Jer živećemo po trista godina, kao gavranovi iz narodne priče…

3
1168
Foto: skrinšot Youtube / Bosko Dimitrijevic

Kad je počela kampanja, digla se euforija, onaj automatski optimizam sličan prednovogodišnjem raspoloženju. Neizbežno se javila deviza da je „lopta okrugla“ i da se „srcem na terenu“ postiže mnogo. Ali jutro posle isteka roka za predaju lista, kad se raspored učesnika sasvim razvio, setili smo se u kakav je obor sjavlјeno društvo. Zidovi su tvrdi, prečage krute, ista klopka u upotrebi već šest godina: glavni igrač privlači masu glasova, manji iz pozadine prikuplјa ono što je prvom promaklo, a makete na protivničkoj strani prave rastur. I što je ova postavka jasnija utoliko jače, kao mučnina ili glavobolјa, pulsira kartogram sa rezultatima prethodnih izbora. Tamo je doslovno naslikan izlaz. Ali, umesto da se krene ka njemu, sa neverovatnom lakoćom maršira se u provaliju.

Čekači

Na predsedničkim izborima Vučić je (a tad ga je podržao i SPS) na teritoriji Beograda dobio 44 % glasova. Kartogram nije sam, nego su tu i relevantna istraživanja koja SNS-u pred gradske izbore daju 38% a SPS-u oko 6%. Dakle: nema većine.

Opozicionu patriotsku javnost – što je pleonazam, jer kako može biti patriotska a da nije opoziciona – ovi podaci ne tangiraju. Ona valјda smatra da se izbori odigravaju u Bukureštu. Akteri koji je čine u različitoj meri učestvuju u stvarnoj politici. Ali zajedničko za sve njih jeste Veliko Čekanje.

Društvene mreže su pune, ili se barem tako čini, omladine kojoj je svega dosta i za koju su svi isti, a koja u glavi nosi čitave male enciklopedije političkog znanja, pokuplјene sa istog tog interneta. Zalažu se za bojkot izbora. Kad ih pitaš šta je tome alternativa, uglavnom ćute. S obzirom na žestoku i argumentovanu „kritiku svega postojećeg“, na odbacivanje onog što ne treba, očekuješ da će u isto tako razrađenom vidu predstaviti i ono što treba, da se možda zalažu za državni udar, revoluciju, štrajk glađu, atentate. Istorija je puna primera: Dragutin Dimitrijević Apis, Bobi Sends i devet hrabrih lјudi, Jan Palah, Gavrilo Princip. Ali, do tih imena se ne stiže, nego se, pošto odgovora nema, po sili sarkazma nameću DOTA, Counter i LOL, marke video – igara. Kao da je u pitanju želјa da se bude večiti dečak, bistar i načitan, ali bez potrebe da se svoje ideje sameravaju sa stvarnošću, grbavom i tvrdom, i preuzima direktnu odgovornost za društvo u kome se živi. Oni kažu da narodu treba otvarati oči, objašnjavati mu razmere kolonizacije. Pleni ih kad intelektualac na nekom zabačenom kanalu izloži svoje viđenje. Hteli bi da misionare, ali ne vide da su granice do kojih dopire reč vrlo uske – jer to je tehnička stvar, tiče se raspoloživih medija – i da je prostor unutar tako povučenih linija pričom već prezasićen.

Politici su mnogo bliži intelektualci okuplјeni oko Apela za odbranu Kosova i Metohije. Ali reklo bi se da ni oni nisu preterano skloni dejstvu u onom što se zove RL (real life). Tome u prilog možda najbolјe govori obrazloženje koji su neki od članova političkog saveta Dveri dali za svoje protivlјenje savezu te stranke sa pokretom DJB. U slobodnom čitanju, izgleda da su poručili sledeće: ako neko hoće da se bavi politikom, u redu, ali mene to ne zanima, ne bih da mi išta ometa čisto intelektualno pregnuće. Otprilike onako kako je Arhimed rekao rimskom vojniku što mu je provalio u kuću: „Ne kvari moje krugove!“. Oni čekaju referendum o ustavu, kažu da će tu pobediti Vučića, da će mu narod konačno otkazati poslušnost. Ali sa ovakvom medijskom i političkom strukturom, uz ispomoć akademskih krugova, narod će na referendumu izglasati ne predaju Kosova, ne  protestantizam, nego, ako treba, i astečku praksu žrtvovanja lјudi.

Da Vas podsetimo:  Tata, zašto ste pustili prljavu vojsku da dođe na Kosovo?

Na kraju imamo Dveri, jedinu grupaciju koja zapravo igra igru. Samo što je još u petlićima. Kod njih su na ceni velike reči, i to je uredu, jer ideal i strast su važni. Ali kad treba povući učinkovit potez, napraviti nešto što nije previše romantično, kao što su koalicije koje će ići dalјe od DSS-a ili DJB, onda se to ne sme jer se svako u timu boji onog što će mu reći drugari (članstvo i simpatizeri). Dveri kažu da treba čuvati svoju osobenost i sačekati da narod uvidi kakva je čija ponuda. Kao da je narod zaista autonomni učesnik u političkom procesu, akter koji bira, greši, obrađuje iskustvo, uči i menja se. Nije. Narod je spakovan u tankere, isto kao u filmu Matriks. Služi kao skup baterija, iz njega se izvlači energija, a u glavu su mu zabodene žice koje omamlјuju.

Zajednička je greška svih navedenih patriota što su slepi za ovaj čelični kavez. U vezi sa njim ne pomaže ni vaplјenje po društvenim mrežama, ni apelovanje na neki dublјi sloj narodne svesti, ni uporno mahanje barjakom, sve se obazirući hoće li se pojaviti sledbenici. Ništa. Nego se kavez mora razlupati upotrebom spolјašnje sile. A to pre svaga znači glasanje, učešće u izborima, a onda i savez sa drugim opozicionim strankama. Ne mora biti potpunog slaganja sa njima. Upravo se u tom smislu one i posmatraju kao nešto spolјašnje, mimo naših vrednosti, kao prirodna pojava. Sa kojom nije važno „imati razgovor“, već je bitno proceniti da li se pomoću nje naprednjačka mašina, što melјe kulturu i institucije, dušu i telo, može usporiti.

Skupi glasovi i jeftini životi

Cena da se rečeno isproba je mala naspram onoga što je stavlјeno na kocku. Ipak, potreban napor se ne čini. Kao da je opet na delu surova računica po kojoj je bolјe samo ukoliko je gore. Pa će, kad sazru revolucionarni uslovi, odnekud da se pojavi revolucionarni subjekt.

U to da će biti gore ne treba sumnjati. Kosovo će dobiti stolicu u Ujedinjenim nacijama. Istopiće se ono što je ostalo od razvojne infrastrukture: iz trećeg puta će se prodati Telekom, raskrčmiti PKB, konačno otuđiti aerodorom i tako dalјe. Javnost će postati još zatrovanija, jer te nepopularne mere mogu da se sprovedu samo uz tešku manipulaciju. Medijsko smeće će se prelivati na ulicu, padati po lјudima, na njihovim leđima formirati nove mete. A eventualno „sklanjanje“ tako obeleženih protivnika, izvedeno pitaj boga od koga, pokazivaće se kao funkcionalno.

Problem je samo što će revolucionarni subjekat morati da se uvozi (ali čime da se privuče?) zato što ga ovde neće biti. Opoziciono rapoložen svet se ili seli u inostranstvo ili predaje i prihvata „ponude koje se ne smeju odbiti“ ili jednostavno umire, bez mogućnosti da se bilo kako ostvari. A zajedno sa njim, koji se tako gasi, gase se i sve njegove veze, sav socijalni kapital koji se mogao iskoristiti u svrhu otpora.

Gordimo se, lјubomorno držimo do naših glasova, projekata, organizacija. Ni u šta ih ne ulažemo, postavlјamo mnoge uslove. Mada kažemo da nas politika ne zanima, iz čega bi sledilo da nam ni glas nije važan, ili da se njome bavimo isklјučivo radi višeg cilјa, što implicira da nam organizacije nisu svetinja.

Drugo je nešto na stvari. Moguće je da su nam glasovi skupi ne zato što su plod slavne tradicije, mnogih borbi i odricanja, zato što su civilizacijska tekovina, nego zato što smatramo da su životi jeftini. Prema životu, tom običnom, nenakićenom, primarnom lјudskom dobru, odnosimo se olako. A pitanje je onda da li nam je stvarno stalo i do onoga što razvijamo na zastavama. Jer da jeste, tražili bismo i nepogrešivo nalazili, kao majka kad mora da zaštiti dete, načine koji su više delotvorni.

Da Vas podsetimo:  „Hoćemo li svi proći kao Ćuruvija?“

Gde si u toj priči

Pitanje koje je ovde lajtmotiv svake akcije, „gde sam tu ja“, može i drugačije da se postavi, mada će to isprva izgledati kao blasfemija. Treba razmisliti o tome „šta mogu ja“. Sam po sebi. Sa čime startujem i dokle su mi dobačaji.

Patriotska opozicija nema medije, iz onih velikih, a ti su najvažniji, gone je kao crnog đavola. I za njom bacaju blato. Nema ni valјanu organizaciju jer se postojeća stalno buši, rastura, koristi se i najmanja moguća pukotina da bi se po njoj rovarilo. Ljudi se zavađaju, zastrašuju, potkuplјuju. Kao zaštitni mehanizam ostaje samo to nešto uverenja kojeg sveopšta depresija i tako sve jače nagriza. Naravno, nema ni para da posluže kao silikon i začepe ovu ili onu rupu, da plate autobus kad je  baš važan skup ili na nekom punktu obezbede kancelariju i štampač.

Sa građanskom opozicijom, računajući sve njene valere, je manje ili više isto tako. Tu možda ima više novca, ako je preteklo Jeremiću ili ako je Đilas „izdvojio sumu“, ali je to svejedno daleko od sistematske finansijske palјbe. Postoje lokalni mediji, međutim slabo da prevazilaze format internet televizije. Organizacije su im lošije nego kod patriotskih stranaka. Izuzimajući donekle olupinu DS-a koja čas potone čas opet za koji pedalј izviri iznad površine. U svakom slučaju, ni oni ne mogu sami, a većim delom su raspoloženi (ili su bili raspoloženi) za savez. Mada uz mnogo natezanja i mrštenja na nekim od tih lica.

Jedino moguće

Sve što je i jednima i drugima, uzetim skupno, u Beogradu bilo ostalo jeste da izvedu puko sabiranje. Tamo je vlast uspela da se građanima dovolјno smuči. Što sa opozicijom nije imalo previše veze, sem što je u oluji nekako sačuvala svoje štandiće ili ispravila par novih pa nezadovolјni sada imaju oko čega da se skupe. Kampanja se, videli smo, nema sa bog zna čime voditi. Nego je sva je mudrost bila u tome da se ne rasipaju glasovi.To nije bila trka što zahteva brzinu i energiju, već ona gde se u ruci drži kašika a na njoj sveže jaje, te je glavni štos da se što više jaja prenese sa mesta na mesto, a da se pritom ne razbiju. Najracionalnija kampanja imala bi ove elemente: zavariti linije spajanja među strankama i uglačati ih što je moguće više, pokrenuti tako obrazovanu platformu niz reku, ukloniti poneku grančicu sa strane, i nadati se da će struja odraditi svoje. I naravno, po principu „opozicija je koalicija“ trebalo je dići temepretauru koja bi topila Šešelјa i šampitu Belog, baš onako kako je koalicija DOS dvehilјadite godine istopila SPO.

Otvaranje perspektive – ali konkretne

Eventualnom pobedom svakako se ne bi dobilo to da se izvetreli suverenitet vrati u svaki državni podsistem, da se kultura preko noći preporodi a ekonomija en block oslobodi od kolonijalnih stega.

Ali, u najgorem slučaju, mašina bi malo zaribala. Jedni bi se delovi okrenuli protiv drugih (gradska protiv republičke vlasti, osokolјeni „žuti“ protiv uzdrmanih naprednjaka), nastalo bi rasipanje energije. Logika sukoba čini svoje. Neka je on i samo personalni, neka nije sudar različitih politika, ipak jeste sukob. Dakle jeste vrtlog koji u sebe uvlači sve čega se dohvati. Malo šta odoleva instrumentalizaciji. Pa bi se u tom dževelјanju možda istanjio i cilј po kome Evropa nema alternativu, a od koga dolaze sve nevolјe.

Drugo, ti prokaženi „žuti“ su jednostavno bolјi od ovih koji sada jašu. Opšte je mesto da sa Kosovom nisu uradili isto jer nisu hteli ili nisu smeli, ali promiče noseća reč u toj konstrukciji – reč „nisu“. A ako se pogleda ono što jesu, može se videti da su u njihovo vreme mediji bili otvoreniji. Istina, bila je to situacija 2 na 1, dvojica građanista na jednog patriotu, baš ovako kako to imamo kod Dragolјuba Žarkovića na Jutjubu, u emisijama gde se vodi dijalog o Kosovu. Ali, i trećina je vrednija od ništa. Pogotovo što taj jedan uspeva da nadgovori obojicu sa druge strane, što je opet fenomen koji zaslužuje posebno objašnjenje. Takođe, demokratija je ono što „žuti“ ističu kao vrednost, iz nje crpu legitimitet pa u slučaju da se od nje odmaknu mogu biti kritikovani sa te strane. Dok se naprednjaci ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep, budući da im se legitimitet zasniva na Vučićevoj božanskoj prirodi i stalno uklјučenom medijskom vitlu kojim se svaka tema izvrće naglavačke.

Da Vas podsetimo:  Puno sreće u Novoj godini, trebaće nam!

„Povratak žutima“ je povratak na tačku u kojoj se već znalo da se zalutalo. Samo je problem što se dalјe krenulo u još veće zabasavanje. Prema tome, prvo se treba vratiti do raskršća pa tek onda, ovaj put pametnije, birati novi pravac.  Ne treba žuriti sa potezanjem argumenta da svi su isti. Za komunističke sisteme neki su govorili da su identični, ali je Svetozar Stojanović ipak s pravom upozorio kako su razlike koje su za teoretičara možda sitne za stanovnike tih zemalјa mogle da znače granicu između opstanka i smrti. Uostalom, teško da ćete jugoslovenskog studenta iz sedamdesetih ubediti da mu je bilo isto kao i inteligeniciji u Kambodži kod Pola Pota.

Ali najvažnije je sledeće. Patriotska opozicija bi bila faktor. Delatni, stvarni, ne samo onaj zamišlјeni, potencijalni. Kad se izbori završe, kad se dim raziđe, ostaju odbornici. A sa svojim mandatima možeš da radiš šta hoćeš. Tako je i sa svim onom medijskim prostorom što si ga dobio učestvujući u utakmici, a posle, eventualno, i u vlasti. Ono je tvoj resurs. Za propagandu ionako kažu da pored trenutnog ima i odloženo, preneseno dejstvo.

Kako bilo, ako nastane nužda, možeš sa zadobijenim poenima da plešeš na ivici noža, da koristiš koalicioni (preciznije rečeno ucenjivački) kapacitet dok gledaš šta će biti sa SNS-om. Na koje će sve frakcije da se rastoči i možeš li nešto od njegove glasačke mase da prisvojiš za sebe. O tome kako je biti jezičak na vagi trebalo bi pitati Ivicu Dačića, a moglo bi i Vojislava Koštunicu. Prvi je u toj nauci otišao daleko, sve tražaći prilike da privatne interese svoje ekipe namiri blagodetima političkog plena. A drugi je bitan jer je kroz takvo postupanje uspeo da izvuče i poneku korist za društvo.

Situacija (bi trebalo da) ovako izgleda sa stanovišta tzv. patriotske strane. Ako mogu sebi uzeti za pravo da na tren budem tumač i tumačim po svom. Elementi su tako lepo složeni da razum uopšte ne može sažvakati opomenu kako je u pitanju samo hipoteza. Iako je Gradska izborna komisija nije proglasila, niti će to učiniti, zajednička opoziciona lista svejedno provalјuje u realnost. Makar samo kao obred, ritual kojim se priziva čudo (vidi pod „Ples duhova“).

Možda bi najveći dobitak od predložene saradnje bio kad bismo čuli kakav je pogled i sa onog drugog, građanskog opozicionog pola. Ali bez predubeđenja i distorzirane percepcije. Sa više osećaja za moguće spojke. Ne bi li se stišalo ideološko besnilo, puno prazne pene, koje nas razjeda i koje je jedno od izvorišta režima čija sve duža senka pada preko prošlih godina.

Miloš Knežević

arheofutura.rs

 

3 KOMENTARA

  1. Davno je bilo kada je Gustav Krklec u poodmaklim godinama dao jedan intervju beogradskoj televiziji. Žalio se što je star, ali su mu rekli da gavran živi trista godina. Znam i zašto, rekao je Gustav u svom stilu, zato što jede g…a.

  2. Veliki fond reci, pogotovo onih „fensi“ modernih, bogato opisivanje i poredjenje a APSOLUTNO NISTA nije receno u ovom tekstu. Bacih par minuta zivota, al sta je to na ovih trista godina koje imam.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime