Kad ustaštvo pravdaju njegove žrtve

0
989

OLYMPUS DIGITAL CAMERAKako je moguće da je i Izrael, uprkos svojoj manjini u Hrvatskoj, podržao proustaški režim, i to na dan holokausta?

Malo ko je mogao pretpostaviti da će se plan rehabilitacije NDH i ustaških zločinaca ostvarivati ovim tempom. Bilo je teško poverovati da je moguća toliko snažna upornost u veličanju zla i da će rušiti sve prepreke koje pred njih postavlja šačica iskrenih hrvatskih antifašista. Niko nije mogao pretpostaviti da će za zapadni svet modernizovani ustaški pokret, koji stvara novu NDH po uzoru na staru, biti prihvatljiv.

Proustaške istupe koji dolaze iz samog vrha hrvatske vlasti više nema smisla nabrajati. Toliko su drski i brojni da su postali suština hrvatske politike. Podrška takvoj politici sa zapada 90-tih godina bila je otvorena i konkretna, 2000-tih uglavnom prećutna. Protiv politike hrvatske vlasti protestuju najčuvenije jevrejske organizacije, kao Centar „Simon Vizental“ iz Jerusalima, ali sve to zajedno nema nikakvog političkog efekta na Zapadu, čak ni u Izraelu, koji je posebno osetljiv na pojave fašizma.

Ni mi Srbi po tom pitanju nismo potpuno čisti. Trenutno je na sceni očajnički pokušaj srpske manjine da bude pragmatična – da prvi put od kada su postali manjina podrže vlast koju je formirao ustaški pokret. Da opstanak ostvare postavljanjem sasvim ograničenih zahteva i trgovinom sa ustašama. Tako su onima koji ih svesno i planski uništavaju i sami dali legitimitet, a sve je izvesnije da neće dobiti ništa. Taj eksperiment je već propao i usput naneo veliku štetu srpskoj manjini.

Događaju se neverovatni apsurdi u nastupu antifašističkih snaga u Hrvatskoj. Srpska manjina uložila je ogroman višedecenijski napor i, uz velike rizike po sopstvenu bezbednost, pokušala da ukaže na otvorene pojave fašizma i ustaštva u Hrvatskoj. Trebalo je mnogo vremena, ali na kraju su uspeli su da probude jevrejske organizacije u Hrvatskoj, a preko njih i Centar „Simon Vizental“. Prošle godine upravo su Srpsko nacionalno vijeće (SNV) i srpska manjina, kao perjanice u toj borbi, pokrenuli bojkot obeležavanja Međunarodnog dana sećanja na žrtve holokausta, koji licemerno svake godine organizuje hrvatska vlast. Jevrejske opštine i organizacije u Hrvatskoj su ih podržale, kao i romska zajednica. Ove godine bojkot su pokrenule Jevrejske organizacije u Hrvatskoj, a Srbi im se nisu pridružili, jer su pragmatični. Nekada su bili pragmatični Jevreji, sada su Srbi, a to itekako odgovara proustaškoj vlasti.

Srbi u Hrvatskoj su već decenijama najugroženija manjina u Evropi, bez ikakve zaštite sa Zapada. Zato nije baš korektno preporučivati im kako da se ponašaju, a ne biti na njihovom mestu. Pa ipak, sasvim je jasno da je podrška koaliciji koju predvodi HDZ pogrešna. Ako je u startu i bilo neke logike u toj pragmatičnosti, danas je više nema od kada su i Andrej Plenković i Božo Petrov pokazali da rade na ustaškom projektu. U čemu bi sada bila strategija srpske manjine u podršci HDZ? Da se učešćem u vlasti spreči rehabilitacija NDH? Ni govora o tome, suviše su daleko od prave vlasti. Ili da srpska manjina kroz podršku vlasti postane most u uspostavljanju korektnih odnosa između Srbije i Hrvaske? Naravno da je i to nerealno očekivanje.

Cilj koji je u ime srpske manjine definisao Milorad Pupovac bilo je upravljanje hrvatskim šumama, a ne vidi se da je i taj tako prizemni zahtev ostvaren. Znači, ako je išta pokazala pragmatičnost, to je da se opstanak Srba u Hrvatskoj ne može ostvariti saradnjom sa bilo kojom proustaškom vlasti, jer su njihovi ciljevi dugoročno suprostavljeni ne samo srpskim interesima nego srpskom postojanju.

IZRAEL U RASKORAKU SA JEVREJIMA
Delovanjem srpske manjine i Srbije, kao jedine države koja jasno ukazuje na fašizam u Hrvatskoj, tamošnje jevrejske opštine i organizacije zauzele su jasan stav koji neće tek tako promeniti. Tako su i ove godine doneli odluku da 27. januara ne prisustvuju obeležavanju Međunarodnog dana sećanja na žrtve holokausta (dan kada su vojnici Crvene armije oslobodili Aušvic, najveći koncentracioni logor), koje organizuje hrvatska vlast. Odluku je saopštio predsednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus (na slici iznad) i ovako je obrazložio:

Da Vas podsetimo:  Gde je mesto Srbije u svetu koji nastaje

„Odluku smo donijeli na osnovu reakcije Vlade, Sabora i predsjednice Republike na protekle događaje. Nije problem ploča u Jasenovcu ili natpisa ‘za dom spremni’, već relativizacija. Ako je isto kukasti križ, ‘U’, ‘za dom spremni’ i crvena zvijezda, o čemu diskutiramo? Reviziju povijesti ćemo raditi, komisiju osnivati da ona kaže šta je bio Drugi svjetski rat?“

Tako je Kraus jasno ukazao na strategiju hrvatske vlasti da sve ustaške zločine relativizuju i sakriju formiranjem nekakvih komisija i „naučnim istraživanjima“, gde se redovno potencira da su zločine činili partizani, a ne ustaše, ili u krajnjem slučaju da su zločine činili i jedni i drugi, pa je nova hrvatska vlast protiv svih totalitarizama. Tako svi postaju jednaki, i fašisti i antifašisti, i upravo na taj podmukli pokušaj rehabilitacije NDH ukazuje Kraus.

Miniranje protesta hrvatskih Jevreja došlo je odande odakle se to najmanje očekivalo – iz Izraela, i to baš u trenutku kada su uspeli da animiraju svetske jevrejske organizacije. U trenutku iskazivanja protesta hrvatskoj vlasti, Plenković je pozvan u dvodnevnu zvaničnu posetu Izraelu. Primili su ga premijer Benjamin Netanjahu i predsednik Ruven Rivlin. Da apsurd bude veći, Plenković je posetio Jad Vašem, memorijalni centar za žrtve i heroje holokausta, izrazio „sućut“ i položio venac.

Teško je prihvatiti da Izraelci, uz čuveni Mosad, ne znaju šta se dešava u Hrvatskoj ili da ne veruju tamošnjim jevrejskim organizacijama. Jednostavno, politički razlozi Plenkovićeve posete nadjačali su borbu protiv fašizma. Izraelska ambasadorka Zina Kalej Kieltman, koja u Zagrebu pojave fašizma gleda uživo, u svojim izjavama ih ne pominje. U vreme protesta Jevreja, sa kojima bi, po prirodi posla, morala biti u svakodnevnoj vezi, izjavljuje: „Trudićemo se te odnose između Izraela i Hrvatske unaprediti na svim područjima“.

Nekakvo traljavo objašnjenje Plenkovićeve posete Izraelu, koja je imala više nego prijateljsku konotaciju, dao je Netanjahu rekavši da je veoma zahvalan Hrvatskoj što je svojim avionima učestvovala u gašenju požara u Izraelu. Efraim Zurof, direktor Centra „Simon Vizental“, reagovao je tek nakon posete Plenkovića i kritikovao izraelskog premijera što ga nije pitao za ploču u Jasenovcu i zašto hrvatski Jevreji bojkotuju pomen na holokaust. Bilo bi daleko bolje da je Zurof ranije iskoristio svoj uticaj da do ove posete Izraelu ne dođe.

Čudna i zabrinjavajuća stvar jeste da Izrael uopšte nije reagovao ni na konkretan sramni gest uperen upravo protiv Jevreja i holokausta – zabranu izložbe o jevrejskoj devojčici Ani Frank, koja je ubijena u nacističkom logoru Bergen-Belsen. Ugostili su Plenkovića kao da se ništa nije dogodilo. Naime, direktor tehničke škole u Šibeniku Josip Belamarić naprasno je zabranio međunarodnu izložbu, koja je obišla 40 zemalja sveta, i to neposredno pred posetu Plenkovića Izraelu. Zasmetala mu je paralela između svetski poznate priče o Ani Frank i sličnih događaja u NDH, jer su na izložbi prikazana stradanja devojčica i dečaka jevrejske nacionalnosti od ustaške ruke. Prikazano je kako su stradli Lea Dojč, Vojka Sterk i Oto Konstein i kako je ustaški režim nasilno prekinuo njihove mlade živote samo zato što su bili Jevreji.

Još je teži postupak ministra nauke i obrazovanja u Vladi Hrvatske Pave Barišića. On je odbio svaku pomisao da preduzme mere prema Belamariću, uz standardnu relativizaciju tog događaja pričama da stvar treba ispitati. I ovde se jasno vidi da je rukovodstvo HDZ prevarilo srpsku manjinu. Jedan od uslova za podršku srpskih zastupnika u Saboru bila je smena proustaškog ministra kulture Zlatana Hasanbegovića. Zatev je prihvaćen, ali je u novu Vladu došao isto tako proustaški nastrojen Pavo Barišić. Poznat je po tome što je napisao „naučnu“ studiju o Juliju Makancu, ministru prosvete NDH, veličajući njegova filozofska dostignuća, ali prećutavši njegovu ulogu u ustaškom režimu. Tako ga je veličanje ustaškog ministra preporučilo da i sam postane ministar u novoj Hrvatskoj.

Da Vas podsetimo:  Klinton ih voli mlade ili šta hoće „Vašington post”?

Utisak je da stvar oko rehabilitacije NDH i ustaških zločinaca teče po nekakvom tajnom planu, daleko brže nego što su i sami očekivali. Metode su prepoznatljive – negirati zločine ustaša, a veličati i izmišljati zločine partizana, ustaške zločine protiv Srba prikazati kao borbu protiv komunističke opasnosti, potpuno izjednačiti fašizam i komunizam i osuditi ih jednako, kao totalitarne režime itd. Redovno i uporno držati pompezne komemoracije ustašama i prikazivati ih kao žrtve komunističkog terora. Jer, ako ustaše nisu zločinci, nego žrtve, onda ni NDH ne može biti zločinačka država, nego vekovna težnja hrvatskog naroda.

KAKO RAZLIKOVATI HRVATSKE ANTIFAŠISTE OD FAŠISTA?
Naravno da iskrenih antifašista i protivnika ustaškog režima u Hrvatskoj ima, i bila bi velika nepravda negirati njihovo postojanje – zato što su i sami ugroženi, isto koliko i Srbi. Međutim, isto tako valja reći da ih je malo iskrenih i da su se među njima za vreme SFRJ krili mnogi lažni. Mnogi su se predstavljali kao antifašisti, a nikada to nisu bili.

Najistaknutiji hrvatski antifašisti su se suviše lako i iskreno povezali sa ustaškim pokretom, tako da se na kraju više ne zna ko tu nije bio ustaša od početka. Može se početi od samog Tuđmana – on je bio partizan, komunista, komunistički general, da bi se na kraju povezao sa ustašama, prihvatio njihove ideje i praktično ih doveo na vlast u Hrvatskoj. Može se ići i dalje – Stipe Mesić, Josip Manolić, Josip Boljovac, Josip Perković, Zdravko Mustać, Anton Tus i mnogi drugi. Antifašistička elita Hrvatske, u tesnoj vezi sa ustašama, koje je predstavljao i doveo Gojko Šušak – Nikola Štedul, Mate Meštrović, Srećko Pšeničnik, Bože Vukušić, Miro Barešić, Zvonko Barišić, Ante Gotovina, Ante Roso i mnogi drugi. Ustaške poglede hrvatska antifašistička elita nije uspela pomeriti ni za jotu, i tako su se na kraju svi zajedno našli na izvornim ustaškim pozicijama.

Najbolji primer za dokazivanje ovakve tvrdnje je Stjepan Mesić, oko koga se gradi imidž najvećeg antifašiste na Balkanu. Danas, nakon pojave u javnosti davnih Mesićevih video-snimaka, mnogi više ne misle tako jer je među prvima negirao i minimizirao ustaške zločine u Jasenovcu. Naravno da se od samog početka rušenja Jugoslavije znalo ko je ustvari Stjepan Mesić, ali to nije vredelo. On je prva demostracija pritiska Zapada, i od tada pritisci neće prestajati. Svi pokušaji da se spreči njegovo postavljenje za predsednika Predsedništva SFRJ propali su zbog otvorenog stava i pritiska Zapada – mora baš on.

Znalo se da će Mesić od prvog dana rušiti Jugoslaviju. Mislilo se u početku da možda taj Zapad insistira na poštovanju procedure – na redu je predstavnik Hrvatske – pa je rečeno, neka bude bilo ko iz Hrvatske, samo ne Mesić. Nije prihvaćeno, mora baš Mesić, a kasnije smo shvatili i zašto – bio je pripremljeni član tima u zajedničkom zločinačkom poduhvatu rušenja Jugoslavije. Na kraju, rekao je tu čuvenu rečenicu: „Moj posao je završen, Jugoslavije više nema“.

ČOVEK KOJI JE PREVARIO I SAMOG PUTINA
Poznato je da su Mesićev otac i deda bili antifašisti. Dedu su mu zbog toga ubile ustaše, a otac je bio čuveni partizan, koji je sahranjen sa zvezdom petokrakom na spomeniku. Ustaša mu je bio stric, i to elitni i jedan od najčuvenijih. Biće da je Stipe povukao na strica ili da je u najboljem slučaju ostao ideološki raspolućena ličnost. Jedino tako se mogu objasniti njegova neprestana lutanja od fašizma, preko desnice, do komunizma i ultrakomunističkih ekstremista. Pa tako u krug, kako okolnosti nalažu, da bi uvek bio u vrhu. Kako je njegov stric menjao uniforme različitih vojski – od starojugoslovenske, domobranske, ustaške, nemačke, crvenoarmejske i na kraju partizanske i jugoslovenske vojske, tako da nisu stigle ni da se isprljaju – tako je Stipe menjao ideologiju. Kada je procenio da treba, bio je komunista; kada je trebalo, bio je ustaša, pa zatim antifašista, i tako u krug. Samo on zna šta je danas i zašto mu to trenutno odgovara.

Da Vas podsetimo:  Zašto Anna Lindh ćuti o Nato bombama

markomesicNjegov stric Marko Mesić (na slici levo na istočnom frontu) bio je školovan oficir, artiljerac u Vojsci Kraljevine Jugoslavije. Po uspostavljanju NDH pristupio je domobranima, pa ustašama. Kao obrazovan i iskusan oficir, ušao je u samu ustašku elitu – posebno probranu a kasnije čuvenu 369. legionarsku pukovniju, formiranu za borbe na Istočnom frontu. Ta jedinaca je bila dokaz lojalnosti NDH Hitleru. Obučena je u Nemačkoj i ušla u sastav Vermahta, a zatim se pridružila Nemcima u borbama za Staljingrad. Nemci su je veoma cenili, a na frontu je obišao i sam Pavelić. U toj jedinici Marko Mesić je bio potpukovnik i komandant artiljerije. Tokom teških borbi sa Rusima, dva komandanta pukovnije su poginula, tako je Mesić, kao najstariji po činu, postao komandant. Od ustaške NDH dobio je titulu viteza i najviša odlikovanja, a od firera gvozdeni krst. Pod njegovom komandom, pukovniju, ili ono što je od nje ostalo, zarobila je Crvena armija.

Misleći da je poginuo, Pavelić je Mesića i posmrtno odlikovao visokim ustaškim odlikovanjem. Međutim, on je u zarobljeništvu prevaspitan i postao je komunista i crvenoarmejac. Bio je komandant Jugoslovenske brigade koja se borila u sastavu Crvene armije. Kada je brigada stigla na prostor Jugoslavije, Staljin i Tito su postigli dogovor da se ona priključi partizanima. Tako je Marko Mesić postao partizan, a kasnije oficir Jugoslovenske armije. Bio je lični prijatelj Kardelja i samog Tita. To je jedini čovek koji je nosio nemačka, italijanska, ustaška, sovjetska i jugoslovenska odlikovanja. Stjepan Mesić u svojoj prevrtljivosti stvarno je imao na koga da se ugleda.

Kao najpoznatiji „antifašista“ na Balkanu, Mesić je bio redovan gost ruske vlade prilikom svake velike svečanosti, posebno na vojnim paradama. Slikao se i sa Putinom, jer je i njega uspeo da obmane u svom „antifašizmu“. Sada ostaje da vidimo da li će dobiti pozivnicu za neku sledeću manifestaciju u Rusiji, ili će Rusi shvatiti da su antifašisti u Hrvatskoj kvarljiva roba. Jer čitave generacije najčuvenijih antifašista u Hrvatskoj prihvatile su ustašku ideologiju ili joj se, u najboljem slučaju, svesno nisu suprostavili. U isto vreme, tokom „domovinskog rata“ i nakon njega, nijednog ustašu nisu preobratili u antifašistu. To nije bilo u trendu.

Na video-snimku u društvu ratnih komandanata Mesić jasno kaže da je Jasenovac bio radni logor, u kome su se mnogi ljudi spasili od smrti: „Ljudi su ubijani, ali prije dolaska u Jasenovac. Kada je došao u Jasenovac, on je već bio praktički spašen, jer je onda bio kao radnik potreban. Bilo je manje od 25.000 žrtava, i nisu svi bili Srbi“.

Mesićevo objašnjenje u vezi sa tim, kako se dogodilo da negira najgori od svih ustaških zločina, možda nije vredno pažnje – sve je jasno i bez toga. Ipak, evo kako on to kaže: „Razgovor u Novskoj zbio se pod pritiskom ratnih događaja i političkih stajališta HDZ, koja sam, kao predsednik Izvršnog odbora, provodio. Nakon formiranja HDZ Republika Hrvatska je bila zahvaćena dolascima ljudi koji su propagirali ustašku ideologiju i generirali su reviziju povijesti“.

Eto, na kraju i Mesić, kao i mnogi hrvatski vodeći „antifašisti“ pre njega, priznaje tesnu vezu HDZ sa ustaškim pokretom i prihvatanje njihove zločinačke ideologije. Naravno da se to znalo još 1991. godine, ali takve informacije nisu prihvatali ni mnogi Srbi na visokim funcijama u SFRJ, a kamoli neko drugi. Zato je Mesić morao da bude postavljen za predsednika Predsedništva SFRJ i zato smo prošli kako smo prošli.

Ljuban Karan

www.standard.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime