Izetbegović nudi «ruku» za Inckovu «treću fazu» Dejtona

0
736
  • Darko TANASKOVIĆ / Foto: printscreen

    Bakir Izetbegović je izjavio da je zadovoljan što je, za razliku od Milorada Dodika i Dragana Čovića, izbegao da učestuje u online razgovoru sa ambasadorima zemalja članica Sveta bezbednosti UN. Još je naglasio da je advokat BiH u tom razgovoru bio Valentin  Incko

  • A kakav je Incko advokat i šta sprema za naredna „ročišta“, najbolje svedoči njegov novi intervju za „Radio Slobodna Evropa“. Jer , rekao je i ovo: «Mislim da smo ovdje, u BiH, malo prebrzo prešli na domaću odgovornost, prebrzo smo vjerovali nekim političarima da će oni sve sami učiniti. I evo efekta – prvih deset, dvanaest godina jako uspješnih, drugih deset, dvanaest godina neka stagnacija, čak je u nekim oblastima išlo nizbrdo. Zato moramo razmišljati o nekoj trećoj fazi koja bi obuhvatala neke dobre elemente iz prve faze“
  • Jasno je da Incko i dalje računa na političku instrumentalizaciju dežurne teme Srebrenice, pa čak i njeno intenziviranje, kao polugu pritiska na one koji mu u Banjoj Luci nisu po volji, a i na srpski nacionalni korpus u celini. U tom smislu aktualizuje i potrebu donošenja zakona o inkriminisanju negiranja genocida… Očigledno je da bi Incko svakako želeo da nađe načina da iz političkog života izopšti srpske političare tipa Milorada Dodika
  • Njegov problem je što je i novoizabrani gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković, za koga je teško reći da je Dodikov politički istomišljenik, izričito izjavio da se u Srebrenici dogodio veliki zločin, ali ne i genocid, da je sve u vezi sa Srebrenicom ispolitizovano. Još je ocenio i da je Haški sud naneo veliku političku štetu srpskom narodu
  • Šta sad? Kako se postaviti kad ovako govore oni srpski političari od kojih bi se očekivalo da budu prirodni Inckovi saveznici u trećoj fazi primene Dejtonskog sporazuma sa „dobrim elementima“ iz prve faze?
  • Primetno u neprilici kako da reaguje u situaciji kad ne može rutinski da prozove Dodika, Izetbegović dobrohotno nalazi razumevanja za Stanivukovića: „Mlad je, trebaće mu ruka da ga vodi. Međunarodna zajednica, kooperacija, možda i mi…“.
  • Kakva „kooperacija“ i koji to „mi“? Po svoj prilici, odranije poznate ruke na istom poslu, sad u projektovanoj i možda nastupajućoj trećoj Inckovoj fazi. Biće to, kao i prethodno, ćorav posao, sa mnogo štete…

PITALI jednom Ivu Andrića da li je za dobrog govornika bitnija osobina da bude kadar govoriti mnogo, a reći malo ili, pak, govoriti malo, a reći mnogo. „Važno je i jedno i drugo“, odgovorio je veliki pisac i mislilac,“ ali je najbitnije ne reći nikada ono što nisi želeo da kažeš“.

Primeni li se na izjave političara, ova misao dobija na uverljivosti. Često im se omakne da kažu nešto što ne bi bilo logično da su želeli, a ako su želeli, onda to ne govori baš najbolje o njihovim namerama ili sposobnostima predviđanja recepcije takvih iskaza, kako kod onih kojima su neposredno upućeni tako i u široj javnosti do koje dopru.

Da li će se uopšte i koliko će se često pojedincima događati ovakva verbalna proklizavanja zavisi od konteksta, retoričke taktike, ličnih svojstava, temperamenta, a i inteligencije.

Povodom 25. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, a posebno na online  sastanku ambasadora država članica Saveta Bezbednosti u tzv. „Arria formatu“, koji je predložio stalni predstavnik RF V. Nebenzja, kao i u komentarima povodom ovog događaja, čulo se mnogo izjava zainteresovanih ličnosti sa bosanskohercegovačke političke scene, a i iz bivšeg jugoslovenskog okruženja.

Teško je proceniti šta su ovi učesnici u javnoj debati hteli da kažu i kako da kažu, a šta im se omaklo, ali se dejtonska tema još jednom pokazala kao veoma podsticajna za upućivanje poruka „drugoj strani“, a i svojim pristalicama i istomišljenicima, kao potvrda doslednosti u temeljnim opredeljenjima o tome kakva treba da bude budućnost Bosne i Hercegovine, odnosno hoće li se realistično prihvatiti da ona objektivno može u najboljem slučaju opstati kao labava konfederacija ili uporno insistirati na njenoj „funkcionalizaciji“, tj. unitarnoj centralizaciji.

Najsnažniji utisak, a i najviše komentara, na ovom atipičnom sastanku ambasadora članica SB ostavila su istupanja Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Već sama činjenica da su ova dvojica političara bila pozvana u svojstvu lidera svojih stranaka SNSD i HDZ, najuticajnijih u srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom korpusu u BiH, a ne na osnovu funkcija u njenoj državnoj strukturi, što je predstavljalo presedan, pokrenula je kritička reagovanja.

Očekivano , najglasniji su bili vođa SDA Bakir Izetbegović i od većine Hrvata neprihvaćeni hrvatski član Predsedništva BiH Željko Komšić.

Za njih je želja da se Savet bezbednosti neposredno upozna sa stavovima onih koji politički, a to znači i demokratski, predstavljaju većinu u trima konstitutivnim narodima bila nelegitimna. Izetbegović je stoga i odbio da učestvuje, a format okupljanja ocenio je kao „neki asimetrični iščašeni model kako je to krenulo u Zagrebu, Beogradu, pa su sad Rusi pokušali to tako da prate“. Komšić je, pak, sa pijedestala nepoželjnog predstavnika naroda kome pripada, presudio da su se „Dodik i Čović obrukali pred celom međunarodnom zajednicom“.

Foto: printscreen

A kako su se oni to obrukali?

Ova dvojica političara su svakako rešila da na najneposredniji i najefektniji način iskoriste priliku koja im je prvi put pružena i da jasno i bez retoričkog nijansiranja i meandriranja iznesu stavove svojih stranaka i onog dela srpskog i hrvatskog dela građanstva, koji ih podržava, a taj deo je, ako se sudi po poslednjim izborima, zasad većinski.

Dodik je u svom nastupu bio veoma oštar i nediplomatičan, naročito kad je govorio o ulozi visokog predstavnika u BiH i o Valentinu Incku lično, dok je Čović takođe kritikovao delovanje institucije visokog predstavnika i naglasio da je za Hrvate sadašnji izborni zakon diskriminatorski i neprihvatljiv.

Ono što se čini nesporno jeste da su i Dodik i Čović rekli tačno ono što su hteli da kažu i tu nikakvog iznenađenja nije bilo, sem donekle Dodikovog žestokog rečnika na račun Incka, koji je izazvao negativne reakcije kod ambasadora zapadnih zemalja u SB.

Zašto su se njih dvojica, kako tvrdi Komšić, obrukali? Zar zato što je hor diplomata sa Zapada odbacio primedbe u vezi sa opravdanošću održavanja funkcije visokog predstavnika i dao mu svesrdnu podršku? Jesu li oni uopšte nešto drugo mogli očekivati? Naravno da nisu.

Znali su da se obraćaju zastupnicima onog shvatanja i primenjivanja demokratskog principa upravljanja zajednicama i donošenja odluka, za koji je većinska volja građana, odnosno naroda, neobavezna komplikacija, ako je u raskoraku sa ranije formiranim mišljenjima elita, obaveznim ideološkim projekcijama i već unapred donetim odlukama i pravcima kojima, bez obzira na stvarni život, paralelna institucionalna simulacija života treba, šta treba!, mora da teče.

To su oni koji, pravdajući to razlozima koji se kasnije pokažu kao lažni, preduzimaju vojne intervencije, iako se njihovo građanstvo tome većinski protivi, oni koji prenebregavaju i izigravaju rezultate referenduma, protivpravno i selektivno priznaju ili ne priznaju pravo državama na postojanje…

Kako bi takvi mogli prihvatiti istinu koju su im predočila dvojica, kako bi oni rekli „populističkih“, lidera političkih stranaka sa Balkana, kad je za njih predstava prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH neupitna i (bar za sada) konceptualno zakovana. Pa ipak, dobro je što se sve što su Dodik i Čović imali da kažu čulo tamo gde se čulo i kako se čulo…

Zadatak diplomatskih predstavnika na međunarodnim skupovima ne iscrpljuje se u saopštavanju unapred utvrđenih stavova u skladu sa instrukcijama dobijenim iz prestonica, već i u sastavljanju informativnih i analitičkih izveštaja o tim skupovima…

Izražavajući zadovoljstvo što nije učestvovao na sastanku sa ambasadorima članica SB, Bakir Izetbegović je naglasio da je to ipak bio važan skup, jer su se tu neki „istrčali i pokazali lice, pokazali stavove, a onda su naišli na odgovor i reterirali“.

Uz zapažanje da nije primećeno da su Dodik i Čović „reterirali“ u pogledu odnosa prema ulozi visokog predstavnika ili hrvatskog nezadovoljstva izbornim zakonom, može se primetiti da oni nisu ni imali nameru da kriju, već baš da pokažu lice i iznesu stavove koje su izneli.

Foto: printscreen

Neki njihovi kritičari, a pre svih sam Izetbegović, pokazali su lice i, namerno ili nenamerno, po ko zna koji put pokazali zašto su Srbi i Hrvati u većini nezadovoljni stanjem u BiH i afirmativnim odnosom najuticajnijeg segmenta međunarodne zajednice prema delovanju visokog predstavnika, kao i otkuda Dodiku i Čoviću ocene i argumenti koje su saopštili.

Vođa SDA je, pored ostalog, zaključio da je njegovo neslaganje sa održavanjem ovako osmišljenog sastanka sa ambasadorima poznato članicama SB, a posebno i sa veličanjem „ratnog zločinca“ Radovana Karadžića u RS, tako da mu prisustvo nije bilo nužno, a da je „puno bolje da on (= Valentin Incko) bude ‘advokat’ za situaciju u BiH“.

Čiji advokat i za kakvu situaciju?

Zar visoki predstavnik treba da bude nečiji „advokat“ u BiH? Pa problem se i koreni u tome što on jeste, ne „advokat“, već advokat jedne strane, bošnjačke, a to je u potpunom saglasju sa osnovnim primedbama koje su izneli Dodik i Čović.

A kakav je Incko advokat i šta sprema za naredna „ročišta“, najbolje svedoči njegov novi intervju za „Radio Slobodna Evropa“. Ovo istupanje iziskuje punu pažnju i predostrožnost stranaka protiv kojih visoki predstavnik vodi parnicu.

Zadržaćemo se ovom prilikom na Inckovoj analizi dosadašnjeg sprovođenja odredbi Dejtonskog sporazuma. On razlikuje dve faze, prvu, koja je trajala desetak godina i bila, po njegovom mišljenju, veoma uspešna. Za to vreme je međunarodna zajednica bila aktivna, a visoki predstavnici su se koristili tzv. „bonskim ovlašćenjima“ i istinski proizvoljno gazdovali Bosnom i Hercegovinom, poput Inckovog dalekog prethodnika Benjamina Kalaja.

Potom je nastupila druga faza, kad je međunarodna zajednica odlučila da domaćim političarima prepusti dogovaranje o neophodnim reformama, a visokom predstavniku naložila da prestane sa korišćenjem „bonskih ovlašćenja“, nametanjem rešenja i smenjivanjem nepoćudnih domicilnih političara i funkcionera. Prvenstveno onih iz Republike Srpske, naravno.

Evo kako Incko to formuliše: „Međutim, ja mislim da smo ovdje, u Bosni i Hercegovini, malo prebrzo prešli na domaću odgovornost, prebrzo smo vjerovali nekim političarima da će oni sve sami učiniti. I evo efekta – prvih deset, dvanaest godina jako uspješnih, drugih deset, dvanaest godina neka stagnacija, čak je u nekim oblastima išlo nizbrdo. Zato moramo razmišljati o nekoj trećoj fazi koja bi obuhvatala neke dobre elemente iz prve faze“.

Dakle, treća faza, sa nekim dobrim elementima iz prve – u tom smeru idu razmišljanja čoveka za koga gotovo svi Srbi i većina Hrvata smatraju da je, i kao ured i kao ličnost, prepreka njihovom suverenom demokratskom dogovaranju i odlučivanju o sadašnjosti i budućnosti zajedničke države.

A može se lako zamisliti koji bi bili ti „dobri elementi“ iz Inckove prve faze sprovođenja u život Dejtonskog sporazuma.

Foto: printscreen

Nema sumnje da, pored razumevanja koje očekuje u EU, Incko nastupanje svoje treće faze dovodi u vezu i sa promenom na čelu SAD, pa na pitanje novinara šta bi se moglo očekivati nakon dolaska gospodina Bajdena na mesto predsednika SAD odgovara: „Gospodin Bajden još nije dao svoju zakletvu, to će biti 20. januara , međutim već se naslućuje njegov tim. Neka imena već poznajemo. Recimo , ministar vanjskih poslova, gospodin (Anthony) Blinken (verovatno budući američki državni sekretar, prim. aut.), vrlo je interesantna ličnost, ne samo zato što je završio nekoliko fakulteta i što zna situaciju na Balkanu, već je njegov poočim bio u Aušvicu, u konclogoru, znači, novi ministar vanjskih poslova Amerike zna šta je to holokaust i on će, ne sam, ali će osnovati tim koji će raditi na Bosni i Hercegovini, zajedno sa Evropom, zajedno sa Njemačkom“.

Iako su odgovori u ovakvim intervjuima, sem ukoliko su pripremljeni u pisanom vidu, počesto eliptični i na konverzacijski način jezički nedoterani, indikativna je logika povezivanja činjenice da je poočim najavljenog budućeg američkog državnog sekretara Entonija Blinkena bio u Aušvicu i njegovog poznavanja holokausta sa time da će on osnovati tim koji će se baviti Bosnom i Hercegovinom.

Jasno je da Incko i dalje računa na političku instrumentalizaciju dežurne teme Srebrenice, pa čak i njeno intenziviranje, kao polugu pritiska na one koji mu u Banjoj Luci nisu po volji, a i na srpski nacionalni korpus u celini. U tom smislu aktualizuje i potrebu donošenja zakona o inkriminisanju negiranja genocida, uz opasku da „svi moderni narodi u Evropi, svi imaju zakone o negaciji holokausta“.

Nastavljajući praksu, najblaže rečeno, nepristojnog i nedoličnog podvođenja ratnog zločina u Srebrenici pod pojam holokausta, Incko izražava uverenje da će se zbog negiranja genocida i u Bosni i Hercegovini ići u zatvor, „kad tad“. Posebno se hvali podrškom koju je za svoj stav prema negiranju genocida dobio (gle čuda!) od nemačkog ministra inostranih poslova i sa zadovoljstvom navodi njegovu izjavu da za države koje negiraju genocid nema mesta u EU, dodajući „ni za političare koji negiraju genocid“.

Očigledno je da bi Incko svakako želeo da nađe načina da iz političkog života izopšti srpske političare tipa Milorada Dodika, jer mu nikako ne bi odgovarali u operacionalizaciji treće faze sprovođenja Dejtonskog sporazuma. Ali , nemojte slučajno pomisliti da on, kako reče upravo Dodik, mrzi Srbe. Ma ne, naprotiv, evo ga gde u zaključku intervjua svesrdno pozdravlja povratak u javni život jednog „dobrog čoveka, ali reći ćemo i Srbina, naravno, legende Bogića Bogićevića“.

Izgleda da je dovoljan uslov za Srbina da kod Incka (i sličnih) zadobije status legende to da bude potpuno beznačajan partijski aparatčik, ali i spreman da u jednom izuzetnom, presudnom trenutku svoj glas saradnički pokloni Stipi Mesiću i ostalim razbijačima federativne Jugoslavije.

U BiH se, međutim, od njega sada očekuje da bude na braniku ideje o unitarnoj, „građanskoj“ državi, za šta je Bogićević, kao čovek sa više identiteta, kako se sam o sebi izrazio, svakako pogodniji od Dodika i drugih uobičajenih Srba. Ali , da je u pitanju samo Dodik, ni po jada, on je odavno predviđen za odstrel, samo što se nešto ne da…

Evo, baš pre nekoliko dana je novoizabrani mlađani gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković, za koga je teško reći da je Dodikov politički istomišljenik, izričito izjavio da se u Srebrenici dogodio veliki zločin, ali ne i genocid, da je sve u vezi sa Srebrenicom ispolitizovano, ali i da za njega uopšte nije problem da ode u Potočare…

stvar bude još ozbiljnija, Stanivuković je ocenio i da je Haški sud naneo veliku političku štetu srpskom narodu.

Šta sad? Kako se postaviti kad ovako govore oni srpski političari od kojih bi se očekivalo da budu prirodni Inckovi saveznici u trećoj fazi primene Dejtonskog sporazuma sa „dobrim elementima“ iz prve faze?

Izgleda da neki u svetu, a i u BiH, nikada neće shvatiti da je reč o pitanju koje je za većinu Srba nepolitičko, odnosno natpolitičko i da bi jedino rešenje bilo da se ta većina nekako strpa u zatvor. Srećom , ima već ko je spreman da se pobrine za zabludele ovčice.

Primetno u neprilici kako da reaguje u situaciji kad ne može rutinski da prozove Dodika, Izetbegović dobrohotno nalazi razumevanja za Stanivukovića: „Mlad je, trebaće mu ruka da ga vodi. Međunarodna zajednica, kooperacija, možda i mi…“.

Kakva „kooperacija“ i koji to „mi“?

Po svoj prilici, odranije poznate ruke na istom poslu, sad u projektovanoj i možda nastupajućoj trećoj Inckovoj fazi. Biće to, kao i prethodno, ćorav posao, sa mnogo štete, sve dok se jednom ne shvati i ne prihvati da je u složenim društvenim i državnim zajednicama ravnopravnost načelo čije ukidanje zakonito donosi gorke plodove, a ne vodi željenom cilju.

Ma koliko izgledalo uzaludno, moralna je obaveza da se, radi opšteg dobra, to stalno i uporno ponavlja. Zato i ne bismo rekli da su se Dodik i Čović obrukali pred ambasadorima članica Saveta bezbednosti.

Rekli su što su imali.

Sapienti sat!

Darko TANASKOVIĆ
Izvor: Sve o Srpskoj

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime