Kako je postao Putin

1
1999

Ruski lider je oko sebe okupio orkestar u kome je dirigent – on donosi konačnu odluku, ali ljudi sa kojima sarađuje decenijama nisu puki izvršioci, već organski deo tima koji vodi Rusiju

Jubilej, 65. rođendan ruskog predsednika Vladimira Putina, i ove godine obeležen je u čitavom svetu. Negde sa većim, negde sa manjim interesovanjem javnosti, ali nema kutka planete gde nije došla vest o „divnom danu“ ruskog lidera. Osim što pokazuje da je Putin danas verovatno najpoznatija ličnost u svetu, ovo svedoči i o njegovoj velikoj popularnosti. Poslednjih godina u više navrata objavljivani su materijali u kojima se tvrdi da je ruski lider najpoželjniji „obrazac“ za predsednika SAD, bar kada je reč o velikom delu konzervativnih birača u Americi. Nije li izbor Donalda Trampa, koji je u kampanji napadno isticao svoje „dobre odnose i veze“ sa Putinom, najbolji dokaz za to? Nije li Tramp produkt „kloniranja Putina“, sa ciljem očuvanja vlasti američkih elita, suočenih sa narastajućom ekonomskom provalijom i gubljenjem poverenja građana u sistem? Hteli to da priznaju ili ne, brojni svetski lideri – pod uslovom da imaju zaista ozbiljne političke ambicije, a da nisu samo protokolarne i nemoćne figure – u većoj ili manjoj meri oponašaju Putina.

O POVLAČENjU ĆE SAM ODLUČITI Ako je tokom devedesetih godina u Rusiji bilo moderno imitirati američki politički stil na svim nivoima vlasti, posle dve decenije vidimo sasvim suprotne tendencije. I to, nesumnjivo, ukazuje na koju stranu se pomera klatno svetske moći i uticaja. Pompezna poseta Moskvi saudijskog kralja Salmana, nezamisliva do pre nekoliko meseci, između ostalog to i potvrđuje. Sada vidimo da se svi ključni američki saveznici sa Bliskog istoka – Saudijska Arabija, Katar, Turska i Izrael – okreću politici „odobrovoljavanja Putina“ i to je znak koliko se sve promenilo nakon odluke Kremlja da se ozbiljno umeša u sirijski konflikt septembra 2015, na poziv vlade u Damasku i predsednika Bašara Asada.

To što i američki komandosi mesecima ilegalno borave u Siriji – usnimljeni kamerama ruskih službi na pozicijama takozvane Islamske države – dodatno ukazuje da Vašington ne može da se pomiri sa značajnim gubitkom pozicija u ovom regionu. Međutim, i njima je jasno da na tok sirijskog konflikta više ne mogu značajnije da utiču, već se tamo nalaze u funkciji „kamena u cipeli“ za ruske i sirijske vojnike. Biće zanimljivo videti da li će se i Amerikanci povući zajedno sa razbijenim ostacima terorističkih bandi, ili će tražiti način da, makar i simbolično, ostvare trajno prisustvo u zemlji čiji građanski rat „nisu imali dovoljno volje da spreče“. Da bi se značajnije učvrstili u Siriji, Amerikancima će biti neophodna podrška Dohe, Rijada, Ankare i Tel Aviva, pa i na ovom planu treba očekivati interesantnu diplomatsku kombinatoriku…

Da Vas podsetimo:  Bez ispaljenog metka ustaše ubile 2.345 Srba: U Drakuliću kod Banjaluke pomen stradalim Srbima

O ruskom predsedniku ispisane su tone knjiga i novinskih članaka, snimljene hiljade sati emisija i filmova. Pa ipak, uprkos tome što javnost zna o njemu gotovo sve, zanimljivo je da mnogi i dalje ne razumeju logiku njegove vladavine – posebno odnos sa najbližim saradnicima i prijateljima. Kada bi to razumeli, znali bi da je praktično nemoguće srušiti ga iznutra, ma kojim metodama pribegavali. On će sam odlučiti kada da se povuče. A to neće biti skoro, imajući u vidu da ga očekuje još jedan šestogodišnji mandat šefa države, nakon predsedničkih izbora u martu 2018. godine.

IMPOZANTNI SPISAK IZ SEVERNE PRESTONICE Rođen 7. oktobra 1952. u ratom izmrcvarenom Lenjingradu, Vladimir Putin je izabrao put koji ga je, preko džudoa, vodio ka diplomi pravnog fakulteta i radu u Komitetu državne bezbednosti (KGB). Posle ozbiljne epizode u Demokratskoj Republici Nemačkoj, gde je bio svedok pada Berlinskog zida i urušavanja uticaja Sovjetskog Saveza u istočnoj Evropi, karijeru nastavlja u rodnom Lenjingradu, gde radi kao zamenik gradonačelnika i šef čuvenog „Komiteta za spoljne veze“. U tom komitetu njegovi neposredni potčinjeni su bili: sadašnji direktor naftnog giganta „Rosnjeft“ Igor Sečin (tada Putinov šef kabineta), bivši predsednik Rusije i sadašnji premijer Dmitrij Medvedev (ekspert komiteta), predsednik uprave „Gazproma“ Aleksej Miler (zamenik predsednika komiteta), predsednik saveta direktora „Gazproma“ i bivši ruski premijer Viktor Zubkov (zamenik predsednika komiteta), dugogodišnji predsednik Centralne izborne komisije i današnji ambasador za posebne zadatke MIP RF Vladimir Čurov (zamenik predsednika komiteta).

Ovaj spisak je svakako impozantan, ako se zna da je reč o ljudima koji su samo nekoliko godina radili zajedno, u jednom od gradskih sekretarijata „severne prestonice“ – pod komandnom palicom budućeg predsednika Rusije. Međutim, ako se ovim imenima dodaju i ličnosti koje su u tom istom periodu obavljale različite funkcije u drugim komitetima gradske vlasti Sankt Peterburga za vreme dok je Putin tamo boravio (1991–1995), onda slika postaje mnogo jasnija. To su: Aleksej Kudrin (12 godina ministar finansija i zamenik predsednika vlade u dva mandata), German Gref (sedam godina ministar za ekonomski razvoj RF i predsednik uprave „Sberbanke“ od 2007), Anatolij Čubajs (u vreme Borisa Jeljcina nazivali su ga „otac ruske privatizacije“, a bio je u tom periodu i potpredsednik vlade, ministar finansija, potom je 10 godina vodio rusku Elektrodistribuciju, a od 2011. je na čelu državne korporacije „Rosnano“), Sergej Ignjatjev (predsednik Centralne banke RF 2002–2013), Dmitrij Kozak (ministar od 2000, a od 2008. do danas potpredsednik vlade), Viktor Ivanov (direktor Federalnog komiteta za borbu protiv narkotika 2008–2016), Vladimir Kožin (šef protokola predsednika Rusije 2000–2014, od tada pomoćnik predsednika za vojnotehničku saradnju), Leonid Rejman (ministar 1999–2008, a do 2010. savetnik predsednika RF), Sergej Nariškin (bivši predsednik Državne dume, sada direktor Spoljne obaveštajne službe SVR).

Da Vas podsetimo:  Andrej Klincevič: A SRBIJA JE BELA TAČKA…

Posle ovih imena, na red dolaze i pripadnici lenjingradskog KGB-a, iz vremena dok je tamo radio Vladimir Putin (1975–1991). Među njima su i: Sergej Ivanov (dugogodišnji ministar odbrane, potpredsednik vlade i šef predsedničke administracije), Nikolaj Patrušev (direktor Federalne službe bezbednosti FSB 1999–2008, od tada sekretar Saveta bezbednosti RF), Viktor Čerkesov (od 2000. do 2010. direktor dve federalne službe i predstavnik predsednika Rusije za Severozapadni federalni okrug), Sergej Smirnov (od 2003. prvi zamenik direktora FSB), Aleksandar Bortnjikov (od 2008. direktor FSB i predsednik Nacionalnog antiterorističkog komiteta), Georgij Poltavčenko (od 2000. predstavnik predsednika RF za Centralni federalni okrug, od 2011. gubernator Sankt Peterburga). Spisku treba dodati i Viktora Zolotova (telohranitelja sanktpeterburškog gradonačelnika Anatolija Sobčaka 1991–1995), koji je od 2016. na čelu novoformirane Nacionalne garde RF, a od 2000. do 2013. bio je načelnik Službe bezbednosti predsednika RF i zamenik direktora Federalne službe obezbeđenja FSO RF, dok je od 2013. do 2016. bio drugi čovek ruskog MUP-a.

VERNI OFICIRSKOJ ZAKLETVI I KODEKSU ČASTI Ovo nabrajanje moglo bi još dugo da traje, jer su ovo samo neka imena ljudi koji sa Putinom rade već decenijama, a i danas su među onima koji rukovode najvećom zemljom na svetu. U tome je suština njegovog uspeha – okružen je ljudima koji su mu prijatelji i saborci i koji ga nisu nikada izdali. Ostali su verni oficirskoj zakletvi i specifičnom kodeksu časti. I pored toga, nisu svi državni rukovodioci poreklom iz Sankt Peterburga, ali su potrebne godine i decenije zajedničkog rada da bi Putin uvrstio nekog u svoj najuži tim – jer odatle se veoma retko ispada. U tome je suštinska razlika između njega i Trampa, koji je u državnom aparatu zatekao hiljade nelojalnih kadrova bivšeg predsednika Baraka Obame i šefice Stejt departmenta Hilari Klinton. Tačnije, zaista svoje ljude Tramp bi mogao da izbroji na prste jedne ruke, pa stoga i ne čudi što je u Belu kuću uveo i svoju ćerku i zeta. Dok je Putinova porodica daleko od politike i očiju javnosti, Tramp je osuđen da se oslanja na svoje najmilije – političke amatere i novajlije. Zato je samostalna pozicija aktuelnog predsednika SAD od starta neodrživa i sve konce američke politike nastavljaju da vuku isti oni koji su to činili i u prethodnim decenijama. Birači, ako su verovali Trampovim obećanjima da će „učiniti Ameriku ponovo velikom“, sada osećaju da su obmanuti.

Da Vas podsetimo:  Uhapšena žena koja je pokušala da spreči spaljivanje Kurana u Stokholmu

To je greška koju Putin sebi nikada nije dozvolio i zato je postao to što jeste. Oko sebe je okupio orkestar u kome je on dirigent – glavni, ali ne i jedini komandant. On donosi konačnu odluku, ali ljudi sa kojima se druži i sarađuje decenijama nisu puki izvršioci, već organski deo tima koji vodi Rusiju – kao što su nekad vodili rodni Sankt Peterburg. Snaga ovog kolektiva upravo je u tome što oni deluju svi zajedno i bez mogućnosti upliva uticaja sa strane. Čak i oni koji napuste najviše državne funkcije, ostaju prisutni na drugim nivoima odlučivanja, što se u Americi naziva „duboka država“. Ona je sada okovala Trampa i oduzela mu predsedničku moć. Na drugoj strani sveta, u Rusiji, ona je Putinova najveća snaga.

Piše: Bojan Bilbija

bigportal.ba

1 KOMENTAR

  1. tako što je bio i ostao kgb.kao dokaz je konjanik na konju koji upire prstom na zdanje gde je izvršen strahovit zločin,gde je masakrirana carska porodica,a konjanik je direktni naredbodavac izvršenja zločina.ovo su činjenice.i on i ovi ovde su u kontinuitetu sa onim nekada nalagodavcima,još se i diče time.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime