Karika koja fali

2
1147

triobalet02Srbija treba da neguje svoju neutralnost, ali ne u odnosu na Srpsku, isto kao što je Rusija ne gradi u odnosu na Srbiju

1.
Nevažno je hoće li odlazak Milorada Dodika kod Putina u Moskvu dovesti do novog ubrzanja na Balkanu ili je – obratno – taj put, zakazan za tri dana uoči referenduma, proizvod ubrzanja političkog procesa u regionu. Najvažnije se ne da pobiti: ubrzanje procesa i Dodik u Moskvi jela su iz iste šerpe.

Da je reč samo o Putinovoj referendumskoj podršci Srpskoj, ne bi u Moskvi, gde se to itekako gleda, tako otvoreno primali šefa jednog entiteta, tim pre što bi već našli način da ga podrže i bez tog susreta. Teško je verovati i da bi Rusi gurali Dodika u referendum da bi mu Putin rekao kako mu drži palčeve. Dakle, Dodik tamo ide da bi čuo nešto i važno i konkretno, nešto što ne bi mogao da mu prenese ruski ambasador u Sarajevu.

Odlazi po pomoć, budući da će mu biti potreban novac da u, ionako teškim prilikama, preživi novi krug zapadne izolacije. Putin neće imati problem da mu dopuni bisage: uprkos krizi u Rusiji, ono što Dodiku daje godinu dana mirnog života Gasprom verovatno iscedi za par sati. Neće biti problem ni da mu Rusija ubuduće daje diplomatsku i obaveštajno-bezbednosnu podršku, da ga snabdeva podacima, ukazuje mu na opasnosti i pomaže da se politički suprotstavi. Problem je, međutim, ako Srpskoj zapreti otvorena vojna agresija. Kako, recimo, naoružati zemlju koja čini polovinu jedne države i nema sopstvenu vojsku. Naravno, u svemu tome reč je o prilikama kad je malo verovatno da se o direktnom mešanju Rusije može i razmišljati. Tu, dakle, jedna karika nedostaje.

2.
O kariki koja nedostaje govorio je poslanik naprednjaka Milovan Drecun, koji je rekao da bi Banjaluka trebalo da sluša Beograd, a ne Moskvu i da „RS nema boljeg saveznika od Srbije, bolji saveznik ne može biti ni Moskva ni Vladimir Putin“. Drecunu to nije bilo dosta, nego je govorio i o razlikama u pogledima Moskve i Beograda na banjalučki referendum: „Srbija gleda širu sliku u međunarodnim okvirima, kao i bezbednosnu situaciju. Dok Rusija ima svoj interes da podržava Milorada Dodika u referendumskim namerama“.

Da Vas podsetimo:  Trese se Srbija, rađaju se rudnici

Drecun dakle kaže – i ne verujem da je to sam smislio – da Srbija i Rusija imaju različite interese u Srpskoj. To može da bude i u redu, ali nisu u redu dve druge stvari. Prvo, može Drecun da bude ne znam kakav genije, a Rusi najgluplji ljudi na svetu, ali ne može imati širu sliku od njih, budući da širinu slike ne određuje IQ, već pozicija sa koje gledaš. Ruska je malo više na brdu.

Hajde da tu Drecunovu široku sliku prevedemo na srpski: dok se Srbija zalaže za mir, njega, više od pretnji sa Zapada, plaši tvrda pozicija Rusije. Ako je to u redu, tad moramo da poverujemo u priču kako je Srbija u okviru svoje šire slike stvarno garant mira na Balkanu. Ali, ako se samo vratimo stotinak godina unazad, Srbija je od svih ratova koji su se desili za to vreme želela samo Prvi balkanski iz 1912. Sve druge ratove nije želela i uoči svih u različitim svojim oblicima borila se za mir ili bila njegov garant. I svi su se dogodili. Zašto? Zato što je svaki od tih ratova bio deo kretanja na velikoj šahovskoj tabli i ni za jedan od njih Srbija nije bila ni dovoljno velika ni uticajna da bi ga sprečila.

Dakle, drugo, Drecun je u pravu kad kaže da Srpska treba da sluša Beograd. Ali nije kad propušta da primeti da i Beograd, po istom kriterijumu i u prilikama kakve jesu, mora da sluša Moskvu, svog jedinog moćnog zaštitnika na svetu. Kad se tako stvari vide, tad nije Srpska karika koja iskače iz lance, nego je to, nažalost, Srbija.

3.
Ako do rata dođe, neće ga dakle Srbija sprečiti, bez obzira na to hoće li se pisati da li je rat izazvan time što je u Vašingtonu odlučeno da se Rusija po svaku cenu istera sa Balkana ili zato što je Putin rešio da se tome suprotstavi. Rečju, boriti se za mir je i dobro i mudro, ali ne zbog toga što će se time sprečiti rat – jer ga ne možemo sprečiti – već zato što, boreći se za mir, gradimo moralnu poziciju, bez obzira na to hoćemo li je trošiti u nekom budućem ratu ili, ako nas mimoiđe, u nekom budućem miru.

Da Vas podsetimo:  ALEKSANDRA JE ROĐENA I ODRASLA U NEMAČKOJ, ALI SE VRATILA SVOJIM KORENIMA: Služi vojsku u Srbiji i zaklela se da će čuvati otadžbinu!

Problem je, međutim, kad gradimo mir, kad gradimo kule o privrednom rastu i povezivanju sa zapadnim svetom, a pritom se, iako više od prethodnika na vlasti, ne osposobljavamo dovoljno za najgore ishode. Kad ne radimo ništa na tome da očistimo decenijama slaganu petu kolonu iz državnog aparata i sektora bezbednosti, ili bar da stvaramo paralelne institucije. Kad u delikatnim vremenima pristajemo na dominaciju takve vrste javnog diskursa gde svako razmatranje najgorih ishoda biva proglašeno za ratno huškanje i stvar o kojoj se ne govori. Kad na Javnom servisu gledamo „psa revolucija“ Srđu Popovića umesto nekog ko bi nam rasvetlio opasnosti koje prete. Kad o tome više i zrelije od nas razmišlja običan čestiti srpski seljak, dok se neodgovorne srpske elite smeju njegovoj neprosvećenosti.

4.
Da, može da nam se ne dopada što je Moskva, podržavajući Dodika, odlučila da pruži otpor na Balkanu. Ali ne smemo zaboraviti da nama ne preti rat koji će izazvati Rusija, već zapadne sile koje, ne računajući ono pre, već godinu i po dana sistematski destabilizuju region, budeći duhove rata i čineći od njega ponovo bure baruta.

Da, možda je tačno da su u ovom trenutku miru na Balkanu privrženije od SAD i Rusije evropske zemlje – poput Francuske i Nemačke – koje već godinama svetu i sebi ne proizvode rešenja, već probleme. Možda je tačno i ono što je Vučić rekao u Parizu da je „Zapadni Balkan“ postao ponovo važan za Evropu. Naravno da je Srbija za njih centralna tačka „Zapadnog Balkana“ zato što zemlje Evrope mir kod nas, na svojim vratima, neće platiti svojim, već interesima Srbije. One zaista veruju kako će odricanjem Srbije od Kosova, dizanjem ruku od Srpske i okretanjem leđa Rusiji ukinuti balkanski casus belli, i za to nude osakaćenoj Srbiji evropsku budućnost. Ako uspeju, eto razloga za zadovoljstvo, nešto su uradile za sebe i nije ih skupo koštalo; ako ne uspeju, nekako će se već ograditi od krvavog Balkana.

Da Vas podsetimo:  Ista meta, isto odstojanje - Beograd na vodi, Zrenjanin bez vode

5.
Da, sklon sam da verujem da je među Putinovim razlozima da pozove Dodika na visokom mestu i pritisak na Srbiju. Da, možda to i nije pravedno prema Beogradu – koji je kasnije i od Rusije i od Srpske počeo da gradi evropsku paradigmu svoje politike i još je nije potrošio, za razliku od Putina, koji je to učinio tek 2014. i Dodika, koji se s tim oprašta na referendumu. Ali, kao karika koja nedostaje između Moskve i Banjaluke, Srbija i njena cela evropska priča prestaju da bude deo političke uravnoteženosti i borbe za mir, pretvarajući se u veliku slabost, mamac, poziv njenim neprijateljima, i generator ozbiljnog i dubokog unutrašnjeg sukoba.

A to je za Srbiju opasnije od svih drugih pretnji: može ona – i dobro je ako to radi – da ostane u svojoj evropskoj paradigmi, može – i to je dobro – da bude Gandi Centralnog Balkana, ali to može i da ostane dobro samo ako se pripremi za sukob, koji niti će izazvati niti će moći da ga spreči. Ostavljajući rusku paradignu svoje politike otvorenom, Vučić je učinio više nego što bi liberalna opozicija, koja bi je zatvorila, ili nacionalna, koja bi je potrošila, ali danas je poslednji trenutak da se taj adut učini aktivnim. Dolazak Dmitrija Medvedeva u Beograd biće možda i poslednji čas za to. Ako ne, Srbija bi se mogla naći na suprotnom gepolitičkom polu od Srpske i Rusije, a to neće moći bez teških posledica. Srbija ne sme biti karika koja nedostaje. Opasnije je od opasnog.

Željko Cvijanović

Novi standard

2 KOMENTARA

  1. Jos jedan ultra-rodoljubiv, cak rusofilski clanak koji, naravno, nije mogao da prodje bez jos jedne Vuciceve „istorijske“ zasluge za srpski narod. Tek da znamo, ako smo se slucajno pitali, zasto nam je pod njim tako dobro. A to njegovo „gradjenje mira“, sa etiketom „Srbije kao garanta stabilnosti“ na Balkanu je samo providno podmetanje mu.a za bubrege, jer ono sto to stvarno je prihvatanje svih nepravdi i ponizenja nametnutih Srbima i Srbiji, od genocida u tzv. Hrvatskoj, prihvatanja „krivice“ za sve lose sto se dogodilo, postajanja NATO-v potrcko, prihvatanja statusa ekonomsko-politicke kolonije do, naravno, predaje Kosmeta Amerima i Albancima. Mir se ne gradi na nepravdi, i takav „mir“ neminovno traje samo koliko i moc koja nepravdu omogucava. Samo budale i potplacene glave mogu poverovati da Vucic „kupuje vreme“ s najboljim interesima Srbije na srcu, dok je on tako uspesno rusi i sramoti, praveci od nje svoje licno malo carstvo lazi, nesposobnosti, lopovluka i bede.

  2. RS ako zeli da sacuva svoj teritorij i narod od islamizacije i pokatolicavanja, mora da brani i svoje praznike i svoje granice pa ako treba i da proglasi samostalnost po istom principu koji su upotrebili siptari na jugu Srbije u nasoj pokrajini.
    Ako medjunarodna zajednica zeli mir na balkanu onda mora da prihvati cinjenicu da su Srbi uvek bili na strani pravde i pobednika u borbi za slobodu u suprotnom ce imati EU haos najstrasnijih razmera. Srpski narod je granicar izmedju dobra i zla. To je austrougarska vrlo dobro znala kad je krajiskim i dalmatinskim Srbima dala prava koja su im hrvati konstantno pokusavali da oduzmu. Austrougarska je Srbe smatrala bedemom odbrane od najezde otmana. Kad zemlje koje su priznale takozvanu drzavu Kosovo, povuku priznanje tad ce i ostali narodi balkana biti spokojniji, shvatice da medjunarodno pravo ipak stiti teritorijalni integritet i Ustav drzava. Dokle god zapad kaubojski koltom resava stvari i male narode jase kao kauboj mustanga, bice sve gore i gore. Ameriku i kolonijalne zemlje zapadne Evrope osuditi zbog genocida nad Indijancima, autohtonom Americkom narodu da shvate da nisu izvan zakona. Covek je coveku najveci dusman!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime