i iz člana 136 Udruživanje radi neprijateljske delatnosti, kao što važeći Krivični zakonik poznaje krivična dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Republike Srbije, među kojima i Napad na ustavno uređenje iz člana 308 te Udruživanje radi protivustavne delatnosti iz člana 319, kojima se propisuju ograničenja napred navedenih prava.

Po shvatanju Apelacionog suda donošenje krivične presude od strane zakonom ustanovljenog suda, u zakonito sprovedenom postupku, što je ovde slučaj, kojom su predlagači oglašeni krivim što su izvršili krivično delo udruživanje radi neprijateljske delatnosti, propisano zakonom, a u vezi krivičnog dela kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja, takođe propisanog zakonom, ne može biti samo po sebi protivno ovako određenom standardu ljudskih prava i sloboda.

Međutim, pozivanje Apelacionog suda na postojanje krivičnog dela Napad na ustavno uređenje iz čl.308 KZ i krivično delo Udruživanje radi protiv ustavne delatnosti iz čl.319 KZ je potpuno proizvoljno, zbog toga što sasvim površna analiza tih krivičnih dela pokazuje da je osnovni elemenat bića krivičnih dela koja navodi Apelacioni sud: upotreba sile ili pretnje, a ni jedan od predlagača nije osuđen za vršenje, pa čak ni za zagovaranje nasilja, niti za pozivanje na nasilne metode rešavanja društvenih konflikata.U tome se upravo i vidi da su predlagači i osuđeni iz ideološko političkih razloga, jer je njihovo stupanje u političku organizaciju, koja ima politički program, odmah i automatski proglašeno za nasilje, kako bi se oni koji su na vlasti mogli odbraniti od nenasilne promene društvenog uređenja, do koje je ipak došlo sa raspadom SFRJ, a pre toga sa raspadom Saveza Komunista, kao nosiocem državne strukture.

I na kraju da se osvrnem i na ključni stav iz pobijajuće odluke Apelacionog suda, koji pri kraju obrazloženja kaže da “u konkretnoj situaciji ne nalazi za dokazano da je krivična osuda predlagača za počinjene radnje kojima su ostvarena bića propisanih krivičnih dela, zasnovana na ideološkim razlozima samo zato što su krivična dela za koja su osuđeni propisana zakonom radi zaštite društvenog i državnog poretka zasnovanog na određenoj ideološkoj orijentaciji.Sa takvim pristupom ne bi ostala ni jedna presuda sudova u krivičnoj stvari posle Drugog svetskog rata za krivična dela kojima se štiti društveno ili državno uređenje.

Ovo je najarbitrarniji stav Apelacionog suda, koji suštinski znači da se sud opredelio da ne dozvoli rehabilitaciju, ne zbog pravnih razloga, već upravo iz ideološko političkih razloga, sa pozicija nepogrešivosti komunističke ideologije, kao totalitarnog pogleda na svet i prakse, čiju cenu su platili predlagači kad su se usudili da osnuju političku partiju koja je antikomunistička i da se zalažu za tržišnu privredu, višepartijski sistem, ujedinjenu Evropu i još mnogo toga, što sve zajedno možemo naći u svakom Statutu bilo koje savremene političke organizacije.Izneti stavovi u obrazloženju odluke Apelacionog suda su živi dokaz da mora mnogo više da se radi na edukaciji naših pravnika , posebno sudija i tužilaca, a naročito na pitanjima sadržanim u brojnim rezolucijama Saveta Evrope koja se odnose na procese prevazilaženja totalitarne i autoritarne prošlosti u zemljama u kojima je vladao nedemokratski komunistički sistem, sa ciljem što bržeg uključivanja u sistem zemalja zapadnih demokratija, gde su osnovni standardi vladavina prava i pravna država, za razliku od vremena komunizma, gde su osnovni standardi bili vladavina jedne partije i njena diktatura.

Za vreme nacizma donošene su brojne sudske odluke o slanju Jevreja u koncentrracione logore, sve su bile zasnovane na važećim rasističkim, antisemitskim zakonima, ali ne verujem da bi se Apelacioni sud složio sa tim da žrtve nacizma ne treba rehabilitovati zato što su odluke sudova protiv njih donete na osnovu važećih zakona sa opravdanjem da takvim pristupom ne bi ostala ni jedna presuda sudova u krivičnoj stvari posle Drugog svetskog rata za krivična dela kojima se štiti društveno ili državno uređenje. Isto se odnosi i na ideološki i politički motivisane presude u zemljama tzv. narodnih demokratija, u koje spada i tadašnja Jugoslavija, koja je bila totalitarna, a zatim autoritarna, nedemokratska, jednopartijska, jednoumna državna tvorevina, što je bio i jedan od najvažnijih razloga za njen tragični krvavi raspad devedesetih godina prošlog veka. Zar smo toliko zaboravni i kao pravnici i kao ljudi?

Na kraju ovog prikaza predmeta, radi sagledavanja tranzicionih problema u našem reformisanom pravosuđu, može se izvesti sledeći:
ZAKLjUČAK

Proces reforme pravosudnog sistema u Srbiji doneo nam je, između ostalog, četiri Apelaciona suda, koji praktično bez ikakvih pravnih posledica formiraju četiri sudske prakse, koje su međusobno, vrlo često, nesaglasne, a istovremeno i suprotne, što je posledica pre svega, nepostojanja instancione nadležnosti Vrhovnog kasacionog suda da preko efikasnih vanrednih pravnih sredstava, kao i na druge načine, da iz pravnog poretka eliminiše odluke sudova koje nisu ustavne i zakonite. U takvom sistemu je moguće, kao što smo pokazali u ovom prikazu, da novoosnovani Apelacioni sud u Beogradu, bez ikakvih pravnih posledica, zauzme pravni stav potpuno suprotan pravnom stavu Vrhovnog suda Srbije, koji je dozvolio ponavljanje krivičnog postupka, da to nije moguće i da otklanjanje nepravde treba tražiti u postupcima pokrenutim po Zakonu o rehabilitaciji, upućujući tako predlagače na postupak rehabilitacije, dok, suprotno tome, Apelacioni sud u Novom Sadu, takođe bez ikakvih pravnih posledica, zauzima pravni stav da se nepravde ne mogu otkloniti u postupcima rahabilitacije, već isključivo u postupcima u kojima se utvrđuje drugačije činjenično stanje, upućujući predlagače na ponavljanje postupka, dakle upravo tamo odakle su izbačeni odlukom Apelacionog suda u Beogradu.

Na izloženi način su predlagači onemogućeni da zaštitu svojih prava, koja su im povređena krivičnom presudom, traže, kako po Zakoniku o krivičnom postupku, kao opštem zakonu, podnošenjem zahteva za ponavljanje pravosnažno okončanog krvičnog postupka, tako i po Zakonu o rehabilitaciji, kao lex specijalisu, podnošenjem zahteva za sopstvenu rahabilitaciju. Jedino bi bilo ustavno i zakonito da predlagači mogu svoja prava da ostvare na oba izložena načina, a ne na nijedan, kako se to odigralo u ovom slučaju.

Gojko Lazarev

Šapcu dana 25.4.2016. godine

Autor je predsednik Višeg suda u Šapcu

Vidovdan

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime