I zato danas, u Hrvatskom nogometnom autobusu, u društvu srebrne, nogometne momčadi, sjedi i jedan „muzičar” Tompson, i zato se klimakterična Kolinda u loži izabranih baš naložila i ponašala a la Maradona, nipošto damski i kako bi valjda trebalo da se ponaša jedna predsjednica, ali k***c, iz nje je prskao potisnuti neonacionalizam koji refrenuje „Za dom spremni” i „Stići će vas naša ruka”…
Razumije se, NVO sektori, kvazi moderni picopevci, begiš krugodvojkaši, „lingvisti” „Zajednički jezik”, i drugi zapadni soroševski dupeuvlakači, od naših malenkosti zahtijevaju rezervni rezervoar razumijevanja zašto je to tako i šta je, u stvari, suština tih neonacionalnih izliva, budući da su crvenokockasti doguzeljali do finala Mundijala i to u Rusiji, za koju Grubač veli da nije neprijatelj Hrtvatske.
Nacionalno osjećanje i ispoljavanje istog ne mora nužno da bude primitivno, krevljeno karnevalsko i provincijalno, što je uvijek već slučaj sa eks ju državicama, ogrezlim u svojoj palanačkoj niskosti i nedoraslosti izazovima (virtuelnog) „vremena” i potrošenog prostora, u kojem – da sročim akademski – napamet bitišemo.
Eto, Hrvati su još jednom pokazali dokle ide njihova „vatrena domoljubivost”, sa sve idiotom Tompsonom u autobusu, i vrlo nesnađenom Kolindom u svlačionici; iz svakog promila izbijala je frustracija i kič!; da, sport je promoter potonje ideologije.
(Međutim, gospodo, neko je gospodin na vimbldonskoj travi, a neko, pak, Tompsonov autobuski hor.)
in4s.net
