Kakvo razumevanje?

0
1175
Foto: pixabay.com

Tuđa ruka svrab ne češe 

Ako se dosad razumevala zemlja u kojoj se živi kao istorijska datost o kojoj se više ne mora voditi mnogo računa u turizmu kao sudbini, to se sa SARS-CoV-2 promenilo, kako ga  god neko razumeo. Posebno oni koji se opredeljuju da je sve pod kontrolom, a da su žrtve kolateralna žetva. Uostalom, darvinistički, oslobađanje od starih, slabih, nemoćnih, koji više neće opterećivati društvo, a biće kroz ubrzano nasleđivanje šta da se troši, ma koliko da je to potpuno anticivilizacijski – ako civilizaciju razumemo bazično kao sigurnost, te antikulturno – ako kulturu razumemo isto bazično kao oblike (vrednosti) života.

Pored svega toga, ipak je iznenađujuće sa kojom su se lakoćom granice ponovo podigle između država, kao što se i globalni raspored rada, dobara, ljudi, znanja pretvorio u prepreke, a ne prednosti. Ishodujući različite vrste zabrana, kako otvorenih tako i prikrivenih, kao fenomen državnog piratstva do juče vodećih država, dok razne bande lešinarski haraju sa falš robom po razvijenim državama (Špigel daje dosta uverljive izveštaje o tome – od američke otimačine maski namenjenih Berlinu, pljačke istih u Nemačkoj, tako da sad policija mora da obezbeđuje transporte, do uvaljivanja falš robe čak i bolnicama; pa ukupno zbog nestišljive špekulacije u nestašici, a nakon odluke da su maske obavezne, doneta je odluka da je rešenje da podelu maski naciji preuzme država  i tako suzbije gomilanje negativnih ishoda).

Povratak prirodnog, umesto normalnog 

Svakako je fenomenološki zanimljivo, sa kojom se brzinom i lakoćom razgradio decenijama stvarani globalni sistem, svrstavajući ga u red improvizacije, fasadnog interesima, ali nadasve neprirodne prestabilizacije normalnim prirodnog reda stvari. Tako politički EU glumi živahnu mudrost, kao što se ove oslabljene veze, sa globalnim kreditnim tokovima novca kroz povezivanje MMF-EU, pokušava prividnom životnošću zabašuriti. Dok organizaciono EU, ne mogu tehnički ni dva sastanka dnevno da realizuju, a imaju pre svega sasvim nerešiv problem sa razumevanjem vlastitog smisla, iz koga im preostaju tek reda radi nesuvisle poruke „izvini Italijo“.

Toalet-papir

Na sreću, prvi talas bolesti nije bio toliko smrtonosan za mnoge države uz obimne mere koje su bile preduzete, a i da ne bi došlo do urušavanja država, koje su mnogim ljudima izgledale preterane, ako ne i podlački zavereničke (u njihovoj opsesivnoj vezenasti za mentalitet kontrole, te makar da je onda haos iz nekakvog centra – ili nepodnošljive potrebe da oni uvek razumeju svet). Kao što je preko noći ispario kao realitet mrežni svet „globalnog društva“ ostavljajući jedino trajuće močvare špekulacije (zbog čega će ne mali broj advokatskih kancelarija omastiti brkove), ako ne računamo tviter i ostala internetska stenjanja i muziciranja (nema više ni internacionalne zanimacije masa kao što je sport…). Kako nije samo reč o izdrživosti sistema javnog zdravlja, nego one opšte pretnje upadanja i samih država u anarhičnu spiralu. Zbog propadanja logističkih sistema i prekidanja njihovih linija od snabdevanja do usluga, posebno u sofisticirano kompleksno-diversifikovanim društvima i visoko alokativnim, kad bi i vojne uprave u stanju, svako za sebe, izgubile kontrolu nad događajima. Tako da za njihov red događaja posebno važi Talebov crni labud, kad se cela društva slamaju kao da su im zglobovi od stakla, jer primera periferija snabdevanja njihovih gradova je na različitim stranama sveta i predaleko. Dok prioritetna ekonomizacija svih odnosa u društvu nepodnosi rezerve resursa – za njih nema mesta ni u teoriji, kao što u praksi sve manje neguju integrirajuću društvenu uzajamnost na egzistencijalnim osnovama, a još teže prepoznaju drugačiji mentalitet do slobode kao apsolutne autonomije (koja je oduvek svojevrsna fantazija), ili, liberterijanski istaknute jednodimenzionalnosti čoveka u pretežnoj pohlepnosti, kom je malo drugo ostalo, ili je drugorazredno. Samo je sreća da se prirodno čoveka i ljudske zajednice kao ono zapravo jedino ponovo dobro samo probija kroz ovakvu normalizaciju i njegove ubeđivačke normalnosti – sistemi normalizacija se pokazuju sad destruktivnim, a krhkim po svemu, pa tim preživljavaju nekog od Talebovih labudova iz svoje lažne prirode zaodenute normalnim. Uostalom ni smrt pošasti nešto ne poznaje jasno genderske konstrukcije onog šta je normalno, nego samo prirodno, stare i mlade, muškarce i žene po polu, zdravu, a ne genetski modifikovanu ishranu prepunu šećera (jedna od prvih  evropska obdukcija na 50 slučaja je pokazalo, da je troje bilo pušača, 5 bivših, ali salo i pritiska je daleko najviše, kao neizbežnih devijacija savremenog „boljeg“ života sa opadajućim imunitetom). Dovodeći sisiteme društava pored robusnosti, ekonomske prinude, u opasnost da kao dominantno tržišne konstrukcije popucaju, odavno sa problematičnim  razumevanjam, te otud traženja svake države za sebe fine granice između samoobustava ciklusa, zarad socijalne distance zbog virusa, zdravstvene brige o bolesnim kako se ni bolest ne bi razgoropadila u najnepovoljnije  oblike i svih nadalje aktivnosti, uz kompenzacije, ekonomisanja sa žrtvama, od bolesti,  ekonomije do diskursa i naracija. U nekom trenutku uvek gubeći iz vida šta je istina, a šta nekom potrebna laž, ili zbog nečeg. Dok zašto, ostaje da lebdi u vazduhu između hegelijanski shvaćenog progresa i stalnog vraćanja istog.

Da Vas podsetimo:  Društvo psihologa Srbije: Stanje u društvu nepodnošljivo

Naše, a domaće 

Kad se osvrnemo na naše stvari isprva je uočljivo da su izvori briga u organizacijskim, a zatim postojećem mentalitetu: razumevanju i samobjašnjavanju; u Srbiji koji su virusom  stavljeni na probu i ogoljeni. Ako verujemo istraživanjima, 85% Srba se ne boji da će se zaraziti (primera, to veruje tako isto 30% Nemaca), a skoro se svi dokazano drže mera? To zapravo nije prvi slučaj diskrepance između stavova i ponašanja, zapravo kao da je u osnovi pravilo gvozdene zakonitosti, jer izgleda nije reč ni o prividno emocionalnom, ni racionalnom, nego iznova prikrivanju i kakvoj nejasnoj idealnoj slici koja nema veze ni sa razumom i razumevanjem, ni sa stvarnošću kao takvom, ni kad ne može da se ispuni (a uvom slučaju stvarnost nije za ignorisanje uz sve pokušaje i sve se sasvim poništava, pa se stoga sedi kući više nego što možda treba, u neizvesnosti bez naučenih odgovora). Kao da je uobičajeno reč o nekakvoj ideološkoj igri, na koju nemaju uticaj ni razum, a ni ono što jeste stvarno, nego perfomativno, da se što bolje odigra. Možda je to neki pozni oblik dekadencije visokog formalizma, odavno bez suštine, ali za to je potrebno po svemu izvesti veliki kulturni ciklus u kontinuitetu stotinama godina istorijski, nego je izraz samonabeđenja, da se ne moramo ni najmanje osvrtati na stvarnost i njegovo biće i posledični društveni razvoj, niti voditi makar računa o objektivnostima, nego ako kad i dođe nepažnjom ili do samoproboja stvarnost u našu društvenu igru i njenu sumljivu ideologiju, mi ćemo stvarnost zameniti glasinama (uspeh medija među Srbima), ili, zaboraviti, ako drugačije ne ide, dokle se to može, a sad nije moglo.

Tako su i strukture režima na početku u potpunosti ignorisale stvarnost i bilo im je moguće po pukoj inerciji uz moć koju imaju da je još dugo izbegavaju do potpune a ne samo Nestorovićevih šašavosti (sad diskusije da li je ili nije skriveni heroj da se ne bi stvorila panika nikad neće biti rešeno, niti je za  društvo važno, budući prošlost bez posledica osim po njega, jer sigurno nije ni jedna žena otišla u pazar u Milano), nego i punih jaruga smrti, ali su se pribrali i uz sve paralelizme, lutanja, greške, lične krize i neuspehe uspele da se dovoljno sami prilagode, dok svi mediji i svi opozicioni političari to nisu ni približno, a izgleda kao da nisu ni pokušali, zadržavši se kod potpuno nesavremenog narativa koji je deplasiran. Iskazujući odsustvo vitalnosti, kao i problem razumevanja koliko je režim kroz sadašnje događaje, objektivno ispred njih po kvalitetu, sad u ovoj stvari, ali ne samo po njemu, uz sve predhodne prednosti.

Da Vas podsetimo:  VLADIMIR JE SRPSKI LEDENI ČOVEK: Samo u šorcu po snegu i minusu osvaja planinske vrhove!

Sad je već moguće praviti neki međuzveštaj toka pandemije u Srbiji i pričati o rešenju. U tom pogledu u ovom trenutku svakako nije moguće pričati o konačnom rešenju krize i samom povratku uobičajenom, jer ni opadanje zaražavanja nije primilo nedvosmisleni trend, da bi se moglo govoriti samo o pojavama sporalgičnih i ekcesnih slučajeva (zato dosta uverljivo zvuči stav zvaničnika, sa dve nedelje kontinuiranog opadanja i da više nema teških slučajeva). Kao što nema ili da je poznato takav sistem uzbunjivanja koji bi presretao pojave (nisam video da ko kome meri temperaturu na ulici, to bi na primer mogli da radi komunalna milicija, umesto da i ubuduće za Vesića jure slepe putnike po prevozu – generalno ti ljudi mogu nešto korisno da rade i zbog sebe samih).

Dok se opozicija u dvorskom maniru bavila psihologizacijama, slobodom, demokratijom, medijima, režim je uz sav folklor delatno stavio do znanja zbog mera ogranićavanja života, da plate neće biti umanjene javnom sektoru, čime ih je relaksirao i obavezao na izvršenje svojih dužnosti. Potom je penzionerima najavljen dodatak, i dok su opozicija i mediji u tome samo videli propagandni momenat i kreštali o izbornom efektu, plašeći se za svoje šanse i pozicije, nisu videli racionalni momenat kompenzacije troška, da penzioneri ne mogu sad da jure za jeftinijim pazarom (a sve jeste poskupelo, neki kaži i do 20%); dok je istovremeno vršena integracija po grupama stanovništva, jer Srbija je odavno jako slaba zajednica sa svim svojim disparitetima raspodele, privilegija i slepila za stvarnost, a o naciji je još teže govoriti i pored sve histerije antisrpskog resentimenta – režim je sad različitim setovoma složenih mera uspešno delova na životnu održivost društva i dobrim delom se i uhodao po novoj paradigmi, ali nek opozicija i mediji obave sami analizu i shvate gde su, toliko bi morali da budu sposobni, a i da malo budu talentovani za politiku, umesto što se uporno bave dvorskim temama, samim sobom i komičnim zakeranjima, moralisanjem iz pre svega očitog straha za svoje inače slabe pozicije, jer u Srbiji itekako ima šta politički da se radi i ne samo politički. Srpski problemi i brige nisu sa virusom nestali, naprotiv. Ništa se nije razbistrilo, naprotiv, jedino što je režim pokazao respekt pred stvarnošću zaraze i organizovao se u hodu na korist preživljavanja, pa je tako dao prednost „struci“ – potrebnim rešenjima i delotvornim merama uz opravdane, neopravdane, uobičajene pojave i njegove karakteristike, ali i svih nas sa našim previsokim potencijalom za zabludela samonabeđivanja – kad bi tako lako bilo, kad bi bilo Aladinove lampe.

Da Vas podsetimo:  SRPSKA ISTORIJA: Komunisti krili zločine i pravili jaz između Srba i Rusa!
Mile Milošević
Izvor: milemilenkovic.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime