Između rodoljublja i drugosrbijanstva

1
1299

natasa-kandic-i-sonja-biserko-u-pregovarackom-timu-za-kosovoDrugosrbijanci ne biraju sredstva za prevaspitavanje zaostalih Srba, koji neće u EU, više vole Rusiju nego Zapad i stalno prkose očevidnostima svetske konfiguracije moći. U borbi protiv tvrdoglavih Srba, drugosrbijanci se često zamaraju. Da bi osvežili posustale redove svojih propagandista, ponekad traže nova lica. Recimo, turbo-folkerku Jelenu Karleušu su „usvojili“ pre neku godinu, kao bi branila LGBT „brakove“ i slične „vrednote“. Poduhvat im nije uspeo: Karleuša nije Ceca.

Ovoga puta, prvo u drugosrbijanskom dnevnom glasniku zvanom „Danas“, a zatim i u izdavačkoj kući Službeni glasnik, rešili su da svoje teze našoj javnosti ponude koristeći pero novinara Momčila Đorgovića. Novi pokušaj dokazivanja da smo ološ zove se „Tragedija jednog naroda/ Šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe“.

Rekao bi čovek – pa šta? Kritička knjiga o Srbima nije nešto loše po sebi; ionako imamo gomilu negativnih osobina. Pravi patriotizam podrazumeva da se takve osobine uoče, i da se ispravi što se ispraviti može. Sterija je bio rodoljub koji se rugao kvazipatriotizmu i pokondirenosti svog roda. Zar Radoje Domanovioć sa „Stradijom“ i Dis sa „Našim danima“ nisu bili rodoljubi? Naravno da jesu.

Ali, stvar nije u rodoljubivoj kritici loših osobina naroda. Stvar je u tome što drugosrbijanci žele da izmene sam identitet naroda koga prevaspitavaju, da ga „prekodiraju“, da od njega naprave robove gospodara kojima oni služe, i koji ih, preko NVO sektora i na sve druge načine, snabdevaju novcem i raznim vidovima pomoći. Oni pišu o našim negativnim osobinama, ali se bore i protiv naših vrlina, od kojih je ključna – nemirenje sa nepravdom odevenom u silu.

Šta je, dakle, srbski kod koji treba menjati?

SRBI SU DAVID PROTIV GOLIJATA

U svom ogledu „Kosovski zavet i srpska strateška kultura“, Zoran Krstić i Branislav Grozdić kažu da su osnovne vrednosti našeg naroda čast, hrabrost, spremnost na žrtvu za nematerijalne ciljeve i poštenje – pravdoljubivost. Te osobine se u istoriji uvek projavljuju kao borba protiv nadmoćnijeg: „Ako analiziramo situacije u kojima se jasno manifestuje ovako ustrojena strateška kultura, nalazimo da je tu uvek reč o potencijalnom (i realizovanom) sukobu sa „važnim drugim“. Kada pogledamo ko je taj drugi (Otomansko carstvo, Habzburška monarhija, fašistička Nemačka, NATO), vidimo da je za svaku od tih situacija karakteristično da je reč o borbi Davida i Golijata. U takvoj borbi ne postoje ni najmanje šanse da se neuporedivo brojniji neprijatelj vojno pobedi. Ako pokušamo da sagledamo zajedničke karakteristike za sve ove „druge“, dolazimo do toga da sukobu uvek prethodi nepristojna ponuda, koja u poslednjoj rečenici uvek nosi ultimativnu poruku, a cilj koji se želi ostvariti jasno je nepravedan, odnosno jako se teško (ili nikako), čak i od nekog imaginarnog, neutralnog posmatrača, može prekonstruisati u pošten, pravedan ili prihvatljiv; brojnost, opremljenost i vojna moć neprijatelja su takvi da se ishod bitke ne dovodi u pitanje. U skladu sa razmišljanjima Semjuela Hantigtona, tekođe je važno naglasiti i činjenicu da su ti „važni drugi“ uvek bili i druge vere.

Da Vas podsetimo:  Zašto Leka Ranković i dalje intrigira Srbe

Pokušaj primene konstruktivističke teze o identitetu doveo bi nas verovatno do zaključka da, kada ne bi bilo tog drugog (brojčano nadmoćnijeg, osionog, zlog), koji nas (Srbe) opaža kao male, slabe, i kukavice (kao one koji bi prihvatili nepristojnu ponudu), ne bi bilo ni našeg identiteta (pravdoljubivi, hrabri i časni). Oni, takvi kakvi jesu, omogućavaju nam da izgradimo ili utvrdimo sliku o sebi. Boreći se hrabro za pravednu stvar, spreman da za nematerijalne vrednosti podnese velike žrtve, jedan mali narod nalazi način da se, uprkos svemu, pokaže većim i boljim od svog protivnika. Tako on bezbrižno ulazi u bitku koju će, na izvestan način, svakako dobiti.

Srpsku stratešku kulturu stoga nije potrebno, a sasvim verovatno nije ni moguće, menjati. Nije je potrebno menjati, jer vrednosti koje su u nju utkane nisu nešto što nas nužno uvodi u sukobe; one nisu prepreka normalnom životu u savremenom svetu. Vrednosti Carstva nebeskog nisu dosadne, nisu prevaziđene i nisu samo nama svojstvene. To su univerzalne hrišćanske vrednosti, najviše ljudske vrline. Tako ustrojena, srpska strateška kultura, u stvari, predstavlja jedan veliki potencijal koji, ukoliko se pravilno iskoristi, može biti na dobrobit i naroda, i elita, ali i komšija i šireg međunarodnog okruženja.“

To je ono što smeta drugosrbijancima – kako se Srbi usuđuju da se protive jačima od sebe umesto da se drže one kukavičko – utilitarne: “Pokornu glavu sablja ne seče“?

SUŠTINA DRUGOSRBIJANSTVA

Kada su se Srbi početkom devedesetih godina digli da brane svoja prava u zemlji koja se raspadala s „befelom“ SAD i Nemačke, Koča Popović, predratni nadrealista, Titov komandant, zatim Titov diplomata i pregovarač s NATO-om, svojevrsni protodrugosbijanac, izjavio je da se „bašibozuk, bagra i brabonjci digao da obnovi Dušanovo carstvo“. I to je srž drugosrbijanskih poruka: Srbi su, kako bi rekao jedan hrvatski lumen u doba Tuđmana, „divlja stoka sa Istoka“, koja se nikad neće uklopiti u Evropu.

Ali, današnji drugosrbijanci ne bi bili mogući da nije bilo komunista rođenih kao Srbi, koji su svoju odanost idealima proleterskog internacionalizma dokazivali odricanjem od Srbstva. Među njima su se, pre rata, isticali upravo tzv. „salonski komunisti“, poput pomenutog Koče Popovića i njegove nadrealističke družine, sinovi i kćeri bogataša, koji su se igrali levičarstva pod zaštitom svojih moćnih očeva. O takvima je, u časopisu „Ideje“, pisao filosof Vladimir Vujić:“Ljudi, čiji je simbol svilena pižama i mekuštvo, liju suze (krokodilske) nad socijalnom bedom potištenih, jer je „socijalno“ sada à la vogue, kao i izvestan kroj odela, kravata, način češljanja ili ma šta drugo toga ranga.“

Da Vas podsetimo:  Od radionice u Inđiji do vlasnika Fudbalskog kluba u Engleskoj: NEVEROVATNA PRIČA O USPEHU!

Zato nije nimalo slučajno da je negdašnji partizanski komesar, pesnik Tanasije Mladenović, imao snage da iskreno prizna, u intervjuu „Pogledima“ (20. novembar 1989):“Mi,srpski komunisti, objektivno smo izdali svoj narod. Naglašavam – objektivno, jer subjektivno smo se borili stvarno za neke druge ciljeve i ideale. Danas se sve svodi na to da smo odigrali jednu lošu ulogu. Osvešćenje je došlo kasno. Kod nekih ranije, kod nekih kasnije, a kod nekih, na žalost, ni do danas“.

Ti koji nisu hteli da se osveste, sa svojim duhovnim (često i telesnim) potomcima postali su Druga Srbija.

TITOIZAM, DRUGOSRBIJANSTVO I RUSOFOBIJA

U Drugom svetskom ratu, komunisti su Srbe za partizanski pokret pridobijali, između ostalog, pričom o tome da je Staljin neka vrsta ruskog cara – baćuške, i da je Sovjetski Savez ona ista carska Rusija koja je vekovima pomagala naš narod. U planinama Bosne seljacima su pripovedali bajku o tome da se kralj Petar ženi Staljinovom ćerkom. Zato je raskid sa Sovjetskim Savezom 1948. bio udar pre svega na Srbe i njihovu ljubav prema Rusiji, jer je mnogim Srbima priča o komunizmu bila surogat za ideju slovensko – pravoslavnog bratstva dva naroda.

Titoizam je suštinski formiran na raskidu između Srba i Rusa, i uobličen tokom Brozovog okretanja Zapadu i zapadnim, pre svega američkim, kulturnim vrednostima. Tu i jest koren današnjeg drugosrbijanstva. I celokupna drugosrbijanska propaganda kaže: Zapad nam je jedini put, a Rusija nam nikad nije pomogla; Rusija je tiranska, zaostala, a Zapad je svetlost, prosvećenost, prosvećenje.

O efektima titoizma na rusko – srbsku uzajamnost piše Milovan Danojlić u svom ogledu „Rusija, naša daleka majka“:“U velikom hladnoratovskom sukobu mi smo, u ovom delu Balkana, igrali prilično neslavnu ulogu. U godinama kad se ruski narod, u uslovima ograničene slobode govora i mišljenja, po cenu velikih odricanja i stradanja, čupao iz zaostalosti, postižući zavidne uspehe u školstvu i zdravstvu, u industrijalizaciji i u osvajanju Kosmosa, mi smo upražnjavali izvesne polovične vidove slobode, kritikovali nedostatke sovjetskog sistema poštujući, u kući, neprikosnoveni kult ličnosti, likovali nad ruskim siroma- štvom primajući američku vojnu i materijalnu pomoć koja nam je slana isključivo zato da bismo održavali deo bezbednosnog kordona prema Rusiji… Snabdevenost robom široke potrošnje platili smo ustupanjem svog geostrateškog položaja; pred retkim gostima iz bratske Rusije hvalili smo se farmerkama i šuškavcima kupljenim u Trstu. Za ovakvo držanje mogu se naći i neke olakšavajuće okolnosti, ali malo dokaza koji bi išli u prilog kolektivne ozbiljnosti i zrelosti. Sukob između dve partijske vrhu- ške nije bio sukob između dva naroda. Ostaje činjenica: kad je Rusima bilo najteže, mi nismo bili sa njima, pa nam ni izlazak iz tog razdoblja nije bio istovremen i istosmeran. Uznapredovavši pre vremena, na nesolidnim osnovama, prema slobodi, mi smo se u tre- nutku raspada ideološke matrice našli u praznini; sporiji, jači i teži od nas, Rusi su u demokratiju ušli čvršćim korakom. Jugoslovenska nezavisnost, uzdizana na Zapadu, pokazala se, sa slomom državne zajednice, kao tužna samoobmana i prolazna laž.“

Da Vas podsetimo:  Albanska golgota najveća je podvala Srbima koja je do danas proslavljena kroz udžbenike.

Drugosrbijanci žele da svoju laž održe i da Srbe ne puštaju „u zagrljaj“ Rusiji, čak i u doba kad se monopolarni svet pax americana ruši, i kad se pojavljuje svetlost sa obzorja istorije, čiji je kraj, tako komično samouvereno, proglasio američki ideolog Frensis Fukujama.

ĐORGOVIĆEVA SRBIJA I STVARNA SRBIJA

Na drugosrbijanskom tragu je, već rekosmo, i knjiga Momčila Đorgovića „Tragedija jednog naroda/ Šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe“. Evo Đorgovićeve slike Srbije 19. veka, date u tekstu iz ove knjige „Ispljuvak pun krvi“:“Ministarske stolice su vazda isprevrtane. Poslanici na prodaju. Popovi su krvoločni agitatori i saučesnici u ubistvima. Glasači su nepismeni, neinformisani i dezinformisani, nemaju pojma o svojim pravima, niti o karakteru državnih institucija. Vojska malo – malo strelja ljude okupljene u nekom buntu po čaršijama“…

Đorgović se svesno, u skladu s bolešću zvanom „drugosrbijanska katarakta“, opredelio da ne vidi drugačija svedočenja ne samo Srba, nego i stranaca, pre svega zapadnjaka, o Srbima i Srbiji iz 19. i s početka 20. stoleća. Po savremenom engleskom istraživaču Gejlu Stouksu, autoru knjige „Politika kao razvoj: uspon političkih partija u Srbiji 19. veka“, Srbija je „imala politički sistem u najmanju ruku toliko napredan koliko i većina ekonomski daleko razvijenijih država“. Belgijski ekonomista Emil de Lavele u 19. veku pisao je:“Upravo u Srbiji, više nego bile gde drugde, za vlast bi se moglo reći da dolazi od naroda.“ Englez Herbert Vivijen u tom veku Srbiju je zvao „rajem siromašnog čoveka“, ističući da u njoj nema proleterske bede kao u Engleskoj.

Slobodan Antonić, u svojoj studiji o demokratiji u Srbiji 1903-1914, ističe: “Na prelazu vekova, u celoj Srbiji bilo je svega tri poseda veća od 300 ha/…/ s druge pak strane, 1897. svega 11 posto seljaka nema svoju zemlju/…/ dok sopstvenu kuću, 1895. godine, nije imalo samo 3,8 posto seoskih porodica. Radi poređenja, u Engleskoj i Velsu, 1914. godine, tek deset posto porodica ima sopstveni dom/…/ dok je do 1911. društvena nejednakost narasla u toj meri da je samo 1 posto bogatih imalo čak 69 posto društvenog bogatstva“.

To Đorgović, naravno, prećutkuje, rugajući se, između ostalog, Pašiću i ranim radikalima što su bili protiv izgradnje železničke pruge u Srbiji, i to stranim novcem. A oni su protiv koncesija strancima i razvoja divljačkog kapitalizma jer nisu želeli Srbiju u kojoj bi jedan posto bogataša držao 69 odsto narodnog bogatstva.

Vladimir Dimitrijević

FSK

1 KOMENTAR

  1. SVIMA VAMA KOJIMA SMETA SRBIJA, SRPSKI NAROD, GOSPODO DRAGA ISELITE IZ OVE ZEMLJE. OSTAVITE OVAJ NAROD DA ZIVI ONAKO KAKO ZNA I UMIJE. KVALITET I VREDNOST SRBA NIKAD NECETE PREPOZNATI, JEDINO AKO ODETE U DRUGU ZEMLJU CJENICETE ONO STO STE OSTAVILI.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime