Danas kada je sve odrađeno kako treba mnogim Srbima je nezamislivo da neki Vjekoslav, Fabijan, Don, Fratar, Medo, Ivo, Josip može sebe da smatra Srbinom iako je katoličke vere, a opet zaboravljaju da je naš prvi kralj loze Nemanjića bio prvo kršten u Katoličkoj crkvi, pa opet dolazimo do te famozne religije koja je podelila Srbe.
Pa da počnemo o pokretu Srba Katolika još pre osnivanja Hajduka iz Splita.
Pokret Srba katolika prvi put se organizovano pojavio na teritoriji Dalmacije. Za početak pokreta može se uslovno uzeti osnivanje časopisa Dubrovnik 1849. godine od strane grofa Meda Pucića i Matije Bana, obojice članova Srbske kraljevske akademije. Možda bi neko pomislio da je sve to bila samo politika srbske kneževine, te da su Pucić, Ban i mnogi drugi bili prosto rečeno, ”agenti Srbije”, što su često iznosili pripadnici Hrvatske stranke prava. Međutim, kako je većina Srba rimokatolika bila visoko obrazovana i za današnje pojmove (Pero Budmani, jedan od najaktivnijih Srba katolika znao je čak devetnaest jezika!), i kako srbska politika od unutrašnjih trvenja nikako nije ni mogla da pokrene sličnu inicijativu, teško da su teorije ,,pravaša” prihvatljive.
No, ono što nas kao ljude dvadeset prvog veka može da nauči ovaj nesvakidašnji pokret, nije za potcenjivanje, jer su mnoge probleme Srba prvi na svojoj koži osetili upravo ljudi poput Meda Pucića, Ljudevita Vuličevića, Antuna Fabrisa, Marka Cara, Iva Ćipika, don Jakova Grupkovića, i mnogih, mnogih drugih. Opet naglašavam da obratite pažnju na imena i prezimena nekih Srba u Dalmaciji.
Dr Lujo Bakotić jedan od predstavnika Srba rimokatolika u svom delu ,,Srbi u Dalmaciji” broj svojih sunarodnika i katolika procenjuje na 20-25 hiljada, dok će još jedan srbski prvak Stijepo Stražičić u listu ,,Radnik” 1887. navesti da u ,,Dalmaciji na svakih 100 Srba 78 su katoličke vjere”. Zanimljivo je da dva Nemca u Dalmaciji pa i čitavoj jadranskoj obali do Istre uopšte ne nalaze Hrvate, već samo Srbe i Italijane. Njihova imena su Ludvig Salvator, plemić koji je proputovao ceo Mediteran, a iza sebe je ostavio delo ,, Die Serben an der Adria”, objavljeno u periodu 1870-78 kao etnološka studija o nošnjama, primorskih Srba. Drugo značajno delo je objavljeno na srbskom jeziku u Zadru 1893. godine pod nazivom ,,O etnografiji Dalmacije” iz pera Hermana Bidermana, austrijskog istoričara i sociologa.
Ono po čemu su Srbi rimokatolici takođe ,,prednjačili” je i uvođenje latinice. Upravo se među njima po prvi put među Srbima javila latinica i to u prvo vreme u verske i svrhe korespodencije, da bi kasnije potisnula ćirilicu koja je u Dubrovniku dugo bila baštinjena. Da je ovo tačno potvrđuje nam niko drugi do Vuk Karadžić, koji u svojoj ,,Pismenici” iz 1814. godine, jasno pravi razliku između ćirilice, latinice kojom se služe Srbi rimokatolici i latinice kojom se služe Hrvati.
Kako se gube Srbi Katolici u Dalmaciji. Jednostavno posle prvog rata većini je nametnuto da budu Jugosloveni koji su se još sećali svojih srbskih korena dok posle drugog rata postaju Hrvati i polako se gubi svaki identitet i tako NK Hajduk koji nije osećao ništa prema NDH i Hrvatima već je do tada zadržao svoje koliko toliko srbske okvire postaje nasilno i HNK Hajduk i piše mu se nova istorija kao i svim porodicama Dalmacije čija prezimena danas zvuče hrvatski i italijanski a pre manje od 100 godina to su bile porodice koje su bile ponosne na svoje srbske korene i katoličku veru ali to im je bilo uskraćeno tako da su postali Hrvati a Hajduk hrvatski iako Hajduke hrvati nisu imali! Inače pre toga je nastala izreka u Dalmaciji „Brat je mio ma koje vjere bio“.
Na kraju, jedna pojava koja je možda najkarakterističnija za Srbe: ,, kada je Turčin krvav do lakata, poturica mora biti do ramena”. Ovo se isto može reći za pokatoličene Srbe, koji su postali Hrvati. Tako recimo još ima pravoslavnih Srba koji se prezivaju Pavelić (autor ovih redova lično poznaje jednog) kao i ,,poglavnik NDH”, Šakić poput Dinka Šakića, Luburić poput Vjekoslava-Maksa komandanta Jasenovca, Majstorović poput najpoznatijeg fratra-koljača, Rukavina poput Joza i Juraja, Perković poput Tompsona, a o Starčevićima i da ne govorimo.
Srbi rimokatolici su svakako obeležili jednu epohu, a naš zaborav je obeležio nas. Između srbske nacije kojoj su pripadali i rimokatoličke crkve, postali su Hrvati ili nestali. Na nama je, da im se u nestanku ne pridružimo, da makar malo učimo na njihovim greškama i da ostavimo to budućim generacijama u amanet. Velikomučenici jasenovački nas posmatraju.
Nacionalni rad primorskih Srba, odvijao se preko prosvetnih i privrednih društava, koja su okupljala pravoslavne i katolike. Srbsko bratstvo, osnovano je 1897. godine, trudeći se da celokupan javni život Srba, koncentriše u jedinstvenoj organizaciji i na političkom planu. Okupacione austrijske vlasti su rad ovom srbskom društvu zabranile 1899. godine. Na skupštini u Kninu (Krajina), 20. i 21. oktobra 1901. godine, sastali su se poslanici, opštinski načelnici, sveštenici, učitelji, zanatlije, trgovci i viđeniji seljaci primorskih Srba i osnovali prosvetno-privredno društvo Srbska zora. Najzaslužniji za osnivanje društva bio je Antun Fabris.
Novo društvo je posle iskustva sa Srbskim bratstvom odvojilo prosvetno-privredni rad od politike. Na skupštini u Dubrovniku, 9. maja 1902. godine, usvojena su pravila društva i izabrana uprava pod predsedništvom Mateja Šarića, apotekara iz Dubrovnika. U tu su upravu, koja je imala 16 članova, ušli najugledniji Srbi sa Primorja.
Ustanovljeni su Pododbori Srbske zore u mestima gde je bilo najmanje 30 članova. Sedište društva bilo je u Dubrovniku. Rad društva kretao se u dva pravca. S jedne strane radilo se na unapređenju privrede, a sa druge na podizanju opšte prosvećenosti primorskih Srba. Da bi unapredila privredu Srbska zora je podsticala osnivanje zemljoradničkih zadruga po selima i štedionica po gradovima. Na čelu pokreta za osnivanje zadruga bili su Srbi Dubrovčani, dr Rudolf Sardelić (duša zadružnog pokreta), Matej Šarić i Luko markiz Bona.
Prva Srbska zemljoradnička zadruga na Primorju osnovana je 1902. godine u Boki Kotorskoj u selu Kamenari. U prvoj polovini 1904 g. osnovane su zemljoradničke zadruge u Glavatiću, Glavatima, Prijeradima, Mokrinama i Orahovcu (Boka Kotorska); u Đevrskama i Kistanjima (Severna Dalmacija). Ukupno je do 1914. godine u Dalmaciji osnovano 42 zemljoradničke zadruge, 2 ribarske zadruge (Baošić i Sv. Stefan) i 3 uljarske zadruge. Uz pomoć Srbske banke iz Zagreba i njenog prokuriste Stevana Kramate osnivane su štedionice: Srbska bokeška štedionica u Kotoru 1901. godine, Srbske štedionice u Zadru i Dubrovniku 1902. godine.
Na inicijativu Srbske zore osnovan je 1905. godine Savez srbskih privrednih zadruga na Primorju sa sedištem u Dubrovniku. Prvi kongres srbskih zadruga na Primorju održan je 7. avgusta 1908. godine u Dubrovniku. Na njemu je učestvovalo izaslanstvo zadrugarstva iz Srbije. Uporedo sa radom na širenju srpskog zadružnog pokreta, Srbska zora je po selima delila poljoprivredne alate, plavi kamen, veštačko đubrivo i semenje deteline. Radi semena i gladnih godina, seljacima je preporučivala ustanovu Zadružnih ambara. Na inicijativu Saveza srbskih privrednih zadruga osnovana je 1909. godine u Dubrovniku Centralna kasa srbskih privrednih zadruga na Primorju.
I sada dolazimo do 1911. godine kada je osnovan fudbalski klub Hajduk.
Ko ga ja osnovao?
Tu njihova istorije ne laže toliko ali malo sakriva i manipuliše činjenicama. Hajduk su osnovali Fabijan i Luka Kaliterna , Lucijan Stela, Vjekoslav Ivanišević, Ivan Šakić. Pre drugog rata sve Kaliterne su se smatrale Srbima. Lucijan ima prezime italijanskog porekla ali je bio Srbin katolik, dok su Šakići i Ivaniševići pre drugog svetskog rata bili Srbi neki katolici, neki pravoslavci ali nacionalnost im je bila srbska. Što se tiče braće Kaliterne imamo neoborive dokaze njihovog porekla i osećanja što je najbitnje u knjigama Austro-ugarske gde piše da su oba brata zatvarani zbog Srbofilije i širenje velikosrbske propagande tokom rata. Pogledati sliku dole.
Šta se prećutkuje? Za početak da su u osnivanju kluba takođe učestvovali sledeći Srbski studenti iz Češke i Austrije poreklom Dalmatinci ali njihova imena su verovatno previše srbska za jedan HNK. Oni su: Blažo Primorac, Borislav Primorac, Đorđe Matavulj, Nikola Matanović, Pavle Janković, Filip Radović, Filip Janković, Jovan Divac, Novica Davnić, Branko Vuković. Znači oni nisu bitni za klupsku istoriju jer su očitog srbskog porekla dok kod drugih je to latinskim imenima dovedeno u pitanje.
Onda se prećutkuje da je pomoć kako logističku tako i materijalnu za osnivanje kluba studentarija dobila od Srbske Zore. E sad ovo je već očito zašto se zataškava i zašto se ćuti.
Ajmo sada malo o imenu HAJDUK, zašto HAJDUK?
Pitamo se zašto je većina Srba iz Like, Krajine, Banije, Dalmacije, Korduna… navijalo za ‘Ajduka iz Splita. Podsećanje na veliki srbski klub Hajduk iz Splita, čiji navijači danas, ne znajući rođenje, istoriju i gene, pevaju “za genocid spremni”.
Dobio je ime u čast srbskih hajduka i uskoka. Da napomenemo da “Hrvati” nisu imali hajduke a da su hajduci po Dalmaciji i Istri bili Janković Stojan, Senjanin Ivo, Smiljanić Ilija, Ivo Golotrb, Komnen Barjaktar idr. čija se imena spominju i u SRBSKIM narodnim pjesmama jer ako se setimo putopisa Nemaca koji nisu nalazili Hrvate u primorju ostaje jasno da jednio su mogli biti ili srbski ili talijanski `ajduci a ja stvarno ne zna za ijednog hrvatskog hajduka. Da podsetimo, do drugog svetskog rata većinsko stanovništvo Splita, Solina, Kaštela, Dalmatinske Zagore, Drniša…a da ne pominjemo Dubrovnik je bilo većinsko srbsko. Ojkače, ličke kape, sinjska alka, krajiška nošnja, muzika i pesme a na kraju i Hajduk iz Splita je ukraden Srbima sa tih prostora. Jer još jednom da napomenem Hrvati nisu imali na Hajduke, ni Uskoke tako da samo ime kluba je već jasna stvar o čijem klubi se radi.
Hajduk je prvih godina igrao u crveno plavim belim dresovima ali je to AustroUgarska zabranila pa su prešli na bele ili bile dresove a šahovnicu stavlja sa nastankom NDH.
Hajduk je 30 godina igrao bez grba na dresu i prvi put ga je postavio 1941
Ali imamo još jednu činjenicu ako još ima iole koji neverni toma.
Predsednik Hajduka od 1913. godine bio je Budislav Grga Anđelinović Ko je bio opaki Grga Anđelinović?
Zbog protuaustrijskog govora u Kosovu kod Knina pri proslavi Kosovske bitke, u Zadru je 1915. osuđen na tri godine strogog zatvora. Dvije godine kasnije austrijske vlasti ga, po kazni šalju u vojsku u Beč. Svršetkom rata i nakon opće amnestije svih zatvorenika, vraća se u Zagreb i uređuje list Hrvatska država koju izdaje frakcija Stranke prava (Milinovci), a koja se zalaže za narodno ujedinjenje svih slavenskih naroda. Najzanimljiviji dio biografije dr. Grge Budislava Anđelinovića je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. na Trgu bana Josipa Jelačića, te suradnja s četnicima tijekom ratnih godina.
Prosinačku pobunu koju je po zapovijedi dr. Grge Budislava Anđelinovića u krvi ugušila policija – mornari i srpski sokolovi. Evo kako te događaje opisuje povjesničar dr. Rudolf Horvat u knjizi Hrvatska na mučilištu: “Predsjedništvo Narodnog vijeća izdalo je 3. prosinca 1918. u Beogradu obavijesti da s ’danom 1. prosinca čitav naš narod slavensko-hrvatsko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kr. visočanstva prestolonasljednika Aleksandra’.
U Zagreb je 2. prosinca 1918. došla prva vijest da je sinoć u Beogradu stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.” Austrougarskoj naklonjeni Hrvati odlučili su da protestuju. Za njihovu je namjeru po svojim uhodama saznao dr. Grga Anđelinović, šef policije u Zagrebu. On je na neke kuće na Jelačićevom trgu smjestio oboružane vojnike (mornare) koji dočekaše vojne manifestante. Došlo je do sukoba u kome su mornari lakoumno iz mašinskih pušaka s prozora dviju kuća (broj 6 i 21) pucali na vojnike i polaznike. Neki vojnici uzvratiše pucnjavu, ali – kako bijahu nezaštićeni na otvorenom trgu – brzo podlegoše. “Telefonski sam se obratio g. potpukovniku Simonoviću i g. potpukovniku Antonijeviću da mi kao šefovi i delegati srbske vojske dođu u pomoć, jer ja neću moći da održim red u Zagrebu. G. Simonović je kazao: ’Ja nisam dobio akt o ujedinjenju, ja neću da prolivam hrvatsku krv, neću da se kaže da je ovde u Zagrebu brat Srbin pucao na brata Hrvata’ (Pljesak u Skupštini).
Gospodo, onda sam ja po svojoj dužnosti smatrao da treba prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim. “Zabilježeni su podatci da je tijekom ratnih godina 1942. i 1943. pisao tekstove u kanadskom Srpskom glasniku i četničkom listu Novosti. Najzanimljiviji deo njegove istorije je da je tokom rata bio jedan od pomagača Vojvode Močila Đujića.
Ako neće Srbi iz Srbije, Srbi iz Dalmacije hoće. I u ovom hrvatskom pristrasnom tekstu sve jasno piše između redova. U prevodu čovek je pucao na iste one ljude koji su ratovali taj rat na strani Ugara koji su počinili najgnusnije zločine na Srbima u tom ratu. Ostao je omržen kod Hrvata koji ga nazivaju pro jugoslovenskim Hrvatom iako se sam smatrao Srbinom.
Šta možemo zaključiti iz svega ovoga? Srbsko ime, srbski studenti, Srbin predsednik kluba?
Zaključak je jasan! Mi smo narod koji olako zaboravlja i prepušta sve svoje drugima, tako je i sa Maćedoncima, tako je sa Albancima, Bugarima, Hrvatima, Mohamedancima a polako i sa Crnogorcima.
Pamet u glavu i održimo sećanje na naše Srbe ma koje vjere, vere i vire jer su krv svoju, ime i čast davali za svoje ponosno srbsko poreklo i da bi ih se mi sećali a ne pod ustaše i balije zavodili.
Živela SVESRBIJA!
Živio Hajduk i njegova slavna srbska istorija!
Korišćena literatura:
Ludwig Salvator – Die Serben an der
Adria:http://www.ludwigsalvator.com/digi/serben/serben.htm
O etnografiji Dalmacije, H. Biderman 1893:http://www.scribd.com/doc/18452012/HI-Bidermann-Etnografija-Dalmacije-1893g
The Catholic Encyclopedia: http://www.newadvent.org/cathen/02694a.htm
Srbi katolici – Svetozar Borak, Novi Sad 1998.
Celokupna dela- Nikola Tomazeo i Ljudevit Vuličević, priredio Vasa Stajić, Subotica, 1929.
Katolički Srbi – Lazo M. Kostić, Srpski kulturni klub ,,Sveti Sava” 1963.
O srpskom imenu po zapadnim krajevima našega naroda – Vasilije Đerić, Beograd 1914.
Srbi katolici na Primorju od ujedinjenja do Aprilskog rata – Saša Nedeljković
Zbornik o Srbima u Hrvatskoj 1 – SANU, 1989.
Srpstvo Dubrovnika – Andrej Mitrović, SKZ 1992.
srpskaistorija
Koja glupost ljudi moji… Cemu ovakvi glupi izmišljeni tekstovi??
Ma da,kao sto su hrvati drazen,aco,arsen dedic,djordje,novkovic,serbrdzija,krokap…
pesnik se malo napio i onda mu se doživljaj digao.
srbi su naravno jedno hrvatsko pleme kojem su turci i rusi pomutili um pa su se odlepili od historijske matice hrvatske i onda ili poislamizirali ili poppravoslavili.
u toku stoleća su zaboravili pričati izvorni hrvatski pa su se okrenuli pojednostavljenoj verziji s ekavicom, koja je za njihove jezike lakše izgovorljiva. u inostranstvu se za jezik kaže sprskohrvatski, jer je to srpska varijanta hrvatskog jezika, od kojeg poteče.
isto tako, fudbal je u srbiju došao preko hrvata, tako da je u suštini svaki osnovan fudbalski klub hrvatskog porekla, bilo da se radi o partizanu, zvezdi, vojvodini ili sličnima. s takvim dokazima je jasno da je i hajduk, nazvan po hrvatskim ratnicima protiv turaka, koji su za razliku od istočnih kolega srba uspešno odbranili najezde turaka, naravno hrvatski klub, drugo nešto i ne može da bude.
u zdravlje! i ne zaboravite hrvatske korene.
Nevouloze siris a ni da trepnes. Pobrkao si malo loncice. Horvati se ne poninju na Balkanu do 9. vjeka. Cao zdravo.
Hrvati su dosli na ove prostore u stoljecu VII .Citaj malo Povijest
E pa zašto cilo vrime grakćete da su vas u Jasenovcu, u Oluji i di sve ne, naguzili Hrvati kad su to ustvari napravili SRBI KATOLICI 😛
Gospodo Hrvati, u tekstu su navedeni ekzatni podaci, sve mozete sami proveriti.
Podaci su toliko neoborivi, u toj meri da hrvatske novine u pokusaju negiranja da je Hajduk osnovan od Srbi, pisu da to nisu bili Srbi, vec Hrvati koji vole Srbe.
Ovo je jedan od onih nepismenih tekstova u kojim se tvrdi, ili bar pokušava dokazati, kako su Hrvati, Bošnjaci i/ili Crnogorci ustvari Srbi, pa se u jednom paragrafu kaže npr.:“(…) Hrvati” nisu imali hajduke (…)“; a u nekom slijedećem: „(…) naše Srbe ma koje vjere, vere i vire jer su krv svoju, ime i čast davali za svoje ponosno srbsko poreklo i da bi ih se mi sećali a ne pod ustaše i balije (…)“
Jebi ga, mora te se odlučiti: ili su Hrvati različit narod od Srba ili su Srbi – ne mogu biti Hrvati kad vam trebaju kao zlikovci, a Srbi kad vam trebaju za dokazivanje plemenskog prava na njihovu zemlju (isto važi i za Bošnjake i Crnogorce).
Doduše, onda ne bismo imali ovu komediju da nas zabavlja ;.)
Niste najbolje razumeli. Hrvati su kajkavci (slovenačko pleme) i njihov hrvatski nije imao nikakve veze sa srpskim (pogledajte sve rečnike hrvatskog jezika do Ilirskog preporoda, pa će Vam biti jasno o čemu se tu radi). Tek posle Gaja i preuzimanja (krađe) srpskog jezika (sam Gaj to priznaje, gde kaže da ga je Mojsije Baltić „naučio lijepom srpskom jeziku“), Srbi katolici počinju da se priključuju Hrvatima. Uostalom, raspravni jezik u Dubrovniku tokom srednjeg veka bio je srpski (to ne možete poreći). A zašto nije bio hrvatski? Zato što u Dubrovniku za Hrvate i hrvatski jezik niko nije ni čuo sve do kraja 19. veka. Tokom 20. veka Srbi katolici iz Dubrovnika se konvertuju u Hrvate. Naravno, veliku krivicu za takvo odrođavanje Srba snose pravoslavni Srbi, koji su se više vodili verskim osećajem nego nacionalnom idejom.
I bolje sto smo se rukovodili vjerakom idejom jer da smo isli nacionalnomzavrsili bismo kao Hrvati, muslimani, makedonci i sad pomalo crnogorci.. jer jednostavno nacionalna ideja nije jaka bez vjerske.. a sad pocinjemo polako uzlaznom putanjom da idemo. Hvala Bogu!
Jao što sve neću pročitati, zašto uvijek sve što hrvatsko svojatate? J A D N O!
Nigdje kao na ovom balkanskom prostoru nije falsifikovana istorija. A tragično je što su lažnu istoriju učile generacije iz udžbenika gdje je dominirala neistina. Ložima se vređa slavna prošlost FK. Hajduka prvog našeg kluba na slobodnoj teritoriji koji ponosno reprezenovao VELIKU JUGOSLAVIJU, a gdje su njeni narodi sada NO COMENT!Kada je u pitanju iskivljivanje prošlosti ovog slavnog kluba onda riječi velikog Jovana Dučića o Hrvatima izgleda imaju smisla:…Da su Hrvati hrabar narod, ali ne što ničega ne boje, nego što se ničega ne stide i što lažu!“Naglašavam ovo nijesu moje riječi nego slavnog književnika i diplomate.U laži su kratke noge kaže jedna narodna i sve se dozna. Ovih dana riječi Jovana Dučića nalaze puni smisao u Hagu o tužbama i protiv tužbama.Eto toliko istine radi, rekoh, reče neko, da spasim dužu svoju. Navijam za Hajduk zato što je bio ponos Jugoslavije.Eto šta uradi „uobraženi mediokritet“ kako jedan Hrvat Predrag Matejević nazva bivšeg komunističkog generala i osnivača FK „Parizana“.To je zapisao Predrag, a ja samo prenosim predragove i Jovanove riječi.Od Hrvata i Srba jedino su veći lažovi Amerikanci.A o nama reče Branko Ćopić: “ Znam ja dobro nas, jebo nas!“ Zataškali smo istinu o svom stradanju. Zataškali smo istinu učinjen nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.Ništa tu Broz nije sam kriv. Da nije Srba ne bi bilo zataškavanja. Šta je laž o Hajduku pri Jasenovcu, Jadovnom , Jasebarskom , Gradiški ,svim znaninim i neznanim jamama….Da li je bilo zamislivo u glavama Srba osnivača „Hajduka“ da će srbima u splitskoj zloglasnoj Lori vaditi oči, sjeći uši i nos gdje su vojnici služeći zakonsku obavezu umoreni na najzvjerskiji način. Eto toliko o slavnom Hajduku, sve je to jedna tužna priča.
Nabijem ja tebe na K. Ako su svi lažovi i falsifikatori historije, pa i Amerikanci, kako onda, majku mu, ti znaš šta je „istina“ o narodima s Balkana i njihovim historijama, šta su činjenice a šta falsifikati ?! Da pogađam: istina je samo ono što moje pleme kaže da je istina – je li tako !? A davno smo izašli iz srednjeg vijeka i plemenskog poretka, ali srednji vijek i tribalizam iz tebe i takvih nije i neče nikad !
E,i šta je pisac htio reći ? Jel’ da je Svbija do linije Kavlobag-Vivovitica ?