Ima li koristi od litija…?

0
1504
Litija / Foto: printscreen

Litija. Zemun. Novi Beograd. Čudo u po bela dana! Svako ko živi u Beogradu zna da je Novi Beograd napravljen za spavanje sitnih komunista. Veći su spavali na Starom Gradu. I Vračaru. Da, i Vračaru… Pa i sad se tamo čuje milogorski… Najveći crveni su bili na Dedinju, ali tamo nisu bile spavaonice. Tamo su svi bili stalno budni. Plašili se duhova pobijenih graditelja otetih vila. A budno su pratili i da neko od nas slučajno ne pisne da je Srbin. Ali, ostalo je među njima i starosedelaca. Za pelcer. Čak se tu stvorila i komšijska koegzistencija. Svako je ćutao za sebe. Javi se na ulici tek iz pristojnosti. Jedino se posleratna deca pomešala. Deca k`o deca. I odjednom, litija sruši sve te podele. Šta se u stvari u Beogradu desilo? Pa srušio se mali komunizam, bre.

Dakle, bile su to litije u znak podrška odbranama svetinja SPC u Crnoj Gori. U sociološkom smislu, to je bilo veličanstveno, i kao takvo potpuno zaprepašćujuće. Hiljade, i hiljade, i hiljade ljudi sa ikonoma na Novom Beogradu…! Pa, to (naravno da) nikad nije bilo. Do skora nisu imali ni crkve među centralnim blokovima. Išli su preko mosta u Sabornu crkvu, ako su uopšte i išli. A ono tamo oko hotela Jugoslavija, uz Dunav, to pripada zemunskim crkvama. E, napokon sazidaše i crkve. I napuniše ih. Punili su ih i studenti iz Studentskog grada, koji nisu iz Beograda. Poneli Boga od kuće. Mladi su i nemaju pojma šta je titoizam. Na tom okupljanju je zaista najviše bilo studenata iako nije ’68, i mladih porodica. A stari su spavali zbog kom-recidiva.

Da vidimo nešto… Ako Novi Bgd ima oko 215.000 stanovnika, koliko bi trebalo hramova da svi pravoslavni stanu u njih kad je vreme da se stane? Recimo da su to mali hramovi, na primer za 300 ljudi… Onda bi trebalo napraviti 4-5-600 hramova, ne treba više, jer nisu svi pravoslavni. A koliko sad ima? Četiri? Da. Pet? Da, zaboravila sam hram na Bežanijskom grpblju. Pet, da. Na toliko desetina hiljada vernika. Mašala, što bi rekli Turci. Znači, da se ne zafrkavamo – kakav narod takav grad. Pa, u Crnoj Gori u Paštrovićima na ono malo Paštrovića kilometara ima šest manastira SPC i, valjda, triput više crkava. To je narod čuvao i opremao od svojijeg para, sve od Nemanjića do danas… A tamo nije imalo šta ni da se jede, sem krtole, raštana i ribe. A i za to malo raštana odnekud se u torbi donosila zemlja. Bili gladni i radni. Išlo se u pečalbu, prvo u Carigrad, pa dalje. I odonud se donosili čiraci, polijeleji, sve, bre. I to tek kad se skupi malo para u onijeg pet-deset godina rada od pošljednjeg dolaska… I to je tamo tako. I ima se šta braniti.

Ovde se, pak, digla kuka i motika da kaže da neće crkvu u novom naselju „Stepa Stepanović“! Kao, neće to da plate. Nije im investitor tako rekao. Hoće obdanište, ambulantu, to, to i to, crkvu – ni mrtvi! Oni čak i ne znaju da tu izgradnju plaćamo mi koji redovno idemo na bogosluženja i dajemo prilog koliko možemo. Verujem da je to nedovoljno, pa ostalo… Ostalo sigurno ne plaćaju oni. E, sad zamislite da je među njih  došla litija! Mislim… Oni bi to shvatili kao karneval… Bože me `prosti!

Nas su toliko obrazovno utucali u glavu, da su nam izbili čak i svest da naša realnost, kao i naša tradicija, kao, uostalom i sva prošlost, nisu ono što mi mislimo da jeste. A najgore od svega što  mislimo, to je da ove kategorije nisu važne za naš, lično naš sadašnji i budući život. Tako, misleći da sve znamo, stigli smo do dna sna. Pa recite i sami, kako smo postali najzagađeniji, najsiromašniji, najovo, najono…? Prosto. Postali smo neodgovorni prema sebi. A evo za to primera odmah. Dok se ogromna, ali stvarno ogromna litija, kretala Novim Beogradom, sa druge strane Save, na Beogradu na vodi, ostatak Beograda se raspištoljio na suncu. U kafićima, koji su basnoslovno skupi, nije bilo mesta ni za lek da se skloniš od iznenadno zasijalog sunca. Narod posedao gde je stigao i kako se snašao, a deca su se pentrala, ljuljala i klatila na delu zamišljenom za njihovo razgibavanje. Deca nam imaju snage koliko i svi ostali pilići. Zaduvaju se dok se popnu uz tobogan, posle se lako spuste, ko se ne boji. Niko se ne pentra, premeće i druži. Šta smo uradili sa sobom i sa decom… čudo da i postojimo. Da li sam ja to protiv nedeljne porodične šetnje?! Zaboga! Ima li šta lepše od mame i tate koji su izveli gradsko dete na vazduh? Ne, nećemo banalizovati život. To je divno iskorišćen dan. Treba ga samo podići na viši stepen zadovoljstva, istinskog zadovoljstva i to bar za jedan zubac. A to se može objasniti fizikom.

Ako se pored reke, posebno pored mora koje ima pošumljenu obalu, osetite dobro, to je zato što ste se verovatno našli u prostoru u kojem postoji Šumanova rezonanca, Šumanovi talasi. Šta je to? To je interakcija magnetnog polja Zemlje i jonosfere (kosmičko zračenje sa Sunca). Nauka nije na to obraćala pažnju sve dok dr Anker Mueler nije otkrio da je ta Šumanova frekvenca ista kao i frekvencija ljudskog mozga. Kad se čovek izloži  Šumanovoj rezonanci, to mu odmah mozak stavi da fercera optimalno. I zato će vam svaki seljak reći da boravite samo napolju, napolju i napolju. Čak i samo tabananje bosim stopalima po suvoj zemlji, dovodi ceo organizam u red. Šta u prirodi ozdravljuje? Frekvenca! Ljudi pod uticajem različitih frekvencija su sinhronizovani, na ovaj ili onaj način, zavisno od frekvencije. Svima, u tom slučaju, isto vibriraju elektroni u organizmu. Zato se i kaže „S kim si – takav si“. Savremena medicina sve više proizvodi aparate koji koriguju biovibraciju. Takvi aparati postoje i u Beogradu, a po svetu ima ih takoreći svaka kuća, kao i kompjuter. Dakle, medicina se sve više bazira na biofizici, a ne na biohemiji. Prema tome, ne mogu nikako biti protiv boravka napolju, makar i kod Beograda na vodi.

Da Vas podsetimo:  Osobenosti izbora u Srbiji

Ali sad jedan zubac više. Najveće fizičke, emotivne, intelektualne i duhovne promene dešavaju se na pravoslavnim liturgijama. Merena je i ta frekvencija. Čak i pravoslavna zvona leče. Leče čitava naselja. O svakodnevnim molitvama da i ne govorimo. To je kao dozer za besmrtnost. I sad savremeni čovek pita: a zašto mi to ne znamo? Pa, i ne moramo da znamo. Šta je o frekvencijama znala moja pokojna baba? Ništa. Ni-šta! Ali je znala kad se dobro oseća. Kad obavi sve što treba, kad očisti organizam od masti, kad ode da se pričesti, kad joj se šljive rascvetaju pa joj „behar sve `nako pere njedra“, kad joj se ojagnji, oteli, omaci, kad se vrate laste, jer uskoro ću i ja njoj u goste. Nije omrkla, niti osvanula, a da se nije prekrstila i sita ispričala s Bogom. I šta je bilo, i šta bi volela da bude, sve mu šapatom potanko ispriča. S njom sam mogla da pričam i o šamanima, i o taj či čuanu, i o ajurvedi, samo što je ona za to imala  svoju terminologiju. Ako se energetsko more, hara, u Japanu nalazi četiri prsta ispod pupka, e tačno tu bi mi tetka stavljala ugrijanu crepljiku kad se u selu prolijem. Tu bi i ovaj moj kineski lekar Čen stavio iglicu iz istog razloga. Odkud je ona to sve znala? Pa, iskustvo. I stara dobijena znanja od njenih baba. To je tradicija. Sve je znala. Ako i nije znala, sve je razumela. Šta je po njoj bio najbolji lek? Raditi i moliti se. Ići kudgođ i moliti se. Raditi i „pjevati“. Ne piti i ne jesti kol`ko mo`š. I svakom pomoći. „Ako ne mo`š pomoći, nemoj ni odmoći“. Eto cele dogmatike. I korisnije frekvencije od Šumanove, jer Šumanova rezonanca bila je samo deo njenog života – kad je napolju. Kakav Šuman u štali?! U štali je bila njena Šarulja, Šaruljino tele Ćetko (Cvetko), baba i Bog! I njihova neopsiva ljubav. Bog je u tome za babu bio najvažniji. Pretežniji od mene.

I sad se vraćam na litiju. Prvo da vidimo šta je to litija… I da li je to isto što i litanija… I da li je to dvoje isto što i krsni hod…? Što bi, uz osmeh, rekao Patrijarh Pavle: „Zovite me loncem, samo me nemojte razbiti“. Dakle, bavićemo se suštinom molitvenog kretanja na otvorenom prostoru. I nazivaćemo ga krsni hod. Ne „krsni vhod“, nego krsni hod. Zato što nema smisla da prva reč bude na srpskom (krsni), a druga na crkveno-slovenskom (vhod). I da kažemo i ovo da to troje nije baš isto. Ali, ako bih sada rekla da se reč litija odnosi i na poslednju molitvu pre spuštanja kovčega u raku, onda bih morala da kažem i da je to kraća molitva od panihade… E, al` šta je panihada…? Ko će to sad…? I ja bih volela da meni neko kaže sve to u jednoj rečenici. Nego ćemo krsni hod, pa polako. Dakle:

Krsni hod je masovno molitveno kretanje vernika po određenoj putanji, uz nošenje krsta (to je najvažnije), ali i ikona, ripida itd. Tu je sintagma „molitveno kretanje“ najvažnije. Neki kažu da je to osveštavanje prostora. Ne, nije to cilj. To je posledica.

Sve se osvećuje molitvom. Jednom prilikom sam videla poznatog TV voditelja kako uteruje skupi, novi auto u portu (crkveno dvorište), da ga sveštenik osvešta. I popa zaista osvešta auto. Onako iznenađena pitam: „A je l` to tako treba…?“. Popa kaže: „Sve se osvećuje molitvom. „Aha. Razumem. To je sad sveti auto“ i nasmejem se od srca. „A je l` ti kropiš svoj dom svetom vodom?“, pita mene moj prota. „Kropim“, kažem. „A što?“, pita popa. „Kako „A što“?!“, zbunim se. Opet on: „Pa, što?“. „E, pa da ste mi rekli, umela bih sad na to da Vam odgovorim“, nisam se dala ni ja. On se nasmeja: „Znači, ti se prskaš, a nemaš pojma zašto“. „Tako je“, hrabro odgovorim. „A veruješ li da je to dobro i korisno?“. Zamislim se… Pa iskreno kažem: „Ne znam da li verujem… Stvarno… Nikad nisam razmišljala o tome. Radim zato što tako treba. Bog mi ne bi dao ni tu vodicu, ni da to radim… Bog zna, ja ne znam…“. Nikad mi nije rekao zašto se to radi. Vremenom osetiš razliku između osvećenog i neosvećenog.

To je bilo pre 25 godina. Pustio me je da iskustvom doživim razliku između kropljenog doma i nekropljenog. Ali je vreme tada bilo sporije. Sad se ono ubrzalo i samo Bog zna hoćemo li steći iskustvo doživljaja Boga. Mi smo generacija žrtava informacija. Zašto? Bombarduju nas nekorisnim, a o korisnom je zabranjeno informisati se. Pa vidite da je čovečanstvo porobljeno profitom?! To se ne radi više oružjem, nego informacijama. Jer donosiš zaključak na osnovu informacija. Kad nemaš prave informavije, donesš krivi zaključak. Svet je porobljen unifikacijom. I čovečanstvo se pobunilo protiv toga. Neće čovek da bude unifikovan po tuđem modelu. Francuz hoće da bude Francus, Rus – Rus, pa tako došlo vreme i na nas. Al` mi smo mali. Kukavni. Bez sile. Mi smo posledica vekovnog otimanja krsta iz srca. Ko će to sve nabrojati… Turci, pa Austro-Ugari, pa Nemci, pa Milo, pa latinica, „crni petak“, frst i last minit, uranijum…  Sve to udarilo na Srbina. A ovde u Beogradu se nastanio sam krem anti-srpstva. Taj krem rekoh, na Dedinju, a kremić se nastanio na Novom Beogradu. Te se tako preko crvenog Novog Beograda opet vratismo na krsni hod, do duše, preko Male Krsne 😂.

Dakle, krsni hod ima simvoliku našeg putovanja kroz sopstveni život. Na životnom putu ima radosti, teškoća, posrtanja, tragedija, naravno i zavođenja, uspona i padova. To je život. Naša je nesreća što ne znamo da se on upokojenjem ne završava. Mislim da ću u sledećim tekstovima pisati o upokojenju. Nema smisla da bolje poznajemo tibetansku knjigu mrtvih od svoje… Takvi tekstovi ne mogu da se čitaju kad nam neko umre. Ko će tad da čita? Niti će iko da čita o upokojenju iz radoznalosti. Svi se plaše smrti. Smrti – da, ali upokojenja ne, ako smo pravoslavni. To je najvažnije znanje za onog ko je kršten. I krsni hod je veoma važan, jer je životan. U njemu svi idemo za krstom. Za Hristom. Uvek ispred povorke ide krst. Nose se i ikone, a i ostalo što čini naš pravoslavni put hrišćanskim.

Da Vas podsetimo:  Samo sebi da odnesem lek

Šta je još karakteristika krsnog hoda? Molitva! Kako se tada molimo? Šta izgovaramo? Evo spiska: trisvjetoje, Iisusovu molitvu, Gospode pomiluj, jektenije, kanone, stihire, tropare, kondake, veličanja. A pošto nekad krsni hod može biti duži i od 100 km, onda se čitaju i akatisti, psalmi. Pevaju se i druge molitvene pesme, narodne-duhovne, na primer. Tu nema parola, nacionalnih zastava, urlanja, šaputanja. Samo molitva. Krsni hod je molitva u hodu. I nema veze što nemamo pojma šta je Trisvjetoje, koje se obavezno izgovara u pogrebnoj povorci, a i u svakom krsnom hodu, naravno. Naučićemo. Ako bude bilo vremena. I ako budemo išli na bogosluženja redovno. Drugačije nećemo znati ništa. I Mitropolija u Crnoj Gori je odlično postupila – ne da nikakva obeležja, sem Božijih. Zato što im ništa sem Boga ne može ni pomoći. I ne može ih spasti. Jedno je kad neko ide na političke proteste i misli da će rulja svrgnuti politički vrh. A drugo je kad se narod u nevolji moli i ulaže snagu i veru u dobro, za dobrobit svih. I to se moli kako zna i ume – čistim srcem. Ne mora da zna ništa, ali da srcem želi dobro i da verje da će Bog dobro dati – pa to je to. I Bog će dati. Gde će to biti, i na ovom ili samo na onom svetu, On će odlučiti. Tu mi treba da imamo poverenja u Boga.

Kakvi vidovi krsnog hoda na otvorenom prostoru postoje? Prvo da kažemo da postoji kretanje i u hramu, ali da se ne upuštamo sad u to, jer postoji razlika. Ali napolju ima hoda oko hrama u određene dane. U neke dane to bude oko svakog hrama, plus u dane koji taj hram posebno obeležava. Obično bake tada bacaju na povorku pšenicu, čemu bi bio pandan pirinač koji se baca na mladence u nekim drugim kulturama. Povorke idu i po selu (za Vrbicu, na primer), išlo se ranije i od sela do sela, od hrama do hrama (tako je i danas u Rusiji), odlazi se u krsnom hodu i na sveta mesta gde se nešto sveto i čudesno dogodilo. Zatim postoji pogrebna povorka, koja je takođe krsni hod; napred se nosi krst, zatim ikona (ne fotografija pokojnog), kovčeg, pa narod. Naravno, tu napred je i sveštenik. Ono što mi ne znamo, to je da se tada svi, ali svi do jednog, molimo, govoreći Trisvetoje („Svjatij Bože, svjatij krepkij, svjatij besmertnij, pomiluj nas“). I ne nosi se cveće, venci, „suze“, ikebane. Samo voštana svećica. Tako rekao i napisao Patrijarh Pavle. Zatim postoje povorke kad je slava grada. I postoje povorke u nevolji, kao što je sad ova. A postoji krsni hod i kad se nešto želi poručiti vlastima (to je kasnije tek preraslo u demonstracije), zatim postoje pokloničke povorke, kad grupa pravoslavaca posećuje neku svetinju. Znači, ne izađe se iz autobusa, pa ide kako ko hoće. To se ne radi. Nego krst, ikone, sveće, molitva. Tako treba, a šta će vođa puta da kaže, to je njegova stvar. Pred Bogom se individualno odgovara – svako za sebe. Krsni hod je ranije bio zamenjivan i paradama u kojima su, osim vojske koja demonstrira vojnu snagu odbrane, često išli i civili da bi mahali „velikom vođi“. Išla i deca, i to najbolja. I mene jednom izabrali, neće svaki put da te izaberu. To se događalo svuda gde se gajio kult ličnosti, gde je „veliki vođa“ zamišljao da je sam Bog, Bože me `prosti. I naravno, psledica svega toga je da mi danas ne znamo šta je krsni hod. Ne znamo mu smisao, a onda, normalno, ne znamo ni što bismo mi u tome učestvovali.

I ovo u Crnoj Gori je kanalisani socijalni bunt. No, Savet  Mitropolije je preveo to ogromno nezdovoljstvo naroda na pravi kolosek, na veru da mirno i zajedno, uz Božju pomoć (drugačije je i nemogoće, verovao neko u to ili ne), iskažu ono što misle i osećaju. Mnogi se bune što ne mogu da nose zastave i tako to, ne shvatajući da samo Bog može da ih zaštiti od međunarodnih privatnih i/ili javnih interesa. To su neke velike borbe u vazduhu, mnogo veće nego što je Milo i tu ne treba biti u zabludi.

Da li je i ranije u Crnoj Gori moglo da bude ovakvo pokretanje naroda? Pa… Bilo je potrebe. Izbori, zabrana srpskog jezika, priznavanje Kosova kao posebne države, ulazak u NATO pakt protivno volji naroda, diskriminacija Srba, beda, beda, strah, realan i opravdan strah… A Mitropolija je ćutala. Ne, Crkva, jer najveći deo Crkve je narod. Mitropolija je, dakle, ćutala. Zašto? Neki kažu da je i sad progovorila zato što je njena imovina u pitanju i da će… E, dalje počinju konstrukcije. Da će da se odvoji od SPC, da će da objedini i Milovu pišijadu, da će da se ujedini sa Albanskom crkvom… I sve tako. Joj, teško nama koliko smo blesavi. Pa, valjda se i Bog nešto pita! Bog je podigao narod, Bog! A u samom tom hodu desiće se onaj kvantni skok od socijalne do duhovne pobune, koji je toliko potreban da bi se od nebića postalo biće. Jer smo svi mi više od ovoga što trpimo. Sad nam je svima potrebna pomoć. Ali u ovom trenutku najviše je potrebna našim ljudima u Crnoj Gori. Kakva pomoć? Pa, duhovna! Zato je ovaj krsni hod od Zemuna do Novog Beograda bio toliko važan… Tooolikooo!…

Kad razmislim, to nije samo pomoć napaćenim Srbima u Crnoj Gori. To je buđenje nas, svih pravoslavnih Srba. Nema kome nije u glavi ova misao: „Neću, bre, više da mi braniš da budem ono što jesam.  I ne samo to, nego mi ne dozvoljavaš da SAZNAM šta jesam“. Što bi rekla moja pokojna tetka svom mužu: „Pa ne`š ti mene, Mikajlo, vasceli život praviti ludom! Đe su tebe oči da ja to neću?! Viđi – neću, na! I šta mi mo`š? Neću, jer to ne valja, a ne što ja nevaljam“. U toj rečenici je sav naš mentalitet. Trpiš, trpiš… Trpiš dok sve nije uništeno oko tebe, a onda kažeš „`Aj, Bože pomozi!“, pa šta bude. Šta će da bude? Pa, nemam pojma.  Ali znam da će Bog pomoći. Već je novi početak. To nije probuđena nada. To je već počeo novi početak.

Da Vas podsetimo:  Protesti, štrajkovi i slične pojave

I evo nekoliko sličica sa tog čudesnog događaja u Zemunu i Novom Beogradu. Napravila ih je jedn divna dušica, ali pošto vi ne znate ni kako se ja zove, onda i ona mora da bude tu gde sam ja. Jer ona je moja. Evo, mašem joj.

Ovo je polazak iz jedne zemunske crkve. Malo naroda i napred sveštenik. Bili na službi, pripremili se i krenuli. Neko bi rekao: „Šta je ovo?! Samo ovoliko?! Šaka jada…“. Ne. To su najboľi. To je grudva bela.

Po tolicno iz svake crkvice i usput se pridruživalo, u Zemunskom parku se okupilo  na hiljade ljudi. Ne vidiš koloni kraja. A i nema kraja.

E, onda je povorka iz parka izašla na svoje ulice. Nosili su ovaj transparent. „Crna Gora mila uvek nam je bila“. I tako su išli, nosili transparent, ispred je nošen krst iz Jerusalima, nosili ikone. I pevali. Pevali iz srca. Čekaj da vidiš dok nauče molitve. I? Kad su prolazili pored starog Merkatora, odjednom su zagrmeli. Pevali, pevali, iz glasa, iz sve snage. Beograd se orio. Ceo  Beograd! Samo na poneke oči nisu virnule suze. Narod sa strane stajao je nem, zabezeknut, potpuno zapanjen, samo gleda, neko pokušava da slika… Neki su se u ratu borili protiv ovoga. Neki slave, a ne znaju da je i ovo slava, pa stali zatečeni. Emocija iz povorke prenosila se na uspavani narod na trotoaru i pela se uvis. Do neba. A negde između neba i ulice, na spratu, je sediše vladajuće stranke.  Možda se ne zna, ali Zemunci imaju izraženo rodoljublje i većina je potpuno nacionalno opredeljena. Oni odavno glasaju za radikale, a potom i za Vučića. Tu ima mnogo raseljenih lica iz Hrvatske i Bosne. Srbi, jašta. E, da ti taj narod pod prozorom sad peva „Hriste Bože, raspeti i sveti…“, pa to nije kao kad dođu svatovi po mladu, pa ispod prozora pevaju „Izađi, mala“… Ovo je znamenje. Jedno mirno molitveno Božje upozorenje. I tako u susret Novom Beogradu…

A Novi Beograd! A Novi Beograd čeka svoje komšije – spreman. Možda je ovde i Šapić, predsednik opštine? Ne znam. Ne verujem. On u vreme posta pravi Dan otvorenog srca. Ne zna da se to radi za Božoćne praznike. Tako da mislim da on mnogo o ovome ne zna. O čemu? Pa o pravoslavlju…

Novi Beograd se, međutim, nije obrukao. Naprotiv! Probudio se. Ili se struktura stanovnika promenila…?

Novobeograđani nose svoj transparent. Na njemu piše „Ne damo svetinje“. Mora da im je došlo odozdo u glavu, jer im je Njegova svetost prodao crkvenu zemlju baš tu gde su se okupili, i to za upitnu nadoknadu. Ne treba tu mnogo da dođe iz glave u srce. I to klir treba da zna. Onaj deo klira koji se igra s Bogom, a i sa narodom, mora postati svestan da osvešćen čovek neće da trpi mangupe bilo koje fele i mustre.. Samo da znate, u kliru ima i tako čestitih ljudi, tako Božjih… Pa šta mislite koliko je ovo ljudi organizovalo? Jedan sveštenik se setio i odvažio. Drugi pristao. Treći odobrio. Ostali se pridružili. Neko hteo, neko mor`o. Sve je to niklo iz vere jednog čoveka. onog koga je Bog dodirnuo, a on prepoznao poziv. Tako to biva. Tu je bilo i transparenata, i ozvučenja, i kola  hitne pomoći, i policije, i redara, i ljudi, a trebalo je i sa saobraćajem se dogovoriti. Svega toga je trebalo da se čovek seti. A sutradan je bio i Sveti Sava. Deca treba da deklamuju u crkvi. Starešinama nije bilo lako. Noge su im sigurno bile kao da nose gvozdene cipele, ali je bilo veliko zadovoljstvo. E, takvi ljudi su nam potrebni. Oni koji će da probude Božje biće u nama. Iz`em ti ove što stave ruku na srce i klimnu glavom kad te vide i nikom ništa. Osim osvećenja vodice. Većina je, dakle, bruka. Neće da ide na posao i da radi puno radno vreme, a `oće pare. I da ćuti da ne bi stradao. Ovo je i njima bila opomena. Jesu sveštenici ovo organizovali, ali kad Beli golub Svetog Duha sleti na svako rame čoveka u hodu, taj čovek će sopstvenim postojanjem u Hristu sravniti sve što ga ujeda. Ovo jeste zaista bila velika opomena. I onima koji su nemi stajali na trotoarima, i onima koji su se sunčali na Šumanovoj rezonanci, i onima kojima su dojavili, i onima koji ovo čitaju (a i koji pišu).  Došlo je novo vreme. To zna svako ko je osetio silinu susreta Novobeograđana i Zemunaca. To je bio huk poštenih duša. I taj osećaj je doživljaj živog Boga. To ne može da se prepričava. Mogu da pišem do sutra, ali samo onaj ko je tamo bio zna tačno o čemu pišem. Veronauka nije učenje o Bogu, već podučavanje u doživljaju Boga. Živ osećaj Boga. To se dešava u krsnom hodu. To nije peripatetika. Ti hodaš, a Aristotel ti priča o životu. Mada u hodu mozak bolje radi. Ovo je bio kolektivni doživljaj Boga. Bog je uvek tu, ali sad su osetili da je tu. A tamo gde je Bog – nema zla. Ili zla ima tamo gde nema Boga u čoveku.

Da, došlo je novo vreme koje je krstila moja pokojna tetka: „Ne`š ti mene više praviti ludom“. A ja sam tetkina ruža. Jašta sam? Pa, i ja sam u stalnom krsnom hodu… Nisam na suprotnoj strani, hvala Bogu za to.

Dakle, mnogoooo je ovo bilo korisno.

Tek ćemo videti koliko.

Izvor: Blog Frket

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime