„Jaoooo što ja volim pozorište ali ne u svojoj kući…”

0
1740
Foto: pixabay.com

„Jaoooo što ja volim pozorište ali ne u svojoj kući…” su reči iz uvodne špice kultne tv serije Novaka Novaka, Pozorište u kući, koja nas je godinama, sedamdesetih godina prošlog veka, zabavljala svojim duhovitim prikazima ondašnjeg življenja od strane vrsnih aktera – scenarista, režisera, glumaca i svih ostalih delatnika koji učestvuju u jednom takvom projektu i nije bilo čoveka, bio on iz “partije” ili ne (tada smo se tako delili a ne na Vućića, Vučića, Vučića … na jednoj i Đilasa i Šolaka na drugoj strani), koji se tome nije iskreno smejao, jer u tome nije bilo zlobe, laži, licemerja – samo, smeh, smeh … iskren od srca koji krepi i leči i ja ne znam čoveka koji je te emisije propuštao.

A sada se u toj istoj mojoj zemlji, u kojoj su generacije mojih predaka živele, prikazuje neko drugo pozorište ni nalik onom koje gore pokušah da dočaram, tragikomedije koje bi bile smešne – ali ne i duhovite, samo da nisu tužne. Podolazili neki drugi ljudi, sve veći Srbin od Srbina, koji i pišu i režiraju i glume – i propisuju, i presuđuju, i kažnjavaju – koga hoće, i ne kažnjavaju – koga neće, i uzimaju – od koga hoće i daju – onima – kojima hoće… Dođe mi da se odreknem srpstva, jer sa onima koji se zovu Vučići, Šešelji, Dodici, Karići, Brnabići … ne mogu da se takmičim u srpstvu a da ne ukaljam grobove svojih predaka.

Prozivam ovde namerno jednu od takvih – koju proteraaše odande gde se rodila, a piše – zbog onih koji bi u to što piše trebali da joj veruju, da kaže da li Kontravizija koju na televiziji jednog Srbina – ne interesuje me da li je iz Šumadije ili je i on došao iz neke pizde materine, može da se uporedi sa Pozorištem u kući koje gore pomenuh.

Da Vas podsetimo:  Za Srbe povratnike u Federaciju BiH nema premija za mleko?

Nisam ja neki ksenofob, imam divne prijatelje – čak i one najbolje, koji se nisu ovde rodili, koji se ne mogu uporediti sa onima koje gore pomenuh, a koji nas prozivaju pa čak i ološem nazivaju. Trudim se da ljude cenim po pameti, a ne po poreklu, jer kako jednom prigodom rekoh, ako me sutra na sred autoputa pregazi neko sa ovim besnim džipovima bez registarskih tablica, savršeno me ne interesuje da li je on Srbin ili je iz Obale Slonovače.

Od svih gore pomenutih najgora je ona jajara iz Kragujevca, kome mnogo tekstova posvetih, ali se on ne da – Moram da obezbedim i svoje unuke, kaže – tuđi unuci ga ne interesuju, a veći je i Srbin i vernik od mene, takvim se izdaje, a oni gore pomenuti mu to tolerišu i ne diraju ga – nije on jedini te sorte “Šumadinac”, da mu ovde ne pominjem ime – prepoznajete ga i bez toga.

* * *

Odlutah, pa da se vratim na temu – pozorište, koje se danas u ovoj mojoj kući igra. Po jednom kriterijumu ljudi se dele na budale i one koji to nisu – ne upuštam se ovde u subjektivni osećaj, jer znam da jedni o drugima misle isto.

Ima i dobrih budala, koji su valjda takvi i rođeni i oni čak mogu da budu i simpatični. Oni drugi su manje ili više inteligentni – to im je i jedini kriterijum razlikovanja, koji si ulogu budale svesno prihvatili – iz interesa. Ovde je o njima reč, pa da to ilustrujem na jednom primeru. 

Ovih dana je na jednoj televiziji, slikom i rečju, prikazan serujal od dve emisije u trajanju od po 90 minuta, dakle ukupno oko tri sata, a sve o opusu jednog relativno mladog čoveka, koji u ovoj zemlji i osmišljava i piše i režira i izvodi kompletan pozorišni repertoar – toliko dokumentarno nabijeno da je u pomenuta tri sata jedva stalo. A onda u njegovu organizovanu odbranu na scenu stupaju oni o kojima sam gore započeo po principu onog starog i od upotrebe ofucanog vica, a ničeg goreg od “vica sa bradom” nema – Pa valjda ne veruješ više svojim očima nego meni!  

Da Vas podsetimo:  Nemački mediji: Očekuje se početak nove vakcinalne kampanje protiv COVID-a na jesen

Neću o onima iz druge kategorije, narodnim poslanicima koji nas zastupaju i u naše ime zakone donose – po budalaštinama renomitranim rističevićima i martinovićima, niti onima u pokušaju,  orlićima i markovićima, već samo o jednom – kapitacu, među njima najinteligentnijem, koji je nažalost tu svoju inteligenciju stavio u službu tog jednog čoveka, verujem čvrsto – u svom sopstvenom, a ne njegovom interesu. Reč je o premijeru ove moje zemlje, Ani brnabić, osobi koja, kao i oni gore na početku pomenuti, dođe ovde niotkuda i postade većim Srbinom od mene!

“I oni to nazivaju dokumentarcem – Deset ljudi sedi u mračnoj sobi i sat i po vremena ogovara jednog mladića. Sada još više poštujem Vučića”, reče ova osoba i ostade živa 

Da sam na mestu autora ovog serijala, posle takvog i tolikog komentara – rekoh veoma inteligentne, ali utoliko i opasnije osobe,  osećao bih se zadovoljno – budale su iste i na ćirilici i na latinici, reče neko.

Dragiša Čolić

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime