Kako se Marko Bošković osvetio ustašama

1
363
Marko Bošković / Foto: printscreen

Ono što ustaškim pokoljima u livanjskom kraju daje posebnu težinu i tragičnost jeste činjenica da je među žrtvama bilo ponajviše djece. Mnoge porodice su zatrvene do posljednjeg izdanka, a u onima u kojima je neko od roditelja i uspio nekim čudom da se spasi, obično se vraćao u prazan dom.

Svi oni koji su poslije svega ipak smogli snage da iznova založe ugašena ognjišta, da iznova sviju porodična gnijezda, obično su, iz velike tuge i želje da izgubljenoj djeci barem ime ne pogine, a možda i iz nekog očajničkog prkosa i inata, spominjali i ponavljali imena poginulih. Tako su djeca koja su se kasnije rađala po pravilu dobijala imena onih koja su stradala od ustaške ruke. Po tome je posebno zanimljiv slučaj Petra — Pepana Vujanovića iz Čelebića.

Petra su sa ostalim muškarcima iz sela bacili uoči Ognjene Marije u jamu Bikušu. I on je, međutim, bio jedan od srećnika koji su se zaustavili na prvoj polici i potom uspjeli da se neopaženo izvuku iz jame. Nije se, nažalost, ni on kao ni drugi imao gdje vratiti — kuća je bila pusta studena pećina. Sva familija mu poklana — supruga, tri sina i tri ćerke. Strašne rane, naravno, nikada nije prebolovao, ali je život ipak činio svoje — živi moraju da žive. Petar se ponovo oženio i opet dobio tri sina i tri ćerke, čak i istim onim redom kako su mu se rađala i djeca koju je izgubio.

Ili, Ilija Crnogorac, zvani Slava. Ubili su mu braću, majku, suprugu Milku i ćerke Danicu i Rosu. I on se kasnije ponovo oženio i prvo dobio dvije ćerke kojima je opet dao imena Danica i Rosa, dok je sinu dao ime po bratu Dušanu, a nespomenut je ostao samo brat mu Vaso kojega su ustaše zaklale u livanjskoj bolnici. Običaj da se djeci rođenoj poslije pokolja daju imena onih koji su stradali u pokoljima, predstavljao je svojevrsnu osvetu stradalnika, njihov inat i dokazivanje da ih još ima, da su jači od svakog zla.

Tako se ni Milica Erceg, zvana Galka, koja je preživjela pakao jame u Ravnom Docu, kad je poslije rodila sina, ni časa nije dvoumila da mu da ime Ilija po sinu jedincu koji joj je ostao u jami, baš kao ni mnogi drugi koji su imali sreću i navaku da prežive i umaknu ispod ustaške ruke i smogli snage da ponovo zasnuju porodicu i dobiju porod. Priča o Marku Boškoviću, zvanom Markica, iz Donjih Rujana, ipak, nadmašuje sve ostale primjere. I on je uspio da stisne srce, da nadvlada strašnu sudbinu, da preboli tragediju koja ga je zadesila i životom se osveti krvnicima.

Da Vas podsetimo:  Kako je Aranđelovac postao grad torti, a Srđanovi šumadijski KOLAČI najtraženiji suveniri SA BUKULJE

Marko Bošković, jedinac među tri sestre, dobrano je osjetio sve strahote rata još u mladosti kada se kao silom mobilisani austrougarski vojnik u Prvom svjetskom ratu našao na ratištu u Tirolu, gdje je punih pet godina krvario i tugovao za rodnim krajem, za mladom suprugom i sinčićem, za roditeljima i sestrama. Kad se poslije pet godina, pošto su njegovi najmiliji već bili izgubili svaku nadu da je živ, jedne noći konačno vratio kući i kao stranac upitao da li može konačiti, primili su ga na konak ali ga nijesu odmah prepoznali. Tek u neko doba njegovoj majci, podstaknutoj valjda probuđenim majčinskim instiktom, neznanac se učinio odnekud poznat pa je tiho došapnula mužu:

– Todore, vesela ti majka, pa ovaj isti ki naš Markica…!

Veselju poslije nije bilo kraja. Brzo se sjazila sva brojna rodbina Boškovića i život krenuo ispočetka.

Marko je prvo bio oženjen Anicom Crnogorac i sa njom izrodio sinove Vojislava, Božidara, Todora i Veljka.

Radost, nažalost, nije dugo potrajala. Anica se razboljela i umrla, pa je Marko, pored četvoro siročadi, morao ponovo da traži bračnu sreću. Oženio se Marijom Konjikušić. I sa njom je dobio još četvoro djece — sinove Branka, Bogoljuba i Mirka i ćerku Ružicu.

Uoči samog Drugog svjetskog rata, najstariji sin Vojislav je krenuo u Njemačku na rad, kamo su tada odlazili i mnogi drugi njegovi mladi zemljaci, željni zarade i zaneseni pričama o boljem životu.

Počeo je rat. Krenuli raskoli i mržnje. Jednog dana, uoči samih ustaških pokolja, Marka, koji je imao izuzetan ugled i među Srbima i među Hrvatima, prizvao je komšija, Hrvat Mate Jureta, inače tabornik u Donjim Rujanima. Rekao mu je da se zlo sprema i da se Srbima rđavo piše:

-Markica, spasavaj glavu, ne mogu ti pomoći, pita se Niko Perić, emigrant, on je sad sila i vlast…

Marko je, izgleda, bio i u nekom srodstvu sa Juretom, a i mimo toga su se držali prijateljski i komšijski. Shvatio je kakva mu opasnost prijeti, ali ni u snu nije pomislio da bi neko mogao dići ruku na njegovu porodicu, da je došao crni dan kad i djeca postaju krivci samo zato što su srpska.

Da Vas podsetimo:  Desetogodišni Belopalančanin jedini dečak koji igra klasični balet u Nišu

Po Juretinom savjetu i upozorenju, neopaženo se sklonio u planinu, ali su krvnici, kad njega nijesu zatekli kod kuće, poveli njegove sinove Božidara i Todora, tek pristasale, takoreći još golobrade mladiće i postrijeljali ih u Prologu sa ostalim muškarcima iz Rujana. Sjutradan su se povratili i poveli i suprugu mu Mariju sa ostalo petoro djece. Svi su završili u jami Ravni dolac…

Kad su pokolji prestali i Italijani preuzeli vlast od ustaša, Marko se vratio iz planine i umjesto doma koji je do skoro ispunjavalo veselje osmoro djece, zatekao ledenu vučju jamu … U opustjeloj i opljačkanoj kući našao je samo gusle — njih krvnici zbog nečeg nijesu ponijeli. Iako, kažu, nikada ranije nije pjevao uz gusle, Marko je počeo uz strune tog drevnog, viteškog instrumenta po cio dan da izvija neku žalovitu pjesmu-tužbalicu i tako liječi žestoke rane i blaži golemu tugu.

Malo potom iz Njemačke je nekako dobježao njegov najstariji sin Vojislav. Radio u Minhenu zajedno sa Bogdanom Stojićem, starijim bratom Gliše Stojića, jedinog muškarca koji je preživio pakao jame Ravni Dolac. Gliša je, izgleda, nekako uspio da proturi bratu pismo i javi mu o strašnom pokolju u Rujanima, da je, pored ostalih, stradala i sva Vojislavljeva porodica, sem sestre mu od strica Danice.

Iako je tuberkuloza već bila dobrano načela njegov mladi organizam, krenuo je da se kroz ratnim plamenom zahvaćenu Evropu probija ka Dinari. Šta je na tom stravičnom putu sve doživio i preživio, nesrećni mladić je odnio u grob, jer kada je u pustoj kući zatekao samo oca i kada su potvrđeni crni glasovi koji su do njega doprli u Njemačkoj, legao u postelju i poslije mjesec i po dana bolovanja i tugovanja, svisnuo, dozivajući mrtvu braću i sestricu.

Po selu se poslije počelo govorkati da je Marko Bošković smetnuo s uma kad je, poslije smrti najstarijeg sina, nastavio da jadikuje uz strune gusala. A on je premišljao šta da čini: da li da digne ruku na sebe i muke prekrati, ili da se počne svetiti krvnicima i rane liječiti njihovom krvlju. A dobro je znao ko mu je familiju pobio i kuću raskućio – da su sve to učinile njegove komšije Hrvati koji su mu se do juče zaklinjali u prijateljstvo i dobronamjernost.

Da Vas podsetimo:  Deka iz Bača svojim live uključenjima na fejsbuku uveseljava raju

Jednog dana se iznenada prenuo i shvatio da mu neće biti lakše i da izgubljenu sreću i familiju ne može povratiti cijelo selo da spali i sa zemljom sravni, sve krvnike i svo njihovo potomstvo na jedan metak da navrze – da se ipak ne posveti onaj ko se tako sveti. Okačio je gusle o klin, visoko uzdigao čelo i krenuo da se sveti, ali ne smrću i ubijanjem nego životom.

U selu je bila ostala mlada udovica Anđa Kiso (inače rodom od Mrvića iz Prova), čijeg su supruga Marka takođe ubile ustaše. Imala je troje siročadi, tri ćerke — Stanu, Martu i Ljeposavu. Marko joj je predložio da se sa djecom preseli u njegovu kuću…

Tako je u kući Marka Boškovića, ojađenog mučenika koji je bio već na pragu šezdesete godine, ponovo buknuo život. Marko je sa Anđom izrodio šestoro djece, pet sinova i ćerku, i svima dao imena djece koju je izgubio u pokoljima. Sinu kojem je dao ime Vojislav, nažalost, nije se dalo da poživi, umro 1949. godine…

Marko Bošković je poživio osamdeset i sedam godina, sve do 1975. Dočekao da mu stasaju djeca i vidi im sreću, ali ih je do potonjeg dana učio da se zlo zlom ne vraća, da se mrtve glave svete novim, živim glavama. Iako već ophrvan bolešću i starošću, na Svetog Nikolu te 1975. ustao je iz postelje kao najzdraviji i sa trojicom sinova koji su tada radili u inostranstvu i bili došli da ga obiđu, iskapio bokal od pola litra vina. Imao je samo jednu želju – da vječno počiva u Rujanima, u grobu sa prvom suprugom Anicom i najstarijim sinom Vojislavom. Amanet mu je ispunjen. Sinovi su nad njegovom glavom podigli lijep i simboličan spomenik, ali ustaše ni mrtvom Marku Boškoviću nijesu dale mira – sem što su razorili njegovu kuću u Rujanima, neko je u ratnom vrtlogu 1992 – 93. godine oskrnavio i njegov spomenik i polomio nadgrobnik, kao da je bilo malo svo zlo koje su mu za života pričinili…

Budo Simonović
(Preuzeto iz knjige „Ognjena Marija Livanjska“)
Izvor: tamodaleko.co.rs

1 KOMENTAR

  1. Zlo se tako jedino moze ponistiti, to je mudrost zivota. Odabrao je da ZIVI …..vekovima je pokazano i dokazano nam da je dato da zivimo i da se mnozimo. Marko je odabrao da ZIVI …..vekovima je pokazano i dokazano nam da je dato da zivimo i da se mnozimo.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime