Kako su nam oteli stvarnost

0
843

branko-kockica-620x330Nekada, ne tako davno, imali smo samo dva televizijska programa, i to nam je bio jedini vizuelni prozor u svet, u stvarnost. Da li su tada u televizijskim centrima radili mađioničari, ili neka bića sa druge planete, ali bilo je tu sadržaja baš za svakoga.

Deca su u prepodnevnim časovima mogla da se obrazuju gledajući fenomenalan školski program, a nije redak slučaj da su se uz „Opstanak“ i druge edukativne emisije obrazovali i odrasli. Bilo je i programa za tinejdžere, i za one nešto starije omladince, a crtani film u 19:15 je označavao prelazak na ozbiljnije sadržaje. Počev od Dnevnika u 19:30, koji se i danas emituje u istom terminu ali uz drastično drugačije sadržaje, pa preko veoma kvalitetnog i pažljivo odabranog dramskog, serijskog, filmskog i drugih programa.

ZNAO SE RED

Ne želim da pišem o tome kakva je cenzura bila tada, a kakva je danas. Postojala je onomad, postoji i u današnje vreme, i potpuno je normalno da je – kao i svako zlo – evoulirala i poprimila različite oblike. Želim da skrenem pažnju na nešto drugo: onomad se, BRE, znao red! Znalo se šta može da se emituje u koje vreme, šta je za televiziju a šta ne, vodilo se računa o pristojnosti, o uticaju na najširu publiku.

Postoje čitavi timovi stručnjaka koji izučavaju metode kolektivnog ispiranja mozga, i mora im se odati priznanje da to rade na savršen način.

Poštujući obavezu medija da informišu javnost o svim relevantnim događajima, oni se i prenesu, ali početak gotovo svake informativne emisije (ili naslovna stranica svih novina koje su se pretvorile u tabloide) mora da bude obeležen nekom teškom tragedijom.

Poplava, lavina, zemljotres, teška saobraćajna nesreća, ubistvo u krugu porodice, samoubistvo, masakr na javnom mestu… Cilj je paralisati ljudski mozak i učiniti ga nesposobnim da informacije koje slede obradi na ispravan način. Što je naslov vesti bombastičniji, to je efekat veći, i to je sposobnost ljudi da sa pažnjom isprate ostatak informativne emisije (ili da čitaju dalje novine) manja.

Da Vas podsetimo:  "MAHNI I TI RUKAMA, MAHNI!"

To nije srpski ili balkanski izum, to se radi svuda u svetu, i iza svega stoji grupacija koja se neformalno naziva vladarima iz senke, a predstavljaju novi svetski poredak. To je mali broj moćnih ljudi, koji pod kontrolom drže 80% ukupnog bogatstva na planeti, i koji polako – ali vrlo sigurno – ostvaruju svoje planove. Ljudi se pretvaraju u dužničke robove i u hipnotisane konzumente sadržaja koje agresivno prenose mediji. Ostaviti što manje prostora za razmišljanje, ubiti svaku slobodu misli i govora, uniformisati i ugurati u šablon poslušnu masu, i vladati. Recept je jednostavan, običnom smrtniku deluje jako težak za ostvariti, ali vladarima planete to očigledno dobro polazi za rukom.

ŠARENA LAŽA

Kako to izgleda na medijskom nebu Srbije, posebno od kada je na vlasti ili vrlo blizu nje agresivna naprednjačka mašinerija? Lepša strana života predstavlja se lažnim obećanjima, i predstavnici vlasti kao da se utrkuju ko će smisliti lepšu i maštovitiju šarenu lažu, ko će javnost više fascinirati velelepnošću najavljenog projekta. Nema potrebe da nabrajam, svi koji čitaju ovu kolumnu znaju da mislim na Beogad na vodi, na fabriku čipova, na Mercedes, na Fiat, na železaru Sartid, na brze pruge, na stotine i hiljade kilometara puteva, i čime nas sve ne dovode u stanje hipnotisanosti od kako su zajahali presto.

Pre nego što se krene sa obećanjima, obavezno je tu i neka tragična, bizarna, nećete verovati kakva, nećete verovati šta se desilo, šokantna ili kakva druga afera. Tu fabrikantima laži treba skinuti kapu, i priznati im da niko pre njih nije umeo sa toliko maštovitosti, beskrupuloznosti, bahatosti i nemorala da blati ljude koji se usuđuju da misle drugačije. I niko se sa neistomišljenicima nije obračunavao podlije i malicioznije od ove vlasti, koja je za svoja službena glasila odabrala ružičastu narko imperiju i tabloid čije ime niko pristojan ne želi da pomene.

Da Vas podsetimo:  KOSOVO – KARABAH

Televizije sa nacionalnom frekvencijom bombarduju naciju reality programima, koji su postali sinonim za razvrat, nemoral, degutantnost, niske strasti…

A U PAUZAMA?

U pauzama između tih programa pažnja gledalaca usmerava se na konferencije za novinare ministra svih ministarstava, koji se umesto novinarima (koji itekako kleče), zapravo, obraća javnosti, i vodi neke svoje unutrašnje ratove u kojima je on sam protiv svih. On, velika žrtva, i borac za pravdu i slobodu, on koji se valja po briselskim podovima, on koji kroz Vulina pljuje Amerikance, kroz Šešelja Hrvate, koji daje u Srebrenicu 5 miliona evra dok ovde deca umiru jer nema sredstava za lečenje. On. Jedan, jedini, neponovljivi. On, koji stvara i vodi jednu lepu, naprednu i snažnu Srbiju; ekonomskog tigra Balkana.

Problem je samo što ta Srbija postoji u njegovoj glavi, a verovanje o njenom postojanju podstiču oni koji su ga iz ličnih interesa okružili, i koji mu se klanjaju, sve čekajući priliku kada će mu sjuriti nož u leđa. Do balčaka, onako srpski. Da nam on ne pati mnogo. Za to vreme, običan čovek više ne zna kome i šta da veruje, sve smo manje u stanju da spoznamo razliku između stvarnosti i iluzije kojom nas hrane, i sve više gubimo kompas. I baš zbog toga, sudarajući se sa stvarnošću, ljudi se na ovim prostorima sve manje snalaze, i sve češće se odlučuju na samoubistvo ili porodične zločine.

Sve nade moramo položiti u Internet, iako disciplinovana vojska naprednjačkih botova i tu ulaže maksimalne napore da se sadržaji cenzurišu. Iz ličnog iskustva mogu da posvedočim o tome, ali mogu i mnogi drugi ljudi koji su imali hrabrosti da u svom okruženju glasno kažu da je car kao od majke rođen. A ovaj naš je baš takav – go i bos, balav i tupav. Jer misli da je izmislio sveću koja gori do zore. Nema takve, rođače, još je niko nije napravio.

Da Vas podsetimo:  "SLIČNO SE SLIČNOM RADUJE!"

Peđa B. Đurović

www.kolumnista.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime