Hrvatski dužnosnici – neostvarene erotske poete

0
929
Foto: nema-kompromisa.com

Za hrvatske  politikuse  se  zna  da  su  ostvareni  kao  ratni  zločinci,  lopuže,  najčešće tirani  i  nevaljalci. Manje  je  poznato  da  su  veoma  skloni  pisanju  poezije. U  svakom hrvatskom  dužnosniku  čuči  adolescentni  poeta  ometen  u  razvoju. Valjda  u  njima tinja potreba  da  pustinje  zla  u  sebi  oplemene  nečim  umetničkim,  metafizičkim,  misaono vertikalnim? Ili  buntovnim? No,  tu  vrstu  analize  prepuštamo  kvalifikovanima.

Prva hrvatska  liderica  koja  me  se  dojmila  je  Jadranka  Kosor,  bivša  novinarka  i premijerka  Hrvatske. Predsednicom  HDZ i  Vlade  Hrvatske  postala  je  po  milosti  Iva Sanadera,  koji  se  netom  spremao  za  apartman  u  Lepoglavi. Za  vreme  Jadrankinog mandata,  Hrvatska  je  ušla  u  Evropsku  Uniju. Sporazum  je  potpisan  9. decembra 2011. godine  u  Briselu. Ona  je,  tom  prilikom,  pisala  nalivperom  koje  joj  je  poklonio papa  Benedikt  XVI. Iste  godine  je  izgubila  na  parlamentarnim  izborima. Pobedila  ju je  Kukuriku  koalicija,  ali  je  izabrana  za  predsednika  Poslaničkog  kluba  HDZ-a u Hrvatskom  saboru. 2012 .  godine  nije  pobedila  u  izboru  za  predsednika  stranke. Bila je  svedok  optužbe  na  suđenju  bivšem  šefu,  Ivi  Sanaderu. 1 .  marta  2013. godine  je izbačena  iz  stranke  čiji  je  član  bila  18  godina. Dobila  je  policijsku  zaštitu  jer  su  joj stizala  pisma  sa  pretnjama  da  će  je  živu  zakopati.

U javnosti  su  se  pojavile  brojne  informacije  o  njenom  poreklu  /NAP: A  kako  i  ne  bi kad  joj  je  devojačko  prezime  Vlaisavljević?! U  Hrvatskoj  kritičari  sa  zlobom ističu njeno  devojačko  prezime  Vlaisavljević, i  tvrde  da  potiče  iz  srpskog  sela  Bučje, koje  je  za  vreme  Drugog  svetskog  rata, a i  tokom  poslednjeg  sukoba,  bilo snažan centar  srpskog  otpora  ustašama. U  mestu  rođenja  buduće  hrvatske premijerke nalazio  se  četnički  štab, a  njeni  protivnici  iz  redova  ekstremne  desnice,  kojoj  je  u izbornim  kampanjama  uvek  nastojala  da  se  približi,  nisu  propuštali  priliku  da  je podsete  da  vešto  krije  svoje  srpske  poreklo. Oni  su  “iskopali” i  podatak  da  je Jadranka  Kosor,  kao  mlada  književnica,  dobila  glavnu  nagradu  na  takmičenju “Desankino  proljeće” 1968. u  Valjevu. Mnogobrojne  “udruge  branitelja  i dragovoljaca”  poturaju  podatak  da  je  Jadrankin  stric  Dušan  Vlaisavljević  bio  četnički vojvoda, a  da  je  Bučje  i  tokom  poslednjeg  rata  bilo  centar  srpskog  otpora  na Papuku  i  sedište  srpskog  SUP SAO  Zapadne  Slavonija  na  početku  sukoba. Vlaisavljevići  su,  inače,  često  srpsko  prezime  u  Krajini  i  Slavoniji, a  krsna  slava  im je  Sveti  Petar  i  Pavle  ili  Časne  verige. /.  Kompromitujuće  podatke  nije  moguće proveriti  jer  su,  tokom  rata  na  području  bivše  SFRJ,  sva  opštinska  i  crkvena dokumenta  spaljena. Jadranka  se  zamalo  rasplakala  u  jednoj  televizijskoj  emisiji  jer je  pomenula  oca  koji  je  se  odrekao.

Bila je  optuživana  za  razne  malverzacije,  ali  to  nas  ne  intrigira. Za  nas  je  važno:

Da Vas podsetimo:  Ponižavaju, maltretiraju, zajebavaju…3

– Da  smo  isto  godište.

– Da  je  izabrana  za  prvu  pratilju  Mis  bazena  u  Lipiku.
–  Da  je  u  Valjevu  pobedila  kao  petnaestogodišnjakinja  sa  svojom  ljubavnom  i  skriveno-erotskom  poezijom.

E , da  su  mi  ova  pamet  i  one  godine! Da  sam  imao  hrabrosti  da  se  oslobodim  dečačke  stidljivosti,  pa  da  i  ja  učestvujem  na  istoj  valjevskoj  smotri  mladih  poeta/NAP:  Potpisnik  ovih  redova  je  pobeđivao  takođe  na  sličnim  takmičenjima  za  mlade  pesnike,  samo  vrlo  malo  kasnije/. Mogao  sam  sa  Jadrankom  da  u  praskozorja  na  obroncima  Valjevskih  planinâ  razmenim  ljubavno-apstinentske  uzdahe,  sa  leptirićima  u  stomaku. Ovako,  ostali  su  samo  njeni  stihovi,  da  podsećaju  ne  jednu  daleku,  putenu,  kojekude  nabreklu,  neostvarenu  nestvarnu,  ljubav.

Noćas

obeščašćene su moje krizanteme
zloslutni vjetar  nije plakao nad mirisom tamjana
bilo je dugo i nije bilo lijepo
Ej ti voljela  sam te jednom
Ej ti sjećaš  li se tih sati
Znala sam
da će drage ptice uginuti od srama
kada me ugledaju prezrenu
zbog mojih ruku koje su noćas
prodale našu istinu
I Suncu
koje nikad nije voljelo
nabrekoše grudi
Mi
u koloni jedan po jedan
brojimo ja tebi on meni

Pre Jadranke,  koje  se  odrekao  rođeni  otac,  pa  se  ona  osvetila  i  brutalno  odrekla  svog  političkog  oca  Ive  Sanadera,  koji  je, u  hrvatskom  političkom  drmežu,  jedini  zglajzao  do  hapsane. I  taj  je  pisao  pesme, i  opet  je  to  brutalnom  erotikom  nabijena  kao  semteksom  poezija  produženog  adolescenta,  koja  međutim  živi  i  danas  u  andegraund  sceni.

– Ta  seksualno  eruptivna  pjesma  isprovocirala  me  da  priredim  komad  koji  bi  se  bavio  u  nas  veoma  prisutnim  licemjerjem  javnog  izigravanja  konzervativnih  i  katoličkih  vrijednosti  iza  kojeg  se  krije  privatno  ponašanje  posve  u  neskladu  s  istima  –  otkrila  je  pok. dramaturg  Mani  Gotovac.

Pa jeste,  pročitajte  dinamitnu  erotsku  poeziju  kradljivca  srebrnjaka  Dr. Iva  Sanadera, čijim  se  poreklom  nećemo  baviti,  da  ne  bi  ispalo  da  su  sve  političke  lopine  u Hrvatskoj  naše  gore  list. Ako  nije  baš  „zakoraknuo  u  povjest“,  jes’ u  mardelj.

NENIA SALONITANA

ZA J. P.

Dosta mi je polovnjaka.
Hoću , konačno, muški da me se.
Balkanski , štono  riječ.
I to: sada. Odmah. Nunc  aut  numquam.

Dosta mi je polovnjaka.
Tko će me, ah, tko će me, konačno, muški?
Drhćem uzbuđena. Zakoraknuti u povijest?
Quid multa? Muškarčinu čekam. Dokrajči !

Dosta mi je polovnjaka.
Numerus Negidius. Prekini , konačno, agoniju.
Dosadni niz historijskih zelembaća.
Faex populi.
Čekaj s asfaltom. Iskorijeni  najprije.

Dosta mi je polovnjaka.
Od Avara  do danas. Iskrči sve, konačno.
O , sancta  simplicitas. Muški me dohvati!
Ne dvoumi. Iščupaj. Ob maiorem  cautelam.

Dosta mi je polovnjaka.
Po peti put. Po tko zna koji put. Konačno:
Svrši!!! O fictus  possessor. U spomen:
Mojim imenom cestu nazovi.
Nuper obiit.

Da Vas podsetimo:  Bez ispaljenog metka ustaše ubile 2.345 Srba: U Drakuliću kod Banjaluke pomen stradalim Srbima

Konačno,  kao  šlag  na  seksualnoj  poetskoj  torti,  dolazi  prvi, „Otac  Nacije“,  Doktor takođe,  partizan  i  ustaša  –  General  Franjo  Tuđman.

Za razliku  od  erotikom  zaokupljenih  predvodnika,  odnosno  političko-kokošarskih naslednika,  Franjo  je  pretendovao  da  bude  hrvatski  Njegoš. Ako  može  nešto  Srbin da  napiše,  kako  ne  bi  mogao  nazočni  predstavnik  više  rase  na  Zapadnom  Balkanu? Obratiti  pažnju  na  dubinu  stihovane  filozofije  jednog  Doktora  i  Generala,  koji  je prošao  sve  što  protuha  može  proći  u  životu.

Biti i mniti svemiropolisno

Univerzalnost svekolike kakvoće:
duhovnosti neopredmećene,
ljepote neotuđene,
neosiljene mirnoće.
U sazvježđima  su snovi i slutnje
uljudbe (drevne i) nove:
u sukladnosti  samobitnosti i  sveopćosti
da obzorja svemiropolisa  zamamna
na orisu  horizonta još maglena
u vidozorju  duhovnih muževa
što stazama trnja i otrovanih ruža
ustrajahu u raspeću svoga duha
do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.

Napisao : Franjo Tuđman

S obzirom  na  istorijski  gabarit  ovog  pesnika,  hrvatski  kritičari  su  mu  posvetili osobitu  pažnju. Tako  možemo  pročitati:  „Biti  ili  mniti  svemiropolisno  ili  od njegove  poezije  gori  su  samo  njegovi  spomenici“

Tuđman je loš pjesnik ali je zato vrhunski lopov, pljačkaš i diktator

… I kao da to nije bilo dovoljno, javnost je sada dobila dragocjeni uvid u pjesnički opus Franje Tuđmana.

Samobitnost i sveopćost

Njegovi upravo objavljeni dnevnici sadrže tridesetak pjesama iz ’70-ih i ’80-ih godina koje kritičari ocjenjuju kao “stihovano smeće”. Svejedno, kruti diktator razotkrio se kao pjesnička duša…

Sve intelektualac do intelektualca, sve pjesnik do pjesnika.

Tko bi onda rekao da stranka takvih produhovljenih vođa može zaglibiti u takvom kriminalu i korupciji, diktaturi i ratnim zločinima?

Tko bi rekao da su takvi pametni i knjiški ljudi mogli stajati na čelu zločinačke organizacije: štititi ubojice, predvoditi pljačkaše, progoniti protivnike, vrijeđati svoje građane…?  Pa, svatko normalan.

Kakvi diktatori, takvi doktorati

Jer kakvi doktorati, takvi intelektualci. Kakve pjesme, takvo i duševno stanje koje ih proizvodi.

U toj priči sve je funkcioniralo kao pjesma. Pleme se klanjalo tituli vođe kao totemu, znajući da im taj totem daje zaštitu i slobodu da arče gdje god stignu. Vođe su uživale u tituli jer ih je ona izdvajala iz tog istog plemena: divljeg, primitivnog, krvožednog, pohlepnog… Vjerovali su da su bolji od svojih podanika.

S druge strane, pjesme su im smekšavale imidž. Doduše, ne Tuđmanu jer njegovi stihovi iscijepani su elegancijom trolove toljage i osjećajnošću neuravnotežene veš-mašine.

Onaj koji klepa stihove

Ali opet, predsjednici HDZ-a ipak su negdje u dubini duše nosili tu poetsku nježnost. Možda su bili okrutni diktatori, bahati autokrati ili bezobzirni karijeristi, ali narod je vidio i njihovu mekšu stranu. Kosor je bila zaljubljena šiparica, Sanader vehementni poeta, Tuđman preuzetni stihoklepac. Onaj koji klepa stihove.

Tako što sjekirom cijepa pa selotejpom povezuje stranice starohrvatskog rječnika i vodiča Zvjezdanih staza.

Marko Pogačar, pjesnik i kritičar poezije:

Sasvim nečitko stihovano smeće

Diktatori i generali su meke duše – često se, kad negdje nekog ne kolju, posvećuju književnosti.

Da Vas podsetimo:  Batić Bačević: Hrvatsko-crnogorski čas istorije na brodu Jadran

Ova Tuđmanova stihovana nebuloza na semantičkoj razini sadrži tek jednu banalnu, sasvim pasatističku no lažno budućnosno usmjerenu ideju, a i ta je misao do kraja zamućena krajnje nevještim izrazom, kontradikcijama, izlizanim atribucijama i leksičkim inovacijama po kojim će Vrhovnik, kad jednom prisvoji titulu, postati poznat. Ovaj je refleksivni ‘kozmički Tuđmanizam’, ukratko, sasvim nečitko stihovano smeće (plaćam pivo onome tko to isprve do kraja pročita a da mu se pred očima ne zamuti) – što predstavlja sasvim dobru analogiju njegovih političkih zamisli i njihovih realizacija. No, Tuđman je već godinama pod zemljom, koga briga za njegove smušene pjesme?

Ivica Prtenjača, pjesnik i prozaik:

Očajna reklama za poeziju

Boli glava! Uspio sam dva puta proslovkati ove stihove prije nego što me zaboljela glava od ovog čudnovatog teksta. Bojim se da je i autora ozbiljno boljela glava dok je ovo pisao jer ne znam kako bih drukčije objasnio ovu nerazumljivost (najmanje leksičku), nepotrebni, ganutljivi i očito lažni zanos koji je valjda razlog svemu ovome.

Malo me po tonu podsjetila na svojevremeno objavljenu pjesmu Ive Sanadera, ali je ipak miljama daleko od srednjoškolskog romantizma Jadranke K. kojoj je kasnija ambicija i neobična sudbina namijenila jedan veliki stan i nekoliko nespretnih funkcija u kojima se cijelo vrijeme osjećala pomalo izgubljeno i nelagodno.

Ovaj tekst, osim što je sjajna reklama za tablete protiv glavobolje, moguće i mučnine, strašno je loša reklama za poeziju pa stoga i ne vidim razloga ovo nazvati pjesmom. Riječ je o potpunom kreativnom grču koji traži pukotinu iz koje bi se barem nakratko oslobodio, ali te pukotine, na ovako solidnom poetskom i ljudskom sljepilu očito nema.

S druge strane, ipak je riječ o nečem poučnom, te godine kad je nastao imao sam 15 godina i većinu riječi iz ovog teksta niti sam kad čuo niti sam znao da postoje. On je, taj tekst, dokaz da se u komunizmu živjelo bogatije, mirnije i sretnije te da su se generali u dokolici mogli baviti i nadrealizmom, ekspresionizmom, futurizmom i još nekim pravcima, nevino i tiho, u ratu sa smislom i stihovima.

Tonko Maroević, pjesnik i kritičar poezije:

Višak riječi i jedna pojmovna muka. Naprosto, posrijedi je golema akumulacija pojmova koji se međusobno čak i potiru.

***

I šta sada sa hrvatskim poetskim razmahnutim sumlatama?

Dobar su primer kako duboka pokvarenost pokušava da se pokrije plitkom umetnošću.

Drugoga se ja bojim: da se naši ovdašnji lideri ne dosete, te da Aleksandar Vučić i Ana Brnabić počnu da se ogledaju u poetskim vodama?

Možete li zamisliti pesničke vedrine i emotivne slapove u pustinji Ane Brnabić, Vučića kao novog Dučića, ili eruptivnu erotsku poeziju Aleksandra Vulina?

Budu li naši Visoki Bezglavnici naumili da se uzdignu u pesnike, eto njih u školskim lektirama, a škole nam već i bez njih debilanama zovu.

Izvor: Nimbusov Podrum

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime