Izborna politika “na gurku”

0
1187

ja bih gaJednu kategoriju Srba, sada već genetskih konvertita, internacionalista, globalista, EUropejaca sa prazilukom, onih koj su lažni markisizam menjali za neiskreno pravoslavlje, a ono, opet, za bilo koju ponuđenu novu „veru za večeru“, ti lumpeni glasačkih nameštaljki, umnoženi su i to vidno Dospeli su nesrećom, ali planski, u centar političkih obrta, posebno od vremena „događanja naroda“. Postali su nekakav mehanizam spojenih sudova za pretakanje „narodne volje„ kojom je zloupotreljavan kosovski mit za političke potrebe, ali i pravdan puč „revolucionarnog“ oktobra.

I tako nadalje, do poverenja „čoveku kome se gleda u oči“, pa preko „protestnog“ sedanja na striporu za izbor „narodnog predsednika“. Sve do izbornog „prevr(a)ta“ 2012, koji je izdigao novog samodržca. Kopiju onog sa proslave Dana mladosti na stadionu JNA, koga su montirali Slovenci, rešeni da se podsmehnu već potrošenom kultu velikog vođe. Ovo ni dan danas ne prašta „Janezima“ dobar deo Brozom omađijane Srbije.

Ti rotacioni Srbi su skloni da na svako uzdarje promene izbornu svest. I volju. Za njih je simbol uspeha ona vrsta političkog rijalitija u kome junak od pocepanih patika i odežde klošara, dospeva, malo peške, više helikopterom, do samih vrhova. Načisto neprepoznatljiv kao uspešan u prvoklasnoj alpinističkoj opremi modernog tajkuna, utopljen, ušuškan, obožavan od posebne kategorije gledalaca kao supermen „demokratskih promena“.

Ali to biva samo za najtalentovanije novosrbe, odabrane na kastingu u dubokoj diskreciji „specijalnih centara za obuku novih lidera“. Tu „privilegiju“ dorađivanja lika, a potom i dela, ali i njenu, ponekad previsoku cenu, teško da je izbegao, ili će izbeći, ijedan od političkih manekena posttitoističke Srbije. Baš zato što su i temelji novog morala instant demokratije iznikli iz „mekog komunizma“ i lažnog korupcionaškog disidenstva. „Rusima za inat“. Nastaviće se ta tragikomedija države i naroda srpskog, osim ako ćutljivi posmatrači, sve praznijih stomaka, u trenutku osvešćenja odluče drugačije. Glasovima, naravno. Ali bez lažnog brojanja i unapred određenog pobednika, što je neka druga priča, zasad potpuna političke utopija.

A dotle, novosrbe, mitomane Titove komunističke monarhije i klijente agenture Zapada, pale u predizbornim operetskim groznicama na običnu gurku. Kad god i kako god im to zatreba. I napred i nazad. Ovi nesrećnici, pritom, žele da veruju da će makar i najmanja Srbija, makar u šnitama, a kao treća Jugoslavija, nekako sačuvati nešto. Svakako ne dostojanstvo i granice. Suverenost je, takođe, već prošlost. Ali njima ostaje sve što je mrdnuto na brzaka. Od osvajanja Dedinja do danas.

Da Vas podsetimo:  INTELEKTUALCI MIRNO POSMATRAJU SUNOVRAT SRBIJE

Zato slede slepo i poslušno dirigovane tvorce ovakve Srbije, koja bi trebalo u režiji Zapada ponovo da odigra tu, dva putu već overenu, kobnu ulogu raspada i tako se olako preda secesijama i planiranoj dobiti velikih igrača, ali i hijena iz susedstva, koje čekaju da im zapadne koja koska. I zato su rotirajući Srbi, poneti fol emocijama iz „divnih prošlih vremena Tita“, nepouzdani sledbenici, do prve prilike smene velikih vođa. Uz stalne aplauze liderima kompradorima, smeštenim za volanom šklopocije (nasleđene od Tita).

Zato ti slepi putnici srpske zbilje, kako god sebe predstavljali u različitim ulogama i promenjenim scenarijima, od četnika početnika, do fanatičnih mrzitelja bilo čega i koga, pa odanih ljubitelja baš tog istog što su kudili, nisu žrtve ni jednog čoveka, ni jednog režima, ni jedne ideologije. Oni su voljni i svesni saučesnici zla, kao planirane politike namenjene ostalim sunarodnicima, prinudnim saputnicima, koji su na toj evropoidnoj kaldrmi za propast, izloženi ponižavanju političke mafije, reketu, ucenama i goloj otimačini. Oni, kao svi slični, koji nikada ništa nisu pokušali da stvore radom i znanjem, samo u ovom sistemu nagrađeni su pozicijama. Prosperiraju preko lažnih diploma, porodičnih veza, partijske knjižice, a u sebi se redovno raduju gorkoj sudbini boljih od sebe (ostacima građana i inteligencije), osuđenih da vegetiraju ispod njih i instant bogatstva mentora skorojevićke tranzicije.

Rezultat tih izbornih gurki je da Srbija uvek nanovo zaglavi u još dublji polom, sa još više žrtava, redovno još više opljačkana, devastirana. Kao da se to vreme opet približava sa prolećem i izborima, čini se opet bez izbora.

Oni što je povod za razmišljanje o autentičnosti dileme kojom se maše, vanredni parlamentarni ili ne, o čemu će, navodno, „odlučiti isključivo premijer“, upozorava i jedan tekst na Vidovdanu od Tomislava Kresovića, „Srbija pod američkim kišobranom“, očito oslonjen na jake izvore. A u skladu s najavom novog, još jednog scenarija gurke. Tu se objašnjava „da Srbijom sve od od 2000, do danas, sve vlade biraju, kontrolišu i donose njihove odluke zapadne obaveštajne službe“. Ili, kako su skloni da potvrde prokaženi teoretičari zavere, još od 1804. je sudbina Srbije, a pogotovo danas, zakovana i u rukama anglofonskih praktičnih zaverologa. Možda je to i skrivena poruka teksta, da se ne vredi otimati tolikoj sili i takvoj sudbini. Možda.

Da Vas podsetimo:  ALEKSANDRA JE ROĐENA I ODRASLA U NEMAČKOJ, ALI SE VRATILA SVOJIM KORENIMA: Služi vojsku u Srbiji i zaklela se da će čuvati otadžbinu!

Sve od 27. marta, kada je trebalo Srbe baciti pod gusenice nemačkih tenkova, preko punog podaništva Brozu, kada je u (pod)mukloj tišini odrađen antirspski Goli otok, stratište lakovernih instant marksista i lenjinista, nastavila se ta uspešna rađevna britanske obaveštajne mreže, duboko ukorenjene u Srbiji, još od naručenog ubistva Karađorđa zbog okreta ka Rusiji, do „događanja“ Miloševića. A sve objasnio je i on u času kobi i pada, zarad pravljenja povoda za kasnije intervencije protiv, navodno, genocidnih Srba.

Ponovljeno suđenje Stanišiću u Hagu, odnedavno markiranog i u Politici kao saradnika CIA i početak suđenja kapetanu Draganu u hrvatskim rukama, izneće na svetlo dana nova, dobro pripremljena, negativna svedočanstva (bez obzira koliko bila ona tačna), koja će opet biti usmerena na ceo srpski narod kao zločinački. Baš kako je i zamišljeno u spin kampanji.

Zamajac tog „paljenja na gurku“ je i ćutanje koje je odobravanje ovakve politike difamacije Srbije u, danas već veoma visokom procentu konvertita među Srbima. Upotrebljenih, recimo, vrlo uspešno u oktobarskom prevratu da divljaju, pale parlament i glasačke listiće. Oni će se i bez sumnje i na proleće odazivati ako zatreba na tvitove nalogodavaca sa Zapada, za koga i kako glasati. Baš kao i oni nesrećni počinioci arapskog proleća. Njihovo ponašanje odavno se pretvorilo u predvidljiv sistem prelivanja glasačkog mutljaga. Od nekadašnje privrženosti SPS, do učlanjenja u DSS (ni DS nije bio zaobiđen), pa u radikale, da bi se trenutku obreli u naprednjacima kao tvrdo jezgro birača.

Taj prizor glasačkih cunamija poželjnih pravaca sa visine superiornog gađenja posmatra nasledna feudalna nomenklatura Titovih ideoloških i kadrovskih naslednika, koja je zarad izdaje Srbije u ime navodnog evropejstva ponuđen najprofitabilniji kratki prelaz iz komunizma u kapitalizam. Dok korumpirana rulja apologeta EU još jedne nove Jugoslavije (za razdeobu) dobija samo sendvič pred izbore, i obećanja, ludom radovanja.

Božićna poruka premijera, koji se latio pijuka da sruši, po njemu, štetni mit kosovskog zaveta i označi početak kampanje izbora na gurku, upućen je upravo toj i takvoj, ne baš malobrojnoj publici, koja ne želi da progleda i da vidi taj tekst kao prvorazredni skandal i skrnavljenja vere i istorije u Srba. One na kojoj istrajava Srbija i njen narod. Vekovima.

Da Vas podsetimo:  U NJIHOVU KAFANU DOLAZI CELA SRBIJA: Porodica Milosavljević sa četvoro dece otišla na selo i pokrenula biznis!

Danas većinski deo Srbije ćuti. Opomenut je i zastrašen porukama i predanjima svojih roditelja, koje su, pak, njihovi roditelji zadojili strahom za vek i vekova, od učinka strahovlade Ozne, pa Udbe, koje još od masovnih streljanja 1944. i 1945. menjaju košulju. To je nasleđe „oslobađanja“ kada je Tito otvoreno 1945. rekao: „Neka Srbija zna da je okupirana.“ Taj strah oplodio je dve kategorije „prihvatanja realnosti“. Rotirajućim Srbima je dat znak i da slede ekomuniste u tranziciji na putu lažnog patriotizma, sledeći Vuka i Šešelja. Bili su beda od instant četnika ili, pak, preko noći postajali su lažne demokrate „starca Foče“.

Okolnosti su proste kao pasulj za one koji hoće da vide. Okupacija Srbije, ona koju je objavio dekretom Broz, ni danas nije prestala, samo se menjaju obrasci i garniture antirsba po naslednoj, feudalnoj lozi. I zato, kada se spekuliše oće-neće o vanrednim izborima, zapravo se preti, uvek je u igri nova gurka, zahtev kanalisanja biračke volje u antisrpski interes. To je dužnost onih koje premijer krsti kao preumljenu Srbiju. A pokrštava ih u nove protestante. Ali samo fiktivno. Istinski, to je jednostavno nemoguća misija, osim u rialitiju. Ne zato što su kandidati za preobraćenje preterano odani pravoslavlju, već zato što je ta kategorija potencijalnih novovernika, vlasnika fiktivnih diploma i saučesnika falsifikovanih statistika, nesklona je da se okrene radu kao izvoru poštenog sticanja. Ruku na srce, teško da bi se u ekipi skorojevića, stipendista MMF, Fulbrajta, Soroša, koja upravlja Srbijom, mogli pronaći istinski protestanti, skloni prolivanju znoja i poštenog sticanja.

A što se tiče metodologije pijukom na kosovsko predanje, gotovo je izvesno da će u slobodnim trenucima, gostujući Rogozin imati priliku da pročita preveden na ruski i tekst umirovljenog vladike Atanasija, koji po tonu i sadržaju, ruku na srce, više priliči stavu Sinoda SPC. Baš taj Sinod unižava premijer svojom Božićnom „poslanicom“, zajedno sa celom vertikalom pravoslavlja.

Dragan Milosavljević / Karikatura: Dušan Petričić, Politika

Vidovdan

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime