Izborna paranoja

1
1853

paranoia Edvaed MunkSvet je ovaj, kaže Heraklit, vatra koja se sa merom pali i sa merom gasi. Tako i srpsko tužilaštvo, isto ono čije fioke mogu i slona da progutaju, veoma je ažurno izdalo nalog za saslušanje Vuka Jereimća, pre nego što je njegov avion uopšte dodirnuo pistu beogradskog aerodroma. To ubedljivo svedoči o tome da se centralni server tužilaštva nalazi izvan njega, a najverovatnije u Vladi Srbije.

Danima traje hajka na Vuka Jeremića, uglavnom preko provladinih tabloida i tužilaštvo se poletno uključuje u tu hajku, kao da na njegovom čelu sedi Dragan J. Vučićević. Ko sedi na čelu Dragana J. Vučićevića uopšte nije teško odgonetnuti.

Naravno, čitava hajka na nesrećnog Jeremića nije motivisana zbivanjima u topčiderskoj kasarni 2004. godine, već mogućnom kandidaturom Vuka Jeremića za predsednika Srbije. Za dvanaest godina od tragedije u kasarni do danas niko nije doveo Vuka Jeremića u vezu sa ubistvom gardista, a – gle čuda – najava da bi se mogao kandidovati za predsednika Srbije, smešta ga u sam centar te afere i, da stvar bude interesantnija, smešta samo njega, kao da je on bio i komandant, odnosno načelnik garnizona, i načelnik Generalštaba, i ministar odbrane, i predsednik Vlade, i predsednik države… Na kraju će se ispostaviti da je Jeremić sam likvidirao gardiste, lično obavio uviđaj i sam zataškao čitav slučaj. No, lukava i inteligentna vlast Aleksandra Vučića uspela je da, posle dvanaest godina pronikne u sve aspekte ovog događaja, koji ni Šerlok Holms ne bi mogao da reši.

Još pre godinu dana sam u svojim emisijama govorio da je Vuk Jeremić ozbiljan politički igrač i prirodni kandidat za predsednika Srbije. Mlad, inteligentan, obrazovan, sa manirima koji su daleko iznad standarda u srpskom političkom životu, u odnosu na ostale moguće kandidate izgleda kao Melanija Tramp u odnosu na Vjericu Radetu.

Naravno, Jeremić je evrooptimista, verovatno pronato orijentisan, jedan potpuno pozapadnjačeni tip, ali, teško da bi neki roditelj u Srbiji više voleo da učitelj njegovom detetu bude Šešelj, ili Toma Nikolić, nego Jeremić i svakako bi svaka majka u Srbiji radije videla Vuka kao svog zeta, nego pomenuti dvojac iz Srpske radikalne stranke. Sve to zajedno daje ogromnu prednost Jeremiću u izbornom procesu za predsednika Srbije i vlast to pokušava da neutrališe aferama od kojih je ova, vezana za topčidersku kasarnu, samo početak. Doći će vreme kada ćemo iz tabloida saznati da je Vuk Jeremić još u osnovnoj školi krao klikere drugoj deci i otimao im užinu, da je zajedno sa Gavrilom Principom planirao atentat na Franca Ferdinanda i da ima kućni video sa Mimi Oro, a da mu je najbolji drug Zmaj od Šipova. Publika srpskih tabloida, kao i potrošači Farme i Parova, već je prešla na podljudsku inteligenciju, tako da može da proguta svaku priču.

Osnovni Vučićev problem sa diskvalifikacijom Jeremića je u tome što je nedovoljno Vuka gaditi pred publikom koja ionako ne bi glasala za njega. Ta tabloidna publika je preparirana da glasa za svakog onog koga Vučić predloži za kandidata, makar to bio i Zmaj od Vrnjačke Banje – Zoran Babić.

Da Vas podsetimo:  Saveznička pomoć

Drugi Vučićev problem je kako da spreči opoziciju da jedinstveno stane iza Jeremića. Za premijera je od izuzetne važnosti da Vuk Jeremić ne uđe u drugi krug predsedničkih izbora, jer bi u tom drugom krugu, posebno u neizbežnim tv-duelima oduvao svakog drugog kandidata. Čak i ako bi se Vučić lično kandidovao za predsednika Srbije, to bi ga primoralo da pred javnošću prizna da nema „jakog kandidata“ u svojoj političkoj opciji i – ne manje važno – primoralo bi ga da, posle četiri godine, izađe na tv-duel sa Jeremićem u kome bi ga ovaj politički demolirao. To ne znači da bi Jeremić dobio Vućića u drugom krugu (jer je u drugom krugu brojanje glasova gotovo isključivo u rukama vlasti), ali bi Acin oreol prešao iz zlatne u providno-belu boju.

Naravno, za Srbiju je svejedno da li će predsednik Srbije biti Vuk Jeremić, Toma Nikolić, ili Zmaj od Šipova, ali za SNS i Vučića nije svejedno.

Premijer ne mora da se plaši blede i beskrvne „patriotske“ opozicije, jer ona ne može da istakne iole ozbiljnog kandidata, ali opasnost preti sa proevropske strane koja, u odnosu na Vučićeve Vizigote iz SNS-a deluju umerenije, pristojnije i pismenije, iako su, objektivno, za Srbiju jednako štetni.

Lično mislim da je za Vučića najkorisnije da u aprilu raspiše i parlamentarne i predsedničke izbore. Na taj način bi, u opštoj zbrci, mogao da, već proverenim marifetlucima, izbaci Vuka Jeremića iz drugog kruga predsedničkih izbora, a da, istovremeno, iz parlamenta oduva „patriotsku“ opoziciju, čije je najveće dostignuće za ovih nekoliko meseci borba da se čačanski način govora izjednači sa srpskim književnim jezikom. Naravno, „patriotskoj“ opoziciji, koja je oslabljena raspadom DSS-a, uvek ostaju dve mogućnosti: prva – da se pojave na istoj listi sa onima sa kojima su se za ruke držali ispred zgrade Predsedništva (Čeda, Boris, Pajtić), i druga – da se ponovo puzdaju u američkog ambasadora u prebacivanju cenzusa.

Već i na sam pomen da bi mogli biti raspisani parlamentarni izbori u opoziciji i među srpskim „patriotskim“ intelektualcima, začuo se vapaj za opštim ujedinjavanjem baba i žaba, samo da se nekako preživi u političkom životu. Taj jauk, koji se do neba čuje, nikad nije upalio, pa neće ni sad. I vrlo ograničeni birač u tom jauku i vapaju vidi samo borbu za očuvanje ličnog položaja i privilegija, a čak ni teleskop Habl ne bi u tom ujedinjenju mogao da vidi ni trunku principijelnosti, ili nekakve ideje koja bi vodila ka izbavljenju Srbije iz evroatlantske čeljusti. Srpskoj politici, pa i srpskom narodu su potrebni novi ljudi i nove ideje, a ne novo prepakivanje političkih gubitnika, čiji opstanak u političkom životu zavisi samo od naklonosti stranih ambasadora. Međutim, iako bi Vučić imao šansu da na prolećnim izborima oduva opoziciju, ta šansa bi bila skopčana isključivo sa nagodbom sa zapadnim gospodarima da ovog puta ne pomažu opoziciji, a ta nagodba košta. Ako do nje dođe, cenu ionako neće platiti Vučić, nego srpski narod. U osnovi, ma ko pobedio na predsedničkim izborima i ma ko ušao, ili izašao iz srpskog parlamenta, za sudbinu Srba neće imati nikakvog značaja. I vlast i opozicija su načelno kolaboracionistički orijentisani, dele iste kapitalističke vrednosti i nadmen kastinski stav u odnosu na narod. Na čovekolikoj srpskoj političkij sceni se svejedno ne rešavaju nikakva važna politička pitanja, već se samo otima za šaku para i naklonost gospodara.

Da Vas podsetimo:  Godina koja nas je promenila

Da bi se pravilno razumeli predstojeći događaji, da bi se ocenio domet predsedničkih i eventualnih parlamentarnih izbora, neocenjivo je važno imati na umu sledeće:

1) U Srbiji se ne vodi politika, nego se samo izvršava ona koja se kreira „od spolja“. Smisao izbora se ovde, dakle, svodi na to ko će i pod kojim uslovima sprovoditi politiku Zapada. Privid da ovde postoje politika i političari ne dolazi iz uvida u stvarnost, već iz etnopsihološkog, srpskog doživljaja političara kao seoskog kneza, koji može po svojoj ćudi, da nagradi koga, da mu učini, da mu pomogne, a sve to u zamenu za lojalnost i ulizivanje. Drugim rečima, naše svedeno, pojednostavljeno shvatanje politike, pruža nam iluziju da politika i političari ovde uopšte postoje. Tipičan srpski političar je Dragan Marković Palma, a svi ostali, od sekretara mesne zajednice, do Vučića, su samo umanjeni, ili multiplikovani Dragani Markovići. Opet govorim o doživljaju političara i politike u Srba – političar je neko ko nema zadatak da se bavi državnim poslovima, niti javnim dobrom, već je neko iz čije se ruke dobija posao, građevinska dozvola, poslovna kombinacija itd.

Drugim rečima, Srbi od političara i ne očekuju politiku, već ličnu vajdicu. Time je zadat i okvir razmišljanja birača.

2) Na srpskoj političkoj sceni nema alfa primeraka, izrazitih mužjaka, sa voljom za moć. Izvršavanja tuđih naloga i poltronisanje jačima od sebe nije moć, nego nemoć. Beta primerci su, u najboljem slučaju, sposobni samo za simulaciju moći i zastrašivanje podanika. Takva vrsta ljudi dolazak na vlast smatra krajem, a ne početkom političke borbe.Od tog trenutka, od dolaska na vlast, jedina briga je konzervacija stanja, odnosno ostanka na vlasti, bez obzira na to koju cenu treba za to da plate država i narod.
3) Osnovni postulat politike je da je spoljna politika daleko važnija od unutrašnje, odnosno da onaj ko ne vlada spoljnom politikom, ne može ni unutrašnjom. Upravo je posledica odustajanja od spoljne politike to što MMF i druge međunarodne organizacije vode čisto unutrašnje stvari Srbije, od finansija, do bezbednosti, kulture i prosvete.

4)Posledica odustajanja od spoljne politike je i to što svako nov, ko uđe u politiku (istina, i ko uđe, nema pojma zašto je ušao, osim da bude tu) i ko se bavi, uslovno rečeno, opozicionim delovanjem, za formalni ulazak u institucije sistema mora da se obrati strancima i da plati cenu za ulazak. Ukoliko to ne uradi, sledi mu dugo mrcvarenje, finansijsko iscrpljivanje, medijsko blaćenje i – na kraju – gašenje.

Da Vas podsetimo:  Ko je, zapravo, bila Sveta Petka

5) Iz tačke 4. sledi i sledeća tačka: u Srbiji nema opozicije, bar nema opozicije strancima. Fokus svake opozicione partije ili grupacije je na trenutnom vlastodršcu, a ne na promeni politike i resetovanju sistema. To ide na ruku Zapadu koji, povremeno menjajući vlastodršca, radi smanjivanja napetosti u zemlji i stvaranja iluzije društvenog kretanja, zapravo konzervira kolonijalnu upravu.

6) Opozicija je fatalno nesposobna i to ne zato što je, po mišljenju srpskih intelektualaca, razjedinjena, već zato što nema ideje, ljude, niti makar bledu zamisao šta je politika uopšte, izuzev biti kalif umesto kalifa. Ujedinjenje ignoranata samo multiplikuje neznanje. Ukoliko se ne ujedine, ispašće iz političkog života, a ukoliko se ujedine, raspašće se dan posle prelaska cenzusa. Ishod će svakako biti isti: neće uticati na politički život, ali će popraviti sopstveni materijalni položaj.

7) Čitavu zbrku dodatno komplikuje srpska patriotska politička analitika, koj i sama, sa izuzetkom najviše desetak pojedinaca (od kojih polovina radi za Vučića i strance), nema pojma o čemu se uopše radi, ali ima neverovatnu volju da to neznanje i nerazumevanje svaki dan plasira i time dodatno sluđuje publiku. Stalne obmane da Rusi sutra dolaze da nas spasu, da stiže oružje, da se situacija u svetu dramatično menja u našu korist, da je Zapad pred kolapsom, a Amerika u rasulu, samo pojačavaju defetistička raspoloženja, kad se ispostavi da takve vesti nisu ni u dalekoj vezi sa istinom.

Defetizam šire i priče o svetskoj zaveri, masoneriji. K-300, Bilderbergu i slično, jer stvaraju predstavu da je otpor besmislen.

Zaključak je prost: na predsedničkim izborima će pobediti kandidat Zapada, zvao se on Nikolić, Vučić, ili Jeremić. Dalje: ako bude parlamentarnih izbora, u skupštinu će ući samo oni koji imaju ili podršku Zapada, ili podršku Vučića. Novi DOS je, u ovom trenutku, nemoguć. Stranke poput DS-a, DSS-a, LDP-a i sličnih su do te mere potrošene i kompromitovane, da se na njima ništa ne može graditi. Čak i ako bi se pojačale (što nije nemoguće) Dverima i ostatkom DSS-a koji radije bira naklonost američke ambasade, nego Vučića, mogle bi da računaju na cenzus, a Srbija na dalje robovanje. Stvarna promena ostaje nedostižna.

Sva centralna pitanja budućnosti, a to su: identitetska pitanja srpskog naroda, imovinska pitanja, pitanja vlasništva nad imovinom srpskog naroda, kao i kažnjavanje krivaca za stanje u kome se Srbija nalazi, ostaće nedotaknuta u izbornoj kampanji. Posebno će nedotaknut ostati kolonijalni status Srbije. Okupacija, odnosno oslobođenje od okupacije, ne postoji ni kao daleka slika u glavama srpskih političara, iako je to centralno pitanje za opstanak države i naroda.

Milan Milenković

www.milanmilenkovic.com

PODELI
Prethodni tekstPredsednici
Sledeći tekstEtelkina pita

1 KOMENTAR

  1. Kada kaže da Srbi od političara „ne očekuju politiku nego ličnu vajdicu“ da li gospodin Milenković pod tom „vajdicom“ podrazuemva stranačko grebuckanje ili kvalitetnije opšte uslove života? Zatim, kad pominje da bi u direktnom tv-duelu Jeremić Vučiću skinuo zlatni oreol, da li to znači da je neki zapadni političar ivršio pražnjenje creva direktno na Vučićevu glavu, (jer je jedino na taj način Vučić mogao da dobije zlatni oreol)? Mnogo volim tekstove koji zacrtavaju i zakucavaju svaku aktivnost i svaki pokušaj promene postojećeg. I to ne mislim na promenu predsednika već na način na koji se bira – po sistemu biće onako kako zapad kaže. I to je, kao, Božija zapovest za Srbe? Dole glavu i pasite. Zar gospodin Milenković ne misli da bi trebalo pokazati malo vere i nade i volje za preuzimanje sudbine u svoje ruke.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime