Kako podržati proteste kad se ne zna ko ih tačno organizuje?

Pismo prof. dr Časlava Koprivice i člana Političkog saveta DSS-a kolegama sa Fakulteta političkih nauka

Poštovane kolege,

Povodom proslijeđene poruke, želim da vam saopštim sljedeće. Univerzitet je zaista u obavezi da reaguje u javnosti kada se dešavaju krupni događaji u društvu, na koje oni koji bi trebalo da su intelektualna elita zajednice ne bi smjeli da ćute. Slažem se takođe s ocjenom o neprihvatljivom stanju u društvu „zaslugom“ aktuelnih vlasti, počevši od nasilja pa do medijskih progona (uz sve stavke pobrojane između). Što se tiče „profesionalnih standarda koji se grubo narušavaju na univerzitetima“, i sa time se u potpunosti slažem, ali mi je nejasno odakle kolegama sa Filosofskog fakulteta, pa i nama sa FNP, pomisao da glavnu odgovornost za to svaljuju/svaljujemo na vlasti, bilo koje u posljednjih 19 godina, kada se lavovski dio odgovornosti za to nosimo upravo mi s univerziteta. Mi smo ti koji su autonomiju shvatili i praktikovali kao „pravo“ i mogućnost da dovodimo „svoje ljude“ bez obzira na sposobnost i kvalifikcije, da „reformišemo“ nastavne programe mahom po „načelu“ od lošega ka gorem, da svoje lične i grupne interese pretpostavljamo interesima ustanova (ako smo uopšte i bili svjesni njihovoga postojanja) u kojima radimo, što se prije svega reflektuje u obavezi da se i lično i kolektivno trudimo da nam studenti na svim nivoima studija budu što obrazovaniji, što obavješteniji i što stručniji.

Dovoljno dugo sam na FPN da znam da su stvari s godinama ne samo išle u lošem smjeru nego i da je najveća odgovornost u tom pogledu na nama, nastavnicima, koji smo sistemski degradirili obrazovani nivo i društveni ugled. Situacija i njena geneza u tom pogledu je slična i na Filosofskom fakultetu. Što se tiče „plagijarizma“ – s ovom riječju se, makar u srpskom, nijesam susretao, ali pretpostavljam šta bi mogla da znači – nijesmo li mi svih ovih godina ćutali na visokoškolsku zakonsku regulativu koja je otvorila put formalnopravnom izjednačavanju državnih i privatnih univerziteta, što je u praksi, zbog principa „konkurencije“ i „tržišta“ (u visokom obrazovanju, kao da je pijaca!) otvorilo put za izrazito opadanje kvaliteta nastave i postignutog znanja i na državnim univerzitetima? Plagijati na privatnim, ali i na državnim univerzitetima, posljedica su našega višegodišnjega ćutanja i masovnog saučesništva u narušavanju „profesionalnih standarda“, korišćenjem našega „prava“ da predajemo i na po nekoliko univerziteta, nerijetko istih onih privatnih nad kojima smo se dvolično zgražali, iako je i državni univerzitet, zahvaljujući našoj dugogodišnjoj praksi neprincipijelnih kompromisa sve više počeo da liči na privatne.

Što se tiče podrške protestnim skupovima koji se održavaju po Srbiji, nije jasno kako je moguće podržati nešto za šta je neizvjesno ko ga tačno organizuje – jer ljudi istureni u javnost po svoj prilici nijesu pravi organizatori. To otvara mogućnost dopunjavanja, revidiranja spiskova zahtjeva, u skladu sa procjenom tekuće dnevnopolitičke konjunkture nama nepoznatih pojedinaca ili skupina, za šta mi svojim pozivom, imenima i ustanovom, s ostatkom ugleda koji bi trebalo da ima, treba da neopozivo jamčimo. Mislim da bi se protesti ovakvoga tipa mogli podržati samo ako bi postojala prozirna organizaciona struktura i jasan i konačan spisak konkretnih opravdanih političkih zahtjeva. Ovako, ova okupljanja prije liče na izduvavanje nagomilane energije stanovništva nezadovoljnog bezočnošću režimske propagande i bahatošću njihovoga načina vladavine, nego na nešto što ima izgleda da preraste u konstruktivan politički pokret. Pod tim uslovima mislim da nije razborito podržavati nešto takvo. Ipak, ono što najviše bode oči u ovom predlogu jeste da se digne glas sada, pošto je univerzitet posljednjih godina ne jednom propuštao prilike da reaguje kada je morao. U pismu nas, s punim pravom, podsjećaju na to da mi predajemo o raznim važnim stvarima, počevši od građanskih i političkih sloboda, pa do podjele vlasti i slobode medija. Tačno, ali mi, ili makar neki od nas, predaju i o slobodi, pravdi, istini, pa i dužnosti suprotstavljanja nepravdi, laži i nasilju.

Stoga vam, drage kolege, postavljam pitanje, gdje smo bili 2008. kada je na dijelu naše državne teritorije, kršenjem brojnih pravnih i moralnih normi, proglašena nezavisnost nekakve države „Kosovo“? Beogradski univerzitet iz 1914, iz 1941, vjerujem i onaj iz 1990, sigurno ne bi na nešto takvo mogao ćutati. Mi smo u tom „uspjeli“. Baš to su one rijetke, vanredne povijesne prilike kada ljudi s univerziteta nemaju pravo da samo rade svoj posao, jedan od najvažnijih u društvu i zajednici, uzgred. Tih dana mi smo, kao institucija, i kao „stalež“, ćutali. Naši studenti nijesu. Okupili su se spontano dan poslije proglašenja „nezavisnosti“ i u protestnoj šetnji otišli na Trg Republike. Profesora FPN tu nije bilo s njima – svoje prisustvo tom prilikom zanemariću (a niko me nije zvao, niti obavijestio, što mogu potvrditi neki od tadašnjih studenata koji su bili na tom protestu, a danas sjede među nama kao naše kolege), jer jedan od sto i nešto je statistička greška. A greška nije bila samo statistička već i moralna. Ni poslije toga se ne sjećam da smo na tu situaciju ikako reagovali – ni kao FPN niti kao BU. A morali smo, ako smo univerzitet, i ako želimo da budemo dostojni onih koji su nekada predavali na njemu, služeći kao besprijekorni uzor u svakom smislu Iste ove vlasti, koje izazivaju opravdanu ljutnju građana koji svake subote protestuju, već više od godinu i po dana zalažu se za „ragraničenje“ i „kompromis“ „sa Prištinom“, za šta možda još samo „najpravovjerniji“ glasači SNS još nekim čudom ne shvataju da je riječ o predaji državne teritorije odmetnicima koji protivpravno, uz upotrebu sile i agresiju NATO, pokušavaju da se odvoje od države Srbije. To se dešava više od godinu i po dana, a mi, kao univerzitet, ćutimo. Čemu to mi, drage kolege, učimo svoje studente – da treba da ćutke prelaze preko beskrupuloznog nasilja – ako ga čini i Zapad, pa čak i onaj ko zbog drugih stvari, mahom s pravom, izaziva – ukoliko to radi po uputstvima NATO-nasilnika iz 1999, koji i dalje istrajavaju na svojoj otimačini dijela naše državne teritorije?

Ako o toj, NAJVEĆOJ NEPRAVDI koja se dešava u našoj zemlji i s našom zemljom već godinama ćutimo– što je nedopustivo neoprostivo, onda mislim da smo, do daljnjega, izgubili moralno pravo da se, kao institucija, oglašavamo povodom ostalih bestidnosti koje neumorno produkuju aktualne vlasti Republike Srbije.

Izvor: Stanje stvari , Sajt DSS-a