Ko da mi otme iz moje duše Kosovo

0
635
Foto: printscreen (standard.rs)

Nema pretjerane razlike u pejzažu iz okoline Raške i Novog Pazara na jednoj strani i prvih kosovskih krajolika koje gledam, osim u jednom detalju: ovdje je sve prepuno srpskih trobojki. Na svakom koraku vijore se zastave. Mnogo ih je, ali ne prizivaju zapravo ni snagu ni suverenitet. Liče na neku mantru za samopomoć

1.

U pjesmi Malena Banjska Milene Marković prvi stih poručuje: „krenula sam u Mitrovicu ibarskom magistralom.” Pjesma je prvi put objavljena prije osam godina, odnosno 2011. Bane, Ana i ja smo krenuli u Mitrovicu u januaru 2019. Da li smo i mi krenuli Ibarskom magistralom? Definicija kaže da je Ibarska magistrala zapravo popularan naziv za nešto što se službeno zove „Državni put IB reda 22“, odnosno tristotinjak kilometara dugačka cesta koja preko Lazarevca, Lajkovca, Ljiga, Gornjeg Milanovca, Čačka, Kraljeva i Raške dolazi do Novog Pazara. Imajući u vidu da se rijeka Ibar uliva u Zapadnu Moravu kod Kraljeva dosta je upitna sama ideja da se cijela ova cesta uopšte naziva Ibarskom magistralom kad njen najveći dio, onaj od Kraljeva do Beograda Ibra nije ni vidio. Mi smo se do Kraljeva spustili auto-putem, a onda smo vijugali dolinom Ibra. Bane i Ana su iz Leposavića i često putuju ovom uskom cestom. Kod mjesta Ušće, između Kraljeva i Raške, imaju, kažu, osjećaj da su već praktično stigli kući. Znam dobro te random tačke od kojih počinje zavičaj. One nemaju veze sa granicama i sa administrativnim linijama. Ušće se zove tako kako se zove jer se na tom mjestu Studenica uliva u Ibar. Pejzažom dominira stara crkvica na brdu s lijeve strane ceste. Od Ušća i počinjem da iščekujem tačku od koje počinje Kosovo. Nikad nisam bio na Kosovu.

2.

Kosovo je jedini dio nekadašnje Jugoslavije gdje još uvijek nisam bio. To je slučajnost, mada ne toliko nelogična, imamo li u vidu istorijsko-geografski generacijski kontekst. Ono što me, međutim, iznenađuje u posljednjih nekoliko nedjelja, otkad je ovaj put već dogovoren i isplaniran, pa o njemu govorim prijateljima i znancima, jeste dojam da se na Kosovo čak i iz centralne Srbije, čak i u mirno vrijeme, zapravo vrlo rijetko išlo. Susreo sam nekoliko ljudi, uglavnom pisaca i intelektualaca, rođenih od kraja pedesetih do početka sedamdesetih, Beograđana, ali i Čačana i Kraljevčana, recimo, koji nikad nisu bili na Kosovu. Isto tako, primjećujem da mnogi misle da mi baš i nije najpametnija odluka to da tamo putujem. Kad ih pitam zašto to misle, odgovaraju evazivno, ali u suštini, čini se, misle da nije najbezbjednije. Kad sam prije sedam-osam mjeseci putovao u Teheran, niko to nije smatrao rizičnim, mada je meni, i onda i danas, to putovanje mnogo više prizivalo opasnost negoli ovo. Iz takve reakcije inače objektivnih i racionalnih ljudi, može se, čini mi se, dobro iščitati dominantan stav o Kosovu u današnjoj Srbiji. Uz malo pretjerivanja, to je skoro kao ono što je Nevil Čemberlen rekao o Čehoslovačkoj u ono vrijeme dok je još izgledalo da je Drugi svjetski rat moguće izbjeći: „Daleka zemlja naseljena ljudima o kojima ne znamo ništa.“

3.

Prolazimo raskrsnicu na kojoj se desno skreće za Novi Pazar, a lijevo za Mitrovicu i praktično odmah smo na Jarinju. Na prvi pogled mjesto izgleda kao oni improvizovani „ček pointi“ na linijama razdvajanja za vrijeme rata u Bosni. S proljeća 1994. godine, odmah nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma kojim je zaustavljen rat Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane, išao sam pješice iz Travnika u Vitez da polažem test da bih se zaposlio kao prevodilac u britanskom bataljonu UNPROFOR-a. Imao sam nepunih sedamnaest godina, pa su me negdje na pola puta najprije iz jednog bijelog metalnog kioska legitimisali „naši“, a odmah zatim i „njihovi“. Dok se sada približavamo prvoj kontroli, vadim ličnu kartu, a Bane, koji vozi, mi kaže: „Neka ti je spreman dokument, ali vjerovatno neće ni tražiti.“ I zaista, on pruža vozačku i saobraćajnu, uniformisano lice ih ovlaš preleti, vrati mu papire i odmahne rukom. Pomišljam kako je to izlaz, kako oni na ulazu moraju biti pažljiviji, međutim, na drugoj strani se sve odvija na isti način, ako ne i sekundu brže. I, evo, na Kosovu smo. I jedva da sam postao svjestan toga, a Bane mi pokazuje olupinu izgorjelog automobila s lijeve strane. To je, kaže mi, automobil Marije J, fotografkinje „Vremena“. Ta su se kola zapalila prije dvije-tri nedjelje, a ostalo je nejasno je li riječ o nesreći ili nekoj vrsti prijetnje odnosno upozorenja. Šta god da je bilo, kostur izgorjelog automobila sada stoji na ulazu na Kosovo kao lobanja nataknuta na tablu sa imenom saluna u nekom tarantinovski baroknom vesternu.

4.

Nema zapravo pretjerane razlike u pejzažu iz okoline Raške i Novog Pazara na jednoj strani i prvih kosovskih krajolika koje gledam, osim u jednom detalju: ovdje je sve prepuno srpskih trobojki. Na svakom koraku vijore se zastave. Mnogo ih je, ali ne prizivaju zapravo ni snagu ni suverenitet. Liče na neku mantru za samopomoć. Podsjećaju me na nešto, ali isprva ne mogu da se sjetim na šta. Sjetio sam se tek za nekoliko dana. Liče zapravo na zastave Bosne i Hercegovine ili Islamske zajednice u povratničkim bošnjačkim selima u Republici Srpskoj. Za ljude koji se osjećaju ostavljeno i zapostavljeno, te su zastave dokaz da ih ima, da postoje. Moj drug pjesnik zapisao jedanput da za njega svaka zastava postoji tek kao „čista namjera vjetra“. Desetak godina kasnije, poslije katastrofalnih poplava u Nju Orleansu, Brus Springstin je otpjevao onu svoju himničnu stvar koja kaže, u blago kulturološki prilagođenom prepjevu: „Gdje god da se ova zastava vijori, mi brinemo za svoj narod.“

Where’re the eyes, the eyes with the will to see
Where’re the hearts that run over with mercy
Where’s the love that has not forsaken me
Where’s the work that’ll set my hands, my soul free
Where’s the spirit that’ll reign over me
Where’s the promise from sea to shining sea
Where’s the promise from sea to shining sea
Wherever this flag is flown
Wherever this flag is flown
Wherever this flag is flown

Koja zastava? Daj neku takvu, da svi pod nju stanemo.

Da Vas podsetimo:  Da li je na redu otimačina već otetog novca?

5.

Mrak se spušta, pred nama su svjetla Leposavića. Ima nečeg u prizoru grada na horizontu, ali to što je meni nešto, Banetu i Ani je zavičaj. Znam taj osjećaj kad prođeš okuku za Novi Travnik, pa Putićevo, Dolac i šibicaru, pa se ukaže sedam munara na kulisi iz Hiljadu i jedne noći kao sedam tornjeva iz pjesme Running to Stand Still. Ima gradova kojima su istorija i umjetnost dali više nego drugima, ali nema ničeg većeg i važnijeg od emocije koju grad izaziva u svojoj djeci koja se u njega vraćaju. Bane pominje leposavićki kafić „Talični Tom“ i ne treba nam puno da odlučimo da ipak skrenemo u grad i popijemo pivo. U Zvečanu nas čekaju domaćini, ali ništa neće propasti ako zakasnimo pola sata. Ulazimo u centar grada. Klasika: zgrada opštine, banke, kladionice. Koliko god bio naviknut na veliku gustinu kladionica svuda na našim stranama, ovo je ipak drastičnije nego igdje što sam dosad vidio. Bane kaže da nigdje na Balkanu nema toliko kladionica po glavi stanovnika kao na sjeveru Kosova. I zaista, u idućih nekoliko dana ću čuti bezbrojne kladioničke anegdote. Jednu mi je ispričao konobar iz „Taličnog Toma“ čim smo sjeli: Kao, neki tip je uložio dvadeset dinara i osvojio pola miliona. Kad su ga u kladionici pitali je li okej da mu dobitak isplate u ratama, on je odgovorio: „Nije okej, nisam ni ja svoj ulog plaćao u ratama, nego sam vam sve odmah iskeširo.“ Inače, „Talični Tom“ je ona vrsta alternativno-rokerskog kafića koji čuva dušu urbanosti onih naših malih gradova u kojima su ljudi češće voljeli Džarmuša i Nika Kejva, nego po nekim američkim univerzitetskim centrima, onih naših malih gradova koji su (bili) američkiji od Amerike. Pijem kraft pivo, domaće, iz Gračanice. Iz zvučnika bije Tom Vejts: Hoist That Rag.

6.

Formalno idem na Kosovo da održim književno veče u Mitrovici, suštinski idem da odem i vidim. Domaćini su mi Miljana i Aleksandar, koji u Mitrovici drže Galeriju Akvarijus. Galerija je istovremeno i galerija i bioskop i malo pozorište, pravi kulturni centar zapravo, i to privatni, kako Miljana i Aleksandar vole reći, pola u šali, a pola sasvim ozbiljno. Oni su tamo formalno – ničiji, jer niti su miljenici lokalnih vlasti, niti međunarodnih NVO kombinacija. Ali za narod tamo su – so zemlje. Imaju i neku malu izdavačku djelatnost pa su objavili knjige dvoje mladih autora, gimnazijalaca. Listam dvije knjige, Vuk je momak koji piše prozu, a Darija djevojka koja piše poeziju. U bilješci uz knjigu piše da ih je uglavnom napisala kao četrnaestogodišnjakinja. Neki su joj stihovi neobično snažni i pamtljivi. Kaže, recimo, na početku jedne pjesme Na kraju svega/ jedino je bitno/ da i dalje voliš isti cvet, a dvije strane poslije, u istoj pjesmi: Cvetovi pamte sve. Ima i u Miljaninoj i Aleksandrovoj privatnoj priči nečeg skoro arhetipskog. Miljana je slikarka i trebalo bi o njenoj umjetnosti posebno pisati, ali ovdje tek da notiram da sam se pred njenim akrilicima na platnu kakvi su Kralj Milutin i Kraljica Simonida prisjećao Jejtsovih stihova o Vizantiji. Ona je zavičajno s Kosova, s Metohije zapravo, u Mitrovicu je došla 1999. ili poslije. Aleksandar je pak Novosađanin, književni kritičar i publicista koji je u Beogradu i Novom Sadu vodio neki dosta sređen i građanski uredan život, tako mi se barem čini. I onda su ga ljubav i ideali doveli ovamo. Zvuči možda i pretjerano sentimentalno, ali meni stvarno izgleda tako. On djeluje blago i smješka se strpljivo i jedva primjetno, ali kad ga bolje upoznaš i kad se raskravi osmijeh mu istovremeno širi usne i širi se po cijelom licu.

7.

Miljana i Aleksandar nas s nekim društvom čekaju u Zvečanu, u hotelu u kome ću da spavam. Znam da je Zvečan zasebna opština i taj hotel zaista jeste udaljen od Mitrovice petnaestak minuta vožnje, ali tih ću dana shvatiti da manje-više čitav sjever Kosova funkcioniše kao čudna jedinstvena cjelina. Jedan od ključnih infrastrukturnih elemenata te cjeline su taksisti. Dosta sam se vozio taksijem na Kosovu i ako bih izvlačio najmanji zajednički sadržilac to izgleda ovako: Kola su mahom stara, ali su vozači mahom mladi, uglavnom su šutljivi i prvi ne započinju razgovor, mada će spremno i pristojno da pričaju ako ti kreneš s pričom. Vožnja je jeftina, nema taksimetra i nema cjenkanja. Svi se znaju. Mene je jednog jutra taksista pitao da li mi smeta da pokupi majku s malim djetetom što su stajali ispred škole i da ih poveze jer mu je to do Mitrovice svakako usput. Kažem mu da mi, naravno, ne smeta, njih dvoje ulaze na zadnje sjedište, ona se zahvaljuje, ali ne izgleda kao da je taj njegov potez nešto pretjerano neuobičajeno. Iz razgovora vidim da se poznaju, ali ne nešto naročito dobro. Mali je taj cijeli prostor, malo je ljudi, oslonjeni su jedni na druge, moraju si pomagati. Svako svakog zna i svačija sudbina se tiče svakoga. Kad prolaznik kaže prolazniku jesi čuo da taj-i-taj seli u Prokuplje, to stvarno skoro da rezonira malo u „niko nije ostrvo“ džondonovskom ključu, mada se nijedan od prolaznika s tim koji seli u Prokuplje i ne druži ništa posebno i poznaju ga samo iz viđenja, ali sa svakim odlaskom i dio njih odlazi i ionako nepostojeća izvjesnost da će ostati tu biva još manjom.

8.

Hotel u kome nas čekaju Miljana i Aleksandar s društvom dio je kompleksa etno sela u čijoj velikoj restoranskoj sali upravo traje svadbeno veselje. Da bismo imali mir i atmosferu u kojoj možemo da razgovaramo, gazda nas smješta u malu salu na spratu. Tamo su već meze, vino i rakija, sve lokalno i domaće. Pitam šta je najbolje da jedem, a gazda mi preporučuje pastrmke koje uzgaja u vlastitom ribnjaku na tom istom imanju. Za doručak ću narednih dana uglavom jesti omlet, takođe od domaćih jaja sa imanja. Cijeli kompleks je savršen za koncept seoskog turizma, ali nisam siguran koliko u sadašnjim uslovima to može da funkcioniše. Dobro, i zima je, ali osim lokalaca gotovo da i nisam vidio druge goste. Te večeri upoznajem Rođu, koji drži kultnu lokalnu kafanu Kovin i Miloša, istoričara i pobjednika kviza Slagalica. Negdje do pola deset sjedimo tu pijemo i večeramo, a onda se dijelimo u dva taksija i odvozimo do centra Mitrovice da se vidimo s nekim Banetovim ortacima. To, naravno, prerasta u žanrovsku noćnu sjedeljku gdje se gađamo vicevima, bizarnim podacima, anegdotama i podjebavanjima. Kao i uvijek u takvim situacijama, najbolje je kad potpuno zaboraviš gdje si. Konobari vide da nam je dobro, pa nas ne izbacuju na isteku radnog vremena, nego nas trpe još nekoliko sati. U neko nedoba mi zovu taksi, a taksi me vozi u moj hotel. Tamo imam sasvim dobru internet konekciju. Inače, i što se tiče signala mobilne telefonije, sjever Kosova je ničija zemlja. Čim se pređe Jarinje, upao sam u roming, ali ne kosovski romning, nego roming telekom kompanije u vlasništvu Republike Srbije. Signala mog operatera dolje nema.

Da Vas podsetimo:  Monstat o uvozu i izvozu: Crna Gora ne može bez Srbije

9.

Moj drug i ponajbolji savremeni poljski pisac Andržej Stasjuk piše božanstvene putopise, ali njega zapadna Evropa uopšte ne zanima. Mislim da nikad nije bio u, recimo, Parizu. Zato u Rumuniji i Albaniji poznaje svako selo. Sjećam se kako je bio razočaran kad su u Albaniji prije petnaestak godina počeli masovno da uvode bankomate. Njemu se činilo da je starinski način života bliži ljudskoj suštini, ali u tome nije bilo onog kolonijalnog pokroviteljstva i osjećanja nadmoći kakvo često pokazuju zapadnjački ljubitelji egzotike. Uostalom, Stasjuk i u Poljskoj živi u svojevrsnoj divljini, uz tromeđu sa Ukrajinom i Slovačkom. Moram da ga pitam je li dolazio u posljednje vrijeme na sjever Kosova. U nekom smislu, ovdje se danas živi onako kako se nigdje više u Evropi ne živi. Račune ne izdaje niko, skraćenica PDV ne znači ništa, sve se rješava izvan sistema i usmenim dogovorom. Ne znam kako je bilo prije nego su kosovske vlasti uvele takse na robu iz Srbije, ali trenutno i u trgovini postoje očito dva načina snabdjevanja. Cigarete koje sam kupio na kiosku u Mitrovici imaju markicu Ministarstva finansija Kosova i dvojezični natpis o štetnosti pušenja, na albanskom i na srpskom. („Pirja e duhanit shkakton vdekje te parakohshme“ znači „Pušenje duvana prouzrokuje prevremenu smrt“); u kafanama, međutim, ako tražiš kiselu vodu, dobiješ Knjaza Miloša, a konobari se šale pa kažu: „Naš, prošvercovan.“

10.

Rođina kafana Kovin ima svoj slogan i zvanične instrukcije kako da do nje dođeš odakle god da si pošao. Fora je duhovita: „Samo skreneš!“ Koliko sam shvatio, nekad ranije je takođe imao kafanu, možda i na istom mjestu, koja se zvala Laza Lazarević. U posljednje dvije-tri decenije kod nas na Balkanu su jako popularna koketiranja sa privlačnošću ideje ludila u ključu onog bregovićevskog „Ko ne poludi, taj nije normalan“, ali ovdje to manje ima auru pomodarstva, a više nužnosti. Od jutra je u Kovinu ekipa koja udara po politarskim pivama. Na zidu je televizor, ton je smanjen, na Pinku ide neki film, oni pijaniji zure u ekran, ostali se podjebavaju međusobno. Jedan oniži cvikeraš kaže u nekom trenutku da je počeo da ganja „šiptarsku penziju“. Poslije sam čuo priču, ne znam koliko je tačna, da je Kosovo jedini dio Evrope koji nema „njemački“ sistem penzija u zavisnosti od radnog staža, nego „američki“, odnosno da svaki državljanin stariji od šezdeset i pet godina prima sedamdeset evra penzije. Srbi sa sjevera su navodno isprva izbjegavali da na taj način legitimišu državu Kosovo, ali u posljednje vrijeme sve više pristaju na taj mehanizam. Mala para, štono kažu, veseli čovjeka. Inače, srpski nebiometrijski pasoši i oni kosovski su još uvijek jednako beskorisni, pa u tom smislu psihološkog pritiska nema.

11.

Jedno popodne se družim s lokalnim navijačima Partizana. Njihova grupa se zove Matorci. Pokazuju mi slike sa Duletom Vujoševićem, pričaju anegdote sa raznih gostovanja. Neke godine kad su gledali fudbal u Užicu, valjda, krenu minibusom da se vraćaju i kako su na stadionu pokisli, unutra se presvlače. Na televizoru u busu piči neki pornić. U nekom trenutku, usred presvlačenja, kad su uglavnom svi samo u gaćama, policija zaustavlja bus, uniformisani pajkan priča sa vozačem, dok drugi ulazi u vozilo, pa kad ugleda pornjavu na ekranu i gomilu sredovječnih golih muškaraca, u panici bježi iz autobusa. Sjedimo u kladionici u kojoj se oni okupljaju, pa hoće da mi pokažu grad. Ima Mitrovica nešto tipično balkansko kao grad u dolini uske rijeke, čije se mahale penju u brda. Vrtimo se po gradu, već nekoliko puta i sve se vraćamo do pred onaj najveći most na Ibru, kako god gledao, to ispada najveća turistička atrakcija. (Ima ona dosjetka koju sam čuo od Matije Bećkovića, pa im je pričam, a oni se kidaju od smijeha, kao u neku crnogorsku vukojebinu došao ko zna kakvim čudom neki Englez pa pita lokalce ima li tu neka turistička atrakcija, a neki mu veli: Ma bila je jedna, ali se udala.)  S druge strane mosta se vide neboderi i grad s južne strane djeluje daleko i strano, mada je Ibar i uzak i plitak. Mostar je skoro pa neizbježna asocijacija, mada je Neretva šira, a Neretva isto tako i nije sama po sebi linija razdvajanja. Nevidljiva granica u Mostaru je nešto malo zapadno od same rijeke.

Da Vas podsetimo:  Plaža

12.

Bane mi u sumrak kaže: Šta misliš da ručamo na južnoj strani? Hajde, kažem. On je s kolima, pa se parkira blizu mosta sa sjeverne strane, pa pješice prelazimo most. Pedesetak koraka, prepišaj hoda. Na prvi pogled, južni dio Mitrovice izgleda kao tranziciono uspješan neglavni grad, neka Bijeljina, recimo. Fasade su novije, izlozi blještaviji, restorani u fensi fazonu. Ulazimo u jedan, konobar donosi menije na engleskom, naručujemo po Pećko pivo, a kad stignu flašice s popularnom etiketom „Peja“ konobar već prelazi na srpski. Klopa je super, ceh u evrima je povelik, ali ne primaju kartice. Kao, inače može, ali aparat je u kvaru. Dobro, i keša imamo dovoljno, ali okrugla je cifra, nemamo kovanica za bakšiš. Hoćemo da mu ostavimo neke dinare, a on govori: Ništa, nemojte, drugi put. Ne izgleda zaista kao da mu se gade dinari, nego više kao da ne zna šta će s njima. Ono, mogao bi da ih potroši s druge strane mosta, ali očito nema baš običaj da ide gore. Kao što ni većina ljudi odozgo, po svemu što sam vidio, nema baš običaj da ide dolje. A nikakve kontrole nema i nema, čini mi se, nekog posebnog rizika. Razmišljam kako bi putnik na prištinskom aerodromu morao bez ikakve sumnje da čeka da mu pasoš naslone na ono digitalno sokoćalo, a kako preko Jarinja i mosta na Ibru možeš da dođeš do Prištine, Peći i Prizrena, a da te niko ne pita ni kako se zoveš. Sve je to još uvijek, tek sada vidim, jedna velika ničija zemlja.

Poslije književne večeri, dugo sjedim u galeriji sa desetak čitalaca i posjetilaca. Ljudi su gladni razgovora i uglavnom ih nervira bilo koja ideja da bi njihov interes za kulturni život trebalo posmatrati imalo drukčije u odnosu na sličan interes u bilo kojem drugom gradu. Kako to u takvim situacijama biva, što se više pije, teme se polako sele ka teritoriji trača i anegdote. Muziku slušamo s ploča, ali to nije ni čista nostalgija ni hipsteraj, jednostavno u galeriji je gramofon i ima puno ploča, pa svako lako nađe nešto što mu se sviđa. Didžejiše pomalo kako ko stigne. U nekom trenutku shvatam kako je za stolom nekoliko profesora i profesorki sa lokalnih fakulteta i razmišljam kako ta specifična atmosfera u Mitrovici potiče i od činjenice da je to jedan od onih gradova koje to što su univerzitetski centar čini većim nego što zaista jesu, i simbolički i doslovno. Nije baš da je lako uspoređivati Mitrovicu i Grac, recimo, mnogo je lakše porediti Ibar i Muru. Nema posljednjih godina odvratnije i češće zloupotrebljivane floskule od one o „obrazovanju kao najvažnijem resursu“, ali dobar dio odgovora na dilemu da li će na ovom dijelu Kosova biti života zavisi od opstanka visokoškolskih ustanova i njihovog napretka. Sutra je radni dan, a i ja sutra rano ujutro putujem, ali se ipak tek oko tri ujutro razilazimo.

14.

Zgrada autobuske stanice u (sjevernoj) Mitrovici je nova i lijepa. Na fasadi je tabla na kojoj stoji da je zgrada podignuta novcem Evropske unije. Ipak, autobusne karte se ne kupuju na stanici, nego direktno u autobusu. Koliko sam shvatio, ni putnici ni prevoznici ni žele da se karte kupuju i prodaju na stanici, pošto su blagajne valjda „uvezane“ sa kosovskim finansijskim institucijama. Miljana i Rođo su došli da me isprate. Imaju onu domaćinsku brigu naših ljudi koji bi htjeli da gostu i na kraju sve bude potaman, pa im je sada krivo što idem autobusom, kao mogli su oni možda da se raspitaju da ne ide možda neko za Beograd kolima tog dana. Kažem im da ja nemam nikakav problem s putovanjem autobusom, da mi često zapravo i više prija od puta automobilom. U kolima skoro nužno moraš da pričaš s vozačem ili drugim putnicima, a čovjeku nekad nije do priče. Vedar je dan, a autobus će prije Jarinja da ulazi u praktično sva imalo veća naseljena mjesta, pa to na kraju dođe i kao zgodan oproštaj. I zaista, većina putnika su mladi ljudi, momci i cure, studenti i studentkinje. Kad od konduktera kupuju kartu s popustom, ne kažu „studentska“, nego kažu „na indeks“. Autobus je dosta luksuzan, u imenu firme je riječ Kolašin i ja sve mislim otkud Crnogorci da druže ovu liniju dok se ne sjetim Ibarskog Kolašina.

15.

Iz ranca vadim knjigu: Selected Lyrics Ire Geršvina. Čovjek je čitav život više bio, ovdašnjom terminologijom rečeno, tekstopisac negoli pjesnik, ali ova knjiga je lijepa i stihovi pisani za pjevanje sugestivno dišu na papiru. Listam knjigu, pročitam jednu pjesmu, pa gledam kroz prozor, pa opet pročitam nešto. Čitam pjesmicu They Can’t Take That Away From Me. Ona počinje ljubavnim raskidom, ali lirski subjekt kaže da neće biti tužan jer njemu niko ne može da oduzme sjećanje na to kako njegovoj voljenoj stoji šešir i kako tačno ona pije čaj. Podsjeća me to na nešto, ali ne mogu da se sjetim na šta. Naravno, to je skoro pa arhetipski motiv, ali ima baš neka konkretna stvar s kojom mi se to rimuje i htio bih da se sjetim. Da, liči to malo na ono kad Ortega i Gaset objašnjava zašto je svaka ljubomora besmislena, jer ono što ti vidiš u voljenoj osobi niko drugi ne vidi baš tako, a ti svom suparniku zapravo zavidiš na svom vlastitom pogledu koji on po definiciji nema jer nema tvoje oči. Ne znam šta je nekom drugom Kosovo, ali za mene je ono što sam vidio. I onda kao u lošem dokumentarnom filmu, sa autobuskih zvučnika kreće narodnjak:

Gde god da krenem tebi se vraćam ponovo
Ko da mi otme iz moje duše Kosovo.

Zima je. Nije Vidovdan.

Muharem Bezdulj
Izvor: iskra.co

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime