Gračaničko bdenije

Na Kosovu, za Vidovdan

0
864

gracanicaSumiranje utisaka sakupljenih tokom kratkog boravka u Gračanici, srpskoj enklavi pored Prištine, uoči i za vrijeme ovogodišnjeg Vidovdana, otpočeo bih saopštavanjem jedne ideje proizašle iz iskustva. Ono, iskustvo, pomoglo mi je da shvatim kako intenzitet doživljaja – dakle ono zbog čega se putovanje pamti – uopšte ne zavisi od količine viđenog na tom putovanju. Takva ideja dovodi u sukob smisao putovanja sa atraktivnom ponudom turističkih agencija: kvalitet njihove ponude mjerljiv je brojem (atraktivnih) znamenitosti ili (atraktivnih) destinacija planiranih za obilazak. Pitanje je, opet, koje kriterijume neko mjesto mora da ispuni da bi ga proglasili atraktivnim.

Čini se kako je za početak dovoljno da se to mjesto nalazi u nekoj od razvijenijih zemalja zapada koja turistima treba da pokaže kako u takvim zemljama – za razliku od zemalja koje isti taj zapad pokušava da emancipuje/porobi – vlada harmoničan odnos između kulture i ekonomije, tradicije i modernosti, ludih provoda i poslovnih uspjeha… Ukratko, to su mjesta u koja je dovoljno samo doći pa da se bude srećan, ili da se makar vidi kako to izgleda sreća (kad se uveća)…

(I dok turista koji dolazi iz slične ili iste zemlje obilazeći atraktivno odredište postaje srećan jer mu je nametnuto da misli kako je i sam dio te atraktivnosti, onaj koji je tu stigao „izdaleka“ u jednom trenutku počinje neizmjerno žaliti što to nije – jer tamo, odakle on dolazi, ništa više nije vrijedno pažnje ni pomena).

Bojim se da turista, kojem je atraktivnost nekog mjesta unaprijed zadata kao takva, ostaje siromašniji za jedan autentičan doživljaj. Nema na takvim putovanjima onih oplemenjujućih titraja duše koje uzburkava duh nekog mjesta; nema one zagledanosti u građevinu za koju putnik vjeruje da bi mogla potrajati vječno; nema one opčinjenosti; one magije; nema ni one sposobnosti da se oslušne disanje ili nasluti priča… Siromašniji je savremeni turizam i za jedno iskustvo stranstvovanja – tako karakteristično za doba prosvećenosti – koje podrazumjeva da se prilikom putovanja tuđa kultura pronicljivo sagleda iz perspektive svoje, ali i da se svoja sagleda iz perspektive tuđe; izdaleka… I dok turista sa putovanja dolazi „bogatiji“ za nekoliko gigabajta (selfi) fotografija, putnik se vraća bogatiji za jedan autentičan doživljaj; za jedno životno iskustvo.

Iako bi se albumi sa slikama u idealnom smislu mogli tumačiti kao moderni putopisi svojstveni digitalnom vremenu, pomenuti gigabajti uglavnom služe tek kao kompenzacija za nedostatak uspomena koje ostaju trajno utisnute u naše živote, tek kao egocentrično svjedočanstvo da se, eto, negdje boravilo… Autentičan doživljaj moguć je jedino onda kada se razbudi senzibilitet putnikove čulnosti. Tada se može vidjeti i nešto od onoga što je prizorom skriveno… Tek tada je moguće shvatiti da se okolina ne doživljava samo pogledom, već i slušanjem, mirisom, dodirom, mišlju i osjećanjem… Doživjeti nešto na autentičan način znači vidjeti i osjetiti više, bolje i drugačije od onoga što bi neko želio da vidimo i osjetimo.

Autentičan doživljaj, za razliku od pukog bivstvovanja na nekom mjestu, može da ponudi nešto mnogo plemenitije od fotografije. Tako je iz neposrednog dodira sa mostom, zahvaljujući toploti koja je odavala njegovu prošlost, nastala priča Most na Žepi koja se nija mogla naslutiti pogledom. Autentičan doživljaj Milana Rakića – u kojem su osjećanje tradicije, prošlosti i ljubav prema otadžbini stopljeni sa opčinjenošću ljepotom gračaničke freske – pretočio se u jednu od najljepših pjesama srpske moderne. Zaista je privilegovan osjećaj stajati ispred freske kraljice Simonide i razmišljati, pokušati uhvatiti barem na sekund nijansu osjećanja koja su prije više od sto godina na istom tom mjestu ovladala pjesnikom čija je noga prva kročila na Gazimestan u Prvom balkanskom ratu. Svijest o dubokoj vezi koja se kroz pjesmu Simonida uspostavlja između manastira i ličnosti čija duša, u kojoj se sjedinjuju pjesnik i vojnik, na neki nevidljiv način tu i dalje boravi, čine doživljaj putnika autentičnim. Takva osjećanja, u vidu uspomena trajno urezanih u naše živote, ne mogu se, kao pjesmom koja vrijedi više od hiljadu slika, izraziti ili zamijeniti fotografijom.

Da Vas podsetimo:  Da li mi opet gradimo od nigde do nikuda

Istinska ljepota manastira, podignutog te davne 1321. godine, ne može se u cjelosti prikazati impozantnošću njegove spoljašnje arhitekture. Pravu ljepotu Milutinove zadužbine otkriva tek njena unutrašnjost koja je izgrađena materijalom mnogo čvršćim i ljepšim od bilo kakvog kamena. Taj materijal je duhovni. Neposredan odnos sa manastirom ostvaruje se tek kada se u njega kroči. Njegova unutrašnjost građena je silinom vjere i molitve, strepnje i nadanja, ljubavi i radosti, oprosta i poštovanja, morala i dobrote koja ju je vijekovima ispunjavala tvoreći u njoj čudesnu, neuništivu energiju kojom manastir Gračanica obasjava svakog putnika koji, prekrstivši se, smerno u nju stupi. U susretu sa takvom energijom, koja nikada ne jenjava jer se stalno nadograđuje, spoznaje se i otkriva, naprosto se osjeti, zašto narod ovakve građevine naziva svetinjama. Izgled i položaj manastira danas savršeno odgovaraju Rakićevom opisu njegove freske: on je uzvišen, veličanstven, ali i tužan. I to je dovoljno reći… Bez potrebe da se dodatno objašnjava zašto je Gračanica danas uzvišena, a zašto tužna.

Nasuprot čarobnoj energiji kojom unutrašnjost manastira obasjava i grije gosta darujući mu neobično toplo osjećanje koje mu pomaže da shvati da nema potrebe da se gostom osjeća jer je i sam jedan sićušni dio onoga čime je u tom trenutku obuzet, stoji hladna dobrodošlica albanskog hotela u kojem smo odsjeli. Prijatan ambijent sobe ipak nije mogao da prikrije sve ono što soba upravo takvim ambijentom pokušava da sakrije – male, ali dovoljno jasne znakove koji određenoj grupi putnika ostavljaju poruku da ta prijatnost nije namjenjena njima i da oni tu, zapravo, nisu dobrodošli. Kako bi sačuvale dostojanstvo domaćina, te poruke se ponašaju kao neprimjetni, prijeteći migovi koje može da vidi i razumije samo onaj kome su upućeni.

Kako se može osjećati putnik kada shvati da na Kosovu, svega dva kilometra od Gračanice, mobilnim telefonima sa srpskom karticom nijedna mobilna mreža nije dostupna? Kad niste čak ni u romingu djeluje kao da bi neko volio da vas uopšte nema, pa vas ignoriše… Novi signal koji će gostu poručiti da nije dobrodošao otkriva se pri paljenju televizora – među stotinu kanala nemoguće je pronaći nijedan srpski kanal ili kanal sa srpskim prevodom, tu, dva kilometra od Gračanice… Ti, na prvi pogled neprimjetni znakovi, nedvosmisleno upućuju da MI (Srbi) nismo predviđeni da postojimo… Ni u tom hotelu, ni oko njega.

Utisci koji se iznose iz hotelske sobe dodatno se pojačavaju pogledom na bodljikavu žicu kojom je manastir opasan. Uprkos njenoj stvarnoj namjeni, ta žica nam više ukazuje na opasnost, nego na zaštitu; više izaziva strepnju, nego sigurnost… U ovom kontekstu posebno je zanimljiv istorijat bodljikave žice. Prvobitno su je koristili farmeri sa zapada kako bi spriječili stoku da upada i uništava vrtove, da bi je u Prvom svjetskom ratu vojnici masovno upotrebljavali za zaštitu rovova. Bodljikave žice, dakle, simbolički upućuju na ratno stanje i na stoku, čime se produbljuje njen kontrast u odnosu na manastir. Pri takvom pogledu putniku ponovo dolaze u svijest Rakićevi stihovi od kojih će u tom trenutku poželjeti da budućnosti najviše pripada onaj: „Ali dirnuti rukom nije smeo“…

Da Vas podsetimo:  Kako se kotiraju političari na Facebooku - Karić najpopularniji

Tu, međutim, nije kraj prizorima koji vam, poput neke nevidljive bodljikave žice, ranjavaju dušu. U vidovdanskoj šetnji Gračanicom, ispred kuća i prodavnica, mogu se primjetiti pripremljeni agregati koji svjedoče da za Vidovdan u srpskim mjestima nema struje. Kratak razgovor sa prodavcem pružio nam je nešto precizniji uvid: struje zaista nema samo na Vidovdan, ali se ona na taj dan ne isključuje definitivno, nego se neprestano pali i gasi. Prodavčevo svjedočanstvo implicira da je Srbima na Kosovu teško samo zato što pokušavaju da budu i ostanu ono što jesu – srpski narod. Kako drugačije shvatiti gest neprestanog uključivanja i isključivanja struje na jedan od najvećih praznika naroda sa kojim se živi na istoj teritoriji – praznika koji otkriva duboku istorijsku i mitsku vezu tog naroda sa teritorijom na kojoj živi – nego kao imeprijalističku volju za moć koja jedan narod, kako bi ga fizički protjerala, prvo pokušava da slomi duhovno.

meister_von_gracanica_ii_001Zato Gračanica, uprkos divnom manastiru po kojem je poznata, nije turistička atrakcija. Ona to nije jer nam Gračanica pokazuje kako izgleda jedan težak život. Uspomene kojima se za vrijeme putovanja ispisuju maleni pedlji naših života ne isključuju melanholiju, ne isključuju strah, bol ili razočaranje koji se, ništa manje nego radost, često sreću na putu do spoznaje. Nešto takvo nije potrebno turisti koji se pretplaćuje na ushićenje izazvano raskošem i kvantitetom. Turista se ne udubljuje i zbog toga mu je uskraćena jedna mogućnost saznanja dok šeta ulicama NJujorka, Londona, Pariza… On nikada neće razumjeti da je negdje vrijedilo otići zbog par minuta ispred nečijeg zaboravljenog groba, nekog kratkog razgovora, ili susreta sa jednom freskom.

Trenutak u manastiru, ispred freske, njegova spoljašnjost i unutrašnjost, zatim mračni obrt sa momentima iz hotela i prizorima iz šetnje, dovoljni su da Gračanica postane neizbrisivo iskustvo našeg života, ali to nije sve što doživljaj Gračanice čini toliko snažnim. Veliki spomenik u obliku riječi MISSING podignut u znak sjećanja na one koji su, u najvećoj mjeri tokom 1999. godine, nestali sa Kosova i Metohije za vrijeme albanske agresije naše iskustvo čini još potresnijim. Na spomenik utisnute pločice sa imenom, godinom rođenja i godinom nestanka, fotografijom žrtve ili bez nje, sugerišu da je ovaj spomenik podignut u ime svakog pojedinca isto onoliko koliko i u ime čitavog stradalog kolektiva, jer niko ne treba i ne smije biti zaboravljen. Riječ na engleskom jeziku, kao simbol univerzalnosti, djeluje kao oličenje težnje da se bol za nestalima svugdje čuje i razumije. Moj doživljaj spomenika pojačalo je prisustvo pisca koji je nekoliko metara od mene stajao i čitao zapise na pločicama. Pitao sam se kako se u tom trenutku osjeća i o čemu razmišlja čovjek čiji roman ima gotovo isti smisao kao i ovaj spomenik…

Sam spomenik nalazi se ispred Doma kulture „Gračanica“ – zgrade čiji enterijer ne privlači posebnu pažnju, ali se njena istinska ljepota, poput one manastirske, otkriva tek iznutra. Prvi put na tom mjestu shvatio sam koliko plemenitosti i ljepote ima u imenu nečega što se zove dom kulture; jer tu, u Gračanici, kultura zaista ima svoj dom (za razliku od nekih drugih domova u kojima je ona odavno simbolički mrtva). To je tako zato što zaposleni u ovoj ustanovi svoj posao ne doživljavaju kao puku formalnost koja podrazumijeva da se neke obaveze ispune kako bi se zaradilo nešto novca. Oni svoj posao osjećaju prije kao životnu misiju koja prevazilazi njih same, kao borbu za postojanje i trajanje. Oni su ta unutrašnjost Doma koja ga čini tako posebnim. Atmosfera koja proizilazi iz njihove posvećenosti kao da obuzima i one koji ga posjećuju, ali kao i da u taj dom privlači slične posvećenike.

Da Vas podsetimo:  Minut za Dobricu

Sve se to pretvorilo u osjetljivu konkretnost za vrijeme „Vidovdanskog pesničkog bdenija“, tradicionalne gračaničke manifestacije. Iako centralni dio večeri pripada nastupima pjesnika i uručivanju nagrada, ona neophodna magija od koje događaj koji se posmatra postaje doživljaj u kojem se učestvuje bila je u muzici koju je dirigent Bojan Suđić stvarao sa Simfonijskim orkestrom RTS-a. Namjerno kažem stvarao, jer uprkos poznatim notama dobro znana muzika zračila je nekom potpuno novom energijom. Iako koncert nije izgubio ništa od svoje klasične otmenosti, bilo je u njemu i nečeg potpuno, u jednom nadrokerskom smislu, buntovnog. Suđićevo dirigovanje izgledalo je kao ples, a čitava dvorana igrala je i pljeskala podstaknuta onim što čuje i gleda. Zamislite samo kakve emocije su prožimale publiku koja je te večeri, u Gračanici, na Kosovu, zajedno sa odlomkom iz opere Karmen i još nekim drugim kompozicijama iz domena evropskog kulturnog nasleđa slušala Bože pravde, Užičko, Moravac, Igrale se delije…

Zamislite samo koliko je snažno pomješano osjećanje ponosa i bola tuklo u grudima svakoga ko je te večeri, u Gračanici, na Kosovu, uoči Vidovdana, u ovako teškom trenutku, slušao Marš na Drinu… Mislim da, izuzev slovačkih vojnika koji to i onako ne mogu da osjete, na koncertu te večeri nije bio niko kome se u istom trenutku nije i smijalo i plakalo, ko u svemu tome nije osjetio neku neobjašnjivu, čudesnu ljepotu i ko nije bio nadahnut vjerom da je budućnost bez tame ipak moguća.

Susret sa ljudima iz Gračanice koji uprkos svakoj teškoći nisu izgubili ni zeru dostojanstva, susret sa manastirom, zatim sama svijest o tome da se na Kosovu boravi za Vidovdan i uoči Vidovdana, pojedincu dovoljno moćno ulivaju snagu da vjeruje u opstanak njegovog identiteta jer se u takvoj atmosferi otkriva čvrsta nit trajanja i čvrsta veza sa prošlošću koju održava kontinuitet jedinstvene svijesti… U tom trenutku postaje jasno da se srpski narod još uvijek može opisati metaforom zrna kojom ga je, na jednom mjestu u Seobama – mjestu gdje se vještom komparacijom u tajanstvenoj prepisci doziva Andrić – predstavio Miloš Crnjanski. Da parafraziram Crnjanskog, riječ je o zrnu koje je upravo zahvaljujući svojoj starosti sačuvalo u sebi moć da ponovo proklija i nadnese nova bića nad vremena i nebesa. Bića koja će se ogledati u vodama što se slivaju i sastaju, tu, ispod mulja koji ovo zrno pokušava da uguši, ogledati i nadnositi kao i mostovi.

Marko Tošović,

Autor je master profesor srpske književnosti i jezika iz Višegrada-Novog Sada

Novi Polis / Srpska akcija

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime