Još jedno sećanje na bivšeg srpskog lidera

Ćaskanje sa Miloševićem

0
780

04B-Milosevic-smrt-novineHaški tribunal je kao Dover u petom činu “Kralja Lira” – skoro svi glavni preživeli protagonisti balkanskih ratova su okupljeni na ovom neverovatnom mestu.

Piše: Džon Lavlend

Ja sam bio jedan od poslednjih zapadnih novinara koji je razgovarao sa Slobodanom Miloševićem. Bilo je to početkom prošle godine. Jak vetar je šibao hladnu kišu kroz neugledne ulice Sheveningena dok sam vadio iz džepova razne tajne kamere i spravice za snimanje, koje sam uzalud skrivao, i prošao kroz bezbednosnu kontrolu u zatvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija. Vrata su se, jedna za drugim, uz zveket otvarala i zatvarala u atmosferi prijateljskog žagora i zagušljivosti od duvanskog dima dok su se ljudi šetkali, ćaskajući dangubeći kao da je to bilo jedno obično jutro u nekom beogradskom kafiću. Holandija je iščezavala iza mene i ja sam se vraćao u Jugoslaviju.

Haški tribunal je kao Dover u petom činu “Kralja Lira” – skoro svi glavni preživeli protagonisti balkanskih ratova su okupljeni na ovom neverovatnom mestu. U retkim momentima posle ratnog jugoslovenskog jedinstva, zatvorenici su jednom udruženim snagama protestovali zbog neukusne hrane koju obezbeđuju holandski dobavljači, pa se sada dopremaju ćevapčići iz hrvatskog restorana u ovom gradu.

Unutrašnjost je okrečena u tamnosivo – to je nešto između zatvora i kancelarije. Na kraju hodnika sam se našao u prostoriji sa velikim prozorom i stolom prekrivenim papirima, knjigama, prljavim pepeljarama, upotrebljenim plastičnim čašama i otvorenim kutijama “marlbora”. Za stolom je sedeo Slobodan Milošević, balkanski krvnik, u sivom vunenom džemperu i razdrljenoj košulji. Ustao je da me pozdravi i nasmešio se. “Veoma mi je drago što vas vidim”, rekao je, pružajući ruku.“Hvala što ste došli. Jeste li za kafu?”

Njegovo držanje je odavalo dobro raspoloženje, nastupao je otvoreno i prijateljski. Govorio je polako i dubokim glasom, povremeno sa humorom i prezirom prema svojim optužiteljima.

“Optužnica protiv mene je zasnovana na lažima i protivrečnostima”, rekao je na svom tečnom engleskom, mada sa izvesnim akcentom. “To je politički proces, šou sa ciljem da se zabašure zločini počinjeni nad mojom zemljom. Ja sam optužen dok su drugi krivi. Ali, borićemo se. Oni ne mogu da pobede, Sloboda je univerzalna vrednost. Oni nemaju dokaze protiv mene. Onaj Džefri Najs (tužilac) je glup, veoma glup. On je dvorska luda.”

To je za mene bila kulminacija jedne duge odiseje. Pošto sam nekada bio pristalica standardnih stranačkih spoljnopolitičkih stavova, do mog preobraćanja je došlo u noći kada je moj otac umro, dok sam gledao strašne televizijske snimke bombardera koji poleću iz britanskih baza i sa američkih nosača aviona da bi napali Jugoslaviju. Počeo sam da dovodim u pitanje argumente kojima se opravdavao rat na Kosovu. Posetio sam Beograd za vreme bombardovanja i odlazio na spavanje na zvuk eksplozija i sirena kojima se najavljivao vazdušni napad; putovao sam puno puta na Kosovo i posmatrao kako je Zapad pomagao mafijaškim gangsterima i narkodilerima da postanu kraljevi u ovoj smrdljivoj i pretrpanoj pokrajini.

Pošto sam proveo mnogo vremena iza “gvozdene zavese” kao aktivni hladni ratnik, vlastita logika me je sada dovela do toga da postanem disident u novom svetskom poretku, pa otud moja poseta Hagu gde dolazim kao potencijalni svedok i otud moje višečasovno ćaskanje uz kafu i cigaretu sa Slobom. Prema rečima njegovog najbližeg pomoćnika, Milošević je ostao optimista do kraja. U poslednjih nekoliko nedelja se žalio na bol i pritisak u očima, što je verovatno bila posledica pogoršanja stanja njegovog srca, ali je inače bio zadovoljan načinom na koji se suđenje odvijalo.

On je svakako bio pun optimizma kada sam ja sa njim razgovarao. On je sačinio impresivan red svedoka odbrane koji su mu pomagali u omalovažavanju rada tužilaštva – što ne biste mogli da saznate od većine medija, koji su brzo izgubili interesovanje čim je iščezla prvobitna privlačnost priča o zverstvima. U svom razgovoru sa mnom, on je ponovio glavna načela svoje odbrane. “Nikada nije postojao nikakav plan o proterivanju Albanaca sa Kosova i nikada nije izdata nijedna naredba u tom cilju. Nikada nije počinjen genocid na Kosovu. Oni su iskopali ukupno 2.000 tela, različitih nacionalnosti, a u uzroke njihove smrti spadaju i bombe samog NATO-a”, istakao je on.

Što se tiče Hrvatske i Bosne, Milošević nije bio ništa manje ozlojeđen. “Optužnica je puna protivrečnosti”, rekao je. Uzeo je svežanj papira i pokazao delove koje je podvukao. “Pogledajte ovo. U paragrafu 85 optužnice se navodi da je od 8. oktobra 1991. sukob u Hrvatskoj bio međunarodnog karaktera, a ne internog, a u paragrafu 110 se kaže da je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija postojala kao suverena država do 27. aprila 1992. Ne mogu obe ove izjave da budu istinite. Sama optužnica nema nikakvog smisla.”

Njegovo tehničko gledište je važno jer, široko govoreći, jurisdikcija u pogledu zakona i običaja rata nastupa samo kada je sukob međunarodnog karaktera. “U svakom slučaju, u optužnici se takođe kaže da je sukob izbio kada su secesionističke države proglasile nezavisnost u odnosu na Jugoslaviju. Pa zar se misli da sam ja vršio združeni zločinački poduhvat podstičući oružano otcepljenje od države koju sam želeo da sačuvam? To je smešno”, nastavio je Milošević.

Bez obzira što se skeptičnim čitaocima možda čini da ove tvrdnje zadovoljavaju samo njegove vlastite interese, ostaje činjenica da Slobodan Milošević nije upravljao Jugoslavijom u vreme njenog raspada. Prvu naredbu Jugoslovenskoj narodnoj armiji da se bori protiv secesionista izdao je federalni premijer hrvatske nacionalnosti Ante Marković, ali je federalna vlast bila slaba, a vojska je u velikoj meri imala sopstvene zakone. Takođe je činjenica da su Srbi u Srbiji (čiji je Milošević bio predsednik) i Srbi u Bosni živeli u različitim državama; Milošević je raskrstio sa liderstvom bosanskih Srba 1993, nikada ih ne kontrolišući na prvom mestu, dok politički uticaj koji je on imao, ma koliki bio, u pravnom smislu ne podrazumeva krivičnu odgovornost za njihova dela.

Nema sumnje da malobrojni bosanski Srbi smatraju Miloševića svojim gospodarem; kada sam posetio jedno selo bosanskih Srba nadomak Sarajeva 2001, na čijem groblju počivaju tela na stotine seljaka koje su poubijali muslimani, ljudi koji su vodili računa o crkvi ponosno su mi pokazali fotografije Radovana Karadžića i Ratka Mladića ugnežđene među ikonama, ljudi koji su optuženi za najgore zločine u građanskom ratu u Bosni. Međutim, oni su prezirali Miloševića kao čoveka koji ih je izneverio pomogavši da se sukob okonča u Dejtonu 1995.

Budite sigurni da je Milošević donekle snosio odgovornost za jugoslovenske ratove, ali su je snosili i drugi jugoslovenski lideri, kao i Zapad, koji je bio blisko umešan u sukob od početka i koji ga je na mnoge načine podsticao. Naša umešanost je bila naročito pogubna kad je reč o Bosni: uz podršku prisustva naših trupa od 1992. na ovom području, mi smo istovremeno ubrzavali i kočili stvari nesuvislo insistirajući kako na raspadu multietničke jugoslovenske države, tako i na očuvanju multietničke bosanske države. Naša spoljna politika se zato vrtela u krug i mi smo ubijanje produžili za još nekoliko godina.

Satanizacija i žigosanje su zarazni virusi koji mogu da veoma brzo progutaju veliki broj ljudi. To su paraziti na jednom od glavnih ljudskih poroka, ponosu, jer onima koji optužuju pružaju opojan osećaj nadmoćnosti nad predmetom njihovih napada. Politički procesi, kako je Staljin ustanovio, deo su toga.

Milošević je sedmi optuženik koji je umro pod brižnom negom Haga, u toku suđenja na kome su ovdašnje sudije kršile gotovo svaki ustanovljen pravni propis i međunarodni zakon. Ako je nasleđe njegove smrti de facto legitimizacija grubih kršenja počinjenih u ime međunarodne pravde od strane ovog improvizovanog ilegalnog suda, onda su sve naše slobode u opasnosti.

The Spectator (London)

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime