Knjaz Filgud

1
1592

Poslednjeg dana maja 2017. stupio je na dužnost novi predsednik Republike. Prilikom ceremonije polaganja zakletve pred Narodnom skupštinom, novoizabrani predsednik obratio se prisutnim narodnim poslanicima i gostima.

zakletva-vucic-620x330Govor je obilovao citatima misli poznatih ličnosti i pozivanjem na istorijske događaje. Pogledajmo ih, redom.

1. Danas, kada stojim pred vama, pred Srbijom, svim njenim građanima, baš nedaleko od mesta na kome je daleke 1830. godine Miloš Veliki proglasio Prvi hatišerif i utemeljio samostalnost moderne Srbije.

POGREŠNO. Već u prvoj rečenici govornik se osvrće na istorijski događaj i uspostavlja temu kojoj se kasnije vraća. Knez Miloš koji, uprkos pokušajima dinastičkih naslednika, nije ostao poznat po epitetu „Veliki“, zaslužan je što je na mestu gde danas stoji Narodna skupština 1830. pročitan drugi hatišerif osmanskog sultana Mehmeda II. Trebalo bi prepustiti istoričarima specijalizovanim za nacionalnu istoriju 19. veka da objasne detalje ovih događaja. Međutim, znamo da se Aleksandar Vučić već više puta u javnosti poredio sa Milošem Obrenovićem, pa možda ne iznenađuje to što je počeo da ga naziva „Velikim“ dok je sa druge strane uporno ponavljanje da je on sam nešto uradio „prvi put u istoriji“ možda dovelo do toga da je pogrešio i oko redosleda hatišerifa, jer je 1830. u Beogradu pročitan drugi (od ukupno tri hatišerifa 1829, 1830, i 1833.)

2. Moje je, po preporukama koje je svojim naslednicima, još početkom devetnaestog veka, u amanet ostavio čuveni američki predsednik Džon Kvinsi Adams — da svojim delima isnpirišem sve ostale da više uče, više sanjaju, više urade, i postanu više.

POGREŠNO. Ovaj citat popularisali su Ivanka Tramp u knjizi objavljenoj ove godine, i pre nje Donald Tramp – u tvitu, naravno. Više specijalista za istoriju američkih predsednika smatraju da Adams nije nikada rekao ovako nešto, i da citat nije u skladu sa stavovima koje je inače iznosio u svojim tekstovima. Sajt Quote Investigator pronašao je njegovo najranije pominjanje u ovoj formi u knjizi citata iz 1997. gde je povezan sa pevačicom Doli Parton.

3. Baš kao što mi je dužnost da kažem i mnogo teže stvari, i da čujem, sve one koje nisu dobre po mene. Uostalom, sloboda i jeste, po Džordžu Orvelu, ništa drugo nego mogućnost da ljudima kažeš i ono što ne žele da čuju. I to je jedan od principa kojih ću se držati.

ISPRAVNO. Ovo je adaptacija rečenice Džordža Orvela sa kraja teksta pod nazivom „Sloboda štampe“ koji je napisan 1945. kao predgovor romanu „Životinjska farma“, ali je prvi put objavljen tek 1972. godine u časopisu The Times Literary Supplement. Rečenica se javlja u kontekstu Orvelove borbe protiv tadašnje cenzure političkih stavova i njegovog zalaganja za slobodu izražavanja. Citat je uglavnom pravilno prenet, ali imajući u vidu šta je sloboda izražavanja značila za autora, a šta je značila i znači za govornika, bivšeg ministra informisanja, koji je i kao premijer ostao posvećen karakterisanju kritičara vlasti kao neprijatelja države, teško je ne primetiti ironiju.

Da Vas podsetimo:  O Deda Mrazu i studentima

4. I vrlo sam svestan, šta mi je potrebno, šta je potrebno nama, da obavimo taj ni najmanje lak, ni kratkotrajan zadatak. A potrebno nam je ono u šta se zaklinjao veliki Tomas Edison: težak rad, posvećenost i zdrav razum.

ISPRAVNO. Citat je donekle ispravan, međutim, prenet je iz neodgovarajućeg konteksta. Tomas Edison je registrovao preko hiljadu patenata, što je više od bilo koje druge osobe u istoriji SAD. Citirana rečenica je odgovor na pitanje o njegovom geniju, odnosno, tajni njegovog izumiteljskog uspeha. Saradnik koji je čuo ovaj Edisonov odgovor, odmah je uzvratio da mora da postoji još nešto, jer niko od njegovih saradnika, uprkos ogromnom znanju i upornom radu, nije uspeo da mu se približi. Pošto ovaj odgovor nije pomogao ni Edisonovim saradnicima, teško je videti kako bi pomogao predsedniku i građanima Srbije. Sa druge strane, istraživači koji su arhivirali i proučavali Edisonove beleške, raštrkane u preko 3,500 svezaka, ipak ukazuju na određene stavove, radne navike, i metode zaključivanja kao faktore koji su očigledno doprineli njegovoj produktivnosti.

5. I potrebno nam je da u svakoj teškoći, a mnoge su pred nama, tražimo ono što je u njima tražio Albert Anštajn — priliku da uspemo.

POGREŠNO. Ova rečenica se pogrešno pripisuje samom Ajnštajnu, a autor je, po svemu sudeći, Džon Viler, američki teorijski fizičar, koji je u više navrata sarađivao sa njim. U intervjuu za časopis Cosmic Search iz 1979, pitali su ga da li postoje neka načela kojima se Ajnštajn rukovodio u svom radu, na šta je Viler odgovorio da je uočio tri principa, od kojih je ovde citiran samo treći. To naravno ne znači da bi se Ajnštajn složio, a o tome šta je zaista tražio, i na koji način, može se pročitati u njegovim Sabranim delima.

6. I potrebno nam je, i tu ću prestati sa citatima, da, poput Tomasa Džefersona, verujemo u sreću, ali i da, kao i on, znamo da nje uvek bude više, ukoliko još više i teže radimo.

POGREŠNO. I ovo se neopravdano pripisuje Džefersonu. Autori sajta Montičelo, koji vodi Fondacija Tomas Džeferson, u posebnom odeljku koji se bavi brojnim citatima ovog popularnog predsednika, konsultovali su njegov celokupan opus i nisu mogli da pronađu ovu izjavu, kao ni bilo kakvu varijaciju. Na sajtu Quote Investigator utvrdili su da je fraza u ovoj formi prvi put zapisana 1922. u knjizi inspirativnih misli a da je povezana sa Džefersonom u jednoj drugoj zbirci iz 1977. godine.

Da Vas podsetimo:  MOŽDA I JESMO "NAROD NAJSTARIJI", A DA LI SMO "ODRASLI"?

Nije prestao, do kraja govora je imao još nekoliko citata.

7. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo, već kuda idemo. To je zapisao veliki Bora Pekić, a ja ću pokušati, onoliko koliko budem mogao, da pratim te njegove istinite i veličanstvene reči.

0601-300x165ISPRAVNO. „Borin“ citat dolazi iz romana „Kako upokojiti vampira“ iz 1977. godine i ispravno je prenet. Ovaj postmoderni roman koji je autor koncipirao na pseudo-dokumentarni način, u obliku pronađenih pisama, bavi se problemima fašizma i totalitarnog uređenja, kao i Zapadnom intelektualnom istorijom, sećanjima i prošlošću. Svakako interesantan izbor filozofsko-književnog dela, po pitanju forme, ali i sadržaja.

8. i 9. Uostalom, na to me tera i istorija. Pre osam stotina godina, 1217. krunisanjem Stefana Prvovenčanog, Srbija je postala međunarodno priznata država. Pre dve stotine godina, 1817, Srbija je, posle vekova ropstva, dobila autonomiju, i napravila prvi korak ka novoj državnosti.

POGREŠNO. Država Srbija je stekla međunarodno priznanje 1878. godine. Kada se govori o priznanju država ono se dešava u postojećem međunarodnom sistemu suverenih država, za koji se smatra da postoji od 1648. godine i koji se po mirovnim sporazumima kojima je završen Tridesetogodišnji rat naziva i Vestfalski sistem. Međunarodno priznanje država u srednjovekovnoj, feudalnoj Evropi nije postojalo u modernoj formi.

POGREŠNO. Nije jasno na koju autonomiju iz 1817. se misli u govoru. Ono što znamo jeste da su na proleće te godine ugušene bune protiv vlasti Miloša Obrenovića, da je tokom leta pogubljen glavni konkurent za vlast, Karađorđe Petrović, kao i da je Miloš Obrenović krajem godine tražio, i od Skupštine dobio, priznanje nasledne kneževske vlasti, koju doduše Porta nije priznala. Može se reći da se 1817. desila konsolidacija moći Miloša Obrenovića, koji se te godine vešto oslobodio najvećih pretnji, i da je Srbija te godine dobila ustoličenog vladara.

10. Zato što, a rekao je to Lao Ce, to što te neko voli, daje ti snagu, a to što ti nekoga voliš, daje ti hrabrost. A ja ovu zemlju, volim, iznad svega.

POGREŠNO. Novoizabrani predsednik završio je svoje obraćanje narodnim poslanicima još jednim pogrešnim citatom. Lao Ce se smatra tvorcem klasičnog kineskog teksta iz čevrtog veka pre nove ere koji je u osnovi verske i filozofske tradicije Taoizma. Citat zvuči lepo, ali se sinolozi slažu da se u najboljem slučaju radi o potpunom iskrivljavanju originalnog teksta, u kom ovakva misao ne postoji.

Da Vas podsetimo:  Zašto je propao konkurs za specijalne jedinice?

U navođenju istorijskih činjenica i citiranju istorijskih ličnosti, Aleksandar Vučić je u govoru u Narodnoj skupštini pogrešio sedam puta a samo tri puta je ispravno preneo i misao i autora, od toga u dva slučaja sa značajno promenjenim smislom.

Ovo je zaključeno na osnovu površne pretrage i verovatno i u ovom tekstu ima nekih netačnih podataka, ali sve upućuje na to da su izvori grešaka u samom govoru sistemski.

U tekstu su postavljene slike citata koje su prve izlazile u pretraživaču. Svi citati poznatih ličnosti koje je Aleksandar Vučić spomenuo očigledno su sakupljeni brzopletom pretragom Interneta, koji je prepun ovakvih inspirativnih misli čija je svrha da učine da se ljudi osećaju bolje. Ponekada taj „filgud“ efekat ide na štetu smisla ili tačnosti, kao što je to slučaj i u ovom govoru. Da li stupanje na dužnost predsednika države, i svečano polaganje zakletve, zaslužuje nešto bolje od ovako napisanog govora?

Sa druge strane, govor je uokviren asocijacijama na stupanje na vlast i dostignuća istorijskih srpskih vladara. I ovde se radi o pogrešno interpretiranim činjenicama, ali i o svesnom poređenju sa devetnaestovekovnim autokratom, i svesnom ili nesvesnom nerazlikovanju sudbine vladara od sudbine države. U ovim delovima govora može se uočiti nekoliko stvari.

Pored poistovećivanja sa knezom Milošem, konstruiše se simbolički kontinuitet između stupanja na dužnost Aleksandra Vučića (2017.) i potvrđivanja vlasti srednjovekovnih (1217.) i modernih (1817.) srpskih vladara. Očigledna razlika između Stefana Prvovenčanog, Miloša Obrenovića i Aleksandra Vučića jeste u tome što su prva dva bili monarsi sa neograničenom moći, dok je ovaj poslednji demokratski izabran inokosni državni organ čiji mandat traje pet godina i čije su nadležnosti ograničene ustavom.

Da bi se prikrila ta, reklo bi se, važna razlika, istorijska stupanja na vlast iz 13. i 19. veka nespretno se stavljaju u moderni kontekst sticanja autonomije i međunarodnog priznanja same države. Ako bi citati trebalo da nas zadive i inspirišu, ova istorijska poređenja su tu da nas zaplaše i zabrinu. Zajedno, oni doprinose utisku veoma neobičnog govora novoizabranog predsednika jedne evropske države.

Vujo Ilić

www.medium.com

1 KOMENTAR

  1. Vrlo dobra analiza Vucicevog govora.
    Vuciceva poruka je moderna, okrenuta svetu i buducnosti
    Ni gusle, ni opanci, ni lilihip.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime