Kako verovati Francuzima?

0
1817

NEZABORAVNA FRANCUSKA „ZELENA TRANSVERZALA“

Svetozar Radišić smatra da je sve samostalnija Francuska zadužila zapadni svet i islamske zemlje učešćem u stvaranju tzv. zelene transverzale. U ulozi disciplinovanog tvorca svetskog poretka Francuzi su primorani na ulogu balkanskog „žandara“. U takvoj situaciji nameće se pitanje: hoće li Žak Širak ublažiti političko zaostajanje Francuske?

Ovaj novinarski napis objavljen je 26. jul 1996, u listu „Revija 92“ br. 177, pod naslovom „Francusko batrganje po srpskoj sudbini“. Šta se promenilo za dvadesetak godina?

Da li Francuzi žanju što su posejali? Da li još uvek učestvuju u operacijama „lažna zastava“? Da li od Francuske kreće uskraćivanje ljudskih prava i „neorobovlasnički poredak“, jer su Francuzi očevidno spremni da ih (zlo)upotrebljava svetska Elita?

***

Francuska-i-ratovi-copyDolaskom Žaka Širaka na pariski tron uloga Francuske u stvaranju najnovijeg „novog svetskog poretka“ postala je dinamičnija i značajnija. Čini se, pri tom, da su sve brojniji dokazi da se „trikolori“ osamostaljuju, što može biti znak da više ne prihvataju tutorstvo moćnih Sjedinjenih Američkih Država i Nemačke, ali i da na osnovu dogovora u „svetskoj vladi“ preuzimaju novu značajniju ulogu u novoj fazi stvaranja pomenutog poretka. Verovatno će se tek pokazati da nije čudno što se Žak Širak drznuo, da podrži Butrosa Galija i kineski stav o njegovom ponovnom kandidovanju za Generalnog sekretara UN, tvrdeći da „niko nema pravo da Afriku liši mogućnosti da njen predstavnik odsluži još jedan (uobičajeni) mandat“. Dogodilo se to u vreme kada je svetska štampa objavljivala da su američka i nemačka administracija još jednom istakle svoju planetarnu nadmoć. Te dve administracije su tada razmišljale da li da ponovo uvedu sankcije SRJ, ili da nalože da NATO sam uhapsi Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji prema Klausu Kinkelu „ne bi trebalo da se osećaju sigurnim nigde u svetu“. Francuski stav u vezi sa produženjem mandata Galiju bio bi gotovo neprimetan da samo dvadesetak dana ranije američka administracija nije izričito naglasila da neće dozvoliti ostanak na toj važnoj funkciji njoj nedovoljno podložnog Kopta. Naravno, nije to prvi put da novi francuski predsednik provocira svemoćnu „Ujka Semovu“ administraciju.

Ukoliko ne postoje zakulisne radnje u vezi s istupanjima francuskog predsednika, ona se mogu protumačiti kao najprirodnija reakcija na evropska zbivanja u poslednjih nekoliko godina. Jer, ne treba zaboraviti, da se nisu dogodile samo dezintegracije SSSR i SFRJ, već je ometana i najavljivana integracija Zapadne Evrope. Sada je svima jasno, a Francuzima pre svega, jer su bili inicijatori i nosioci integrativnih ekonomskih i drugih zapadnoevropskih procesa, da se zapravo obistinila najcrnja prognoza da će Sjedinjene Američke Države stvoriti žarište na Balkanu ne bi li se sprečilo jačanje najperspektivnije ekonomske asocijacije u zapadnom svetu (Evropske ekonomske zajednice), koja je izrastala u najvećeg američkog konkurenta i bila toliko razmetljivo popularisana, da je i pobednička pesma na Evroviziji imala ime glavnog programa „Evropa 1992“. Zato nema lažni prizvuk izjava Žaka Širaka od 6. januara 1996. godine, da je mir u Bosni elan za novi evropski poredak i da je rešenje jugoslovenske krize „odlučujuće za nove napore Evropske unije da bi se izvukla iz škripca stvorenog uništenjem bivše Jugoslavije“. Možda su tako nagovešteni novi problemi američke administracije, koja tek treba da se stabilizuje posle izbora, u uslovima sve izrazitijeg suprotstavljanja Kine i Francuske, sa Rusijom u kojoj su ideološki razbijene snage nedovoljno usmerene ali izbalansirane do političkog haosa, i Nemačkom, koja vreba pogodan trenutak da preotme ulogu „svetskog žandarma“.

