Klub 24

0
1345

Nisam znao da on dolazi na naš sastanak, a da ne zna ko sam! Svaka mu čast, ja ne bih tako. Naš zajednički drugar Pera bokser nas je telefonski povezao i predstavio me imenom i prezimenom, dok smo ćaskali na ulici. Nadimak je preskočio, a to je ipak sigurniji način prepoznavanja, da ne koristim izlizani šablon, nezaboravan. Ja sam znao sa kim pričam. Spomenuo sam mu nekoliko imena likova na par fotografija koje sam baš tih dana preturao onako dokon na odmoru iz USA. Ta imena i naša zajednička fotografija su ga zaintrigrilala i dogovor je brzo sklopljen. Restoran Vidovdan na Karaburmi u 21h. Doduše, njegov mlađi brat Caki mu je tokom dana sugerisao moj nadimak, jer se duže zadržao u boksu nego on, ali Mika je bio uzdržan.

Kao direktor velikog javnog preduzeća u Srbiji bio je obazriv, a ja ga baš zbog toga svih ovih godina nisam posebno jurio da sretnem, jer znam da ga svi vuku za rukav. Nego, eto, naš Pera sa najdužom i najuspešnijom bokserskom karijerom od svih na Miljakovcu (zajedno sa bratom Duletom) i okolini, radi marketing, spaja i hvali ljude rođene u horoskopskom znaku jarac, pojačava ugođaj, nudi razne usluge, pravi kombinacije u momentu da ne veruješ.

Ma ‘oću sve da vam kažem odjednom, ali polako ljudi, samo pažnja i ne gubite nit. Dakle mi smo se nekad znali i družili u naselju u kome smo živeli najlepše godine života. Jurcali okolo sa rivalskim grupama, nadmetali u svemu i svačemu, šetali sove i usput organizovali najbolji disko klub u kraju. Zvao se 24, jer je Mesna zajednica bila na tom broju u ulici, jer u Njujorku postoji najpoznatiji svetski klub 54, jer je to bio Mikin predlog, a on je tada bio omladinski aktivista zadužen za kulturu. Niko nije imao ništa protiv, a ne sećam se da je bilo uzdržanih. Korpulentni i ambiciozni omladinac kratke kovrdžave crne kose sa bratom željnim dokazivanja, inače prvotimcem boks kluba Partizan, i nas nekolicinom kolega i momaka iz kraja bila su ozbiljna redarska ekipa. Toliko dobra da su njih dvojica kasnije, napredujući u poslu, nastavili karijeru izbacivača po najpoznatijim beogradskim klubovima i diskotekama. Svega je tu bilo, ali sada je tema naš iznenadni susret.

Da Vas podsetimo:  Ukras pravoslavne Đakovice

Hod i osmeh su mu ostali isti. Manje kose i manje kilograma nadoknađuje njegova šarmantna pratilja sa duplo manje godina. Kreće užarena priča, kojoj se ne zna ni kraj ni početak, ali koja je kao košnica prepuna slatkog mladalačkog meda. Neuredno parkiravši crni džip na trotoar stiže i brat, vlasnik profitabilne firme, koji je kao što rekoh nepogrešivo tipovao da sam ja ja. Jedan po jedan polako izvlačimo zaboravljene karte.

Za Mikinu zagubljenu boksersku sličicu iz “Tempa” ne zna niko živi na kugli zemaljskoj, pa ni brat Caki, osim mene! Iskreno obradovan pruža mi ruku sa naklonom! Zauzvrat on se setio manekenske revije u Studentskom gradu 80-te, na koju sam samo njega pozvao da mi bude svedok ali ne i saradnik  kako tad (i nikad više) nonšalantno šetam sa najzgodnijim ribama u gradu.

-A ti si ‘Cakito’ bio sa ‘Bicom’ u ono vreme, kažeš?    

-Da bre, ne prestaje da se smejulji i vrpolji na stolici mlađi brat, još uvek atleta, iako u kasnim pedesetim.

-Ih, a ja sam baš hteo da budem sa njom znaš ali…Sad da ti kažem nešto. Nada ‘plesačica’ iz Osijeka, spavala je kod mene ono veče kad si je bezuspešno tražio u diskoteci.

-1:1, kao sportski reporter glasno objavi Mika uz još jedan od retkih zagonetnih osmeha, dok se njegova devojka sve više interesovala za naše pustolovine.

-I šta kažeš, Peđa probao da se samoubije? U jeeee!

Mrštimo se povremeno, smejemo prečesto, dopunjujemo jedni drugima informacije šta se sve ispodogađalo sa našim miljakovačkim prijteljima i nama u međuvremenu od trideset i kusur godina. Svaka nova tema sustiže već ispričanu priču i baca je u zasenak, a šarmantna devojka i njihov pristigli prijatelj samo trepću. Kažu ako ne lažu, da ‘uooopšte’ nismo dosadni, i ako su očigledno zapostavljeni to veče, i da nismo ‘bzvze’ uzurpirali vreme. Posle 24h fajront.

Da Vas podsetimo:  Srpskoj stolici vlast testeriše nogu

Mika sa devojkom i prijateljom odlazi uz srdačan pozdrav, ali Caki i ja ostajemo na parkingu ispred mog stana do duboko u noć. Prepričavamo neispričane zgode i nezgode sa ulice i ringa koje su nas ojačale, ali ne zanemarujemo znanja koje se samo u visokim školama može dobiti. Razumemo se u pokretu, u pogledu, a najviše u mimici. Sa uživanjem gledam kako u 2h ujutru elitni gradski biznismen opisuje bliske susrete u noćnim klubovima sa beogradskim kabadahijama 80-ih. Znalački imitira nokaut udarac, dok iz obližnjeg parka besposleni klinci glasno čavrljaju svoje teme.  I mi smo nekad carovali baš u te sitne sate. Ne žurimo nigde, jer čarolija vremeplova traje samo dok smo zajedno.

Nenad Simić – Tajka

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime