Klinton i Bler i vazdušno-kopnena bitka ’99.

0
1826

U prvim danima 2016.godine ponovo smo „bombardovani“. Objavljeni su navodni transkripti poverljivih telefonskih razgovora nekadašnjeg premijera V.Britanije Tonija Blera sa bivšim predsednikom SAD Bilom Klintonom. Iz izveštaja koji je preneo „Njujork tajms“ interesantan je razgovor negde iz sredine 1998.godine, ukoliko je verodostojna interpretacija, gde Klinton, između ostalog, odbacuje mogućnost ubistva predsednika Jugoslavije Slobodana Miloševića, a u vezi stanja na Kosovu i Metohiji naglašava: „U slučaju da pošaljemo trupe, šta ćemo, dovraga, raditi sa Rusijom ako to dovede do urušavanja naših odnosa?”

klinton i bler
Bil Klinton i Toni Bler

O tome je srpska javnost informisana vrlo nespretno po ko zna koji put i, ubeđen sam, namerno baš tako. Bombastičnim naslovima i podnaslovima pobrkane su, planski ili ne, godine ’98. i ’99. a zatim su usledila brojna tumačenja zahvaljujući čemu se stekao opšti utisak kako je, navodno, bojeći se reakcije tadašnje zvanične Rusije, Klinton odlučio da ne kreće sa kopnenim delom agresije, već da nas razara samo iz vazduha i sa distance do potpune kapitulacije.

Po poznatim defetističkim matricama koje su nam nametnute odmah nakon petog oktobra i traju evo, već punih petnaest godina u vidu lažnih i kukavičkih sintagmi – mi smo mali narod, vojno smo neutralni, mi nemamo neprijatelje, nećemo ratovati i tome slično. Nametnut je zaključak kako smo se te ’99-te u oružanoj agresiji NATO-a provukli zato što smo bili nemoćni, kako smo imali sreće, kako su se oni, maltene sažalili i poštedeli klanice na kopnu koju će nedugo zatim prirediti u Avganistanu i Iraku, a zatim i u Libiji.

Dakle, suma sumarum – da su krenuli kopneno na Jugoslaviju, koja je bila dovedena u takozvano potpuno strategijsko okruženje, bili bi smo ne samo pregaženi, već i poniženi. I na tome, je l’ te, hvala zapadnim prijateljima kojima trčimo u zagrljaj, i Jeljcinovoj Rusiji. Pa otuda i projektovani zaključak za sadašnjost i budućnost – kada smo već okruženi, kada ne možemo da se branimo, manimo se Rusije, okrenimo se NATO prijateljima. Ionako smo u Partnerstvu za mir.

A da li je bilo tako te ’99-te? Koliko Srba uopšte zna a koliko je tek onih koji su znali a zaboravili, imajući u vidu protok vremena i neprekidno ispiranje mozgova putem najgorih metoda psihološko-propagandnog rata, da je kopneni deo oružane agresije 1999.godine intezivno vođen na skoro 200 kilometara fronta iz pravca Albanije ali i BJR Makedonije i istovremeno u dubini teritorije Kosmeta, da je borba bila žestoka – na život i smrt, i da su u toj borbi na graničnim međama ondašnje Jugoslavije i Srbije, snage NATO i saveznika (oružane snage Albanije i terorističke OVK) doživele pravi vojnički fijasko?

Naravno da su odgovori poražavajući. Od celokupne naše borbe ostala je u sećanju „kapitulacija“ u Kumanovu koje ne da nije bilo, već je taj Vojno-tehnički sporazum pravo čudo, imajući u vidu odnos ratujućih strana i činjenicu da nije bila sramota, u konačnom i izgubiti od tako moćnog protivnika.

I zbog svega navedenog, da se podsetimo kako je tekla prava vazdušno-kopnena agresija na Jugoistočnom vojištu tadašnjeg Jugoslovenskog ratišta. Da pokušamo sa prikazom samo dela događanja, da utuvimo da je kopneni deo agresije bio silovit, organizovan od strane Alijanse, osmišljen i realizovan do poslednjeg dana rata punim intezitetom, kakav nije viđen još od vremena sukoba u Vijetnamu.

*

Da su NATO i albanski teroristi radili na ostvarenju zajedničkog cilja govori i izveštaj – raport „Generalštaba OVK“ poslat komandi NATO snaga i V.Klarku od 26.marta i 18.aprila 1999. godine, do kojeg su došli obaveštajni organi Vojske Jugoslavije.

NATO i teroristi su usko sarađivali i koordinirali borbena dejstva i to se nedvosmisleno dokazuje i Informacijom Obaveštajne uprave Štaba Vrhovne komande – str.pov.br. OOP-23, od 19.05.1999.godine, u kojoj su fotokopije topografskih karata koje su teroristi „OVK“ dostavili američkim predstavnicima u BJR Makedoniji, na kojima su precizno ucrtani položaji i date koordinate jedinica VJ i MUP, a takođe i područja na kojima se nalaze jedinice OVK i šiptarske izbeglice.

Nakon mesec dana rata usledila je poseta generala Veslija Klarka severu R.Albanije radi sagledavanja konfiguracije terena u graničnom pojasu prema SRJ, ubrzanog izvlačenja i evakuacija albanskih izbeglica iz graničnog pojasa na jug Albanije i pripreme terena radi dovođenja snaga i sredstava oružanih snaga SAD i NATO u funkciji pripreme kopnene agresije.

Da Vas podsetimo:  DEKLARACIJA O SRBOCIDU HRVATSKE DRŽAVE 1941-1945. I LOGORU SMRTI JASENOVAC

O svemu tome i sam je pisao u svojoj knjizi „Moderno ratovanje“. Evo najzanimljivijeg dela:

„Gospodine, upravo sam završio procenjivanje sa svojim general-pukovnicima. Molim vas, recite sekretaru da imamo izvodljivu kopnenu opciju koja se može sprovesti tokom ovog godišnjeg doba. Vratićemo izbeglice kući. Po sredi je oko 175.000 vojnika, od kojih bi oko 100.000 zaista otišlo na Kosovo da se bori. Da bi smo bili sigurni da ćemo moći da prodremo i da operaciju okončamo za nekoliko nedelja, hteo sam 6 divizija, lakih, teških i mešovitih. Biće potrebna i američka pomorskodesantna pešadija, kao i vazduhoplovne snage. Proćićemo putevima kroz Albaniju i Makedoniju …“

Istovremeno, predislociranje snaga NATO u Albaniju i prebaziranje helikoptera „Apač“, navodno radi pružanja pomoći i zbrinjavanja šiptarskih izbeglica samo je bio izgovor za svetsko javno mnjenje, a u stvari posredi su bile pripreme za nastavak bombardovanja SRJ i početak kopnene agresije.

Uporedo sa tim, ustupanjem na korišćenje baza, vazdušnog prostora i infrastrukture za potrebe NATO-a od strane osam zemalja u regionu – Mađarske, Češke, Slovačke, Slovanije, Albanije, Grčke, Rumunije i Bugarske, u mnogome je olakšana realizacija potpune izolacije SRJ. Time je omogućeno bombardovanje industrijskih objekata, infrastrukture, telekomunikacijskih sistema, železnice od strane 19 članica NATO (Informacija br.65. Štaba Vrhovne komande, str.pov.br. 08/2982-1 od 27.04.1999.).

NATO je procenjivao da će oštećenjem energetskih kapaciteta, prekidom glavnih komunikacije i izolacijom KiM od Srbije steći uslov za konačno slamanje ubojne moći VJ. Uz pojačano ubacivanje većih grupa šiptarskih terorista iz Albanije iz više pravaca i uz podršku aviona A-10 i helikoptera „Apač“ nastojeći da obrazuju širi mostobran u pograničnom pojasu koji bi omogućio prihvat većih grupa terorista, čime bi otpočela kopnena operacija bez direktnog učešća snaga NATO.

Istovremeno NATO je planirao da u potpunosti blokira pravce koji iz Crne Gore, centralnog dela Srbije i sa istoka (Preševo i Bujanovac) izvode na Kosmet. Snažni udari su izvođeni do stvaranja uslova u kojima bi se zatražila predaja jedinica 3.Armije. Intezivnija upotreba „Apača“ bi usledila kada sve komunikacije budu presečene, a izbeglice sklonjene iz zagraničnog područja.

General Vesli Klark je naredio da se u Kuksu (Albanija) formira vojna baza NATO koja bi bila korišćena u slučaju angažovanja kopnenih snaga protiv SRJ. Cenio je da bi se kao „prvi ešelon“ angažovala tzv. OVK čime bi se izbeglo direktno učešće snaga Alijanse bar u prvoj fazi napada.

Danom agresije na SRJ, snage NATO i OS R.Albanije vršile su neprekidne, intenzivne pripreme za izvođenje kopnene operacije sa prostora R.Makedonije i R.Albanije, što se ogledalo u dovođenju svežih snaga i sredstava na pomenuti prostor. OS Albanije vršile su mobilizaciju ratnih jedinica, snage OVK u Albaniji i R.Makedoniji intenzivno su vršile pripreme za ubacivanje i angažovanje istih kao prvog ešelona u napadu kopnenih snaga, a terorističke i pobunjeničke snage na KIM neprekidno vršile napade na Vojsku, MUP i stanovništvo. Inžinjerijske jedinice NATO u Makedoniji i Albaniji intenzivno izvode radove na izradi i popravci puteva koji izvode u zonu odgovornosti PrK.

U Albaniji je, recimo, bilo angažovano oko 10.000 vojnika iz SAD, V.Britanije, Italije, Francuske, Nemačke, Holandije i Danske. Američki kontigent „Task Force Eagle“ brojao je oko 5.300 ljudi, imao je vojnoobaveštajni centar i logističke jedinice, 24 borbena helikoptera „Apač“, 22 oklopna transportera „Bredli“, 15 tenkova tipa „Abrams“ i borbene avione tipa A-10.

U Albaniji se, takođe, nalazilo oko 15.000 pripadnika OVK, kojima su sadejstvovale jedinice vojske Albanije i milicije, ekvivalenta 10-tak hiljada boraca. Obaveštajne aktivnosti kordinirali su pripadnici najačih zapadnih obaveštajnih službi, a formiran je i obaveštajni centar OVK na tromeđi SRJ, Albanije i BJR Makedonije.

Još 1998. godini je razrađen plan „Kondor“ za usklađenu kopnenu operaciju Albanske armije, terorističkih snaga Šiptara sa teritorije Albanije i terorista na Kosmetu radi razbijanja Prištinskog korpusa i ovladavanja Kosovom i Metohijom.

Kopnena agresija na SRJ, nazvana operacija „Strela„, isplanirana je pre početka same agresije i ona je predstavljala uvod u kopnenu agresiju NATO snaga. Kopnena operacija planirana je da se realizuje u dve faze, i to na Morinskom i Vrbničkom pravcu, a po otvaranju koridora i ulaska na KiM, nastavila bi se dejstva po dubini teritorije radi zauzimanja kompletne teritorije KiM i Srbije.

Da Vas podsetimo:  Otkud EU pravo da „posreduje” oko Kosova?

Kopnena operacija „Strela“ je otpočela 09.04.1999. godine duž celokupne granice i realizovana je u dve faze i to: prva faza pod nazivom „Strela-1″ u vremenu od 09.04. do 30.05.1999. godine na pravcu Tropoja-Košare-Dečani (Morinski pravac), a druga faza pod nazivom „Strela-2″ realizovana je u vremenu od 26.05.- 10.06.1999. godine na pravcu Kuks-Prizren (Vrbnički pravac).

Kopnena operacija na Morinskom pravcu – „Košare“

Dana 09.04.1999. godine, sa teritorije R.Albanije otpočela je kopnena agresija na SRJ, združenih snaga terorista, 1.500 – 2.000 ljudi, uz angažovanje ukupno u početnom periodu tri pešadijske brigade, zatim, oružanih snaga Albanije – 2.pešadijska divizija, specijalnih snaga NATO, uz snažnu artiljerijsku podršku i podršku avijacije na pravcu: karaula „Košare“- karaula „Morina“ – Đakovica.

Cilj dejstva i ideja manevra agresora bio je da snagama PrK nanese što više gubitaka u živoj sili i materijalnim sredstvima i uz uvođenje jakih snaga produži napad na pravcu: „Košare“-s.Batuša-Dečani, ovlada delom putnog pravca Đakovica – Dečani i spoji se sa snagama iz rejona Jablanice i Đakovice. Spajanjem sa snagama u Jablanici u dobroj meri bi bila kompromitovana odbrana na težištu odbrane, krajnje usložila odbranu prvog ešelona u Metohiji, veoma usložio manevar po dubini, i dovedeno u pitanje pozadinsko obezbeđenje dela sastava i znatno olakšana agresija kopnenih snaga kako iz R.Albanije tako i iz BJR Makedonije.

Postojala je direktna komunikacija sa pojedinim komandantima OVK na terenu koji su imali stalni zadadatak da napadaju snage bezbednosti SRJ, kako bi one izvršile manevar i bile uočene od NATO-a. O tome je u više navrata govorio i Ramuš Haradinaj.

U intervjuu bivšeg šefa Vrhovnog štaba vojske Kosova Spira Butake, koji je bio angažovan u početnom periodu napada na rejon Košara, listu „Albanske novine“, na pitanje novinara – kako ste identifikovali objekte vazdušnih snaga NATO kada su bombardovali?, dao je sledeći odgovor: „oni su (NATO) imali Operativni štab smešten pored naših snaga, kojeg su kasnije premestili u Kuks. U međuvremenu su sarađivali sa nama u vezi vrste objekata a određivali su ih sami na terenu“.

Da su agresiju zajedno izvodile snage NATO i ŠTS potvrđuju i izveštaji Generalštaba OVK Šonu Brnsu od 27.04.1999. goodine o „razmeštaju Srpskih snaga koje moraju biti napadnute večeras ili u toku sutrašnjeg dana najkasnije“ kao i obraćanje komandantu NATO snaga Vesliju Klarku za proširivanje ukupnih aktivnosti na KiM od strane NATO uz maksimalno angažovanje OVK, uz prethodno naoružavanje i opremanje savremenijim borbenim sredstvima.

Koliko su napadi agresora (NATO, oružane snage Albanije, OVK i ostale snage) bili žestoki i krajnje uporni potvrđuju i ukupni gubici koje su imale snage Prištinskog korpusa koje iznose – 77 poginulih i 331 ranjenih. Kada je izgubljena svaka nada za dalji prodor agresor je poseo položaj za odbranu, izvršio utvrđivanje u trećem stepenu zaštite, a ispred prednjeg kraja na krilima, bokovima i međuprostorima izvršio zaprečavanje.

Kopnena operacija na Vrbničkom pravcu – „Paštrik“

Kada su nakon 45-dnevnih teških i krvavih borbi NATO stratezi uvideli da stvaranje mostobrana na pravcu Tropoja – Košare – Batuša i dalje prema Jablanici, kojim je trebalo otvoriti put za ubacivanje NATO snaga iz Albanije neće uspeti, prešli su na rezervnu varijantu – proboj preko planine Paštrika. Taj drugi deo kopnene agresije iz Albanije odvijao se na Vrbničkom pravcu.

Cilj te združene akcije NATO avijacije i specijalnih snaga, Albanske armije, šiptarskih terorističkih snaga, u kojima je bilo plaćenika, stranih instruktora i mudžahedina, i u kojoj je učestvovalo oko 4.000 boraca, bilo je da se energičnim napadom izbije u dolinu Drima, proširi koridor radi ubacivanja jačih snaga i preseče komunikacija Prizren – Đakovica. U sadejstvu sa šiptarsko terorističkim snagama u dubini naše teritorije trebalo je otežati i sprečiti manevar snagama Vojske Jugoslavije.

Ovom operacijom trebalo je, posle otvaranja koridora i ulaska na KiM, uz snažnu avio podršku, uvesti multinacionalne snage, poraziti Prištinski korpsu i nastaviti dejstva u dubinu teritorije.

Operacija je otpočela žestokim kopnenim napadom oko 05,00 časova 26.maja 1999. godine na frontu od preko 100 km sa težištem proboja na pravcu Gorožup – Planeja, širine oko 6-8 km i demonstrativnim napadom na Morinskom pravcu. Ovaj deo državne granice branile su snage herojske 549.motorizovane brigade sa ojačanjima i uz podršku Korpusne artiljerijske grupe.

Da Vas podsetimo:  KAKO POSTATI DIPLOMIRANI IZDAJNIK

U očajničkim pokušajima da probiju liniju odbrane agresor je 29. maja prvi put upotrebio strategijsku avijaciju na severnom delu prema selu Planeja. Iz strategijskih bombardera B-52 bombardovana je prostorija površine 300 x 300 metara čak 14 puta. Takođe, 30. maja dva strategijska bombardera B-52 tuku naše položaje u istočnom delu sela Planeja. Tokom bombardovanja selo je gotovo uništeno. Bačeno je oko 100 tona „tepih bombi“ u nameri da zajedno sa teroristima probiju našu liniju odbrane.

Kako je planirano da NATO „čisti” po SR Jugoslaviji, posvedočio je španski list „El mundo“ maja 1999. godine u tekstu: „Eksperiment in Vivo nad celim jugoslovenskim narodom“, u kome otkriva tajni dokument Alijanse nazvan „Refleksija“, u čijoj preambuli stoji da u izboru meta nema slučajnosti i da javnost zemalja NATO treba pripremiti na tri cilja: (1) za dug period bombardovanja, (2) za promenu ciljeva koji više ne mora biti vojni i (2) za kopnenu invaziju.

Na kraju, da li bilo šta treba dodati rečima komandanta Savezničkih vazduhoplovnih snaga, generala Majkla Šorta, koji je na BBS-iju 12. marta 2000.godine, nakon emitovanja filma Alena Litla „Moralna borba NATO u ratu“, izjavio: „Pomislio sam, ovo jednostavno više ne mogu da radim. Ne mogu. Ne verujem da ovo radimo kako treba“.

Eto, toliko o tome, kako je i nas i Rusiju poštedeo Vilijem Bil Klinton zajedno sa Entonijem Blerom, i kako nisu izveli kopnenu agresiju.

***

A šta smo mi preduzimali za to vreme i kako se borili za čast i slavu otadžbine?!

Duga je to i neispričana, herojska priča… Zabranjena istorija. Naloženo je da je se odreknemo i da se gubitnički odnosimo. Da zaboravimo heroje i rešenost svih tadašnjih ratnika da živote žrtvuju za slobodu. Jer, Kosovo i Metohiju nam ne mogu drugačije izbaciti iz glave i srca.

Evo kako je sve to izgledalo samo u jednoj borbenoj sekvenci, u originalnom planu „Grom – 4“, u dokumentu – „Zapovest komandanta 3.Armije za odbranu“ generala Nebojše Pavkovića, u tački 4. – „Odluka komandanta“:

„U sadejstvu sa snagama MUP R.Srbije i drugim snagama odbrane osloncem na uređene zemljišne objekte i naseljena mesta, uz preduzimanje mera protivvazdušne odbrane, zaštititi ljudstvo i sredstva ratne tehnike od avio i raketnih udara snaga NATO iz VaP-a, naneti agresoru gubitke, sprečavati mu brze prodore u dubinu zone i zaustaviti ga na liniji: Suva planina – Grebnička planina – Milanovac planina – Žar planina – planina Nerodimka – Uroševac – Gnjilane, preuzeti operativnu inicijativu, preći u protivudar, proterati agresora sa teritorije SRJ i preneti dejstva na prostor R.Albanije i R.Makedonije.

Delom snaga obezbediti komunikacije, borbenu kontrolu teritorije i sprečiti prelivanje šiptarskih terorirističkih snaga iz Pčinjskog okruga, Crne Gore i Raško-polimske oblasti u zonu Prištinskog korpusa…“

Kada je trebalo krenuti u protivudar i preneti dejstva…. agresori su shvatili da valja razgovarati o miru. I nametnuti mir. Primenili su, lukavo i kao nikada do tada Povelju UN, koja nalaže – da kada Savet bezbednosti preduzima mere iz nadležnosti – odbrana od agresije postaje ograničena.

Jedinstveno su to uradili, jer Rusija tada ni izbliza nije bila što je sada. Ograničili su nam pravo na odbranu… I prelazak u napad… Morali smo se povinovati. Ali, kao ravnopravna strana, sa Rezolucijom 1244, po kojoj je i dan danas svaki pedalj srpske zemlje u našem vlasništvu. Šta god radili i koliko god nam je otimali.

Tako smo se borili. Nismo kalkulisali, mnogi junaci su živote položili, legendarni komandanti osuđeni od strane suda u kojem je agresor delio pravdu… Ali, kao i tada, slična nas borba tek čeka. Onda, kada jednog dana pobedimo sami sebe. Makar neke među nama, koji su odavno promenili svest. I zaboravili povest.

Ukoliko se ujedinimo i ukoliko nam je do slobode iskreno stalo.

I ukoliko bude volja Božja.

Goran Jevtović

Fond strateške kulture

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime