Nastavak sa < —prethodne strane
Hadezeovska Hrvatska pod Tuđmanom, nastavljajući Pavelićevu politiku genocida u nezavisnoj Republici Hrvatskoj, do militarističkih akcija Bljesak i Oluja etničkog čišćenja Srba, uz podršku Njemačke, Vatikana, Sjedinjenih Američkih Država i NATO vojnog saveza. Hrvatski popis stanovništva 2001. godine pokazuje da je broj Srba, kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj, od 37% u Banovini Hrvatskoj, u Jugoslaviji 12%, spao je na 4,7 procenata, što predstavlja ostvarenje Tuđmanskog programa da u Hrvatskoj ne smije biti Srba više od 3 do 6 procenata, dakle ni status nacionalne manjine To predstavlja dovršenje kleroustaškog programa NDH!
To je hrvatski krunski dokaz genocida nad Srbima u Hrvatskoj.
Protitužba treba da prikaže činjenice o nastavljanju genocida nad pravoslavnim Srbima u Republici Hrvatskoj od 1945, posebno u periodu od 1990 do 2005.(zločini u Gospiću, Koranskom mostu, Bjelovaru, Medačkom Džepu, maslenici, Lori, itd. Itd.
“Pored dokumentovanja poznatih genocidnih akcija Hrvatske vojske nad Srbima u akciji “Bljesak” i “Oluja” novembra 1995, treba dokumentovati o u javnosti malo poznati genocidnim akcijama Hrvatske Vojske na prostoru suverene BiH (Republike Srpske) – “Maestral”,”Južni odgovor”,”Una-Drina”,” Ozren” i dr.
Na razvalinama druge jugoslovenske države hadezeovska Hrvatska otvoreno revidira istoriju pretvarajući Jasenovačlki sistem kleroustaških logora genocida, u Spomen-područje holokausta.
Dok se javno u Spomen muzeju Jasenovac vrši revizija istorije, tvrdi da u jasenovačkim logorima genocida nije genocidno ubijeno više od 90 hiljada, gdje se brišu žrtve srpske i romske narodnosti, Jasenovac pretvara u »muzej holokausta«, na svečanoj ceremoniji odavanja počasti žrtvama holokausta u ukrajinskoj Babij Jaru, pored nagrade Raoul Wallender u Njujorku, predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić dobio priznanje za borbu protiv antisemitizma [26]
Predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, je prilikom gostovanja na beogradskoj televiziji, u prisustvu predsjednika Srbije, Borisa Tadića, izjavio: »Srbi treba da priznaju genocid u Srebrenici«, a što se tiče masovnog protjerivanja i ubijanja Srba iz Republike Srpske Krajine, kaznene ekspedicije hrvatske soldateske »Bljesak« i »Oluja«, »to je bila zakonita akcija hrvatske vojske za povraćaj uzurpiranih teritrorija«, kao da Srbi u Krajini ne žive stoljećima, već da su došli iz Srbije. Predsjednik Republike Srbije je prećutao!
Premijer Ivo Sanader na 61. zasijedanju Generalne skupštine UN u Njujorku predstavio kandidaturu Hrvatske za nestalnog člana Savjeta bezbjednosti UN u mandatu 2008-2009 godine, »kao mjeru hrvatske odgovornosti«, kao »demonstraciju mirovnog procesa u jugoistočnoj Evropi. Hrvatska je , kako pišu mediji »pozivajući se na diplomatske krugove, na putu ka članstvu u Savjet bezbjednosti, osigurala i podršku Srbije, kao i nekih država u regiji«.[27] Kako Srbija može dovoditi u pitanje optužbe Republike Srbije pred Međunarodnim sudom pravde od države čiju kandidaturu za najvažniji organ UN Savjet bezbjednosti podržava!!
Hrvatski organi pravosuđa procesuirali su 4.625 lica optuženih za ratne zločine u toku građanskog rata 1991-1995, uglavnom Srba i pripadnika regularne Jugoslovenske narodne armije.
Između između ministra pravde Srbije Zorana Stojkovića i ministra pravde Hrvatske Ane Lovrin, potpisan je Sporazum o ustupanju krivičnih predmeta osumnjičenih za ratne zločine, uglavnom Srba, pripadnika Jugoslovenske Narodne Armije i Srpske vojske Krajine. Hrvatska je veliki broj optuženih stavila na potjernice Interpola. »Biro Interpola u Zagrebu je raspisao potjernice za 746 osoba. Po tom osnovu širom svijeta već uhapšeno preko pedeset ljudi, 13 Srba samo u toku ove godine …trenutno se vodi postupak za ratne zločine protiv 960 lica«, navodi Savo Štrbac, predsjednik Veritasa[28].Tako su uhapšeni Srbin Nikola Kresović, koji je izbjegao u Kanadu; pukovnik Mile Novaković na graničnom prelazu Tabanovciu makedoniji, 25. septembra 2003. kao član delegacije ratnih vojnih invalida , koji je osudjen u Hrvatskog na 20 godina zatvora zbog »ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i uništavanja istorijskih spomenika. Po mišljneju doktora vojnih nauka Koste Novakovića u pitanju su »inkonstruisane optužbe hrvatskog pravosuđa, čija je suština opravdavanje etničkog čišćenja Srba sa teritorije Hrvatske.«[29]
»Naime, godinama sudski procesi u Hrvatskoj u kojima se sudi osumnjičenim za ratne zločine, bilo Srbima bilo Hrvatima, nisu bili ništa drugo nego sudske farse, dakako sa različitim predznacima, implikacijama i ishodima. Sudska praksa u Hrvatskoj i danas potvrđuje da u njoj postoje dvije krivične politike: jedna za Srbe, druga za Hrvate, a najsramnije stranice hrvatskog pravosuđa ispisane su upravo u vođenju procesa protiv Srba…«[30]
S obzirom da Jugoslavija/Srbija nije optuživala hrvatske zločince nad Srbima, sporazum o ustupanju može da znači da Srbija priznaje presude hrvatskih sudova, preuzima »osuđene« Srbe u Hrvatskoj da, na mjesto u Hrvatskoj, provode u zatvorima Srbije kaznu izrečenu u Hrvatskoj!!!![31]
Zločini nad Srbima u Hrvatskoj se tretiraju kao obični zločini, a ne kao ratni zločini, još manje zločini genocida, Krivični zakon Hrvatske propisuje da se krivični postupak ne može pokrenuti kad protekne 15 godina od izvršenja krivičnog djela za koje je propisana kazna teža od 10 godina, predstoji zastarijevanje zločina počinjenih u Sisku i na drugim krajevima Hrvatske.[32]
Centar javne bezbjednosti Banja Luka podnio je tek oktobra 2006. krivične prijave protiv 16 oficira Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za ratne zločine nad Srbima. Međutim, Republika Hrvatska i Republika BiH ne izručuju svoje državljane trećim državama, što je novim Ustavom Republike Srbije omogućeno. Pored toga Republika BiH je odbila da sa Srbijom i hrvatskom potpiše sporazum o ustupanju krivičnih predmeta, kao što je učinila Srbija sa Hrvatskom.«[33]
I dok nadležni državni organi ne obavještavaju srpsku javnost šta se preduzima u utvrđivanju istine, protivtužbe protiv Hrvatske Međunarodnog sudu pravde, zaštiti optuženih Srba, hrvatska vlada traži od Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju dopuštenje da u svojstvu »prijatelja Suda« (Amicus Curiae) pripemi podnesak kojim će »pomoći u utvrđivanju istine glede tvrdnje optužbe da je tadašnji državni vojni vrh Republike Hrvatske sudjelovao u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, odnosno tvrdnje obrane da zločinački poduhvata nije bilo« (slučaj Gotovina, Čermak i Markač). Hrvatski ministar pravde Ana Lovrin najavila je namjeru »pružiti pomoć Sudu u tumačenju povijesnih i političkih činjenica, uzimajući u obzir da je vojno-redarstvena akcija ‘Oluja’, u tjeku koji se navodno dogodio zajednički zločinački poduhvat, poduzeta sukladno međunarodnom pravu i relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Generalne skupštine UN, te u suglasju s naporima međunaodne zajednice na obuzdavanju vojnih ofenziva srpske vojske i pripremi mirovnih pregovora.« U tome cilju na pripremi podneska grupa uglednih pravnika, istoričara i drugih naučnika,[34]
Iako je ovaj zahtjev morao biti odbijen, hrvatska »promidžba« ide dalje: zagrebački Nacional je lansirao vijest »SAD treba Hrvatsku zbog sporazuma Irana i Srbije«: »U ponedeljak 23. siječnja ove godine iranska državna novinska agencija IRNA objavila je tu zanimljivu i – po američkom mišljenju – važnu vijest iz Teherana. Vijest u cjelosti glasi: IRAN I SRBIJA POTPISALI SPORAZUM O SIGURNOSTI Teheran, 22. siječnja, IRNA Iran – suradnja – Srbija … Ta ijest u obavještajnim krigovima pobudila je golemo zanimanje, jer je otkrila da su Srbija i Iran dogovarali sigurnosne aranžmane kad je već značajno ojačao američki pritisak na Iran zbog njegova vojnog nuklearnog programa i američke sumnje da Iran proizvodi atomsku bombu, kad su zapadne zemlje počele oranizirati političku blokadu i najavile prisak na Iran. Iz te vijesti ne može se otkriti o kakvim je sigurnosti aranžmanima riječ, je li po srijedi samo razmjena obavještajnih podataka, doprema oružja ili čvršće vojno savezništvo. Nagađalo se i da je iran posebno zainteresiran za srbijanska iskustva iz rata za Kosovo 1999., posebno uvezi s napadima NATO-va zrakoplovstva, ali da je riječ o mnoo širem i čvršćem aranžmanu. Ta je vijest za beogradsku vlast bila vrlo neugodna, jer su se očito Beograd i Teheran dogovorili da se o tajnim razgovorima o sigurnosti šuti, a Teheran se toga nije držao. Zbog toga je beogradska vlada na tu vijest nervozno reagirala da je preko novinske agencije Tanjug demantirala već slijedećeg dana 24. siječnja: ‘ SPR: SiCG – MINISTARSTVO – IRAN BEZ OSNOVA TVRDNJE O SIGURNOSNOM SPORAZUMU IRANA I SiCG-a 26.1.2006. 16.59 Beograd (Tanjug) –Ministarstvo vanjskih poslova Srbije i Crne Gore priopćilo je danas da su neosnovane tvrdnje iranske državne novinske agencije IRNA da su Vlada Irana i Viječe minstara Srbije i Crne Gore potpisali sporazum u oblasti sigurnosti. ‘Jedino je, i to još u prosincu 2001., potpisan Memorandum o razumijevanju i saradnji u borbi…«
»Naglo poboljšanje odnosa Hrvatske i SAD ima i vrlo zanimljivu i dosad nepoznatu dimenziju, koja rječito pokazuje da je područje nekadašnje Jugoslavije zbog novih tajnih procesa ponovno iznimno strateški značajno za SAD i da nova globalna dimenzija objašnjava zašto je hrvatski premijer Ivo Sanader prošlog tjedna u Washingtonu primljen na tako visokoj razini kao nikad niko prije njega iz Hrvatske. Primili su ga predsjednik GeorgeW.Bush, potpredsjednik Dick Cheney, šefica State Departmenta Condoleezza Rice i ministar obraneDonald Rumsfeld, četvoro najmoćnijih ljudi SAD-a,a time i svijeta. Svi su oni bili jako zainteresirani za razgovore asa Sanaderom jer se u američkom vrhu procjenjuje da bi Hrvatska uskoro mogla imati značajnu ulogu u stabilizaciji sigurnostina područjima nekadašđnje Jugoslavije, gdje bi se – prema američkim procjenama – situacija mogla pogoršati zbog Irana. U Washingtonu procjenjuju da bi na Balkanu ponovo mogli planuti ratni sukobi te mu hitno trebna pouzdan partner na kojeg se može osloniti. A pouzdan partneru toj problematičnoj regiji od svih zemalja može mu biti jedino Hrvatska. …« [35]
Beogradska Politika je prenijela samo vijest iz Zagreba »’Srpska pretnja’ gura Hrvatsku u NATO«, »u takvom scenariju jedino preostaje da se priključi NATO-u«, kako će, po riječima američkog ambasadora Bratke, biti najbolje zaštićena od eventualnih napada«.[36] »u Ministarstvu odbrane Srbije juče nisu želeli da komentarišu tekst u Nacionalu, tvrdeći da ‘ne komentariču sadržaje takvog tipa’ ‘To neka komentariše onaj ko je pisao. Za nas su to notorne gluposti – rdekao je za Kurir Zoran Puhač iz Uprave za odnose sa javnošću Ministarstva odbrane Srbije.!!![37]
Za vrijeme službenog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, predsjednik Boris Tadić “signed a document that Serbia cannot bring to the Hague Tribunal any charges against American Citizens”. »Zakon zaštite« (Protection Act) interesa SAD usvojen je 30 jula 2003. godine. Na kraju tog dugačkog zakonskog teksta u kome su navedeni do sitnih pojedinosti zaštićeni intersi SAD, stipulisano je: »Nothing in this title shall prohibit the United States from rendering assistance to international efforts to bring to justice Saddam Hossein, Slobodan Milošević, Osama bin Laden, other members of Al Queda, leaders of Islamic Jihad, and other foreign nationals accused of genocide, war cerimes against humanity.
I o tome se uporno ćuti pred javnošću Srbije !!![38]
Kongres SAD je 27. jula 205. usvojio rezoluciju (199) o Srebrenici : “(2) the policies of aggression and ethnic cleansing as implemented by Serb forces in Bosnia and Herzegovina from 1992 to 1995 meet the terms defining the crime of genocide in Article 2 of the Convention on the Prevention and Punishment of Crime of Genocide”.[39]Potpisujući sporazum sa vladom SAD, predsjednik tadić je morao imati u vidu stav najvišeg zakonodavnog organa SAD!
Na optužbe Srba za genocid već 5. jula 2005. u Otvorenom pismu članovima Predstavičkog doma i Senata SAD reaguje Prof. Emeritus sa Istorijskog odejeljenja Univerziteta u Kaliforniji, sa argumentacijom, ne samo da je neosnovan zaključak da su Srbi izvršili genocid u Srebrenici, već da se može govoriti o “the ‘ Reserve’ o genocidu nad Srbima u
Potpisujući ugovor sa Sjedinjenim Državama predsjedniku Tadiću je trebalo ukazati da je u decenijskim pregovorima u okviru Organizacije Ujedinjenih nacija, na osnovu Povelje i pozitivnog međunarodnog prava obrazovan je Međunarodnu krivični tribunal opšte nadležnosti, takođew sa sjedištem u Hagu.Međunarodni krivični sud potpisom država članica Ujedinjenih nacija stupio na snagu u Međunarodni krivični tribunal je počeo da djeluje. Vlada Sjedinjenih Država je pouvkla svoj potpis, odbila ratifikaciju – dakle ne prizanaje ga. Potpisom ovog sporazuma sa SAD predsjednik Republike se odrekao prava pokretanja međunarodnog krivičnog postupka protiv državljana SAD bez obyira kakvo krivično djelo počinili u Sbiji ili u drugim državamna a našli se u Srbiji .
Prije potpisa ovog sporazuma, bez saglasnosti Parlamenta – upoznavanja javnosti, predsjednik Tadić je morao znati da je Kongres SAD – Predstavnički dom (253:168)I Senat (65:34) usvojio 27-28. septembra 2006. tzv. “Military Commission Act” (Zakon o vojnim komisijama), Ovim zakonom vojne komisije dobijaju pravo da odobravaju u ime države SAD zločine, u suprtnosti sa američkim zakonima o ljudskim pravima, Povelje Ujedinjenih nacija, članom 3 Ženevskih konvencija i Priručnika o ispitivanju ratnih zarobljenika (Army Field Manuel).[40]
Na beogradskoj televiziji traži se hapšenje nosilaca teze da Vojska Republike Srpske, Republika Srbija, nisu izršili genocid nad muslimanima i Hrvatima!
Pitanje institucija za istraživanje i izučavanje genocida
U uslovima optužbi protiv srpskog naroda i srpskih država za zločine genocida pred Međunarodnim sudom pravde i pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, za utvrđivanje istine bitno je postojanje institucija za istraživanje i pručavanje zločina genocida na prostoru bivše Jugoslavije.
Odbor Srpske akademije nauka i umetnosti za sakupljanje građe o genocidu nad srpskim narodom i drugim narodima Jugoslavije u XX. veku, ukinut je u vrijeme obnovljenog genocida 1994. godine, obilježavanja desete godišnjice plodnog rada.
Državna komisija za ratne zločine i zločine genocida, koju je februara 1992. obrazovala Skupština SFRJ. Poslije godinu i po dana rada, kada je i Helsinki Watch počeo da objavljuje njene izvještaje, odlukom Savezne vlade, ukinuta je jula 1993.
Savezna komisije za zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, obrazovana na mjesto Državne komisije, odlukom Petooktobarske vlade 2002. godine je pasivizirana, sakupljena građa smještena u nekoliko prostorija zgrade »SIV 3«!
Muzej žrtava genocida, obrazovan zakonom 16. jula 1992. godine, poslije obilježavanja desete godišnjice uspješnog rada, pasiviziran je razrješenjem direktora, upravnog i nadzornog odbora i prebacivanjem u Kragujevac.
Fondu za istraživanje genocida, kao posebnom pravnom licu, registrovanom u Vladi Repubikie Srbije, oduzete su prostorije, predsjedniku pismeno zabranjen ulaz u radne prostorije, oduzeta elektronska tehnologija, vraćena samo jedna radna prostorija bez elektronske tehnologije i telefona, bez finansijskih sredstava.
Objavljeno je da je odbrana od optužbi samo BiH protiv Jugoslavije, odnosno SCG, Srbiju koštalo 1,225.500 evra, (samo stranim braniocima Ian Brownly-u 510.000 evra, Ksavijaru de Ruu 345.000 itd.[41] Nije namjera podcijeniti korisnost i troškove stranih stručnjaka, ali je sigurno da su postojale stručne institucije za istraživanje i proučavanje genocida troškovi bi bili daleko manji!!
U pismu Izvršnog odbora Predsedništva Srpske akademije nauka i umetnosti, »na predlog Odelenja istorijskih nauka, a povodom razmatranja dopisa dr Milana Bulajića, predsednika Fonda za istraživanje genocida« predsjedniku Vlade Republike Srbije od 15. decembra 2004. upozoreno je da je »pitanje genocida ne samo naučni već i ozbiljan politički problem, kome treba posvetiti ozbiljnu pažnju. Izučavanje genocida mora biti dignuto na najviši nivo i moralo bi se institucionalizovati, a ne kao do sada prepustiti dobronamernim pojedincima. ukoliko se država prema izučavanju genocida bude odnosila nemarno i neodgovorno, posledice će biti višestruke – koliko moralne, toliko materijalne. Slobodni smo da Vas uputimo na činjenicu da postoji obimna građa o genocidu, koja se nalazi smeštena u prostorijama koje je Odbor (Fond) koristio u zgradi na Trgu Nikole Pašića br. 11. bilo bi dobro ako bi se taj prostor mogao aktivirati«.[42] Poslije kritičnih godinu i četiri mjeseca na ovo pismo Izvršnog odbora Predsedništva SANU nije odgovoreno!!
Dr Milan Bulajić, predsjednik Fonda za istraživanje genocida
[26] Miroslava Rožanković, »Mesiću čestitke za širenje istine o holokaustu«, Vjesnik, 28.09.1006.
[27] B.Popović, »Podrška Srbije data Hrvatskoj?« Politika, 22. septembar 2006
[28] Daliborka Stanković, Savo Štrbac, predsednik nevladine organizacije ‘Veritas’, »Došao red i na ‘sopstvene mangupe’«, Svedok, Beograd 14. novembar 2006, str. 16-17.
[29] Kosta Novaković, »Srbi optuženi za ratne zločine uHrvatskoj – Blamaža na poternicama«, Politika, 5. oktobar 2006, str. 15.
[30] Marko Roknić, »Pismo iz Zagreba: Varalice za naivne?«, Glas Srpske, Banja Luka, 3. oktobar 2006,
[31] Nota Republic of Serbian Krajina – Government in Exile, br. 334/06, October 17, 2006
[32] R.Arsenić, Upozorenje iz Siska – Ubice bez kazne«, politiks, Beograd, 17. septembar 2006, str. 2.
[33] B.Marić, »Neizvesno krivično gonjenje 16 hrvatskih oficira zbog ratnih zločina nad Srbima – Prijave u pat poziciji«, Politika, 4. novembar 2006, str. 4.
[34] »Hrvatska traži status prijatelja Suda u predmetu Oluja – Istorija i politika u akciji Oluja«, Sense, Danas, Beograd, 20. septembar 2006, »Haško tužiteljstvo protivi se statusu ‘prijatelja suda’zaRH«,Ina,Večernji list, 8. oktobar 2006..
[35] Ivo Pukanić, »Tajna diplomatskog zatopljenja – SAD treba Hrvatsku zbog sporazuma Irana i srbije«, Nacional, Zagreb 24.10.2006.
[36] Radoje Arsenić, »Hrvatski mediji tvrde: Zagreb partner Vašingtona«, Politika, BeogrAD 27.10.2006
[37] »Zagrebački Nacional objavio da su Sbija i Iran sklopili sporazuma po kojem će srpake snage ući na Kosovo ukoliko SAD napadne ovu srednjeistočnu zemlju«, Kurir28.10. 2006, str. 4.
[38] Bureau of Political-Military Affairs, Protection Act, Washington DC, July 30, 2003; Raymond Kent, »Hague Triibunal and more«, 12 September 2006.
[39] United States Congress, H.Res. 199, In the House of representatives, U-S., June 27, 2005.
[40] 109th CONGRESS, 2d Session, H.R. 6166, An Act To amend title 10, United States Code, to authorize trial by military commission for violations of tha law of the war, and for other purposes; »ACLU (The American Civil Liberties Union) Letter to the Senate Strongly Urging Opposition to S.3930, the Military Commissions Act of 2006 (9-25-2006); Chris Floyd, TO UK Correspodent, »Fatal Vision: The Deeper Evil Behind the Detainee Bill @,2 October 2006. (http://www.truthout.org/docs_2006/100206A.shtml),: Edward S. Herman, »Torture, Moral Values, andLeadership of the Free World(Kafka Era Studies, No.3)«, to appear in Z.Magazine November 2006.
[41] D.P.Veljkovič, “Koliko Srbiju košta spor sa BiH pred Međunarodnim sudom pravde “, Novosti, Beograd, 7.04.2006, str. 7.
[42] Srpska akademija Nauka i umetnisti, Generalni sekretar, br. 936/5, 15.12. 2004.
