Direktni platni promet između Crne Gore i Srbije nakon punih 10 godina i dalje nije uspostavljen već se dominantno obavlja posredstvom njemačke Dojč banke, što bankarske provizije čini znatno većim, a najčešće je potrebno i više od dva dana da uplaćeni novac legne na račun.
Imajući u vidu brojne međusobne veze stanovništva obe zemlje, kao i činjenicu da se, za ovdašnje prilike, ogroman biznis odvija upravo na relaciji između Srbije i Crne Gore, tim prije je neshvatljivije da do danas ovaj problem ostaje neriješen.
Postavlja se pitanje šta je onda tačno po srijedi i do kada će Srbija i Crna Gora međusobno poslovanje obavljati preko Njemačke?
Čini se da je odgovor na ovo pitanje vjerovato više u domenu mogućeg nedostatka političke volje, inertnosti, a možda je i razlog taj što privatnim bankarima ovo stanje očigledno ne smeta, makar iz razloga što im obezbjeđuje dodatne masne provizije.
Ono što je sasvim izvjesno jeste da su na gubitku svi ostali, od privrede pa do građana obje zemlje, pa, i ako niko trenutno ne barata tačnim podacima, postoje procjene da ovako nastali transakcioni troškovi dostižu i nekoliko desetina miliona evra na godišnjem nivou.
Sa druge strane, neosporna je okolnost da zasigurno nije u pitanju nikakav nedostatak normativnih ili tehničkih uslova.
Da podsjetimo, još u septembru 2007. godine stekli su se svi neophodni uslovi za uvođenje direktnog platnog prometa između Crne Gore i Srbije, kada su Centralna banka Crne Gore, Narodna banka Srbije i Centralna banka Bosne i Hercegovine, zaključile Sporazum o kliringu međunarodnih plaćanja, kako bi omogućile efikasniji, brži i jeftiniji platni promet između fizičkih i pravnih lica sa teritorija pomenutih država.
I upravo tu nastaje svojevrstan paradoks. Banke iz Bosne i Hercegovine i Srbije uključene su u međunarodni kliring plaćanja još od 5. februara 2008. godine, dok su jedino banke iz Crne Gore ostale nezainteresovane da budu dio sistema međusobnog poravnanja. Paradoks je utoliko veći, jer bi Crna Gora mogla imati i najviše koristi od direktnog platnog prometa sa Republikom Srbijom, koja je godinama ujedno i najveći pojedinačni spoljnotrgovinski partner Crne Gore.
U međuvremenu, i dalje se prolongira stanje u kojem i srpski i crnogorski privrednici dijele platni promet koji je nedovoljno efikasan i skup, a da ne govorimo da bi njegovo uspostavljanje blagotvorno uticalo i da se „jedan dio platnog prometa, koji se zbog visokih troškova obavlja neformalnim kanalima, prenese u finansijske institucije koje pružaju platne usluge“, kako su nedavno istakli i iz Narodne banke Srbije.
Kada se podvuče crta, ispada da su i Centalna banka Crne Gore i Narodna banka Srbije već odavno učinile ono što je do njih, pa već 10 godina imaju potpisane sve potrebne sporazume i pripremljen sistem direktnog platnog prometa.
Međutim, iz crnogorske Centralne banke konstantno ponavljaju da do danas nijedna komercijalna banka iz Crne Gore nije izrazila interesovanje da se uključi u taj sistem, što upućuje da će makar još neko vrijeme Srbija i Crna Gora platni promet obavljati putem stranih korespodentnih banaka.
Nema sumnje, da ovakvo stanje zaista ugrožava i neki od ekonomskih interesa crnogorskih bankara, zasigurno bi se već angažovali da taj problem do sada i riješe, pa sve upućuje da im aktuelna situacija očigledno ne smeta mnogo.
A ko zna, vjerovatno im upravo i omogućava nešto masniji bankarski profit.
Nebojša Popović
rs.sputniknews.com