RASKIDANjE SAVEZNIŠTVA

Ključne stvari dogodile su se na prostorima prethodne Jugoslavije uz angažovanje političke garniture iz Pariza, a naročito posle preuzimanja vlasti od strane Žaka Širaka u maju 1995. godine. Naravno, Francuska je propusnicu za Balkan platila skupo jer je u tzv. trećem balkanskom ratu, među mirodnim snagama, najviše poginulo francuskih vojnika, mahom legionara. Francusko učešće u mirovnoj operaciji na Balkanu počelo je angažovanjem Arbitražne komisije Mirovne konferencije, koju je predvodio Robert Badenter, francuski profesor ustavnog prava, u novembru 1991. Vrlo brzo se pokazalo da je komisija imala političku ulogu, jer namerno nije odgovorila na dva veoma značajna pitanja: „Ko može biti subjekt prava na samoopredeljenje s gledišta međunarodnog javnog prava – nacija ili federalne jedinice, i da li je pravo na samoopredeljenje subjektivno kolektivno pravo ili pravo teritorije?“

Iako je Fransoa Miteran tvrdio da mirovna konferencija o Jugoslaviji, u Hagu, neće otvoriti proces priznavanja secesionističkih republika pre nego što ona ne završi posao, obećanje je bilo odmah pogaženo. Bio je to presudni momenat nakon kojeg su dokazi o rešenosti međunarodne zajednice da uništi SFRJ osloncem na separatističke hrvatske i muslimanske snage pristizali iz dana u dan. Činjenica da su pripadnici mirovnih snaga uglavnom trpeli gubitke od separatističkih snaga (na francuske vojnike su prvi put pucali upravo Muslimani još 8. septembra 1992.) nije značila francusku nerazboritost nego opredeljenje francuske vlasti da se po svaku cenu podrže razbijači federacije koja je pravovremeno podeljena drugačijim granicama, na osnovu ishoda tzv. hladnog rata.

Ni sledeći presudan događaj nije ostao bez Francuza. Jedanaestog marta 1993. godine održan je sastanak Slobodana Miloševića sa Sajrusom Vensom, lordom Dejvidom Ovenom i Fransoa Miteranom u Parizu. Cilj sastanaka bio je, na osnovu javno objavljenih informacija, pritisak na predsednika Srbije da ubedi Srbe iz Bosne i Hercegovine da potpišu Vens-Ovenov plan o granicama. Usledila su brojna angaživanja uglavnom usmerena protiv srpskog do tada savezničkog naroda. U operacijama kontrole zona zabranjenog leta, od 12. aprila 1993, učestvovali su i avioni ratnog vazduhoplovstva Francuske iz italijanskih baza.

Uoči uskrsa 1993. usvojena je u Savetu bezbednosti rezolucija 820 o uvođenju pooštrenih mera protiv SR Jugoslavije. Rezolucija je bila plod insceniranog podmetanja eksplozija da bi se svetskoj javnosti prikazalo bombardovanje Srebrenice, u kojem je glavnu ulogu odigrao francuski general Filip Morijon. Nijedan demanti srpske strane nije prihvaćen. Informativni sistem Si-En-En i ostalih svetskih agencija bio je zatvoren za srpsku istinu. Alen Žipe je zastupao tezu da „diplomatija ne isključuje silu“, učestvovao u vašingtonskom usvajanju antisrpskog programa „o neposrednim merama za obustavljanje neprijateljstava u BiH“, i otvoreno navijao za muslimansku stranu, zalažući se da se bosanskim muslimanima obezbedi teritorija koja im stvara uslove za normalan život, tvrdeći da eventualni sporazum mora da bude „pokriven“ solidnim međunarodnim garancijama.

Nije slučajno što se tokom jula 1993. baš u Parizu vodila intenzivna zakulisna diplomatska akcija da se Alija Izetbegović dovede za pregovarački sto i prihvati predlog o podeli BiH na tri etnički homogene zone, što su se Francuzi sukobili sa Srbima iz Bosne oko „Zetre“, i što je baš Fransoa Miteran prvi zapretio upotrebom avijacije. Francuska je na samitima NATO-a (tako je izgledalo) primorala Sjedinjene Američke Države da se uključe i fizički u „mirotvorne oparacije“. Kada je sve bilo spremno za upotrebu NATO snaga upravo je Fransoa Leotar, francuski ministar odbrane, obavestio svet da je sve spremno za akcije u Bosni i da je na potezu Butros Gali. Organizovani su tajni sastanci ministara odbrane, radi rasprave o „evropskom odbrambenom identitetu“.

Da Vas podsetimo:  Ovde nisam, a tamo me nema

Kada je početkom 1994. godine francuski premijer Eduar Baladir posetio Bihać, tvorci novog poretka na Balkanu (Amerika, Rusija, Velika Britanija, Franciska i Nemačka) imali su jedinstven stav oko načina za rešenje bosanskog sukoba, a francuska administracija preuzela je ulogu da preti Srbima vojnom intervencijom, iako je dan pred prvo bombardovanje, u aprilu 1994, u koloni francuske humanitarne organizacije „Hitna pomoć“ pronađeno pet sanduka municije za PAM-ove upućenih Muslimanima. Naravno, Francuska je redovno podržavala vazdušne napade NATO-a, stavom da su napadi NATO-a upozorenje, a ne odmazda.

Ipak glavni događaji odigrali su se tokom 1995. godine kada je Francuska predsedavala u Evropskoj uniji. Prema izjavi lorda Dejvida Ovena pri kraju januara 1995. čini se da je Francuska dobila zadatak od „svetske vlade“ da mora da odigra „ključnu ulogu“ u jugoslovenskoj krizi. I odigrala je ključnu ulogu, mada ne sama, jer je tu ulogu delila sa Sjedinjenim Američkim Državama i Nemačkom.

Početkom juna Žak Širak je predložio da se formiraju snage za brze intervencije „namenjene za sprečavanje ponižavanja plavih beretki“, a već sredinom meseca formirane su trupe u čiji sastav su uz britanske i holandske ušli i francuski vojnici. Pri kraju istog meseca francuski kontingent je, prema podacima Vojske Republike Srpske, podržavao muslimanske napade na komunikaciju Sarajevo – Trnovo. U sledećoj akciji francuski „plavi šlemovi“ gađali su položaj Srba kod Sarajeva, jer je „na meti srpskog topa kalibra 30 mm bio, navodno, konvoj UNPROFOR-a.

Usledile su aktivnosti francuskih diplomata koje su poslužile kao uvod u najveću posleratnu operaciju NATO-a, koju su naprosto isforsirali upravo Francuzi. Pokazali su se kao veoma efikasni inicijatori NATO angaživanja. Naime, od „raporta“ Alana Žipea u ulozi premijera Francuske 12. jula 1995. u kojem je izrazio spremnost Francuske da učestvuje u vojnim operacijama, do neposrednog učešća u odmazdi nije prošlo više od mesec i po dana. Efikasnosti je pomoglo uslovljavanje francuskog ministra odbrane, Šarla Mijona, međunarodnoj organizaciji da će ukoliko se UN u roku od 48 sati ne suprotstave Srbima u Bosni i ukoliko druge zemlje, pre svih SAD, Velika Britanija i Nemačka, ne odgovore na poziv Žaka Širaka na vojnu intervenciju radi ponovnog uspostavljanja zone bezbednosti u Srebrenici, Francuska povući svoje vojnike iz Bosne. U međuvremenu, 23. jula 1995. izvedena je posle Sueca najveća francusko-britanska vojna operacija: britanski bataljon od 1200 vojnika ojačanih artiljerijom i bornim kolima krenuo na Igman sa zadatkom da obezbedi put prema Sarajevu. Oko 500 francuskih vojnika krenulo za Sarajevo. U dejstvima UNPROFOR-a po srpskim položajima i naseljima na sarajevskom ratištu bilo je i civilanih žrtava.

Posle septembarske NATO operacije, u kojoj je Zapadna alijansa na strani Hrvata i Muslimana uništila vojnu premoć Srba, dogodio se diplomatski presedan. Na srpskoj teritoriji, francuski diplomata Erve De Šeret je sredinom oktobra u ime Hrvatske garantovao da će Hrvati poštovati prekid vatre. Na taj način je ogolio do tada dobro skrivanu „francusku vezu“ sa Zagrebom. Antisrpski stav Francuzi su dokazali opozivom generala Žana Renea Bašlea, komandanta snaga UN u Sarajevu, jer je kritikovao sporazum iz Dejtona koji, po njegovom mišljenju ne obezbeđuje ravnopravan položaj Srba u Sarajevu.

SUMNjIVE INICIJATIVE

Mnoge inicijative potekle iz Pariza u ratnim godinama podsećale se na razmišljanja Dragoša Kalajića zabeležena u knjizi „Izdana Evropa“ u vezi sa „izgradnjom planetarne psedoimperije nadnacionalnog kapitalizma posvećene prljavim poslovima, od korupcije i pukog kriminala do neposredne organizacije terorizma“. Bile su to većinom antisrpske inicijative, sumnjive po iskrenosti, jer ih nikad ne bi preduzela nijedna administracija prema svojim istorijskim saveznicima.

Francuska administracija može da se pohvali da je prva na otvaranju simpozijuma „Rusija i svet“ predložila prijem Rusije u Savet Evrope i kraj raskola između Rusije i Evrope, insistirajući da velika sedmorica ne treba da oklevaju da postanu velika osmorica uz obećanje da će odložiti plaćanje ruskog duga Francuskoj. Francuska je predložila i stvaranje Paktao balkanskoj bezbednosti, koji bi obuhvatio sve zemlje jugoistočne Evrope, novu teritorijalnu podelu Bosne, formiranje „Evropske armije“, da se Francuska vrati u NATO i slično. Doprinos izgradnji „novog svetskog poretka“ dali su Francuzi i učešćem u pomorskom paradiranju oko Haitija u oktobru 1993, zastrašivanjem posada četiri domaća dotrajala čamca.

Drugog juna 1993. Francuzi su Savetu bezbednosti predložili rezoluciju za zaposedanje zaštićenih zona u Bosni od strane UNPROFOR-a, tvrdeći da su zaštićene zone u Bosni zamena za upotrebu sile. Zanimljivo je da je francuski premijer Eduar Baladir samo dva dana kasnije, u emisiji drugog kanala francuske televizije „Čas istine“, rekao da će Francuska predložiti vojnu intervenciju u Bosni, ukoliko ne budu poštovane „bezbednosne zone“ u Bosni.

U novembru iste godine šef francuske diplomatije predložio je popuštanje sankcija prema SR Jugoslaviji u zamenu za teritorije u Bosni. Naravno, bila je to klasična ucena upućena Srbima, koja je pokazala šta je bio osnovni razlog za uvođenje sankcija.

Francuzi su prvi predložili da se dejstvuje iz vazduha po Srbima u Bosni (neuspešno 11. januara, a uspešno 8. aprila 1994.), da se povuku Srbi iz Goražda (14. aprila 1994.) i da se „razbije opsada“ Sarajeva (7. februar 1994). Posle Dejtona francuski predsednik je prvi (25. maj 1996.) predložio da se Radovan Karadžić i RatkoMladić udalje iz vođstva Republike Srpske i pozivao Evropljane u novu akciju u Bosni, koja se navodno odnosi na njihov plan dvogodišnje stabilizacije mira u Bosni. Bilo je i inicijativa koje nisu potpuno antisrpske. Posle progona Srba iz Srpske Krajine, a pred bombardovanje Srba u Republici Srpskoj, Alen Žipe je nagovestio ublažavanje sankcija SRJ, koje je podsećalo na popuštanje omče: „prvo bi bili obnovljeni kulturni i sportski kontakti i otvoren Beogradski aerodrom“ (sic!!!).

IZGUBLjENI U SVEMIRU

No, sve prethodno pokazuje nadnacionalnu i anacionalnu (antinacionalnu) doslednost francuske vladajuće garniture. Međutim, dogodilo se mnogo toga neprikladnog za principijelnu politiku koju zagovara zvanični Pariz. General Filip Morijon napravio je u proleće 1993. nesvakidašnji šou ubacujući se u Cersku, da dokaže da Srbi nisu počinili zločine za koje su ih optuživali na Zapadu, a zatim u Srebrenicu na stranu Muslimana, izjavljujući iste godine da „mir kuca na vrata“ i da „bosanski muslimani ne žele ukidanje blokade Sarajeva“. Zanimljivo je da je general koji očigledno slabo procenjuje, ili namerno dezinformiše, samo nekoliko meseci kasnije, 12. jula 1993, pred parisku vojnu paradu povodom dana Francuske republike, dobio medalju od Fransoa Miterana iako je „priznao“ u intervjuu „Gardijanu“ da je ilegalno sa Al Gorom i Bobom Dolom sve radio kako bi došlo do upotrebe UNPROFOR-a i NATO snaga protiv Srba i da je iz Pariza naredio da se pogazi mirovni mandat Ujedinjenih nacija i bombarduju Srbi! Pohvalio se i da je imao ideju da komandu UNPROFOR-a prebaci na srpsku teritoriju i to na Ilidžu, koja po njemu je bila „važnija od aerodroma“, i požalio se da mu je Ratko Mladić „pročitao ideju“.

Da Vas podsetimo:  SRPSKI KUVARI ZABLISTALI U ŠTUTGARTU: Na Kulinarskoj olimpijadi osvojili 2 medalje!

Od početka rata na prostorima prethodne Jugoslavije, u Francuskoj se razbuktavala medijska kampanja u kojoj se razvijala mržnja prema Srbima, koja je kulminirala napadom na Kulturni centar u Parizu. U jednom slučaju reagovalaje SR Jugoslavija, kada je tužila humanitarnu organizaciju „Lekari sveta“ Visokom sudu u Parizu. Posle svega što su učinili da Srbi napuste Sarajevo, koje je katastarski bilo njihovo, licemerno zvuče reči francuskog ministra inostranih poslova Erve de Šereta da je Sarajevo isključivo pod muslimanskom upravom, te da je Sarajevo najbolnije svedočanstvo o etničkom čišćenju i razdvajanju, i da Bosna i Hercegovina nikad nije bila dalja od strateškog dejtonskog cilja – multietničke zajednice. To licemerje je posebno izraženo kada se zna da se njegov prethodnik u ulozi prvog diplomate Francuske, Alan Žipe, zalagao da Sarajevo ostane prestonica muslimanske države, bez deobe sa Srbima na dva dela, „jer je to istorijski zaslužilo“, i kada se zna da je potonji diplomata pretio Srbima da će biti u još žešćim sankcijama ako ne daju još teritorija bosanskim muslimanima.

Jedini francuski zvaničnik u toku navedenog rata, koji je bio na trenutak objektivan je francuski general Žan Kot. Bio je Komandant UNPROFOR-a za bivšu Jugoslaviju, kada je, u septembru 1993, saopštio da su srpska sela u Krajini uništena namerno.

Samo nekoliko postupaka francuskih diplomata može se smatrati uslovno povoljnim za Srbe. Glas protiv sankcija koje su uvedene protiv SR Jugoslavije digao je jedan francuski poslanik – Iv Bone. Alan Žipe je prijatno iznenadio Srbe kada je 10. oktobra 1994. rekao da srpskoj zajednici u Bosni treba omogućiti da prilikom „institucionalne izgradnje“ Bosne uživa jednak tretman kao i muslimansko-hrvatska federacija. Uzimajući u obzir to da su pozivi Hrvatskoj da se povuče posle svake od agresija bili pro forme može se smatrati da je Erve de Šaret bio korektan kada je izjavio posle progona Srba iz Krajine da su se Vašington i Bon zalagali za uspostavljanje prekida vatre, ali nisu izvršili pritisak na hrvatsku vladu da je odvrate od ofanzive na Krajinu. Ne treba zaboraviti da su Francuzi spremno poslali u Beograd jednu od prvih humanitarnih pomoći izbeglicama iz Krajine, nepunu nedelju dana posle najnovije „Velike seobe Srblja“, da je francuski predsednik Žak Širak prvi predložio da se garantuje bezbednost srpskom narodu u Sarajevu (oko 100.000 u sarajevskim kvartovima), jer „dejtonski sporazum ne daje dovoljne garancije“ i ponudio da Francuska uputi svoje žandarme u sastav međunarodne policije. I što je najvažnije, francuska vlada je prva predložila da se SR Jugoslavija vrati u sve međunarodne organizacije i da na političkom planu treba da dobije status države kontinuiteta SFR Jugoslavije. Tako je Francuska spremno i spretno gradila „novi svetski poredak“.

U informativnom smislu u Francuskoj, više nego u bilo kojoj zemlji zainteresovanoj za rat na Balkanu, vlada pravi haos. Preovlađujućoj antisrpskoj kampanji suprotstavljena su sporadična razmišljanja poznatih intelektualaca i zakasnele informacije s bajatim demantijima informacija, koje su davno i „pošteno“ odradile protivsrpsku ulogu. Ipak, ukoliko se zanemari iskrena podrška ruske Dume, nijedna velika sila nije imala toliko pojedinaca koji su pokušali da dopru do istineo ratu na Balkanu.

Priznanje „Srpskog viteza“ s ponosom nosi francuski general Pjer Mari Galoa, koji nijednog momenta nije sumnjao u Srbe. Od početka razbijanja SFRJ upozoravao je Francuze objašnjavajući zašto Francuska ne bi smela da se upušta u rat protiv Srba. Napisao je: „ne bombarduje se narod koji je u dva navrata izabrao stranu Francuske u ratu, zemlju koja je bila pod surovom okupacijom Turaka, zatim mučena od hrvatskih ustaša i muslimanske ‘es-es’ divizije i maltretirana trideset pet godina od maršala – predsednikaTita, takva država bar zaslužuje da se pregovara o njenoj budućnosti. Srbi nisu krivi za raspad Jugoslavije – Hrvati i Slovenci su odlučili da razbiju zemlju koju su stvorili pobednici u dva svetska rata“… Kada je pariska štampa pisala da Srbi veruju u svetsku zaveru, bivši De Golov general je dokazivao da to ne misle samo Srbi, tvrdeći da su Srbi žrtve zavere i poručujući: „Ne može se slaviti pobeda nad Trećim rajhom bez Srba u prvim redovima“.

Uz mišljenje francuskih akademika da odnos prema Srbima nije bio dovoljno korektan i da ga treba preispitati, može se reći da su Srbima svojim stavovima pokušali da pomognu Žerar Bodson, predsednik Asocijacije solidarnosti Francuska – Srbija, koji smatra da je Badenterova arbitražna komisija „podstaklaje ratni proces“ i Žan Ditur, član francuske akademije nauka, koji je pokazao da politika ne može sve da pokvari. Izjavio je: „Volim Srbe danas onako kako su me učili kada sam imao 12 godina“.

Dela političkog aparata nisu mnogo ublažili ni retki objektivni članci u francuskim listovima, niti nekolike TV emisije u kojima je rečena ili prikazana istina o ratu u kojem su Srbi medijski satanizovani, jer su očigledno bili dozirani radi zaštite minimuma demokratičnosti i humanosti zapadnih medija.

Pariski „Liberasion“ je prvi počeo da objavljuje članke o muslimanskom ratu protiv hrišćana i istinu o ciljevima mudžahedina u Bosni i Hercegovini u leto 1993. godine. Zatim je pariski „Figaro“ objavio izjavu Klausa Kinkela u kojoj nemački diplomata prvi put ne optužuje Srbe zaagresiju, već tvrdi da su povredu prava čoveka i vojnu agresiju izvršile sve zaraćene strane. Posle hrvatske agresije na Zapadnu Slavoniju, pariski „Kotidjen“ je napisao: „Zašto se ćuti o patnjama naroda Krajine“. Posle bombardovanja Srba u Republici Srpskoj, u francuskoj štampi je objavljeno da su francuski eksperti upozorili da Srbi nisu krivi ni za drugi masakr na Markalama i da je minobacač iz koga je ispaljena granata „bio bosanski“. Tek prvog oktobra 1995. (što bi se reklo posle svega) pariski „Mond“ je zabeležio da Hrvati u Krajini pljačkaju i ubijaju Srbe, a isti list početkom 1996. godine, u skladu sa nešto izmenjenom politikom francuskog vrha, piše da je Mostar „nova barutana“ a Hrvatsko-muslimanska federacija „veštačka tvorevina“ i „čist američki proizvod“, koji nije zaživeo. Možda o francuskoj štampi u službi politike, najbolje pokazuje slučaj francuskog novinara Ksavija Gotijea, koji je nekoliko godina revnosno pisao o kršenju embarga na uvoz oružja, a pronađen je obešen na jednom ostrvu u Balearskom arhipelagu.

Na pariskoj TV, među retkima koji nisu bili protiv Srba, prvi se pojavio čuveni književnik Aleksandar Solženjicin, koji je govorio veoma afirmativno o Srbima i odnosima u Jugoslaviji. A praktično, jedina emisija koja je trebalo da bude u korist Srba i istine prikazana je 11. marta 1994. na TF-1 u kojoj je pročitan tekst: „Muslimani su ispalili minu na Markale“. Pri tom su prikazali fotokopiju Ovenovog pisma Butros Butros Galiju. Posle emisije grčki poslanici u Evropskom parlamentu postavili su zahtev Evropskoj uniji da od UN hitno zatraži obelodanjivanje izveštaja o masakru na sarajevskoj pijaci. To se, naravno, nije dogodilo.

Da Vas podsetimo:  Tužno i sramno, nažalost istinito .... Čudna vrednovanja u čudnoj Srbiji…

Dakle, ni povremeni istupi u kojima je istina isplivavala na površinu, nisu ublažili utisak o sveopštom, iskonstruisanom antisrpskom stavu u Francuskoj. Srbi su od Francuza na razne načine primili više pretnji vojnom intervencijom nego iskrenih informacija o uzrocima razbijanja i raspada SFR Jugoslavije. Naravno, s obzirom na to da se od Francuza očekuje mnogo više objektivnosti, mora se sumnjati u njihovu samostalnost, posebno u odnosu na inicijatore razbijanja prethodne Jugoslavije.

IZNUĐENA SAMOSTALNOST

Analitičari veruju da Francuska svojom spoljnom politikom plaća dodeljenu odnosno dozvoljenu samostalnost. Postoje mnogi pokazatelji da se Francuskoj mnogo toga toleriše od strane većih sila.

Čini se da je nešto odvažnije i „grublje“ ponašanje pariske administracije nastalo posle 25. marta 1993. godine kada je održana poslednja sednica socijalističke vlade u Parizu, pošto je na izborima pobedila koalicija desnice. Budući da su i na Zapadu ljudi hrabriji kada odu u penziju, bivši francuski ministar inostranih poslova Rolan Dima optužio je, na forumu u Kran-Montani u Švajcarskoj, Nemačku i Vatikan za ubrzanje krize u bivšoj Jugoslaviji. Plašeći se za svoje ljude u Bosni, Pariz je isprva bio protiv američke bombarderske avanture i tzv. „američkog recepta“, zahtevajući da samo UN odlučuju o mogućim vazdušnim napadima u Bosni i suprotstavljajući se ukidanju embarga na uvoz oružja Muslimanima. Tada je prvo Vašington odbio inicijativu Pariza da SAD iskoriste svoj uticaj i privole bosanske muslimane da prihvate mirovni sporazum, a zatim je i Pariz snažno reagovao. Alan Žipe je tvrdio da bi ukidanje embarga naoružje izazvalo „stogodišnji rat“, a francuski premijer Eduar Baladir je upozorio da ukoliko Amerika pošalje oružje Muslimanima (RS: što administracija SAD uradila), Francuska je neće slediti, već će povući svoje trupe iz Bosne.

Da nije bilo potrebe za intervencijom u Ruandi ko zna koliko dugo bi Vašington preko GATT-a uslovljavao francusko saučestvovanje u Bosni. Francuzi su i u amerikanizovanom Savetu bezbednosti podržani u vezi sa vojnim operacijama u Ruandi u junu 1994. i na Komorima u oktobru 1995, koje su francuske diplomate proglasile humanitarnom. Naravno, od tada Francuzi postaju poslušni u Bosni, ali su, očigledno, u toj partiji, u kojoj su razbijanjem blokade Sarajeva i isterivanjem Srba iz Goražda obezbedili islamskom svetu istorijski značajnu „Zelenu transverzalu“, a pri tom zaradili i nešto više samostalnosti. Jer, samo na taj način moguće je objasniti dalje ponašanje Pariza. U julu 1994. Parižani su pozvali nemačke trupe da, bar simbolično, učestvuju u tradicionalnoj vojnoj paradi povodom Dana Republike koja se 14. jula održava u Parizu. U decembru iste godine optužili su Sjedinjene Američke Države da deluju mimo Kontakt-grupe. U raspravi o sudbini zapadnog vojnog saveza u Bonu, Alan Žipeje sugerisao da bi Evropljani morali da budu spremni za vojne akcije u svom vilajetu, bez učestvovanja Amerikanaca. Zatim su proterali iz Pariza četvoricu agenata CIA.

O neobičnom povećavanju samostalnosti Francuske, ili dobijanju značajnije uloge među tvorcima planetarnog poretka, govori podatak daje Pariz izabran da organizuje centralnu svečanost, povodom pet decenija kapitulacije Nemačke i pobede saveznika, na koju je Fransoa Miteran pozvao 69 šefova država i vlada. Neobično je i to što je francuski predsednik Žak Širak prvi saopštio da je naslednik lorda Dejvida Ovena bivši premijer Švedske Karl Bilt. Obično je ulogu najavljivača imao neki diplomata nižeg ranga.

Da postoji neki prećutni sporazum i da su odnosi između velikih samo planeterna, svojevrstna predstava, najbolje kazuje (ne)reagovanje članica „svetske vlade“ na francuske nuklearne probe. Kada je Francuska obnovila prve dve od pet nuklearnih proba na atolu Mururoa u južnom Pacifiku (14. juni, 2. i 28. oktobar, 22. novembar i 28. decembar 1995.) vlasti u Vašingtonu izrazile su razočarenje, ruska administracija duboko žaljenje, Japan – žaljenje. Na treću probu reagovali su samo Japan, Australija i Novi Zaland. Na zadnje dve probe više niko nije reagovao. Kakva farsa Elite!!!

Žak Širak je prvi najavio mirovni sporazum u Bosni i prvi osudio postupke Alije Izetbegovića i prozvao bosanske muslimane zbog njihovih ofanziva opasnih za mir. Opomenuo je i Franju Tuđmana da međunarodna zajednica više neće trpeti razbuktavanje oružanih sukoba u Bosni i u Hrvatskoj, dajući na znanje da Francuska ne odobrava masovno proterivanje Srba iz Krajine. Kasnio je dva i po meseca, ali je ipak to on rekao. Njegov odnos prema Muslimanima tumači se kao reakcija na ultimatum koji je dobio od „Alahovih boraca“ prilikom objave „svetog rata“ (džihad) Francuskoj.

Ustupak Francuskoj svakako je i izbor Pariza za mesto potpisivanja mirovnog sporazuma o Bosni i Hercegovini u Jelisejskoj palati u Parizu. Nesporno, sve značajniju ulogu u svetskim zbivanjima Francuska je potvrdila i 1. aprila 1996. na sastanku sedam najrazvijenijih zemalja sveta (SAD, Francuska, Nemačka, Britanija, Kanada, Italija i Japan) u Lilu, kada je predsednik Francuske, samo sedam dana nakon što je njegova administracija optužila SAD da koče mir i favorizuju etničko čišćenje, pozvao učesnike skupa da ne prihvate ni američki ni evropski sistem u borbi protiv socijalne krize, već da iznađu „treći put“. Značajno je napomenuti i to da je upravo Francuska glasala protiv prijema Hrvatske u Savet Evrope na sastanku Ministarskog saveta Evropske unije i da je Žak Širak kod Helmuta Kola u Bonu zahtevao da se obezbedi ravnopravnost sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Nešto ipak nije sporno, Francuska ima izuzetno važnu ulogu u kreiranju budućnosti sveta, jer pokreće brojne inicijative koje se najčešće prihvataju. Srbi, pri tom, nemaju sreću da ih Francuska prihvati kao saveznike, jer je reč o državi koja je odavno anacionalna i koja brani interese tzv. „svetske vlade“. Samo se poneko u Francuskoj podseti na istoriju i istinu, kao što je „Lequotidien de Paris“ 16. januara 1994. objavio: „Što se tiče vazdušnih ‘udara’, kojima nam pune uši već mesecima, oni ne bi bili ni vojno efikasni, ni politički razboriti, ni moralno prihvatljivi“. Retki su i ljudi poput Patrika Barijoa, francuskog vojnog lekara, predstavnika Republike Srpske Krajine u Francuskoj, koji je jednom prilikom rekao: „Od Srba sam naučio jednu stvar – treba ići do kraja“.

No, bez obzira na povremena neslaganja među svetskim kreatorima, očevidno je da će dalji razvoj događaja umnogome zavisiti od toga koliko puta će u pariskom restoranu „Amborazi“ za predjelo biti naručene kiflice od tunjevine sa suvim kajsijama koje obožavaju Bil i Hilari Klinton sa Žakom i Bernadet Širak. Možda će se lepo slagati, sve dok se Amerikanci, i pretpostavljena Elita, ne sete novog načina za trošenje energije Zapadne Evrope, ili ne zaključe da su već dovoljno platili „Zelenu transverzalu“. Kako Francuzima verovati?

© 2015 Svetozar Radišić

svetozarradisic.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime