KiM u svetlosti dokumenata: povodom izjava albanske strane da su Njemanići ‘“Albanci“

0
924
Loza Nemanjića, Visoki Dečani / Foto: printscreen

PSEUDOSADRŽAJI U SVRHU PROPAGANDE

Trenutna, zapuštena situacija u akademskom smislu, zahteva od lica koja se bave raznorodnim naučnim oblastima, prekoran uput na neshvatljivo nereagovanje stručnih institucija i autora koji se bave, kako temom demografije, tako i duhovnim, istorijskim, kulturnim i lingvističkim nasleđem Kosova i Metohije.

Pri tom mislim na sve istorijsko-arheološke periode, a ne samo na srednji vek, svakako ključan za ovaj momenat. Stručna literatura to svakako dokazuje, autora ima u prošlosti, i akademskoj zajednici to je apsolutno poznato: J. Cvijić, J. Hadži Vasiljević, J. Dedijer, M.A. Seliščev, M. Lutovac, M. Pešikan, F. Brodel, D. Kovačević-Kojić, A.J. Rusakov, A. Urošević, M. Purković, A. Loma, O. Zirojević, D. Bogdanović, D. Bataković i desetine drugih autora iz svih naučnih oblasti od etnogeneze, preko istorije, arheologije, do lingvistike i toponomastike. Takođe , izostanak adekvatne reakcije na opasne pseudosadržaje koji se plasiraju putem medija na našoj teritoriji i u okolnim državama, na koje je ministar kulture stidljivo ukazao, dokazuje i činjenicu da se dobro poznate i utemeljene činjenice ne koriste kao adekvatna akademska protivteža ovakvim sadržajima.

Kako je trenutak kome smo svedoci prilično medijski lukav i slojevit kao nikada, on često pokazuje da su upravo poznati momenti i činjenice čak opšteg karaktera, za koje se ima utisak da dominiraju javnim i stručnim mnjenjem, ipak nesigurni u svom naznačenju i suštini, usled dnevnih geopolitičkih turbulencija.

Odlična, ne tako davna pokazna vežba, koja nam može poslužiti kao primer, ozbiljna pseudo-naučna i istovremeno jako medijski prisutna, bila je agenda koja je obeležila period uvoda obeležavanja godišnjice Prvog svetskog rata. Neuspeli pokušaj prebacivanja odgovornosti na teret srpske države i naroda, kao faktora uzroka otpočinjanja istog, u evropskoj i svetskoj javnosti, je adekvatno savladan u pozitivnom smislu, i zamišljene projekcije otklonjene, za sad. Usudiću se ipak da kažem i da konstatujem da je u pomenutoj problematici, koja je mogla da ima nesagledive posledice, na neverovatan način u opštem javnom utisku povodom pomenute opasnosti, neverovatno i neobjašnjivo, imao jedan mudri potez poznatog režisera (Emira) Nemanje Kusturice, koji je na ingeniozan način, u hirurški precizno odabranom trenutku, plasirao dokument austrougarskog generala Poćoreka datiran na dosta raniji trenutak (godinu dana!) pre bilo kakve “srpske zavere osamnaestogodišnjaka i mladobosanaca”, a sa jasnim ratnim pretenzijama ka srpskoj državi. Kako sam shvatio, dokument je u posedu Andrićevog instituta. Odjek, u celokupnoj javnosti, sadržaja tog dokumenta, imao je neverovatan medijski potencijal i čini se na trenutak, uticajniji od svih sistematizovanih radova o Golgoti i Vaskrsu Srbije 1914-1918, makar u mojoj perspektivi , te odigrao i dobio presudnu bitku tog novog sistema medijskog plasiranja istorijskih sadržaja, tj. suštinski zumirao šahovske gravure sa pravilima koja važe samo u primeru logorske utakmice talaca i okupatora, a u stvari oko igre uzroka i posledica Prvog svetskog rata.

KAKO SE SRUŠILA SRBOFOBNA KONSTRUKCIJA?

Sama agenda je u početku sadržala tiho otvaranje teme širom evropskih zemalja, lucidne momente tada londonskog gradonačelnika, sada premijera, zatim sve snažniji “stručni” pritisak, potom neuspeh, a od posledica je vidiljiva na kraju bila nezanemarljiva, bizarna i nepodnošljiva za svakog srpskog gledaoca, scena protokolarnog državničkog poniženja na simulaciji obeležavanja godišnjice tog rata. Dokument je tako dokazao, možda ne svima razumljivu Novu stvarnost, da sadržaj, tada eksplicitno vojnopolitičkog karaktera ima neuporedivo veću snagu, ali u savršeno odabranom medijskom trenutku. Za neke akademske discipline, ovo je takođe dobar momenat, da objasne zašto se isti sadržaji ne plasiraju i ne obrađuju, u zakonski definisanom diplomatsko-državno-arhivističkom prostoru.

Da Vas podsetimo:  Evo koliko ljudi godišnje odlazi iz Srbije: POLA MILIONA SRBA ŽIVI U NEMAČKOJ!

ZAŠTO ĆUTIMO SADA?

Ništa manja, upravo neuporedivo i nemerljivo veća aktuelna opasnost, usmerena na srpsko duhovno-kulturno-istorijsko nasleđe, kako materijalno, tako i nematerijalno, lingvističko, književno, i konačno antropo-geografsko, postavlja pitanje svima sa diplomama svih prosvetnih, naučnih, muzeoloških nivoa, vojnonaučnih nivoa – ko treba da reaguje? Da li smo na vrhuncu posledica decenijske negativne selekcije u svim ustanovama, što će imati za rezultat, adekvatni naučni odgovor ponekog pojedinca u ulozi vapijućeg u pustinji. A možda jednom i zanavek frontalni odgovor svih nivoa državnog naučnog korpusa i administracije, te time opravdati makar jednom plate i penzije tako drage svima, pa istovremeno i plemenit i subjektivni teslinsko-jovanozmajevsko-pupinski doživljaj nevulgarizovanog „srbovanja“, sa ništa manje plemenitim i pristojnim odnosom prema svakom drugom.

APRILSKO RAZARANJE 1941. GODINE

Posledice mogu biti mnogo veće i dugoročnije od posledica npr. slične atmosfere u predvečerje Aprilskog rata 1941, kada je rečenica tadašnjeg nadležnog ministra, usled opasnosti uništavanja gorepomenutog nasleđa, bila: “Metite to u podrume!”. Svedoci su govorili da su adekvatne temperaturne i zaštitne ambalaže, kutije i kontejneri, danima čekale pomenutog nadležnog da odobri evakuaciju dobara iz svih ustanova, te je „stručno“ neumoljiv poentirao pomenutom rečenicom. Ostale su neiskorišćene i otvorene, i sačekale one koji su samo mogli da “pometu” prašinu i garež sa mesta Narodne biblioteke, i posle predaju nagoreli rukopis patrijarha Arsenija Čarnojevića sa putovanja po Svetoj Zemlji, i još ponešto, takođe nagorelo. Ovaj aktuelni momenat, na sličan način, snažno ugrožava pitanje kompleksnog slojevitog srpskog nasleđa na teritoriji Kosova i Metohije.

TURSKI DOKUMENTI KAO IZVOR ISTINE

Upravo zato upućujem iz duboke, iskrene, i najplemenitije namere na suštinski sadržaj velikog naučnog poduhvata “MonumentaTurcica” – Zakonski spomenici, započetog 60-tih godina prošlog veka, Orijentalnog instituta iz Sarajeva. Predanim radom, prevedeni su sa osmanskog turskog jezika neki od popisa ovih prostora, posle osvajanja i uspostavljanja otomanske uprave, i teritorijalne podele na pašaluke, sandžake, vilajete- upravne i vojne oblasti, i kadiluke-sudske oblasti. On dalje ukazuje upravo na suštinske originalne popise osmanskog carstva iz različitih perioda, koji su sukcesivno prevođeni od strane raznih autora i naučnih institucija. Neke od njih je preveo pomenuti institut, i bilo bi odlično kada bi na značaj ovog materijala stalno upućivali stručnjaci koji se osmanistikom bave iz perspektive jezika i istorije.

Tadašnji stručni tim je dobio i mikrofilmove ovih popisnih knjiga. Sve knjige su u svojim kožnim povezima, dimenzija 30 × 12 cm, nalaze se u Arhivu Predsedništva vlade Republike Turske u Carigradu (Istanbulu) – Başbakanlık Osmanlı Arşivi. Urednici ovih izdanja su bili dr B. Đurđev, N. Hadžibegić, N. Filipović i H. Šabanović pod čijim rukovostvom je i urađen prevod dostupnih deftera – Popisa različitih vrsta i namene, i pojedinačnih i katastarskih. Suština je da su originalne popisne knjige sačuvane i arhivirane. U različitim periodima pokazuju brojeve hrišćanskih, islamskih i ostalih domaćinstava, timare-zemljišne posede, njihove upravitelje spahije, hasove – velike posede, poreze, eventualne poreske olakšice itd. Raniji i prvi popisi se odnose samo na seosko stanovništvo, a kasniji na gradsko. Jasno se vidi da popisi sve do kraja 16. i početka 17. veka prikazuju jednu jasnu sliku stanovništva sa svojim obavezama, koja tek tada kreće da se menja drastičnije u korist islamskog stanovništva u određenom procentu, ali i tada u gradovima, gde je primetan i trenutak preveravanja. Kasnija uzdrmanost unutar samog otomanskog carstva koje je rezultiralo i velikim austro-turskim sukobima, zatim masovnim stradanjem, te masovnim egzodusom srpskog stanovništva tj. seobom pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem. Menjanje etničke strukture stanovništva tog područja je tada intenzivnije. Suštinu problema pokazuje i arheologija koja nam može samo na teritoriji Velike Hoče, pokazati 13 lokaliteta srpskih pravoslavnih crkava, a oko 1300 lokacija na celoj teritoriji Kosova i Metohije koji su ostaci zadužbina srpskih srednjevekovnih vladara i velikodostojnika. Sami srednjevekovni gradovi i eparhijski centri, od 13. veka pa nadalje, poput Prizrena, Ribnika, Nerodimlja, Ljipljana, Gračanice, Novog Brda, Trepče, Vučitrna, Brnjaka, Petriča, Vrhlaba, zatim rudarskih centara sa eksploatacijom zlata i srebra i kovnicama novca, su takođe pokazatelji života dominatnog srpskog stanovništva tog perioda na toj teritoriji. U tom periodu arbanaško stanovništvo se nalazi čak južnije od današnje severne Albanije. Raniji srednjevekovni periodi takođe obiluju burnim srpskim, srpsko bugarskim, srpsko vizantijskim odnosima, sve do ranih vekova prvog milenijuma.

Da Vas podsetimo:  Srpska je odraz vitalne nacionalne snage čije vreme dolazi – zato mirni dočekajmo 2024.

ŠTA IMAMO KAO ORUŽJE ISTINE?

  1. Istanbul Basvekalet Arsivi, Maliyeden Müdevver Vesikalar br. 12 , Popis carskih hasova u vilajetima Zvečanu, Nikšiću, Skoplju, Jeleču, oblasti Brankovića, prizrenskoj Bistrici, kao i detaljan popis skopskog i tetovskog vilajeta, 1453-1455.
  2. Istanbul Basvekalet Arsivi, Maliyeden Müdevver Vesikalar br. 544 . Krajište Isa Bega-Isakovića,Sumarni katastarski popis Zvečan, Jeleč, Sjenica, Ras, Nikšić, Hodidjed, Tetovo, Skoplje, Kačanik, 1455.
  3. Istanbul Basvekalet Arsivi, Maliye br. 2 , pojedinačni popis vučitrnskog sandžaka – oblast Brankovića, 1455.
  4. Istanbul Basvekalet Arsivi, Maliyeden Müdevver Vesikalar br. 16 , Sumarni popis vučitrnskog Sandžaka, 1477.
  5. Istanbul Basvekalet Arsivi, Tahrir Defteri br. 22 , Sumarni popis vučitrnskog sandžaka, 1487.
  6. Istanbul Belediye Kutuphanesi, Cevdet Yazmalari 0 76, Zbirni popis bosanskog sandžaka, 1469.
  7. Istanbul Basvekalet Arsivi, Tapu Defteri 5, detaljni popis hercegovačkog sandžaka, 1455-1477.
  8. Istanbul Basvekalet Arsivi, Tapu Defteri 16 i 1007, pojedinačni i sumarni popis smederevskog sandžaka, 1476-1478 i 1516.
  9. Istanbul Basvekalet Arsivi, Tapu Defteri 18, 24, 56, 157, sumarni i detaljni popisi bosanskog sandžaka iz 1485, 1489, 1516, 1530.
  10. Istanbul Basvekalet Arsivi, Tapu Defteri 171, sumarni popis zvorničkog sandžaka, 1518.
  11. Istanbul Basvekalet Arsivi, Tapu Defteri 135, 144, 1011, 187, 316, zbirni i pojedinačni popisi smederevskog sandžaka iz 1521-23, 1528, 1536, 1560.
  12. Istanbul Basvekalet Arsivi, Tapu Defteri 201, 211, 379, 415, detaljni i sumarni popisi bosanskog sandžaka iz 1540-1542, 1561, 1577.
  13. Istanbul Basvekalet Arsivi, Tapu Defteri 243, detaljni popis požeškog sandžaka, 1545.
  14. Istanbul Basvekalet Arsivi, Tapu Defteri 437, 549 , detaljni popis Sremskog sandžaka, 1546 i 1566-1567. KAKVA NAS ČITANJA ČEKAJU?

U ovim popisima koje je Osmansko carstvo vršilo kao praksu osvojenih područja, nalaze se sve smernice za popisane etničke, antropogeografske i toponimske fakte, tj. zatečeno stanovništvo sa svojim sociokulturnim oblicima života, a koji mogu biti smernica svim zainteresovanim stranama koje imaju potrebu potvrde svog vekovnog ili milenijumskog duhovnog, kulturnog i istorijskog identiteta. Na taj način se u biološkom, etničkom i lingvističkom preseku može konstatovati dominatno stanovništvo, manje etničke grupe, dominatni antropološko-arheološko kulturni krugovi i slojevi. Ovakvi popisi su izvrstan izvor činjenica za proučavanje etnogeneze naroda na širokom području tadašnjeg osmanskog carstva u okviru njegovih granica.

Da Vas podsetimo:  Vladimir Umeljić: EU NIJE EVROPA, SAD NISU AMERIKA

POPIS KAO DOKAZNA FAKTOGRAFIJA

Svakako postoje popisi svih oblasti Osmanskog carstva različitih perioda, te se jasno može ustanoviti područje koje stanovništvo srpskog, grčkog, sirijskog, jevrejskog, egipatskog, jermenskog, bugarskog, arbanaškog…. naroda pokriva, sa svim područjima gde dominira, i sa svim graničnim područjima sa kojima se dodiruje.

Ovi popisi su takođe jasni pokazatelji materijalnog spomeničkog nasleđa u smislu, tada još uvek živih, sada napuštenih gradova i manastira sa svojim tada već vekovnim nazivima i geografskim toponimima. Jasno je da u navedenim katastarskim i pojedinačnim popisima gde su prikazane sve manje i veće naseobine, gradovi, manastiri i vojna utvrđenja, sa poreskim obračunima, nema ili u veoma malom procentu ima arbanaškog stanovništva koje je zabeleženo prilikom ovih popisa na teritoriji koje su isti obuhvatili u 15. veku. Oni se mogu tražiti i locirati tamo gde su druge etničke zajednice dominirale, i tih popisa takođe ima, te se sve zainteresovane strane mogu uputiti u istraživanje tih popisa koji su svi sačuvani i nalaze se u Arhivu Predsedništva vlade Republike Turske.

Da nije pažljivo sačuvano kulturno-istorijsko nasleđe Otomanske imperije, u nekoj vrsti bezobrazne uobrazilje, čovek bi mogao pomisliti da se potomci nasilno preseljenih delova stanovništva, sa jednog kraja otomanskog carstva na drugi kraj, mogu usled trenutne brojnosti na današnjim teritorijama država, odvažiti na teritorijalno-kulturnu-spomeničku i identitesku agendu. To bi bila, ako su navodi bivšeg ambasadora Tanaskovića tačni, o devet miliona potomaka srpskog stanovništva čiji su preci davno ne svojom voljom preseljeni, na teritoriju današnje Republike Turske sa sve toponimima i Beogradskom šumom u Istanbulu, naročito bezobrazna avantura, jer su im okolnosti bivstvovanja na tom prostoru sasvim jasna.

I mnogo je više toponima nego što je pomenuta šuma, iz čega se vidi da su, pored vekovima slojevitog asimilacionog procesa potomaka, uočljive sve vrste migracija kojeg god da su karaktera, tj. voljnog ili prisilnog. Svaki narod ima svoje identitesko i duhovno i istorijsko-spomeničko nasleđe, i samo pažljivim i dostojanstvenim čuvanjem svog, apsolutno zaslužuje kredibilitet da pazi i isto tako da ima plemenit odnos prema nasleđu suseda. Mešanje kulturnih slojeva daje naročitu lepotu zemljinom šaru, ali prisvajanje tuđeg sadržaja ni u jednom graničnom području bilo kog naroda, na bilo kom kontinentu nema dugovečnu i plemenitu budućnost.

Svi susedi pre treba da vide koji dalekogranični narodi prodaju vodu njima samima, sa njihovih izvora, pa će im biti jasnija značenja vekovnih toponima, a samim tim izmišljanje nepostojećih dinastija, vladara, i prisvajanje tuđeg nasleđa na kome je srednjevekovni jezik opšteprisutan, a njima apsolutno nerazumljiv, besmisleno i bezpredmetno. Verujem da se neće upustiti u avanturu lingvističkog dokazivanja preko jezika na freskama jer se isti može naći sve do Ohotskog i Japanskog mora i Beringovog moreuza u geografskom smislu, a u dubini istorije se može locirati u milenijumskim okvirima.

Viktor BEJATOVIĆ
Izvor: Srpski stav

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime