Huškačka retorika Bakira Izetbegovića sa američkom podrškom

0
1817
Bakir Izetbegović / Foto: fsk

Od 2015.godine, sve javne ličnosti i svi građani koji ne podržavaju američku hegemoniju i Bakirovu islamističku politiku su predmet agresivnog nadzora tajnih službi: prisluškivanja, praćenja, uhođenja i podmetanja iz Sarajeva.

Oni koji čine te radnje, raznim mjerama ruše ustavni poredak zemlje a uvjeravaju javnost da baš time brane državu. Moć Bakira Izetbegovića posljedica je udruženog nastupa, partnerstva i otvorene saradnje koju su sa Bakirom i SDA uspostavili neki navodni Srbi iz Saveza za promijene (SDS-PDP-NDP) koji kao političke sluge, ponosno, batrgaju institucijama vlasti u Sarajevu služeći, pomažući ili često i okrećući glavu od otvorenih napada na Republiku Srpsku. Ta nakazna vlast je od prvog dana upravo ispoljavala tu nepodnošljivu, radikalnu, fašisoidnu politiku, koju je osmislio i u naslijeđe svome sinu Bakiru, stranci SDA i svome narodu, ostavio Alija Izetbegović.

Sve prevaziđene i odbačene metode, kao i praksa vladanja u komunizmu, povampirile su se nakon 2015. godine, kroz ovu koaliciju i vlast u Sarajevu.

Pitao sam o tome neke poznate, u Sarajevu ugledne i uticajne Bošnjake, nakon što je objelodanjeno da institucija je kojoj se mora obezbjediti potpuna kontraobavještajna zaštita bila više mjesecii predmet praćenja, te kome to treba i čemu uopšte služi“!

Napad na predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i zavođenje mjera posebnog nadzora nad njim, predstavlja pravi vrhunac antiustavne djelatnosti islamističke internacionale u strukturama vlasti BiH, udružene sa kuririma i predstavnicima zapadne diplomatije u OHR-u i raznim ambasadama u Sarajevu.

Zamislite državu u kojoj najsnažnija politička ličnost, koja predstavlja neprikosnoveni ustavni autoritet na pola zemlje, u jednom od dva entiteta, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, otvoreno kaže: „Ja sam najprogonjenija ličnost u zemlji“.

Moj stav o tome je prilično jasan: država u ime koje neki politički destruktivci poduzimaju takve aktivnosti, NE ZASLUŽUJE DA POSTOJI NITI DA SE POMINjE.

U stvarnosti, nije samo riječ o progonjenom Dodiku nego o progonjenoj srpskoj naciji.

Srbi su od devedesetih godina najprogonjenija nacija na planeti i to je razlog zbog koga progone Milorada Dodika, kao što su progonili mnoge Srbe i zbog čega su, na kraju krajeva, ubili Slobodana Miloševića i brutalno hapsili nacionalnu elitu naroda.

To i jeste razlog koji stvara uslove Bakiru Izetbegoviću da pune tri godine nekažnjeno prijeti ratom Republici Srpskoj ali i Srbiji i Hrvatskoj.

Iako je karikaturalno i jadno pričati i hvalisati se odbranjenim „frtaljem Bosne“, kao potvrdom simbolične odbrane cjele države i pravom da se vrijeđaju i provociraju Srbi i Hrvati, ipak je stvoren privid da SDA i Izetbegovići brane tu istu BiH od hrišćanskih naroda BiH. Prijetnje, mržnja i bijes u načelu su ipak adresirani na Banjaluku i Dodika.

Svaki put kad srpska nacija ispolji odlučnost u bilo kojoj svojoj zemlji, te kroz javne institucije i liderstvo zaželi, sasvim mirne savjesti, formulisati vlastite kolektivne interese i javno ih istaći kao suštinu koju želi ostvariti u miru sa drugima, zapadne agenture, Bakirovi muslimanski radikali i srpski politički poltroni su pravili takvu buku lažnih optužbi, prljavih insinuacija i izdajničkih tirada, da se stvarni i proklamovani cilj srpskog naroda u potpunosti izgubi.

U ime PDP-a istrčali su na teren podobni novinari, koji jednom u godini napišu nešto politički inspirisano. Ponavljaće kao mantru parolu: „Zloupotreba nacionalnog interesa“, svi oni koji nikada, nijednom mjerom ili politikom nisu pokazali da razumiju smisao razgovora o vlastitom nacionalnom interesu.

Od 2015. godine, u kojoj je vlast Republike Srpske morala učiniti sve na sanaciji velikih poplava iz 2014. godine, koje su uništile cjeli jedan godišnji budžet i razorile pola Republike Srpske, bezimeni politički klovnovi iz Republike Srpske provodili su politiku mrtvog Alije i živog Bakira, pokušavajući zauvijek srušiti vlastitu Republiku.

Zabrana Dana Republike i Referendum koji je Predsjednik Dodik sa najbližim saradnicima organizovao i zbog koga je sankcionisan od najveće i najgore svjetske sile… teroristički napadi na policiju (u Zvorniku), vojsku (u Sarajevu); napad na premijera susjedne prijateljske zemlje, Aleksandra Vučića, u Srebrenici, na navodno posvećenom mjestu a u biti na mjestu trijumfalizma zapadne antisrpske propagande; zatim, sklapanje sporazuma o „tradicionalnoj trgovini“ sa Hrvatskom i davanje takvih sramotnih ustupaka, bez ikakve naknade (uz jadno obrazloženje da je Hrvatska u Evropskoj Uniji pa ne može ništa dati)… lažni popis stanovništva i antiustavno obnavljanje tužbe protiv Srbije zbog genocida; krivični progon najvažnijih nosilaca odgovornih dužnosti u Republici Srpskoj; stalni prenos nadležnosti i glasanje da šef obavještajne službe u BiH bude pripadnik AID-a i notorni islamista Osman Mehmedagić Osmica; prikrivanje terorističke prijetnje, hapšenje opozicije (Fahrudin Radončić ali, prije toga i predsjednik Federacije Živko Budimir, ministar iz porodice Ivanković – Lijanović)…, podrška zločincu sa Vozuće Mahmuljinu – ćutanjem a Šefiku Džaferoviću neskrivena; i sve drugo što je Bakir Izetbegović otvoreno zastupao…

Da Vas podsetimo:  Plate u državama bivše SFRJ: Srbija na četvrtom mestu

Jesu li pokušali Srbi u sarajevskoj vlasti išta korisno reći u korist vlastitog naroda i Republike Srpske tim povodom? Jesu li se Srbi u institucijama vlasti u Sarajevu pokušali suprotstaviti onome što njihov politički brat i partner Bakir Izetbegović radi?!

Ništa od toga: razni Šarovići, Mektići, Bosići, Ivanići… nisu to nikada pomenuli kao problem. I ne samo to: sve su činili da spriječe predsjednika Republike Srpske i njegove saradnike u njihovom patriotskom trudu i odbrani Republike Srpske. Oni su rušili Republiku Srpsku, i danas je ruše. Drsko i otvoreno.

Milorad Dodik je jedini političar na Zapadnom Balkanu koji se otvoreno suprotstavio američkim planovima i odrekao američke podrške zbog srpskog nacionalnog interesa i zbog toga, i samo zbog toga, rizikovao sankcionisanje.

Zato me nije iznenadilo kada su mi u Sarajevu moji sunarodnici u vlasti, oni iz SDA, otvoreno rekli: „Ne pratimo mi Dodika niti ga snimamo. To je akcija srpskih kadrova i američke diplomatije u Sarajevu, na koju ne možemo uticati.“

Upravo tako: niko Dodika ne ruši zbog boje njegovih očiju ili porodičnih prilika, nego zato što Republiku Srpsku niko ne može srušiti dok je vodi i njome upravlja Dodik. Rušenje Dodika je zato uslov rušenja Republike Srpske i srpskog nacionalnog interesa na prostoru na kome, sa ove strane lažne granice na Drini, žive Srbi.

„Euroamerikanci“ i „amerosrbi“ učestvuju sa SDA u zajedničkom, prljavom poslu dokazivanja kako je arpski narod istodobno i proklet i neophodan: jer zahvaljujući njemu, sve postaje jasno, zlo dobiva lice, gad je univerzalno prepoznat i imenovan.

Biološka, politička i metafizička krivica srpskog naroda se nameće agresivnim propagandnim i institucionalnim mjerama sa težnjom da više niko ne povjeruje u „političko iskupljenje“ i jedino što preostaje je ustrajavati u zgražavanju, do mučnine.

Nije ta politika od juče; čitav prošli vijek obilježen je tom geopolitičkom konstelacijom.

Ne postoji način na koji bi bilo moguće umanjiti dimenziju krvoprolića što su ih počinili ustaše od 1941. do 1945. (ona su bila posebno strašna jer se sa njima saglasila većina hrvatskoga naroda) te užas koji se radi njih uvukao u dušu srpskoga naroda.

Jasno je da Pavelićeva Hrvatska predstavlja, uz nacističku Njemačku „najkrvaviji režim čitave hitlerovske Europe. Ni fašistička Italija ni Višijevska Francuska, Albanija, Slovačka, Mađarska, Rumunija nisu ni približno bile takve.“ (P. Gard Smrt Jugoslavije 1992). Ali taj zločinački režim je, nakon pada, ostavio kukavičku misao srbomržnje u srcima svih svojih građana i prenosio se s koljena na koljeno, do današnjih dana.

Na zapadu su mirno posmatrali svoje neoustaške favorite devedesetih godina i nije im palo na pamet da sugerišu bilo šta što bi predstavljalo znak kajanja, izvinjenja ili zahtijev za oproštaj od Srba zbog Pavelićevog režima. Niko nije otišao da klekne u Jasenovcu te garantuje Srbima da se takve strahote više neće ponoviti u novoj Hrvatskoj. Autor jedne šovinističke a u najmanju ruku dvosmislene knjige o genocidu, Franjo Tuđman je, s druge strane, tokom svog političkog djelovanja, u više navrata isticao vlastiti rasizam, riječima: „Srećom, žena mi nije ni Srpkinja ni Židovka.“

Da Vas podsetimo:  Bez ispaljenog metka ustaše ubile 2.345 Srba: U Drakuliću kod Banjaluke pomen stradalim Srbima

U suštini, vječito zazivana „endehazija“ i dozivanje novih genocida nad srpskim narodom u vidu Oluje ili Bljeska, predstavlja ustašoidnu nacionalnu vreću bez dna, iz koje se, unedogled, crpe mržnje i bijes prema Srbima.

Petar Milatović Ostroški, srpski pisac, otvoreno braneći vlastitu zemlju protiv “međunarodne zavjere“, ističe da je „srpski narod tokom XX vijeka bio tri puta žrtvom hrvatskoga genocida. Prvi put od 1914. do 1918., drugi put u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske i treći od inauguracije Franje Tuđmana, Titovog generala i Pavelićevog istoričara. Na najveću sramotu zapadne civilizacije, taj genocid još traje.“

Uprkos poznatim, čvrstim argumentima, čitava se savremena, germanska, a prividno evropska misao iscrpljuje u pokušajima mehaničkog optuživanja Srba, neprestano naglašavajući njihovo licemjerje, nasilje i zločine počinjene devedesetih godina tokom raspada Jugoslavije. Na zapadu su i najbolji duhovi izgubili dobar dio svoje suštine i podlegli toj duhovnoj rutini: jedni su s aplauzom pozdravljali sve antisrpske revolucije, drugi diktatorski režim titoizma, treće je u ekstazu bacala ljepota terorističkih djela poduzetih prema Srbima ili su pak podržavali svaku gerilu samo zato što su njezini motivi bili protivni srpskoj nacionalnoj logici i interesu.

Popustljivost prema srpskim diktaturama, tvrdokornost prema srpskoj demokratiji i neprestano kretanje, pri čemu se kritička misao, isprva subverzivna, okreće protiv sebe same pretvara se u novi konformizam; samo konformizam ovjenčan zaboravom davnih pobjeda. Vječita odvažnost srpskog naroda pretvara se u šablon za osudu.

Grižnja savjesti prestala je biti povezana s preciznim istorijskim okolnostima, ona postaje dogma, duhovna hrana, gotovo moneta za trgovinsku razmjenu u kojoj učestvuju poltroni Saveza za promijene, stvarajući čitavu intelektualnu trgovačku mrežu političara i nevladinih organizacija, unajmljenih da održavaju misao o srpskoj krivici. Dođe li i do najmanjeg odmaka, ti lažni pobornici skrušenosti podižu svoj glas, upravljajući policijom govora, izdaju ili odbijaju izdati svoj imprimatur. U velikoj tvornici duha, oni su ti koji vam otvaraju ili zatvaraju vrata demokratije i zapadnog puta.

To agresivno primjenjivanje skalpela na samome sebi oni nazivaju kajanjem. Poput svake ideologije, i ovaj diskurs u prvi mah pada u registar očitoga. Ne treba ništa dokazivati, toliko se stvari čine jasne da treba samo ponavljati i potvrđivati.

U prvom redu, ta politika zapadu, koji je od pamtivijeka opterećen mržnjom prema Srbima, omogućava da zabranjuje srpskoj politici da sudi, da ustaje protiv drugih režima, drugih država i religija. Izmišljeni srpski, prošli zločini nalažu cjelom narodu da zatvori usta.

Jedino srpsko pravo je šutnja. To pravo zatim pokajnicima nudi utjehu povlačenja. Suzdržanost i neutralnost za njih postali su civilizacijsko iskupljenje stranke i sebe.

Ne sudjelovati više ni u čemu, ne uključivati se u poslove novoga doba, zaboraviti vlastite grupne interese te samo ponekad, stidljivo, prigovoriti onima koji su donedavno ubijali i podjarmljivali Srbe. Na taj će se način zapravo konstituisati i definisati dvije srpske politike i nacionalne strategije: dobri Izetbegovićevi, američki i njemački Srbi, koji pozivaju vlastiti narod da se sakrije u mišju rupu i šuti, i Dodikovi „loši Srbi“ koji ne prihvataju da zapad interveniše i da se upliće u sve i svašta.

Nemoguće je, naravno, nekažnjeno dresirati čitave generacije i tjerati ih na samokažnjavanje. To izaziva negativne posljedice kojima se, dakako, pridodaju i sekundarne dobrobiti. Pokret što ga je uočio i pokrenuo Milorad Dodik još 2005. danas se širi i produbljuje. Srbi ne žele živjeti u razdoblju kad narodni čovjek mora da šuti i trpi.

Stari kontinent, žrtva vlastite pobjede nad fašizmom, demobilisao se nakon pobjede nad nacizmom i fašizmom. Nakon euforije pobjede, uslijedila je atmosfera odricanja, epoha američkog pritiska a odnedavno i masovnih udara iz Afrike i Azije – posebno sa Bliskog istoka. Cijeli islamski svijet kuca na vrata Evrope, svi žele stupiti na njezino tlo i to u trenutku kada nju prožima potpuni zaborav germanskih zločina i aspiracija da vladaju na cijelom kontinentu i kada je nimalo nije stid nje same, kao takve, ponovo oživljene u krilu germanske nadobudnosti i ambicija. Shvatiti taj paradoks, proniknuti u evropsko moralno srozavanje, pronaći teorijske alatke pomoću kojih bi se to moglo objasniti, više nije tako jednostavno. Čak ni moguće.

Da Vas podsetimo:  Hrvati — narod koji se sakrivao od istorije

Evropa, poput pijanca omamljenog alkoholom, vidljivo tetura, osjećajući kako su je satrli zločini preteški da bi ih nosila na svojim plećima: njena je istorija prepuna leševa, zločina, mučenja, građanskih ratova, kosturnica i plinskih komora. Evropa na jedinstven način kombinuje racionalnu misao i ubistva, sistematski i metodički stvara stroj za dehumanizaciju koji je u 20. vijeku doživio vrhunac.

U ovoj se civilizaciji krije prokletstvo koje joj kvari smisao, izruguje joj veličanstvenost. Vrhunci misli, muzike, umjetnosti, kao beskoristan i tragičan luksuz za posljedicu ima ponore najveće mržnje neljudskih i bezbožničkih ciljeva i interesa.

Kada je 1955. godine, u svojoj knjizi „Tužni tropi“, govoreći o brazilskim Indijancima, Claude Lévi-Strauss sa zgražavanjem kritikovao “razvoj zapadne civilizacije koji je za velik i nedužan dio čovječanstva bio čudovišna i neshvatljiva kataklizma“, ko se mogao pohvaliti da je čuo i razumio tu poruku?! O tom karakteru zapadne civilizacije i njihovih država još i danas svjedoče bezbrojni putnici, teoretičari. Četrdeset godina nakon Lévi-Straussa, stanje je i dalje isto: “Kolektivno, mnogo je toga za što bismo trebali tražiti oprost”, objašnjava filozof Marc Ferry… Kritički bismo se trebali prisjetiti svih nasilja i poniženja koje smo nametali čitavim narodima na svim kontinentima, a sve kako bi trijumfovalo naše vlastito viđenje ljudskosti i civilizacije.”

I veliki stručnjak za Alžir, koji, kako bi iskazao vlastiti očaj, piše: “Francuzi nikada nisu razmotrili mogućnost da krivnja bude sastavni dio njihove povijesti.”

Francuski filozof i književnik Edgar Morin je, u nizu predavanja što ih je održao tokom 2005. godine, u „Novoj Evropi“ fašisoidnih i nacističkih stremljenja u dubini njene društvene srži, isključivo u njoj, vidio ferment konstantnog i agresivnog barbarstva: “Nužno je biti kadar promisliti o evropskome barbarstvu kako bismo ga prevladali, jer najgore je uvijek moguće. U prijetećoj pustinji barbarstva nalazimo se u relativnoj zaštiti oaze. Jednako tako znamo i da smo u istorijsko-političko-socijalnim okolnostima koji i najgore čine mogućim, osobito u razdobljima paroksizma.”

Da je Evropa bolesnik na planetu po kojem širi svoju zarazu, to je ono za što bi trebalo dokazati krivicu najmoćnijoj državi na evropskome tlu. A na pitanje: tko je kriv, u metafizičkome smislu te riječi, opšte je prihvaćen spontani odgovor: Srbi.

Pred nama savremenicima i živima, zapadni savez Starog i Novog svijeta, predstavlja stroj bez duše i gospodara koji je “čovječanstvo stavio u svoju službu”, i trenutno živi u dobu “osvete krstaša” želeći posvuda izvoziti svoje razularene strasti.

Zar postoji užas u Africi i Aziji, Balkanu ili na Bliskome istoku, a za koji evropska i američka politika nisu odgovorne?

Smisao ovog pristupa nije u pljuvanju puta koji je postao „put bez alternative“, kako mnogi kažu, ali: šta je odgovor i šta treba učiniti, to je jedino pitanje.

Kupiti pištaljke, blokirati Skupštinu, pustiti Bakira Izetbegovića da radi i dalje šta hoće, eto šta. Da organizuje kamenovanje najodgovornijih ljudi Srbije, da najavljuje rat i priziva priznanje Kosova, da organizuje obavještajne prodore prema Srbiji i Hrvatskoj i da se svađa sa cjelim svijetom, konstantno napadajući i vređajući Srbe.

Oni koji misle, da je vrijeme u kome će neki sitni birokrata podnijeti svoj izvještaj o finansijama i reviziji, najbitniji događaj na planeti i da zbog toga treba srušiti Republiku Srpsku – ili nisu Srbi, ili prosto nisu normalni.

Svi oni koji planiraju da ponovo ostvare pobjedu na izborima za člana Predsjedništva BiH uz glasove SDA, ili za predsjednika Republike Srpske, žrtvujući pri tome srpske narodne interese, debelo su zalutali i srpski narod će ih poslati na smetljište istorije.

Uz snažnu osudu, to je jedino pravo mjesto za te politike i takve ljude.

Dževad Galijašević

Fond strateške kulture

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime