Nemoralni se ljudi lako grupišu i, kad zatreba, podržavaju jedni druge; nemoralni ljudi imaju razumijevanja jedni za druge; nemoralni ljudi imaju jednog glavnog neprijatelja – moralne ljude;
Moralne ljude karakteriše nezavisnost, koja je njihova snaga, i usamljenost, koja je njihova slabost.
Otud ne može da čudi ova teška nam i kobna vladavina nemorala.
To što je to tako, ne znači da treba da bude tako. Ali, avaj, ljudi koji teže moralu, često zapostavljaju važnu činjenicu da bi moral trebalo da bude praćen skromnošću, velikodušnošću, milosrđem i praštanjem, djelovanjem… Ljudi koji teže moralu često su oštećeni gordošću…
Gordost zovu i “strašnim grijehom”, jer je to i prvi grijeh (Luciferov), i onaj grijeh iz koga su se izlegli svi drugi grijehovi.
Gordost je razjedala mnoge velike ljude (Aleksandra Makedonskog, Mikelanđela, Getea, Tolstoja…);
Gordosti su, neočekivano, skloni mnogi religiozni ljudi koji, nestrpljivo tražeći da svoju vjeru stave u sve svoje govore (kao da je vjera nešto vještački dodato životu, a ne način življenja i razmišljanja), uobražavaju da su tako bliži Bogu.
(Mislim da ljudi treba više da vole ljude nego što vole boga, i da dobri Bog neće obraćati pažnju na te nijanse, te da će svu tu ljubav pripisati sebi.)
Zbog gordosti se mi više borimo da dokažemo da smo u pravu, nego što se borimo za pravdu.
Gordost nas sprečava da uvidimo sopstvene greške; i sprečava nas da vidimo da ima i pametnijih i boljih od nas (jer ćemo s lakoćom, ako nijesmo baš sasvim otupjeli, uvijek pronaći nekog pametnijeg i boljeg od nas);
Gordost nas sprečava da volimo, kako treba, bližnjeg svog, i da njemu dozvolimo da nas, kako treba, voli.
Iz gordosti se, zatim, prirodno, rađa zavist.
Zavist u moralu gadnija je od svih drugih zavisti, jer se radi o kainovskom grijehu nepodnošenja onoga ko nam je najbliži;
Pod maskom istinoljubivosti sumnjičimo i obezvređujemo brata (brata po moralu), hranimo se njegovim greškama, opsjednuti sebeljubljem živimo od smrti – smrti odnosa.
Kada bismo bili malo manje gordi, i malo više istinski moralni, uspjeli bismo da se ozbiljno i moćno suprotstavimo nemoralu; i počeli bismo da shvatamo da društvo u kom živimo – i nas, moralno, predstavlja, i da mu i mi dajemo život odlukama koje (ne) donosimo.
(Samo što, kada treba zavrnuti rukave i mijenjati stvari, postoji cijena koju treba platiti, i tada većina ipak bira da plače umjesto da čini. Ali to je neka druga priča.)
