„Izbeglička“ katastrofa Srbije

0
918

загруженноеMarionetska vlast Srbije definitivno je predala suverenost zemlje globalističkoj Evropskoj uniji, iako nismo niti ćemo ikada postati članica tog nakaznog galimatijasa. Tačnije, potpuno je ovlastila birokratski aparat Evropske komisije i lidere vodećih evropskih država – pione vladara sveta iz senke, da upravljaju onim što je preostalo od nekada snažne i ponosne zemlje i naroda. I to po svim nacionalnim i državnim pitanjima. Do potpunog nestajanja.

Cirkuzantski i primitivno smo poniženi kao narod i ogoljenom silom, u ambijentu prave psihološke (medijske) torture i brutalnim kršenjem najvažnijih zakona ove zemlje, naterani na potpunu propast – prihvat stotina hiljada izmanipulisanih izbeglica.

Za početak to će biti par desetina hiljada (bez onih koje će nam prikriveno od javnosti vraćati), a kada uskoro Nemačka, Austrija i Hrvatska budu potpuno ili delimično (zbog uznemirene javnosti a ne zato što njihovi čelnici mogu da urade bilo šta protivu naseljavanja) zatvorile svoje granice, brojka će progresivno rasti. Sve do one letošnje i nimalo slučajne procene predsednika skupštinskog Odbora za kontrolu službi bezbednosti, Momira Stojanovića, od 400 hiljada Arapa koje ćemo trajno naseliti širom zemlje.

Šta nas je po pitanju izbeglica snašlo od početka ove 2015.godine i kuda će nas to odvesti?

Posredi je globalistički pojekat destabilizacije većeg dela evropskog kontinenta – put ka neutralisanju ili „reprogramiranju“ država i nacija, promeni demografske slike, razaranja još ono malo preostalih hrišćanskih vrednosti, izazivanja trajnog ali kontrolisanog haosa, pojačavanja višedimenzionalne vođene krize kojom se filigranski upravlja iz jednog centra i stvaranja uslova (terorostički akti, pobune, ekonomski kolaps i dr.) za izbijanje jednog ili više ograničenih ili totalnih oružanih sukoba sa fatalnim posledicama, u kojima će se svi tući protivu svih. Bez svega toga se EU ne može transformisati u davno planirani viši stadijum – Sjedinjene Države Evrope – sa jedinstvenom, nadnacionalnom vladom i ostalim polugama za tlačenje ljuskih masa.

Srbija je (kao budući Beogradski pašaluk) u tom projektu jedna od glavnih udarnih tačaka. O tome nije potrebno ni raspravljati, ukoliko je nebrojeno puta neskriveno istaknuto da nas doživaljavaju kao „male Ruse“ – iako je opštepoznato da je Pravoslavlje za zapadne otpadnike rak rana koju moraju „izlečiti“ na osnovu poznate „dijagnostike“ i proverenim „hirurškim zahvatima“. Onako kako su to činili kroz vekove – umesto da nas je sada bar jedno pedeset miliona, svedeni smo na zanemarljivu brojku ne veću od deset, i to kada se saberemo i s’ ove i s’ one strane reke Drine i širom Balkana.

O izbegličkom kolapsu su napisani brojni tekstovi od strane više autora (na portalu FSK posebno), i uspavana i izmanipulisana javnost Srbije blagovremeno upozorena šta nam se sprema. Ukazivali smo da je ovaj problem preozbiljan i da marionetska vlast vuče poteze ne iz neznanja, već prema nalozima svojih mentora sa zapada, radeći sve suprotno od onoga što je morala da čini, na šta je obavezuju kako domaći zakoni i brojni propisi, tako i međunarodno pravo.

Prosipajući nam licemernu i izanđalu priču o humanosti i ljudskosti, o prihvatu nesrećnika izmučenih ratovima, o nesebičnosti i solidarnosti (što bi samo lud čovek osporio), nisu se potrudili da, recimo, tu svoju širokogrudost pokažu na delu, ali tamo gde se tragedija ovih ljudi dešava – na Bliskom i Srednjem istoku, na severu Afrike i duž ostalih meridijana. Znači, tačno u skladu sa Ženevskom konvencijom ali ne onom iz 1951. već iz 1949. godine – humanitarnu i svakojaku drugu pomoć, posebno u ljudstvu, upućivati avionima „Er Srbije“ i svim ostalim prevoznim sredstvima, i pravac u izbegličke kampove na granici Sirije i Turske. Tamo gde je ta pomoć zaista potrebna.

Umesto da je na sva zvona zvanično alarmiran Savet bezbednosti i traženo da nas, postupajući prema Povelji OUN, zaštiti kao zemlju koja nema ama baš nikakve veze sa ratom u Siriji i bezbednosnim neprilikama u brojnim drugim zemljama – Avganistanu, Pakistanu, Libiji, Eritreji i drugima, srpski okupacioni namesnici su bezglavo izvršavali sve ono što su im raznorazni evropski izaslanici i belosvetski čivnovnici nižeg ranga nalagali, nanoseći nam nemerljivu štetu i dugoročne posledice.

Da Vas podsetimo:  Naivni Srbi stvorili montruma pod nazivom Hrvatska

I mnogo više od toga. Dok su svi ostali, jednostavno, gurali izbegličke kolone dalje od sebe ili ih nevoljno primali i prosleđivali, eventualno registrujući za interne potrebe ali ne uručujući bilo kakva dokumenta, naše vlasti su jedine u Evropi, računajući u to i Tursku, činile ono što će nas uništiti – delile su zvanične papire (do sada oko 400 hiljada!) šakom i kapom (pored registracije, koja je potpuno odvojeni i različiti postupak!), od čega, kada krene (a krenuće) i zvaničan postupak readmisije, neće moći da se pobegne, niti ćemo bilo šta moći da učinimo u odbranu.

Sve do nedavnog mini samita vrlo interesantno odabranih članica EU (bez Velike Britanije, Francuske i drugih značajnih država) i zemalja tzv. zapadnog Balkana, kada su nam naočigled celokupne javnosti, uz nesebično i, kako to drugačije nazvati, nego promiskuitetno nuđenje našeg „vrhovnog vođe“, ili po onoj poznatoj – „veći sam katolik od pape“, zarili nož ne u leđa, već u grudi.

Tako smo stavljeni samovoljom našeg vođe ne samo u rang ugroženih zemalja EU kao što je Grčka, već smo pod izgovorom tzv. balkanske rute kojom se izbeglice u vidu nezadržive rulje kreću, obavezani na njihov prihvat i navodno privremeno zbrinjavanje. Tobož’ radi predstojeće zime. U isto vreme kada se brojne članice te iste organizacije, kao što su Poljska, Češka, Slovačka, zatim (i posebno) Mađarska, Rumunija, Bugarska (o onim sa severa Evrope i osobito o Britaniji, ne vredi ni pisati), ne samo zgražavaju nad ovim problemom, već otvoreno odbijaju bilo kakvu kooperativnost i ono na šta su se obavezali prihvatanjem tzv. evropskih pravila kroz učlanjenje u EU i posebno u NATO.

Evo originalnog primera – Hrvatska u tzv. mirovnim i borbenim misijama kao članica NATO, recimo, angažuje tačno 192 pripadnika svoje vojske. Da li je poznato gde? Naravno, svi su u Avganistanu, na ponos „nacije“ i, posebno, Alijanse. Pogledajmo ih kako se ophode prema izbeglicama. Zašto ne bi i oni i brojne druge članice evroatlantskog saveza, koje „grade“ mir širom sveta, primili izbeglice tačno iz onih zemalja gde su dali svoj „doprinos“ širenju demokratije i evroatlantskih „vrednosti“? A izbeglica iz Avganistana ne manjka, iako je tamo poodavno zvanično uspostavljen mir i demokratija. Baš kao i u Iraku, a o Pakistanu da i ne govorimo.

Ko su bili glavni zagovornici i direktni izvršioci, pored Sjedinjenih Američkih Država, rušenja „nedemokratskih“ režima u Iraku, Libiji i sada u Siriji? Velika Britanija i Francuska. Gde su one na mini samitu i koliko izbeglica nameravaju da prime?

U Srbiji se o tome ćuti. Za srpsku vlast tako nešto ne postoji ili se govori krajnje stidljivo. Srbija je „primer“ kako se treba žrtvovati i pomoći ugroženima.

Zbog svega navedenog potrebno je postaviti više pitanja ovim zapadnim agenturnim plaćenicima i do sada neviđenim prevarantima koji vode Srbiju, pitanja na koja odlično znaju odgovore ali ih nikada neće dati. Dok ne dođe vreme za ozbiljan krivični progon i sankcionisanje.

Recimo – ko im je dozvolio da pogaze suverenost Srbije, države koja je „izvorni subjekat“ međunarodnog prava i dao odobrenje da suverena ovlašćenja prenesu na Evropsku uniju (i ostale organe i organizacije), čiji član, da tragedija bude kompletna, nismo, a koje su tzv. „izvedeni subjekat“ i upravo, prema važećim međunarodnim propisima i konvencijama, nisu ni nadležne za rešavanje pitanja kao što su izbegličke i ostale krize?

Čemu organizovano obmanjivanje srpske javnosti i iskrivljeno tumačenje Ženevske konvencije iz 1951. godine (sa dodatnim protokolima), koja uopšte ne tretira tzv. ratne izbeglice niti se bavi tom problematikom, već štiti ona lica koja beže iz zemlje porekla u susedne ili treće države, zato što su politički, verski, nacionalno, socijalno i na druge načine neravnopravni ili ne uživaju sva ostala ljudska prava? I to moraju uverljivo da dokažu, a da one države koje odobravaju azil pre toga provere istinitost navoda u zemljama porekla.

Da Vas podsetimo:  Srbima ruše temelje: Posle decenija tišine, odgovor dobijaju - guslama

U toj konvenciji iz 1951. godine, a na osnovu nje i u važećem srpskom „Zakonu o azilu“ koji je usaglašen sa EU i ostalim zemljama Evrope i sveta, vrlo precizno stoji – da se zahtev za azil neće razmatrati ukoliko je posredi ekonomska migracija. A upravo baš to, doslovno, sve izbeglice neskriveno izjavljuju, čime po automatizmu gube pravo na bilo kakav azil u trećoj zemlji, pa tako i u Srbiji.

Izbeglice, bar većina njih i to oni vojnosposobni i u statusu neskrivenih dezertera, otvoreno nas ismejavaju – oni su, eto, sa sve lap-topovima i tač-skrin telefonima, rešili da pronađu miran i stabilan život u najbogatijim zemljama sveta, može im se i u tome ih neće niko zaustaviti. Šta je ovo, nego zakon rulje i ono što je nekada davno „krasilo“ američki divlji zapad ili mračni srednji vek.

Zašto se naočigled srpske javnosti otvoreno krše najamnje dva zakona: (1) Zakon o zaštiti državne granice i (2) Zakon o azilu, kao i više međudržavnih sporazuma o graničnom režimu, i brojne uredbe, kao što je, recimo, Uredba o bližim uslovima za odbijanje ulaska stranaca u R. Srbiju?

Zbog čega nisu podneti predlozi Narodnoj skupštini da se navedeni, veoma važni zakoni izmene i usklade sa novonastalom situacijom ili bar privremeno stave van snage, kako bi se predupredilo bezakonje i brojne zloupotrebe (ono što radi ministar Vulin je udžbenički primer toga) i beskrupulozna samovolja izvršne vlasti na čelu sa premijerom, koji se otrgao kontroli i u poludiktatorskom maniru vedri i oblači ovim narodom, ne pitajući ga za mišljenje i ne obazirući se na sasvim opipljivu tragediju?

Iz kojih budžetskih stavki se finansira nelegalni prihvat ogromnih masa izbeglica i ko je verifikovao takvo stanje? Da li je o tome izveštena Skupština, da li se o tome raspravljalo i da li je dobijena dozvola za neplanirano rasipanje narodnih para, u uslovima kada je finansijski lov u mutnom od strane raznoraznih „dobročinitelja“, od onih ilegalnih do legalnih a privilegovanih autoprevoznika i ostalih uslužnih „službi“, prateća (i obavezna) kriminalna pojava u ovakvim kataklizmama?

Zbog čega se javnosti Srbije ne pojasni da su ove izbeglice prema međunarodnom pravu (Ženevska konvencija iz 1949. a ne ona iz 1951. kako se uporno natura) kategorija „civilnog stanovništva ugroženog usled ratnih dejstava“, koje nemaju pravo da se samostalno ili organizovano, isntruisani i finansirani od strane bilo koga (a znamo da iza toga stoje globalistički centri moći predvođeni operativcima kao što je Đerđ Soroš), kreće mimo ustanovljenih „izbegličkih centara“, „internirskih logora“, „sabirnih centara“, „zona bezbednosti“ ili „zaštićenih zona“?

Centara koji se organizuju ili na prostoru gde se odvijaju ratni sukobi ili na okupiranoj teritoriji ili u najbližem susedstvu, gde je tako nešto moguće obezbediti. I to od strane sukobljenih strana, zatim, od strane tzv. sila zaštitnica, od susednih ili neutralnih zemalja, a pre svih od strane Saveta bezbednosti koji je dužan da reaguje na adekvatan način (Glava VI i VII), kao i od strane nezavisne specijalizovane agencije UN koju poznajemo kao UNHCR.

Ko je odobrio srpskim vlastima da se otvori državna granica, da se nezakonito menja granični režim kako na zvaničnim graničnim prelazima, tako i u tzv. zelenom pojasu (termin ekskluzivno smišljen na RTS-u), čime je drastično ugrožena bezbednost zemlje i građana? I ne samo to, ko im je odobrio i na osnovu kojih međunarodnih i domaćih propisa, da strance (to je pravi naziv, a ne izbeglice, migranti, azilanti i slično) koje su primili na našu teritoriju, organizovano prebacuju ka susednim zemljama i, ako hoćemo da budemo iskreni i pošteni, upućuju i inspirišu da nastave činjenje ozbiljnih krivičnih dela, čime ugrožavaju bezbednost i poredak navedenih država?

Da Vas podsetimo:  U NJIHOVU KAFANU DOLAZI CELA SRBIJA: Porodica Milosavljević sa četvoro dece otišla na selo i pokrenula biznis!

Mađarska nam je baš iz tog razloga – a na našu veliku sramotu – pokazala i demonstrirala koje nepodopštine (i ozbiljne inkriminacije koje sankcioniše međunarodno pravo) činimo, i kako se od toga valja braniti i odbraniti. Bar dok ne presaviju tabak i tuže nas pred međunarodnim sudovima za ozbiljnu odštetu.

Na osnovu kojih državnih procena, kriterijuma, saznanja, na osnovu kojih međunarodnih garancija, Vlada Srbije čitav problem posmatra kao prolazno i rešivo stanje i čime dokazuje da se broj od nekoliko stotina hiljada stranaca (a ne izbeglica, migranata, azilanata) neće povećati na milion ili nekoliko miliona? I kako će ih nadalje ilegalno prebacivati prema zapadnoj Evropi kada sledi potpuno zatvaranje granica, a to znači, u jednom trenutku, kolaps države i naroda? Gde tada sa njima – u Bugarsku, Makedoniju…? Što bi se narodski reklo – malo morgen.

Ko im je odobrio da izvrše, kao akt bezakonja (jer nikakav zakon nije donet), prenamenu jednog broja kasarni Vojske Srbije i krenu sa pripremama za privremeni a zatim i stalni prihvat i smeštaj stranaca? Umesto da vraćaju obavezni vojni rok i jačaju odbrambene kapacitete države.

Ko im je i na osnovu kojih principa i kriterijuma odobrio da proizvoljno ili u zavisnosti od pravaca kretanja nepreglednih (i sve većih) kolona stranaca (a ne izbeglica, azilanata…), podižu prihvatne centre i druga staništa za zbrinjavanje, i da li su za tako nešto dobili saglasnost lokalnih samouprava i stanovništva koje će neminovno biti ugroženo po više pitanja, od kojih je ono bezbednosno na prvom mestu?

Ovako bi moglo unedogled. Ima li svrhe? Nema. Zašto? Zato što je Srbija okupirana zemlja i to tačno onako kako predviđa međunarodno pravo. Teritorija Kosova i Metohije je okupirana u skladu sa izvornim tumačenjem, a u ostatku Srbije je na delu tzv. meka ili perfidna okupacija. Ali okupacija.

Ima li nam spasa? Ima. Ukoliko primenimo samo jedan institut koji prepoznaje međunarodno pravo u uslovima okupacije, celokupne ili dela teritorije, a to je, doslovno – ustanak naroda.

***

I, na samom kraju, poruka za one koji uporno larmaju o podizanju zidova ili ograda prema BJR Makedoniji i Bugarskoj – to je gospodo (i dame) iz bivših vlasti, licemerno i neiskreno. Usput, strašno puno košta. Ukoliko je Mađarska, zbog ravničarskih terena to zadovoljstvo platila nekoliko stotina miliona evra, nas bi, ako ste bar malo razmišljali i poznajete geografiju južnih i istočnih državnih međa, takav poduhvat zadužio bar za nove dve milijarde. I ništa ne bi smo postigli. Takve prepreke se na takvim terenima vrlo teško čuvaju.

Ugasili ste granične jedinice Vojske Jugoslavije (SCG i Srbije) dodvoravajući se euroatlantskim prijateljima u vremenu kada ste bili „neobavešteni“, a sa njima i preko sto karaula, najbolje naoružanje, adekvatnu opremu i opto-elektronsku i ostalu tehniku, inžinjerijska i specijalna sredstva za zaprečavanje i obezbeđenje, neprevaziđene vučjake-čuvare…, ugasili ste najelitniju srpsku vojnu snagu koja se dokazala na najtežem ispitu – u odbrani od NATO agresije.

I, zato, javno se izvinite ovom narodu, izrazite bar želju za pokajanjem i tražite da se ispravi kobna greška. Tražite da se vrate graničari koje je još ustanovio Kralj Petar Prvi Oslobodilac, a vi neutralisali. Onako kako ste ugasili i slavne armije, korpuse i divizije.

Da bi smo bar probali da zaustavimo stotine i stotine hiljada stranaca, koji iz dana u dan sve više i više nadiru. Jer, drugačije ne može.

Goran Jevtović

Fond strateške kulture

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime