Kada se prije desetak godina počelo govoriti da je Sarajevo postalo muslimanski grad, poenta je bila u tome da u njemu više nema ni Srba ni Hrvata sem na nivou statističke greške. Sarajlijama – Bošnjacima to nije mnogo smetalo. Čak su tvrdili da je Sarajevo uprkos tome i dalje zadržalo multietnički duh. Danas je, međutim, u njemu relativno sve manje i samih Bošnjaka. Prvo je Sarajevo preplavio talas turskih bankara, biznismena, slastičara, profesora, studenata, zetova i snaha, i to je bosanskim muslimanima jako godilo. Vratilo se „pusto Tursko“ za čim su generacijama tugovali preci današnjih Bošnjaka. Davutoglu je već pri prvom dolasku u Sarajevu najavio da je Osmanska imperija bila jedna uspješna priča koju valja ponoviti. Erdogan ga je dopunio otkrićem da mu je rahmetli Izetbegović ostavio u amanet i Bošnjake i Bosnu. A reis-efendija emeritus Mustafa Cerić je na ovo medenje uzvratio riječima: „Turska je naša matica“, očito nesvjetan da je time opovrgao omiljenu bajku sa stećaka o „dobrim Bošnjanima“ kao svojim pradjedovima, te da je bošnjački narod proglasio za tursku dijasporu.
Ta tursko-bošnjačka idila bila je podržana sa Zapada objašnjenjem da će Turska, kao sekularna država umjerenog islama i sa evropskim ambicijama, spriječiti radikalizaciju bošnjačkih muslimana koju podstiču šiiti i vehabije. Iznenada su te izjave ljubavi obostrano utihnule, i to baš vrijeme kada su zahladili odnosi Ankara–Vašington, a Erdogan obnovio pregovore sa Putinom o izgradnji nuklearne elektrane i turskog gasnog toka. Istovremeno, BiH, odnosno Federaciju, odnosno Sarajevski kanton zapljusnuo je drugi talas sa Orijenta.
Ali to nisu Sirijci, Iračani, Avganistanci i drugi migranti koji preko Balkana bježe od rata i bijede u bogatu Njemačku, nego naprotiv hiperbogati šeici iz Saudijske Arabije. Na periferiji Sarajeva kupuju ogromne parcele privatnog i državnog zemljišta i grade velelepna naselja oko prirodnih ili vještačkih jezera u blizini vrela rijeke Bosne. „U Bosni su nikli arapski gradovi u srcu Evrope“ – piše Laura Movat u Dejli ekspresu od 26. oktobra, a tekst je ilustrovan helikopterskim snimcima zelene doline prošarane potocima i okružene bosanskim planinama koje su morale očarati potomke beduina. Naravno, članak nameće pitanje otkud Arapi u Bosni, pa i potpitanje da li su Saudijci – najvažniji i najlojalniji američki saveznici na Bliskom istoku, mogli tek tako da masovno i fokusirano odriješe kese u području koje važi za krajnje rizično za investicije.
Možda naša sumnjičavost ipak zvuči pristrasno. Nije li svojevremeno bilo isto sa invazijom ruskih tajkuna na crnogorsko primorje, a ne sjećam se da se zbog toga neko ovdje zabrinuto upitao o političkoj pozadini tog velikog biznisa. Naprotiv, Crnogorci i Srbi su sa zadovoljstvom prodavali placeve i vikendice po višestruko višim cijenama, a to je indirektno ne manje podiglo cijene nekretnina u Beogradu. Ne kupuju li i njemački multimilioneri po jeftino grčka ostrva da bi vlast u Atini zakrpila budžet. Nije li, najzad, arapski šeik onaj koji spušta Beograd na vodu. Ali, bože moj, to se zove globalizacija.
U Sarajevu, međutim, bošnjačka javnost negoduje što stranci kupuju ogromne komplekse u najatraktivnijoj zoni unutar onih 26 odsto BiH koliko obuhvataju kantoni sa muslimanskom većinom i grade velelepna naselja u koja lokalno stanovništvo ima pristup jedino kao posluga. Problem je medijski otvorio akademik Esad Duraković, ugledni orijentalista, u čiju ljubav prema islamu ne treba sumnjati. Uz mnogo iskrenih izvinjenja i ograda da naravno nema ništa protiv tolikog priliva braće po vjeri iz profesionalno mu bliskog Bliskog istoka, ali da postoji problem u kontekstu. Ispostavilo se da je taj kontekst jedino to što će „dodikovci“ u RS dobiti argument da bošnjačku Bosnu zovu „džamahirijom“, a Sarajevo – „Teheranom“.
Emisija TVBiH „Pošteno“ okupila je onomad u studiju grupu stručnjaka, a novinarka je započela razgovor pitanjem zašto se svi nešto izvinjavaju, ustručavaju, ograđuju, okoliše i izbjegavaju da progovore o tom novom fenomenu. Sagovornici su se mučili i ljutili, ali nisu znali da odgovore da li postoji problem i u čemu je. Po jednom od najelokventnijih, sve se svodi na problem reciprociteta, odnosno na to što i građani BiH nemaju uzvratno pravo da kupuju zemljište u Saudijskoj Arabiji. Kao da imućni Bošnaci crkoše da kupe dunum suve pustinje i kao da ono što vrijedi već odavno nisu podijelili kraljevska porodica Sauda i američki naftaši. Čak preuvaženi Muhamed –Tunjo Filipović nije otišao dalje od objašnjenja da se „Arapi teško prilagođavaju lokalnoj kulturi“ i da je „Bošnjacima ionako tijesno jer su iz cijele BiH satjerani u nekoliko kantona, dok se Srbi baškare na pola države“, ali ni on nije propustio da kaže da se „kao musliman raduje što u Bosnu stižu braća muslimani ma odakle god da su“. Na kraju emisije, svi su se složili da je glavni problem što vlast uporno ćuti i nema ni o čemu nikakav politički stav.
Jeste da njihova vlast ćuti, ali indikativno je da niko od bošnjačkih intelektualaca nije uspostavio više nego očiglednu vezu između u Bosnu nadolazećih saudijskih šeika i u njoj sve aktivnijih i brojnijih vehabija koje finansira kraljevska porodica Sauda kako bi uspostavila novi kalifat u Rijadu. Naravno, kao što nisu svi muslimani teroristi, tako to sigurno nisu ni sve vehabije. Ali, činjenica je da kada se danas govori o terorizmu, to se prvenstveno odnosi na islamski terorizam. Kada se pak kod nas govori o vehabijama, onda to asocira na izolovane komune u Bočinji i Maoči, na kampove za terorističku obuku u planinskim zabitima, na ilegalne centre za regrutaciju dobrovoljaca Islamske države, za militantne povratnike sa frontova u Siriji, Iraku, Libiji koji su inflitrirani u kolone migranata.
Podsjetimo se da je Al Kaida nastala u američkoj režiji kao instrument rušenja prosovjetske vlasti u Avganistanu i da su mudžahedini stigli tokom rata u BiH u paketu sa naoružanjem kao ilegalna podrška SAD muslimanskoj strani. Kasnije im se Osama bin Laden oteo kao zloduh iz boce, ali poslije spektakularnog napada na Svjetski trgovinski centar u Njujorku, globalni rat protiv islamskog terorizma sveo se na rušenje sekularnih režima na Bliskom istoku i na neustavno jačanje unutrašnje bezbijednosti. Zato je Al Kaida rasturena na niz frakcija, poput Al Nusre, ISIL-a i sl. nad kojima je ponovo uspostavljena američka kontrola, a islamski interbrigadisti pojavljuju se u svim zemljama arapskog proljeća, koje već, prema potrebi, oružjem, novcem i logistikom pomjeraju iz Iraka u Siriju i iz Sirije u Libiju. Isturene grupe izvode diverzije po Evropi – u Londonu, Madridu, Parizu, Briselu. Islamski teroristi su teško uhvatljivi zato što imaju fleksibilnu organizaciju: djeluju i u frontovskim borbama, i u manjim grupama i kao pojedinci, relativno samostalno i uz labavu globalnu koordinaciju.
Da vehabije BiH imaju direktne veze sa islamskim terorizmom, svjedoče pasoši, kretanje i porijeklo municije ubijenih terorista, i o tome se mnogo piše u njemačkoj, francuskoj i belgijskoj štampi. U američkoj, međutim, ni napad vehabije Mevluda Jašarevića na ambasadu SAD u Sarajevu nije okarakterisan kao akt islamskog terorizma. Nije onda čudo što je Bakir Izetbegović, povodom terorističkog akta u Bugojnu, gdje se ponovo pojavljuju vehabije, rekao da su ti ljudi, stacionirani u komunama u Bočinji i Maoči, sa trofrtaljkama, bradicama i kapicama, neka vrsta muslimanskih hipika, a za više mandata reisa Mustafe Cerića IVZ se nikada nije ogradila od vehabijskih aktivnosti. Izgledalo je da je pod pritiskom serije napada islamskih terorista u više zemalja EU vladajuća SDA odlučila da nešto preduzme, a onda je vruć krompir prebacila IVZ-u. Aktuelni reisefendija Husnija Kavazović akciju je zakukuljio zvaničnim zahtjevom svim paradžematima, tj. islamskim grupama koje djeluju izvan okvira IVZ-a da se ili uključe ili samoukinu. A pošto mu se gotovo niko nije odazvao, on je krompir prebacio na državne institucije, odnosno na federalno tužilaštvo, koje se do sada nije oglasilo. Tako je stvar praktično zaboravljena.
Holbruk je rekao za mudžahedine u Bosni: „Mislili smo da su to borci za slobodu, a poslije se ispostavilo da je to Al Kaida“. Istom Holbruku se u početku činilo da je OVK na Kosovu teroristička organizacija, a onda su smislili da je to ipak Oslobodilačka vojska Kosova, pa je on, sjećamo se fotografije, došao u njihov ilegalni štab na KiM, izuo cipele, prekrstio noge i ponudio im savezništvo u borbi za secesiju od Srbije. Vjerovatno im se sada opet čini da ne samo da ne treba dirati u vehabijske rasadnike islamskih terorista u Bosni nego i da ih čak treba ojačati doseljavanjem predstavnika elite budućeg kalifata iz Rijada.
I nije čudno što bošnjačka vlast ćuti, a bošnjački akademici ne znaju šta da kažu dalje od toga da bi kontekst mogao da zlouptrijebi Dodik, i da je njima ionako tijesno u kantonima, a da se Srbi baškare u pola BiH. Oni, takođe, znaju da im je srce na Bliskom istoku, a da protektorat nad Bosnom kontrolišu sa dalekog Zapada, koji se kod kuće bori protiv terorizma, ali ga i koristi u preoblikovanju Bliskog istoka, i u zauzdavanju Rusije u Čečeniji, a kada zatreba i da pritisne Evropu.
Možda je to najbolje formulisala Medlin Obrajt u vrijeme kada su SAD bile na vrhuncu moći: „Amerika je izuzetna nacija, ona ima pravo i da bombarduje, ona ima misiju da predvodi čitav svijet, a ostalima preostaje da je slijede i trude se da prepoznaju i shvate njene namjere i planove.“ Ono što vlastima i narodu u Republici Srpskoj nije teško ni da prepoznaju ni da shvate, jeste da se u BiH naselio značajan kontingent saudijsko arapske elite novca i moći, koja je i do sada vrbovala i indoktrinirala muslimansku sirotinju i finansirala vehabijski pokret, koji je, prema riječima Laure Movat, „ultrakonzervativna i najagresivnija frakcija sunitskog islama“. Potencijalni islamski teroristi su za sitno pokupovali napuštena srpska sela i uzurpirali zapuštene planinske zabiti, a njihova bogata politička i vjerska elita kupila najekskluzivnije prostore u bošnjačkim dijelovima Bosne i napravila svoje zabrane.
Odmah poslije rata na Dobrinji, u širem centru Sarajeva, sagrađen je impozantan vehabijski islamski kompleks „Kralj Fahd“, koji je izgradila i opremila Saudijska Arabija. Po lokaciji i voluminoznosti može se mjeriti samo sa novom zgradom američke ambasade, kao i po tome što takođe uživa ekstrateritorijalnost, na koju inače imaju pravo samo diplomatska predstavništva. I sve se to događa na svega desetak kilometara od entitetske granice, koja ne samo da nije zaštićena nego nije ni vidno označena. Na putevima koji je sijeku još i piše: „Dobro došli u Republiku Srpsku“. Stručnjaci kažu da Srpska ima izuzetno stručnu i opremljenu službu bezbjednosti, ali da li je to dovoljna odbrana od dva uporedna projekta globalizacije – američkog i islamskog, koji se konkurentski sukobljavaju ali i međusobno sarađuju protiv trećih, među koje spada i RS i to još od građanskog rata u BiH. Imamo tu još i EU koja sve manje zna i šta će sa sobom, a pogotovo sa nama. I, najzad, tu je Rusija, koja se od dolaska Putina potvrdila kao jedini veliki saveznik na koga se možemo osloniti. Da li je to i dovoljna garancija ili nas, kako nam prijete SAD, stavlja na „liniju vatre“ u obnovljenom hladnom ratu koji se ubrzano zagrijava?
Nenad Kecmanović
www.fsksrb.ru
*Izlaganje na REGIONALNOM BEZBEDNOSNO-POLITIČKOM FORUMU: „AKTUELNI PROBLEMI, NOVI IZAZOVI I PRETNjE U BEZBEDNOSNOJ SFERI BALKANSKOG REGIONA“, 5. novembra 2016. u Medija centru u Beogradu
