Kako i zašto se Srbija odrekla dijaspore (2)

3
979
Foto: montaža (koreni.rs)

Da li je naša sudbina u 90-im bila unapred određena od strane zapadnih sila, ili je ipak moglo da se učini više da smo kao narod nastupili promišljenije i složnije?

Prvi deo teksta možete pročitati ovde.

Godina 1992. počela je jednim lepim iznenađenjem. Naime, vrlo poznati i uticajni američki list Filadelfija inkvajrer objavio je, bez ikakvih izmena, veliki članak pod naslovom „Ko je kriv za cepanje Jugoslavije“ u kome su Miroslav Đorđević i Mile Perišić[1] pokušali da neobaveštenim američkim čitaocima približe istoriju Balkana i u kratkim crtama objasne glavne uzroke krize u Jugoslaviji. Taj članak iskoristili su kao propagandno štivo i poslali ga na mnoge adrese.[2]

Zatim je Kongres srpskog ujedinjenja na čelu sa Miroslavom Đorđevićem, osetivši veliku opasnost koja se nadvijala nad Srbijom, na Savindan (27. januara) 1992. svim glavnim predstavnicima srpskog naroda (patrijarhu Pavlu, političkim liderima u Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj i Krajini, prestolonasledniku Aleksandru i princu Tomislavu Karađorđeviću, predsedniku SANU, predsedniku Udruženja književnika Srbije, predsedniku Matice Srba i iseljenika Srbije, predsednicima političkih stranaka i čitavoj srpskoj javnosti u otadžbini i rasejanju) poslao pismo od četiri stranice u kome su Srbi iz rasejanja predložili šest konkretnih predloga koje Srbija mora da uvaži kako bi poboljšala svoju poziciju u svetu.

U njemu je navedeno da je „oslobađanje od komunističkog nasleđa osnovni preduslov srpskog preporoda“ i da „srpski narod nema bolji trenutak od sadašnjeg da kaže svoju jasnu i odlučnu reč, koju će razumeti i poslušati njegovi političari, primiti susedi i poštovati međunarodna zajednica“.[3] Na kraju pisma je čak predloženo i organizovanje svesrpskog sabora u Beogradu gde bi se konačno utvrdilo šta Srbi žele i za šta treba da se bore.

Rezultat svih ovih napora bio je takav da je na pismo odgovorilo svega nekoliko osoba (među njima niko iz političkog vrha i značajnijih institucija), dok je umesto svesrpskog sabora, kao što ih je bilo mnogo puta u našoj istoriji, usledilo stvaranje treće Jugoslavije (Savezne Republike Jugoslavije, stvorene 27. aprila 1992.) koju je Đorđević s pravom nazvao „Sloboslavija“ i „trećim grobom Srba u jednom veku“. Ovakvim postupkom matice dijaspora je bila u toj meri zatečena i deprimirana da je 3. maja 1992. izdala saopštenje za javnost u kome je, između ostalog, pisalo:

„Odluka Srbije i Crne Gore da obrazuju novu i krnju Jugoslaviju i da očuvaju zamisao jugoslovenstva suštinski je besmislena i za srpstvo pogibeljna“.[4]

Već iz samih ovih redova može se videti koliki je bio stepen razočaranja Srba u rasejanju koji su još jednom naišli na zid ćutanja u Srbiji. Matica je ponovo pokazala svoje maćehinsko lice i ignorisala, sa ove tačke gledišta, ništa drugo do „vapaje“ naše dijaspore i jednu dobru državotvornu zamisao.

Ali nevoljama tu nije bio kraj, kao ni pokušajima dijaspore da, uprkos svemu, „poprave stvar“.

Lobistička ofanziva

Kako se vremenom sve glasnija antisrpska propaganda širila po medijima koji predstavljaju zvanično glasilo Vašingtona – poput Vašington postaNjujork tajmsaVolstrit džornala, Si-Bi-Es-a (CBS), Pi-Bi-Es-a (PBS) i Si-En-En-a (CNN) – i kako se sve više moglo čuti da su Srbi „jedini“ ili makar „najveći“ krivci za rat u Bosni, tako je i KSU shvatio da bez dobre agencije za odnose s javnošću Srbi neće imati šansu da se i njihov glas čuje u sve nemilosrdnijem propagandnom ratu.

Tada je već „srpski slučaj“ bio poprilično težak za odbranu i mnoge agencije naprosto nisu htele ni da razmotre opciju da nas zastupaju i rade u našu korist. Međutim, nakon dugih pregovora, KSU je uspeo da angažuje lobističku agenciju „Manatos i Manatos“ (Manatos & Manatos – M&M) iz Vašingtona koju je držala poznata američka porodica grčkog porekla Manatos (Majk i Endi). Etničko poreklo porodice Manatos verovatno je uticalo da steknu simpatije prema nama i prihvate da zastupaju naše interese u SAD. Takođe, KSU je septembra 1992. otvorio i Kancelariju za srpsko-američke poslove u Vašingtonu, čiji je zadatak bio da prati radio, televiziju i štampu, te da bude neka vrsta veze između KSU i agencije „Manatos i Manatos“.[5]

Majk i Endi Manatos ispred Bele kuće u Vašingtonu (Foto: Photo courtesy of Mike Manatos/The National Herald)
Majk i Endi Manatos ispred Bele kuće u Vašingtonu (Foto: Photo courtesy of Mike Manatos/The National Herald)

Na njenom čelu, kao prvi direktor, našla se Danijela Sremac, ovdašnjoj javnosti poznata po (neuspeloj) kandidaturi za predsednika Srbije 2017. (izuzetno zanimljiv članak o njenom životu i borbi za srpske interese u SAD objavljen u Vašington postu 1999. godine pod naslovom „Usamljeni branilac“ možete pročitati ovde.). Ona je takođe osnivač i predsednik Srpskog instituta u Vašingtonu (osnovanog maja 2013.).[6] Međutim, odmah je nastupio problem finansiranja budući da je KSU morao da za usluge agencije izdvaja 200.000 dolara na godišnjem nivou, a za rad Kancelarije 80.000. Prema rečima Đorđevića, samo pet odsto Srba u dijaspori bilo je motivisano da finansijski pomogne ovo lobiranje, pa je onda jasno pred kakvim se problemima našao KSU, ostavljen i od matice i od ogromne većine nezainteresovanih Srba u Americi.

Ali i pored svih ovih nedaća, borba za odbranu srpskih interesa nije prestajala. Naprotiv, KSU je rešio da utiče na oblikovanje američke politike prema Srbima putem najvećih medijskih glasila u SAD. Tako je odvojio 25.000 dolara i objavio oglas na celoj stranici uticajnog i Srbima nenaklonjenog Njujork tajmsa pod naslovom: „Američka izdaja Srbije, pedeset godina kasnije. Da li Hitler pobeđuje?“ Oglas je objavljen 12. juna 1992. i odmah je umnožen u više od stotinu primeraka i poslat na mnoge adrese.

Krajem te godine Đorđeviću stiže pismo koje svedoči o njegovom ugledu i kontaktima u SAD. Dana 18. novembra 1992. godine, uoči Treće skupštine KSU, bivši američki predsednik Ronald Regan (Ronald Reagan) je Kongresu srpskog ujedinjenja poslao pismo podrške u kome im je „poželeo uspeh u naporima za okončanje uznemirujuće situacije“ u Jugoslaviji. Đorđević je lično poznavao predsednika Regana za koga je radio u vreme kada se kandidovao za guvernera Kalifornije.[7]

Ali da se vratimo na ulogu Njujork tajmsa – kao verovatno najuticajnijeg lista na svetu – u demonizaciji Srba i njihove borbe za svoje interese u jugoslovenskoj krizi. Sastanci sa urednicima, novinarima, pozivi, pa i zakupljivanje čitavih stranica – ništa nije pomoglo da se smanji ili makar ublaži antisrpska politika tog lista. Zbog toga je Đorđević u ime KSU 1993. godine pisao tadašnjem izdavaču Njujork tajmsa Arturu Sulcbergeru mlađem (Arthur Sulzberger Jr.)[8], i kopije pisma poslao svim članovima Upravnog odbora kompanije.

Uz protestno pismo poslao je i – od Strateškog odbora KSU veoma dobro pripremljenu – analizu pod nazivom „Primeri o izostavljenim činjenicama i krivotvorenju izvora u izveštajima iz građanskog rata u Jugoslaviji u Njujork tajmsu 1991-1992“.[9] Tom prilikom je naglašeno kako se Srbi odlučno protive njihovoj otvorenoj antisrpskoj propagandi i srbofobiji. U hladnom i ljutitom odgovoru Đorđeviću, Sulcberger je negirao sve navode, istakavši kako u Njujork tajmsu nema srbofobije i da ne prihvata navode KSU.

Dana 25. januara 1993. Đorđević piše i novoizabranom američkom predsedniku Bilu Klintonu (Bill Clinton), navodeći pet osnovnih grešaka njegovog prethodnika Džordža Buša starijeg, uz molbu da se potrudi da ih ne ponavlja i da ne dozvoli „ekspertima“ i medijima da ga gurnu u ratnu avanturu na Balkanu. Klinton mu je odgovorio 29. marta 1993. kako „ceni njegov stav o situaciji u Jugoslaviji, kako je zabrinut i kako su mir i stabilnost na Balkanu jedan od njegovih najvažnijih prioriteta“.[10]

Američki predsednik Bil Klinton tokom konferencije za medije u sali za sastanke u Beloj kući, Vašington, 19. april 1995. (Foto: Marcy Nighswander/AP Photo)
Američki predsednik Bil Klinton tokom konferencije za medije u sali za sastanke u Beloj kući, Vašington, 19. april 1995. (Foto: Marcy Nighswander/AP Photo)

U junu 1993. godine usledila je još jedna opasna antisrpska inicijativa, koju je KSU, ispostaviće se, uspešno suzbio.

U parlamentu Kalifornije, najveće američke savezne države, muslimanski lobisti uspeli su da proguraju rezoluciju kojom se od američkog predsednika i Kongresa zahteva da najstrožije osude „sistematska silovanja“ žena od strane Srba u BiH. U rezoluciji se navodi cifra od 20.000 žena koje je srpska vojska navodno sistematski silovala, vršeći nasilje i teror u muslimanskim sredinama, uz napomenu da među žrtvama ima čak i dece.

Zahvaljujući energičnoj reakciji Mirjane Samardžije iz San Franciska, ugledne članice (i potonje predsednice) KSU, rezolucija je izmenjena tako da su sve optužbe na račun Srba izbačene. U finalnoj verziji teksta uopšte se ne pominje srpski narod.[11] (Mirjana Samardžija će imati još jednu zapaženu ulogu o kojoj ćemo nešto više reći u trećem delu teksta.)

Treba istaći da KSU nije delovao samo putem slanja protestnih pisama i lobiranja u Kongresu i Stejt departmentu, već je njegovo delovanje imalo i svoj konkretan humanitarni aspekt. Tako je u okviru KSU postojala grupa za skupljanje novčane pomoći za medicinske potrebe i lekove za Srbiju, Krajinu i Republiku Srpsku. Grupu su predvodila dvojica lekara – dr Pavle Topalović i dr Nenad Janićijević, a njih dvojica su, uz pomoć drugih članova, do kraja rata u maticu poslali humanitarnu pomoć u vrednosti od čak 25 miliona dolara (i slovima – dvadeset pet miliona dolara!).

Kako je materijalna pomoć koja se slala postajala sve veća, tako su počele da se javljaju i pronevere, pa su Srbi iz Amerike, želeći da izbegnu mahinacije sa njihovim novcem, pomoć počeli da šalju uglavnom preko SPC, koja je potom vršila distribuciju sredstava onima kojima su bila najpotrebnija.[12]

Jevreji i „izuzetna ispovest”

Pored medija i zvanične politike Vašingtona, treći činilac koji je učestvovao u satanizaciji, ocrnjivanju i blaćenju srpskog naroda bili su dobro organizovani i izdašno finansirani hrvatski, muslimansko-bošnjački, pa i albanski lobiji. Za razliku od nesnađenog Miloševića, Izetbegović i Tuđman su veoma vešto i planski uticali na američko javno mnjenje i kupovali usluge najpoznatijih i najuticajnijih lobističkih kuća kako bi plasirali svoje antisrpske narative. Na ovom mestu ćemo se posebno osvrnuti na dva primera izuzetno uspešnog i zapaženog hrvatskog lobija.

Naime, Hrvati su već u avgustu 1991. kupili usluge svetski poznate lobističke kuće iz Vašingtona „Ruder i Fin“ (Rudder & Finn)[13] koja je pored njih zastupala i (tadašnju) Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao i opoziciju na Kosovu. U razgovoru sa francuskim publicistom Žakom Merlinoom (Jacques Merlino) oktobra 1993. godine, direktor te agencije Džejms Harf (James Harff) objasnio je njihov metod rada i istakao kako su „između juna i septembra (1992. godine) organizovali trideset susreta sa glavnim medijskim agencijama, kao i sastanke bosanskih zvaničnika sa potpredsednikom Alom Gorom (Al Gore), Iglbergerom i desetoricom senatora“.[14]

Džejms Harf, direktor agencije „Ruder i Fin“ (Rudder & Finn) (Foto: Snimak ekrana/futru/dailymotion.com)
Džejms Harf, direktor agencije „Ruder i Fin“ (Rudder & Finn) (Foto: Snimak ekrana/futru/dailymotion.com)

Upitan da navede šta smatra njihovim najvećim uspehom, on odgovara da je to činjenica da su pridobili Jevreje na svoju stranu. Međutim, zbog važnosti njegovih reči, ali i traženja uzroka srpske propasti tokom devedesetih godina, na ovom mestu ćemo navesti njegov odgovor u integralnom obliku. Obratite pažnju:

„Najviše sam ponosan na činjenicu da smo uspeli da pridobijemo Jevreje. U pitanju je bila veoma osetljiva stvar. Hrvatsku i bosansku prošlost karakteriše strašan antisemitizam. Hrvati su za vreme Drugog svetskog rata bili uz Hitlera i ubili su u koncentracionim logorima mnogo Jevreja i Srba. Dakle, Jevreji su imali jake razloge da neprijateljski gledaju na Hrvate. Promeniti taj neprijateljski stav bio je veliki izazov za nas“.[15]

Zatim je dodao da je preloman događaj za taj uspeh bila vest Njusdeja, koju je 2. avgusta 1992. godine preneo Njujork tajms (ali i Los Anđeles tajms, videti ovde), o navodnim „koncentracionim logorima smrti“ koje su Srbi organizovali u BiH.[16] Zbog toga je planski stvorena slika o Muslimanima u srpskom logoru koji podsećaju na Jevreje u Aušvicu. Harf dalje objašnjava:

„Mi smo pobedili zato što smo ciljali jevrejsku zajednicu. Odmah je postala uočljiva promena u narativu i jeziku medija, pominjale su se reči koje su imale visoko emotivno značenje, kao što su: ‘etničko čišćenje’, ‘koncentracioni logori’ i slične. To je evociralo slike nacističke Nemačke i gasne komore Aušvica. Emocionalni naboj bio je tako moćan da niko nije mogao da mu se odupre […] Kada su jevrejske organizacije ušle u igru na stranu Muslimana, odmah smo mogli da formiramo mišljenje javnog mnjenja i da izjednačimo Srbe sa nacistima. Niko nije razumeo šta se događa u Jugoslaviji. Većina Amerikanaca verovatno se pitala u kojoj se afričkoj zemlji nalazi Bosna. U jednom potezu mi smo uspeli da predstavimo jednostavnu priču o ‘dobrim i lošim momcima’“.[17]

Na pitanje Merlinoa da li su bili sigurni da je to što pišu istina, budući da izvor crpe samo iz jedne vesti objavljene u Njusdeju, Harf je hladnokrvno odgovorio:

„Naš posao nije da proveravamo informaciju, […] naš posao je da ubrzamo protok informacije koju plasiramo […] Mi smo profesionalci. Mi smo dobili posao i mi smo ga uradili. Nismo plaćeni da budemo moralni.“[18]

Štaviše, u Intelidžens dajdžestu je 4. februara 1994. godine ovaj intervju okarakterisan kao „izuzetna ispovest“ koja „u velikoj meri objašnjava zašto Srbi imaju tako loš publicitet, uprkos činjenici da nisu jedini grešnici u građanskom ratu u Jugoslaviji“.[19]

Bilo bi naivno moralno se zgražavati nad ovakvim ispovestima, jer je od davnina poznato da je istina prva žrtva svakog rata, i naši protivnici su to dobro razumeli. Činjenica da (geo)političke okolnosti u tom trenutku nisu bile naklonjene Srbima ne oslobađa nas odgovornosti što nismo pre Hrvata pokušali da angažujemo neku lobističku agenciju, igrajući na kartu zajedničke stradalničke istorije sa Jevrejima ili više nego korektne dotadašnje istorije srpsko-američkih odnosa. Moguće je da u toj opakoj borbi mi ne bismo odneli pobedu, ali je vrlo verovatno da bi ishod jugoslovenske krize, čije posledice i danas osećamo, bio bar u nekoj meri manje fatalan po naše interese.

Maketa spomen-područja Jasenovac ispred spomenika „Kameni cvet“ (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)
Maketa Spomen-područja Jasenovac ispred spomenika „Kameni cvet“ (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)

Intervju sa Harfom[20] je važan jer je u njemu prostim jezikom iz prve ruke objašnjen način rada ovakvih agencija: njih ne interesuje istina – interesuje ih novac koji će im pomoći da sami izgrade sopstvenu „istinu“ koju će probati da nametnu javnom mnjenju. A ta njihova istina uvek se svodi na pojednostavljivanje složene problematike na prostu priču o dobrim i lošim momcima, prilagođenu običnom Amerikancu. Potpuno je jasno ko je tu dobio koju ulogu. Poražavajuće zvuči činjenica da su Hrvati pridobili Jevreje na svoju stranu svega 50-ak godina nakon genocida koji su izvršili nad njima u NDH. To je bila igra koju naše političko rukovodstvo uopšte nije shvatalo niti je u njoj imalo nameru da učestvuje, i u tome svakako leži jedan od uzroka naše golgote devedesetih.

Na sličnom pravcu razmišljanja je i Miroslav Đorđević:

„Sva naša nastojanja, na početku rata, i kasnije, u ličnim kontaktima sa Đinđićem, Koštunicom i Tadićem, da ih ubedimo koliko je važno lobiranje kao vid uticaja na javno mnjenje, bila su bezuspešna. Još pre raspada Jugoslavije, tokom susreta sa našom Misijom prijateljstva i dobre volje, Milošević se zalagao da srpska dijaspora brani srpsku sliku u svetu i srpske interese. Međutim, nikada ni Beograd ni Pale nisu shvatili da efikasno lobiranje i uticaj na javno mnjenje moraju da zadovolje određene uslove: 1) jasno uspostavljene ciljeve nacionalne politike u Beogradu i na Palama koji se artikulišu u glavnim centrima moći – Vašingtonu, Berlinu, Londonu, Parizu i Moskvi; 2) jaku i poznatu lobističku agenciju iz Vašingtona; 3) uspešnu agenciju koja se bavi javnim mnjenjem; 4) motivisanu i informisanu srpsko-američku i evropsku dijasporu sa prijateljima.“[21]

Očigledno je, nakon samo jednog navedenog primera, da su Hrvati uspešno preduzeli sva četiri koraka i da je Srbima preostao samo „odbrambeni rat”:

„Bez podrške Beograda u tom medijskom ratu, bez saradnje u konsultacija sa maticom, Srbi u Americi imali su samo jednu mogućnost, a to je da vode isključivo ‘odbrambeni rat’ u javnosti i informativno-lobističku borbu u Vašingtonu. Postoji mišljenje prema kojem se, čak i da je Beograd učinio sve što je bilo potrebno, ‘ništa ne bi promenilo’. Takođe, čuo se i stav da ‘kako je bilo, teško da je moglo biti gore’. Teško je, međutim, verovati da bi, uz preduzete napore, moglo biti gore“.[22]

Rebrendiranje Tuđmana

Drugi primer uspešnog hrvatskog lobija je prisustvo Franje Tuđmana na svečanom otvaranju Memorijalnog muzeja Holokausta u Vašingtonu 22. aprila 1993. godine.[23] Srbima su dobro poznati njegovi otvoreni rasistički i antisemitski stavovi[24] i činjenica da je umanjivao ne samo broj srpskih žrtava u NDH, već i broj stradalih Jevreja u Holokaustu. Po prirodi stvari, on tu nije imao šta da traži, ali i na ovom primeru je demonstriran moralni relativizam novog svetskog poretka.

Tuđman je tako postao prihvatljiv globalističkoj eliti, bez obzira što je polovina njegove vlade bila sastavljena od pripadnika hrvatske dijaspore, koju su mahom činili potomci istih onih ustaša koje su nemilosrdno i sadistički ubijale ne samo Srbe, već i Jevreje tokom Drugog svetskog rata. Štaviše, prema zvaničnim podacima Memorijalnog muzeja Spomen-područja Jasenovac, u tom logoru je, od ustaške ruke, stradalo 12.982 Jevreja, od čega 1.560 dece. Međutim veruje se da je taj broj znatno veći. (U svetlu ovog događaja, a kao primer umešnosti hrvatske diplomatije da „opere“ svoju teskobnu prošlost, treba istaći da je početkom decembra ove godine obznanjeno da će Hrvatska 2023. godine predsedavati Međunarodnom alijansom za sećanje na Holokaust.)

Table sa brojem žrtava logora u Jasenovcu istaknute u Spomen-području Donja Gradina (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)
Table sa brojem žrtava logora u Jasenovcu istaknute u Spomen-području Donja Gradina (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)

Đorđević nije želeo da sve ovo prođe bez ikakve reakcije sa srpske strane, pa je pisao svom bivšem profesoru Tomasu Lantošu (Thomas Lantos) sa Državnog univerziteta San Francisko, kod koga je bio na postdiplomskim studijama. Pored toga što je Lantoš bio uticajni kalifornijski poslanik Donjeg doma Kongresa (u kom je bio prisutan od 1981. do 2008.) i samim tim dobro obavešten političar, on je bio i Jevrejin poreklom iz Mađarske, i jedini član američkog Kongresa koji je preživeo Holokaust. Međutim ništa od toga nije uticalo na njegov stav. Prihvatio je praksu izgradnje novog svetskog poretka i tvrdoglavo se držao antisrpske linije da su Srbi nacionalisti i agresori. Uvidevši da su napori uzaludni, Đorđević je prekinuo kontakte sa Lantošom.

Na kraju je u ime KSU 29. aprila pisao protestno pismo i Mejnardu Višneru (Maynard Wishner), predsedniku Američkog jevrejskog komiteta, ali tu su napori naše dijaspore stali kad su u pitanju Jevreji, jer dalje upuštanje u prepucavanja i sukobe sa jevrejskim organizacijama moglo je rezultovati ishodom u kojem bi i pripadnici KSU bili proglašeni za antisemite. Jedino je odbor KSU u Južnoj Kaliforniji – pod rukovodstvom Dušice Savić Bengijat (Dusica Savic Benghiat)[25] – uspeo da organizuje grupu Jevreja kao podružnicu KSU pod nazivom Društvo srpsko-jevrejskog prijateljstva (Serbian-Jewish Society of Friendship).[26]

Dejton pre Dejtona

Pretposlednja godina rata bila je ujedno i poslednja prilika da srpska strana, uprkos sveopštoj satanizaciji kojoj je bila izložena, popravi svoj položaj, izdejstvuje mir i iz rata izađe koliko-toliko neoštećena. Današnji položaj Srbije i srpskog naroda verovatno bi bio nešto povoljniji da smo uspeli da se izborimo za okončanje ratnih dejstava pre kobnog leta 1995. u kojem su se odigrali događaji koja su prelomno uticali na ishode ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. No, hajde da vidimo zbog čega ovo poglavlje nosi naslov „Dejton pre Dejtona“.

Četvrtog marta 1994. godine, Đorđeviću je od Radovana Karadžića stigao zvaničan poziv da ga sa svojom delegacijom poseti na Palama kako bi ga informisao šta se dešava u Vašingtonu, kao i o nastojanjima dijaspore da se okonča rat i postigne mir u BiH.[27] Đorđević je poziv prihvatio, pozvao Momčila Momu Tasića i profesora Žarka Bilbiju da mu se pridruže na putu za Pale, a zatim nazvao Endija Manatosa (Andy Manatos) da im organizuje sastanke u Stejt departmentu i Kongresu, kao i sastanke sa Lijem Hamiltonom i Denom Bartonom, da vide šta Vašington želi od Srba u BiH.

Prvi sastanak imali su sa Majklom van Dušenom (Michael van Dusen), šefom osoblja Odbora za spoljne poslove Predstavničkog doma (Đorđevićevim starim poznanikom sa kojim je imao dobre odnose), pa ih je u Stejt departmentu primio Aleksandar Veršbou (Alexander Vershbow)[28], specijalni pomoćnik američkog predsednika i viši direktor za evropska pitanja pri Savetu za nacionalnu bezbednost, koji ih je obavestio da SAD žele da se rat završi što pre „na način prihvatljiv za sve“, ali i upozorio da će svaka strana u sukobu morati da se odrekne nekih svojih ciljeva kako bi se došlo do rešenja. Veršbou im je tom prilikom, na iznenađenje članova naše delegacije, rekao kako Karadžiću mogu da prenesu poverljivu poruku da su SAD spremne da podrže sledeći predlog:

1. Deoba teritorije Bosne i Hercegovine po kojoj bi Srbi dobili 49 odsto;

2. Srbima se nudi Brčko i koridor oko Brčkog koji bi bio proširen dovoljno da Republika Srpska može da po međunarodnim pravilima i standardima izgradi železničku prugu prema Srbiji, kao i međunarodno zagarantovan koridor za vazdušni saobraćaj odgovarajuće širine;

3. Pošto se shvata da je za Srbe vitalan interes da imaju izlaz na Jadransko more, predlaže se koridor od Hercegovine do Jadrana južno od Dubrovnika;

4. Sarajevo ostaje grad pod međunarodnom kontrolom dok se situacija ne smiri i ne uspostave normalni uslovi za život građana BiH.[29]

Takođe, dodao je da su enklave Goražde, Žepče i Srebrenica neodržive za Muslimane i da bi trebalo da pripadnu Srbima. Pomenuta je i mogućnost da delegacija po završetku posete svrati u Vašington i informiše zvaničnike o rezultatu posete.

Specijalni pomoćnik američkog predsednika i viši direktor za evropska pitanja pri Savetu za nacionalnu bezbednost Aleksandar Veršbou (Foto: Wikimedia/US State Department)
Bivši specijalni pomoćnik američkog predsednika i viši direktor za evropska pitanja pri Savetu za nacionalnu bezbednost Aleksandar Veršbou (Foto: Wikimedia/US State Department)

Zatim su usledili sastanci sa Denom Bartonom i Lijem Hamiltonom u Kongresu. Obojica su bili ljudi od autoriteta i visoko pozicionirani članovi Odbora za spoljne poslove Predstavničkog doma Kongresa (Hamilton je u tom trenutku bio predsedavajući Odbora i uživao je veliki lični ugled). Osim toga, obojica su bili ljudi od poverenja naše delegacije. Upravo iz tog razloga im je i prenet rezultat posete Stejt departmentu i zatraženo mišljenje o ozbiljnosti i iskrenosti neočekivanog predloga. Hamilton je nakon srdačnog prijema rekao da će proveriti koliko je ponuda Stejt departmenta Karadžiću verodostojna i iskrena. Na kraju tog dana i nakon obavljenog sastanka u Beloj kući i razgovora sa Stejt departmentom, a pre njihovog leta za London, Hamilton je pozvao srpsku delegaciju i saopštio im:

„Odgovor na vaše važno pitanje za mene je vrlo ubedljiv, i pozitivan je. Požurite u Bosnu i recite svojima da prihvate predlog. Kažite im da nikada neće dobiti bolji predlog“.[30]

Na čitaocu je da sam zaključi da li su i koliko te reči bile sudbonosne.

Delegacija je pre odlaska na Pale kratko posetila London ne bi li sa što više adresa skupila neophodne informacije za Karadžića o ratu u Bosni i mirovnim planovima. Moma Tasić i Miroslav Đorđević sastali su se sa princom Aleksandrom na večeri, na kojoj je bio prisutan i dr Džonatan Ajl (Jonathan Eyal), direktor Kraljevskog instituta za odbranu i bezbednosne studije (Royal United Services Institute [for Defence and Security Studies] – RUSI). Delegacija se takođe susrela i sa ser Alfredom Šermanom (Sir Alfred Sherman), bivšim političkim savetnikom Margaret Tačer, Gregorijem Koplijem (Gregory Copley), glavnim urednikom publikacija „Odbrana i spoljni poslovi“ (Defense & Foreign Affairs) i drugima. Zaključak svih ovih susreta bio je da Srbija mora što pre da se otarasi Miloševića, da se „usidri“ i sačeka da iz „bure“ izađe što je moguće manje oštećena.[31]

Delegacija je najpre stigla u Beograd kod Miodraga Mileta Perišića, organizatora posete, a odmah sutradan i u Republiku Srpsku, na Pale, kod Radovana Karadžića. Tom prilikom mu je predat i memorandum pod nazivom „Srbi u Bosni 1994 – sugestije, predlozi i saveti grupe američkih Srba“, a zatim je detaljno, nakon radne večere sa političkim i vojnim vrhom RS, predstavljen predlog iz Vašingtona.

I odmah su nastala neslaganja. Deo plana koji se odnosio na Sarajevo nije bio prihvatljiv za rukovodstvo RS, koje je verovalo da Srbi imaju pravo na njega jer je to pre rata bio najveći srpski grad posle Beograda. U startu je bilo jasno da srpsko rukovodstvo ima zahteve i principe od kojih neće odustati i da američki predlog nema jasnu podršku. Ton razgovora je bio takav, tvrdi Đorđević, da su on i njegovi saradnici stekli utisak da je Karadžić već razgovarao sa nekim iz srpskog rukovodstva o američkom predlogu i da je već postojao utvrđen stav da se predlog odbije. Suma sumarum – predlog na kraju nije prihvaćen.[32]

Sutradan izjutra Đorđević se sastao nasamo sa Karadžićem jer je smatrao da će ovaj na sastanku u četiri oka biti neposredniji i otvoreniji, a i zanimalo ga je šta je glavni razlog zbog kojeg je odbijen američki predlog. Đorđević ističe da mu je Karadžić tada odgovorio: „Mi želimo da se ujedinimo sa Srbijom. Imamo već plan opština sređen za novu srpsku državu i izbore“.[33] Pre samog rastanka zamolio je Đorđevića da ispita mogućnost da Henri Kisindžer (Henry Kissinger) bude savetnik Vlade Republike Srpske. Ovaj je tu obavezu prihvatio, ali samo ako mu Karadžić pošalje zvanično pismo koje bi ga ovlastilo za takav nastup. Na kraju se ispostavilo da je to bio njegov poslednji susret sa predsednikom Republike Srpske Radovanom Karadžićem.

Delegacija u sastavu Žarko Bilbija, Moma Tasić, Miroslav Đorđević, Mile Perišić se nakon svega na Palama saglasila da je „stav rukovodstva Republike Srpske naivan, nerealan i da će, po svoj prilici, biti štetan“.[34] Takođe, zaključili su da „Karadžić i njegovi saradnici čine ozbiljnu grešku što odbijaju predloge Vašingtona“, i da je Hamilton, nažalost, bio u pravu kada je rekao da Srbi nikada neće dobiti bolji predlog.

Članovi delegacije srpske dijaspore na sastanku sa Radovanom Karadžićem (Foto: CLIO/Arhiva KSU/Novi Standard)
Članovi delegacije srpske dijaspore na sastanku sa Radovanom Karadžićem na Palama, mart 1994. godine (Foto: CLIO/Arhiva KSU/Novi Standard)

Profesor Žarko Bilbija[35] je neuspelu posetu Palama sumirao na sledeći način:

„Uprkos svemu što znam o svojim zemljacima, začudilo me je koliko naše rukovodstvo ne razume, ne samo nijanse današnje geopolitike, već ni njenu suštinu“.[36]

Mile Perišić je, s druge strane, smatrao da nema sumnje da je Milošević znao za sastanak dijaspore i Karadžića i da je mislio da će to uticati na njegovu kontrolu predstojećih događaja. Sujeta je, izgleda, ponovo prevladala nacionalne interese – Milošević, prema svemu sudeći, nikako nije želeo da rukovodstvo Srba iz BiH direktno učestvuje u mirovnim pregovorima sa stranim silama, jer bi ti time on bio isključen iz istih. Samim tim bi izgubio svaki značaj i u SAD i u Evropi. Drugim rečima, Milošević je u tom trenutku svoju sudbinu svesno ili nesvesno poistovetio sa sudbinom srpskog naroda. Na kraju je sklapanjem Dejtonskog sporazuma (iz kojeg je u potpunosti isključio rukovodstvo RS) postao „mirotvorac“ i garant stabilnosti na Balkanu.

Kada su se članovi srpske delegacije vratili u Vašington i izvestili Hamiltona o ishodu sastanka, on je bio iznenađen činjenicom da rukovodstvo Republike Srpske „nije ostavilo makar odškrinuta vrata za dalji razgovor“.[37] Slično je reagovao i Barton rekavši da su očekivanja Srba iz BiH o ujedinjenju sa Srbijom – iluzorna. Zatim je usledio buran sastanak sa Terijem Snelom (Terry Snell), direktorom Kancelarije za Istočnu Evropu i Balkan u Stejt departmentu, koji je bio alternativa za zauzetog Veršboua. Sastanku je prisustvovao i Stjuart Džons (Stuart Jones), službenik zadužen za odnose sa Srbijom.[38] Snel i Đorđević su raspravljali o brojnim pitanjima poput statusa Sarajeva, ratnih zločina i enklava, da bi na kraju sastanka Snel izjavio kako je deprimiran izveštajem, da nema ništa protiv nas, ali da je Karadžićev odgovor razočaravajući. Sve u svemu, Vašington je odgovor rukovodstva sa Pala primio veoma negativno.

Na kraju, Đorđević se javio Henriju Kisindžeru po Karadžićevoj molbi i u pismu od 24. marta 1994. ga upitao da li bi on želeo da Karadžiću i njegovim saradnicima bude savetnik. Kisindžer je na ovo pitanje odgovorio rekavši „da se oduvek držao prakse da nikada ne bude konsultant bilo kojoj državi i da ponudu ne može da prihvati“.[39]

„Srbi su dobili rat u Bosni”
Đorđevićev lični ugled i veze koje je tokom godina izgradio u Vašingtonu su itekako uticali da se srpski glas koliko-toliko čuje u mestima gde se u tom istorijskom trenutku odlučivalo o sudbini ne samo Balkana, nego i celog sveta. Dobar primer je debata o konfliktu u bivšoj Jugoslaviji u Predstavničkom domu koja je održana 11. maja 1994. godine. Uprkos velikim pritiscima antisrpskog lobija da ne učestvuje u debati, Đorđević je preko Hamiltona uspeo da obezbedi svoje prisustvo.[40]

Na suprotnoj strani se nalazio Edvard Damić (Edward Damich), profesor prava na Univerzitetu „Džordž Mejson“ i predsednik Nacionalne federacije hrvatskih Amerikanaca, koji je predstavljao Hrvate i Muslimane, dok je u svojstvu „neutralnog“ svedoka učestvovao Vladimir Matić, bivši pomoćnik ministra spoljnih poslova SR Jugoslavije. Pored njih trojice, svedoci su bili i Voren Cimerman, poslednji američki ambasador u Jugoslaviji i Džin Kirkpatrik (Jeane Kirkpatrick), profesorska Univerziteta Džordžtaun i bivša američka ambasadorka u Ujedinjenim nacijama (1981-1985). Predsedavao je Li Hamilton, predsedavajući Odbora za spoljne poslove Predstavničkog doma.

Pokušavajući da brani srpske interese i da izdejstvuje da Amerika zauzme koliko-toliko izbalansiran stav prema ratu u Jugoslaviji, Đorđević je bio pod konstantnim napadima cele sale, ali naročito Cimermana (koji je još tada, tokom svedočenja, „proročki“ govorio o mogućem otcepljenju Kosova od Srbije i stvaranju „Velike Albanije“), Dejne Rorabakera (Dana Rohrabacher), koji je rekao da Srbi „sprovode genocid i ponašaju se kao nacisti“ i Frenka Mekloskog (Frank McCloskey)[41], prominentnog zastupnika bosanskih muslimana, „jastreba“ koji je pozivao na američku vojnu intervenciju protiv Srba u BiH (videti u članku Čikago tribjuna ovde), koje je video kao glavne krivce i agresore.

S obzirom da je svedočenje trajalo dva sata (od 10 ujutru do podneva), na ovom mestu ne možemo reći sve što je tada bilo rečeno, stoga vas upućujem da sami pročitate čitav zapisnik (U.S. Policy Toward Bosnia and the Balkans: Hearing Before the Committee on Foreign Affairs, House of Representatives, One Hundred Third Congress, Second Session, May 11, 1994, U.S. Government Printing Office, 1994) na ovom linku.

Miroslav se sastajao i sa nama dobro poznatim Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke) i pokušavao da mu objasni istorijsku pozadinu građanskog rata u Jugoslaviji, nastojeći da ga upozna sa tragičnom istorijom srpskog naroda. Međutim odmah je bilo jasno da će Holbruk slediti politiku svojih pretpostavljenih. Njegov odnos prema srpskom narodu možda najbolje odražava jedna izjava koju je dao listu Njojorker 6. novembra 1995: „Ti momci [Srbi] nemaju nikakvu ideologiju, oni su ubice i seronje“.[42]

Saznavši da će predsednik Rusije Boris Jeljcin (Boris Yeltsin) doći u posetu Sjedinjenim Državama i da će krajem septembra govoriti u Ujedinjenim nacijama, Đorđević je rešio da mu pošalje pismo, iako je unapred znao da su male verovatnoće da će ga ovaj pročitati. Ipak, 21. septembra 1994. napisao je pismo koje je posredstvom poslanika Dena Bartona dostavljeno ruskoj ambasadi u Vašingtonu.[43] U njemu je pokušao da objasni uzroke građanskog rata u Jugoslaviji i kako se postojeća situacija može odraziti na Rusiju u budućnosti. Tako je, između ostalog, istakao:

„Pravilno rešenje srpskog pitanja može imati značajan i dugoročan uticaj na Rusiju. Međunarodna zajednica uspostavila je opasne presedane koji neće dati mira Rusiji u bliskoj budućnosti […] I Rusija, kao i Srbija, suočiće se sa problemom kako da sačuva i proširi svoj nacionalni, kulturni i verski identitet u okviru novog svetskog poretka. Prema tome, gospodine predsedniče, molim Vas da budete promišljeni i oprezni u procenama i izjavama u odnosu na Srbiju i Srbe.“[44]

Američki predsednik Bil Klinton i ruski predsednik Boris Jeljcin tokom susreta ispred Bele kuće, Vašington, 27. septembar 1994. (Foto: AP Photo/Joe Marquette)
Američki predsednik Bil Klinton i ruski predsednik Boris Jeljcin tokom susreta ispred Bele kuće, Vašington, 27. septembar 1994. (Foto: AP Photo/Joe Marquette)

Koliko je sve ovo bilo tačno, ako pogledamo iz današnjeg ugla, prosudite sami.

Đorđević i KSU pokušali su da stvore još jednu priliku za mir za Srbe. Tako su rešili se obrate bivšem američkom predsedniku Džimiju Karteru (Jimmy Carter) i njegovom Centru za mir (koji je imao određenih uspeha tokom krize na Haitiju 1994. i koji je uspešno posredovao između SAD i Severne Koreje te iste godine) „da kao nepristrasni i neutralni posmatrači utiču na pregovore pod okriljem Kontakt grupe“.[45] KSU je preko Endija Manatosa, koji je vrlo dobro poznavao Kartera i bio u njegovoj vladi, pokušao da dovede bivšeg predsednika na Pale da sasluša srpsku stranu koja je u Vašingtonu ocrnjena i označena kao glavni krivac za neuspeh u mirovnim pregovorima, a zatim da se sastane sa predstavnicima Kontakt grupe i da zajedno sa njima dođe do prihvatljivog rešenja.

Pismo je, na preporuku Manatosa, Karteru poslato 11. novembra 1994. sa Đorđevićevim potpisom na kraju. U njemu, između ostalog, stoji:

„Kao američki građanin i otac sina koji bi uskoro mogao da bude pozvan u rat na Balkanu, mene suštinski zabrinjava činjenica da je naša zemlja sklona da se duboko uplete u građanski rat koji može uskoro da obuhvati ceo Balkan […] Verujem, gospodine predsedniče, da Vi treba opet da upotrebite svoje sposobnosti da zaustavite našu zemlju da krene ovim opasnim putem.“[46]

Međutim, Kartera je već kontaktirao Karadžić, preduhitrivši KSU, koji je kasnije saznao da je inicijativa o uključivanju Kartera u pregovore potekla od dr Borka Đorđevića, plastičnog hirurga iz Palm Springsa u Kaliforniji. KSU je tako, slučajno ili ne, eliminisan kao inicijator ovog važnog pokušaja. U svakom slučaju, Karter se sredinom decembra, nakon dobijenog odobrenja od strane Bila Klintona, otisnuo u svoju misiju.

Pod pritiskom javnog mnjenja, Karter je, na zahtev Klintona i Stejt departmenta, bio primoran da promeni plan posete i umesto na Pale ode najpre u Zagreb.[47] Tamo se sastao sa Tuđmanom, pa je sa svojom grupom otišao u Sarajevo, gde se sastao se sa Izetbegovićem, pa je tek na kraju otišao na Pale. Od Karterovog mirovnog pokušaja, kao što je opšte poznato, nije bilo ništa, ali ukoliko vas interesuje kako su pregovori na Palama tekli, to možete pročitati u odlomku knjige dr Borka Đorđevića Stakleni mir – Džimi Karter i opasni Srbi koji su objavile Večernje novosti.

Na kraju, prema Miroslavu Đorđeviću, postojale su dve šanse za postizanje mira pre samog Dejtona:

a) Nakon posete KSU Palama krajem marta 1994;
b) Nakon što su Srbi probili odbrambeni obruč Petog korpusa Armije BiH 23. novembra 1994. i posle tri dana zauzeli Bihać.

Štaviše, američki ministar odbrane Vilijam Peri (William Perry) je u emisiji „Susreti sa medijima“ na En-Bi-Si televiziji 27. novembra 1994. priznao da su „Srbi efikasno dobili rat u Bosni i vazdušni napadi NATO-a ne bi mogli da promene taj ishod […] Srbi su dokazali vojnu nadmoć na terenu“.[48] Činilo se, ističe Đorđević u knjizi, da su velike sile bile „odlučne da se rat završi“.[49]

Američki ministar odbrane Vilijam Peri i američki državni sekretar Voren Kristorfer tokom zajedničke konferencije za medije u Stejt departmentu, Vašington (Foto: J. David Ake/AFP via Getty Images)
Američki ministar odbrane Vilijam Peri i američki državni sekretar Voren Kristorfer tokom zajedničke konferencije za medije u Stejt departmentu, Vašington (Foto: J. David Ake/AFP via Getty Images)

Međutim, nakon velikog pritiska zapadnih sila, srpsko rukovodstvo je ipak popustilo i prihvatilo da se povuče iz Bihaća. Istoričarima ostaje da se bave pitanjem da li je tada zaista propuštena prilika da se rat okonča pod uslovima koji bi bili manje nepovoljni za Srbe od onih koji su dobijeni u Dejtonu, nakon kobnog leta 1995. godine.

(NASTAVIĆE SE…)

* Radomir Jovanović je jedan od osnivača Centra za međunarodnu javnu politiku i bivši stipendista (sadašnji alumnista) Zadužbine (Fondacije) „Studenica“. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Radomir Jovanović
Izvor: Novi Standard



Uputnice:
[1] Miodrag Mile Perišić bio je ministar za informisanje u vladi Milana Panića i bivši potpredsednik Demokratske stranke, od 1994. do 2000. godine. Bio je jedan je od najvećih zagovornika za uključenje naše dijaspore u politički, ekonomski i kulturni život Srbije. Više o njemu možete pročitati ovde.

[2] Đorđević, cit. delo, str. 186

[3] Đorđević, cit. delo, str. 190

[4] Đorđević, cit. delo, str. 188

[5] Đorđević, cit. delo, str. 200

[6] Institut okuplja uticajne predstavnike srpske i grčke dijaspore koji žive u Sjedinjenim Državama „radi jačanja, odbrane i promocije srpskih interesa“. Među istaknutim ličnostima koje učestvuju u aktivnosti Instituta su David Vujić, Predrag Pajić, Branko Terzić, Obrad Kesić, Jasmina Vujić. Videti više ovde.

[7] Đorđević, cit. delo, str. 228

[8] Od 1997. postaje predsednik kompanije i na tom mestu će ostati do 31. decembra 2020. godine, kada će ga zameniti njegov sin Artur Greg Sulcberger (Arthur Gregg Sulzberger). Inače, Njujork tajms je više od 120 godina u vlasništvu porodice Sulcberger.

[9] Đorđević, cit. delo, str. 241

[10] Đorđević, cit. delo, str. 242

[11] Đorđević, cit. delo, str. 243

[12] Đorđević, cit. delo, str. 201

[13] Više o njihovom načinu rada možete pročitati u članku britanskog Independenta iz 1992. ovde, ili pogledati u šokantnom dokumentarnom filmu ovde.

[14] Đorđević, cit. delo, str. 245

[15] Đorđević, cit. delo, str. 245

[16] Interesantno je da je autor ove vesti bio poznati i uticajni novinar Roj Gatmen (Roy Gutman), koga ćemo kasnije (u trećem delu nastavka teksta) upoznati kao jednog od učesnika na javnoj raspravi u Predstavničkom domu iz aprila 1995. o Srebrenici.

[17] Đorđević, cit. delo, str. 246

[18] Đorđević, cit. delo, str. 247

[19] Isto

[20] Intervju se može naći u knjizi Žaka Merlinoa „Nije dobro da sve jugoslovenske istine budu izrečene“ (fra. Jacques Merlino, Les vérités yougoslaves ne sont pas toutes bonnes à dire, Albin Michel, Paris, 1993.)

[21] Đorđević, cit. delo, str. 247

[22] Đorđević, cit. delo, str. 250

[23] Đorđević, cit. delo, str. 236

[24] Uostalom, to priznaje i sam Harf u svom intervju Merlinou, videti ovde.

[25] U jednom od najpoznatijih i najtiražnijih jevrejskih glasila u Sjedinjenim Državama, nedeljniku Jevrejski časopis (The Jewish Journal), možete naći (ovde) članak iz maja 1999. koji govori o borbi Dušice Savić Bengijat za odbranu srpskih interesa i doživljaju NATO bombardovanja.

[26] Đorđević, cit. delo, str. 240

[27] Đorđević, cit. delo, str. 269

[28] Aleksandar Veršbou je američki diplomata i doskorašnji zamenik generalnog sekretara NATO-a (2012-2016). Takođe, bio je i američki ambasador pri NATO-u, u Rusiji, i u Južnoj Koreji.

[29] Đorđević, cit. delo, str. 272

[30] Đorđević, cit. delo, str. 275

[31] Đorđević, cit. delo, str. 280

[32] Đorđević, cit. delo, str. 288-289

[33] Đorđević, cit. delo, str. 290

[34] Đorđević, cit. delo, str. 292

[35] Žarko Bilbija izgubio je oko i desnu šaku u borbi protiv partizana kao četnik-omladinac u redovima vojvode Momčila Đujića (Đorđević, cit. delo, str. 293)

[36] Đorđević, cit. delo, str. 293

[37] Slično je govorio i Džejms Bejker nakon čuvene posete Jugoslaviji juna 1991.

[38] Đorđević, cit. delo, str. 300

[39] Đorđević, cit. delo, str. 305

[40] Đorđević, cit. delo, str. 307

[41] Prema rečima Đorđevića, on je bio i albanski lobista budući da mu je albanski lobi davao znatnu pomoć tokom izbora za Kongres SAD (videti više u Đorđević, cit. delo, str. 330)

[42] Đorđević, cit. delo, str. 343

[43] Isto

[44] Đorđević, cit. delo, str. 344

[45] Đorđević, cit. delo, str. 345

[46] Đorđević, cit. delo, str. 346-347

[47] Endi Manatos je uspeo da se nakratko sretne sa Karterom na aerodromu i da mu uruči memorandum KSU pod nazivom „Interes SAD i politika u bivšoj Jugoslaviji“ kako bi se bivši predsednik pre posete BiH upoznao sa njihovim stavom (videti više u Đorđević, cit. delo, str. 352-353)

[48] Đorđević, cit. delo, str. 349

[49] Đorđević, cit. delo, str. 349

3 KOMENTARA

  1. Tvrdnju da dijaspora nije mogla da spriječi neprijateljski odnos SAD prema Srpskom narodu, potkrijepiti ću konkretnim činjenicama : Poslije raspada SSSR , SAD se uopće nije interesovala za PRAVDEDNOST , PRAVDU I PRAVO , već samo i isključivo za vlastite interese. Za odvajanje BiH iz federacije, po Ustavu te federalne jedinice, bila je potrebna saglasnost sva tri konstitutivna naroda. Kada bi se prevazišla ta prepreka, referendumom bi se morala obezbijediti 2/3 većina. Iako su Srbi jasno negirali separaciju i samim time o izdvajanju se nije trebalo dalje ni govoriti….Odrzan je ….. Referendum , uz bojkot srpskog dijela .Većina glasača je podrzala separaciju, ali još uvijek nije ostvarila 2/3 većinu u sveukupnom broju, zajedno sa srpskim dijelom ,koji ga je bojkotovao. Nije postojala baš nikakva pravna osnova za priznanje takve drzave .MEDJUNARODNI PRAVNI SISTEM u tim godinama jednostavno nije postojao. SAD su se nametale kao “ BOG I BATINA“
    BiH je medjunarodno priznata i buknuo je RAT !!!
    Tragični dogadjaji na „Markalama“ bila su isprika za američku intervenciju ! I zadnji političar u americi je dobro znao o čemu se radi. Rukovodstvo Srba u Bosni je angaziralo Izraelske i Ruske eksperte, koji su objavili rezultate svog istrazivanja, koji su bili dostupni svima, a amerikancima , onima koji odlučuju, se to doslovno “ guralo pod nos “ !! Nedvosmisleno je utvrdjeno :
    Medjunarodni posmatrači su utvrdili da tog dana nije bilo vatrenog dejstva artiljerije sa Srpske strane
    Polozaj Srpske artiljerije isključuje mogućnost pogotka na taj cilj, zbog parabole koju bi morao prijeći projektil, što je za artiljerisko oruzije u ovom slučaju bilo nemoguće !! Krater prouzrokovan projektilom 120mm, koji je navodno ispaljen sa Srpskih polozaja, ne odgovara po formi i dubini , već odgovara eksploziji istog iz neposredne blizine ( sa prozora kuće )! Broj mrtvih i povredjenih je toliko velik, da jedan proektil tog kalibra, isto ne bi mogao da ostvari, kada bi se simulirala njegova eksplozija na tribinama fudbalskog stadijona, punog gledalaca!!! Ranjeni i poginuli, imali su u 95% slučajeva povrede ispod pojasa, što su eksperti protumačili kao podmetnuti eksploziv ispod stolova koji su korišceni za prodaju robe………
    Niti zakoni fizike o putanji i paraboli projektila, niti elementarna logika, ništa nije spriječila amerikance da učine već unaprijed isplanirano. Njih to očito i nije zanimalo, oni su istinu, i ono što se stvarno dogodilo znali, jer su bili kreatori istog !!
    Tvrdnja da bi sve bilo bolje , kada bi se “ maknuo“ Milošević, je beskrajno besmislena, pogotovo danas. Pa ti isti amerikanci su maknuli Miloševića 5. Oktobra, a “ smaknuli “ su ga poslije u Hagu. Ziv im je i te kako smetao čak i kao zarobljenik !! Mjenjali su se IZDAJNICI sa VELEIZDAJNICIMA . Djindjića su zbog neposlušnosti smjenili na poprilično grub način……….. a SRBIJA je postala mnogo manja i kraća ( KiM ), nego kada je Milošević branio Srbiju !!! …….“ ne napadaju amerikanci Srbiju zbog Miloševića, već napadaju Miloševića što brani Srbiju……….“ !!! Jeljcin nije pomogao Srbiji i Srpskom Narodu, a Srpski Narod je pomogao Ruskom Narodu da vide kakva ih pravda, pravo i pravednost čeka od amerike. Silazak Jeljcina sa vlasti, direktno je povezana za dogadjajima u bivšoj Jugoslaviji, sa njegovim PASIVNOŠĆU . Još jednom, uloga dijaspore mogla je i uvjek moze biti velika sreća i obostrana korist !! Taj cilj treba ostvariti realnim pristupom i istinom i samo istinom !!!!

    • Nije USA srusio Jugoslaviju nego „Trio SLOBA-FRANJO-ALIJA“
      A dijasporu su Sloba i Mira tretirali kao poslednju rupu na svirali
      Kao i opoziciju, koju je Mira nazvala „izdajnici i strani placenici“

      • Razbio si , kao beba zvečku ,onu poslovicu “ Poslije bitke svi su u generali u pravu“! Poslije toliko godina…….knjiga….interneta….izjava samih učesnika….
        Ličiš mi na Muju, koji gleda po deseti put snimak Fate kako vozi bicikl , i kada je pala sa bicikla i ozlijedila se……….Ponovno gleda isti snimak jedanaesti put pa kaze………“ pa valjda ovaj put neće pasti“……… !!!!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime