Koreni ideologije Aljbina Kurtija

0
1647
Aljbin Kurti / Foto: printscreen (vidovdan.org)

Kurti je krajnji produkt procesa koji je među Albancima na Kosovu otpočeo još pre 60 godina. Da li će im doneti ostvarenje decenijskih snova ili otrežnjenje, saznaćemo uskoro

Budući predsednik vlade Kosova, Aljbin Kurti, u intervjuu koji je 13. decembra dao Dojče veleu još jednom je ponovio da je njegov dugoročni cilj ujedinjenje Kosova i Albanije. Zalaganje lidera pokreta Samoopredeljenje za stvaranje Velike Albanije je dobro poznato. Međutim, izostalo je objašnjenje kako je došlo do toga da političar najmlađe generacije, čija je pobeda od mnogih dočekana sa simpatijama i opreznim optimizmom, zagovara stavove koji se, makar na rečima, danas smatraju za krajnje retrogradne.

Osnovni podaci iz Kurtijeve biografije su dobro poznati, ali nije zgoreg ih opet ponoviti. Rođen je 1975. godine u Prištini gde se njegov otac, inženjer, doselio iz rodnog sela Sukubin, kraj Ulcinja. Pažnju javnosti je privukao kada je 1997. i 1998. godine, kao potpredsednik Studentske unije Univerziteta u Prištini, organizovao demonstracije studenata Albanaca, zbog čega je pritvaran u više navrata. Nakon otpočinjanja oružane pobune OVK Kurti je bio aktivan u kancelariji političkog predstavnika i ideologa organizacije, Adema Demaćija, sve do marta 1999. godine. Demaći je tada napustio poziciju političkog predstavnika OVK jer se nije slagao sa potpisom albanske delegacije na sporazum u Rambujeu, konkretno njegovim odredbama po kojima je priznat suverenitet Srbije nad Kosovom dok je konačno rešenje statusa pokrajine odgođeno za tri godine. Ovakav sporazum je bio u direktnoj suprotnosti sa ključnom reči Demaćijeve ideologije, samoopredeljenjem, koju je, nimalo slučajno, Kurti kasnije uzeo za naziv svoga pokreta.

Tokom pobune OVK Kurti nije učestovao u oružanim borbama, ali se zbližio sa pojedinim komandantima. Uhapšen je 1999. i zbog separatizma u martu 2000. osuđen na 15 godina robije. Pušen je na slobodu u decembru 2001. godine. U Prištini ga je, pored nekadašnjih studentskih lidera, dočekao Sulejman Selimi Sultan, komandant glavnog štaba OVK do kraja 1998. i osuđeni pripadnik „Dreničke grupe“. Kurtijev politički uspon na poratnom Kosovu je otpočeo kada je kao lider Kosovske akcione mreže (KAN) 2005. organizovao ispisivanje parola „Bez pregovora, samoopredeljenje!“ na zgradama UNMIK-a. KAN je ubrzo prerasla u politički pokret Samoopredeljenje, čije ime potiče od ključne reči ideologije njegovog lidera. Posle 14 godina borbe, koja često nije bila nenasilna, Samoopredeljenje je postalo najsnažnija partija na Kosovu a Kurti će po svoj prilici biti novi premijer.

Mediji su povremeno izveštavali da je Aljbin Kurti levičar sklon anarhizmu. Iz ovih šturih reči tek se može naslutiti ideolgija čiji je Kurti sledbenik, a čiji je glavni propovednik bio njegov politički mentor Adem Demaći. Da bi se razumela suština te ideologija, i njen program, potrebno je vratiti se nekih 60 godina u prošlost.

U drugoj polovini 1950-ih javnost je prvi put saznala za ime Adema Demaćija, studenta svetske književnosti na Univerzitetu u Beogradu i autora dvadesetak kratkih priča objavljenih u najtiražnijem listu na albanskom, „Rilindji“, i u omladinskom časopisu „Jeta e re“. Njegova prva knjiga, „Krvava zmija“, objavljena u junu 1958, uzburkala je duhove među Albancima. Dvadesettrogodišnji Demaći je u njoj pisao o pogubnim efektima krvne osvete među Albancima, ali se dotakao i politički osetljive teme iseljavanja Albanaca u Tursku, koje je krajem pedesetih intenzivno teklo. Profesor književnosti i urednik lista „Jeta e re“, Hasan Mekuli, biranim rečima je hvalio Demaćijevu prozu. Međutim, osetljiva tema i pozivanje na revolt protiv jugoslovenske vlasti u posleratnim godinama izražene represije nisu privukli pažnju samo književne publike. U novembru 1958. Demaći je uhapšen i osuđen na pet godina robije. Viša sudska instanca je kaznu ublažena na tri godine. Odslužio ju je u celosti. Robija, međutim, nije uticala na Demaćija da promeni svoje stavove. Naprotiv, zatvorski dani su ga dodatno radikalizovali i uverili u ispravnost njegove borbe.

Od 1963. ona više nije bila samo literarna. U godini kada je usvojen novi ustav Jugoslavije kojim je Autonomna kosovsko-metohijska oblast (AKMO) preimenovana u Autonomnu pokrajinu (AP) Kosovo i Metohiju, i po pravima i nadležnostima izjednačena sa drugom pokrajinom u okviru republike Srbije, Vojvodinom, Demaći je osnovao ilegalni „Revolucionarni pokret za ujedinjenje Albanaca“.

Organizacija je bila aktivna nešto više od godinu dana. Za to vreme Demaći je sa saradnicima uspeo da organizuje okružne komitete u Peći, Đakovici, Mitrovici, Gnjilanu, Drenici i Prištini, i okupi oko 300 pristalica, među kojima je bilo profesora, novinara i studenata. Organizovali su nekoliko akcija, poput isticanja više od 40 zastava Albanije na više mesta po Kosovu, što je tada bilo zabranjeno. Pokušali su da nabave oružje iz Turske, ali neuspešno. Tokom 1964. grupa je otkrivena. Pred sud je izvedeno 50 lica, a na zatvorske kazne od 6 meseci pa do 15 godina je osuđeno 38. Organizator grupe, Adem Demaći, dobio je najtežu kaznu od 15 godina zatvora, koja mu je nakon Brionskog plenuma smanjena na 10 godina.

Da Vas podsetimo:  Iz izbegličke kolone: Sestra i ja smo ugledale oca, stajao je na mostu i plakao, plakale i nas dve

Služba državne bezbednosti je brzo otkrila i razbija Demaćijevu grupu. Ipak, njen uticaj je bio mnogo veći nego što se na prvi pogled činilo. U čitavom periodu nakon Drugog svetskog rata u delovima Jugoslavije naseljenim Albancima stvarane su ilegalne separatističke grupe koje su za cilj imale podizanje ustanka i ujedinjenje tih oblasti sa Albanijom. Većina ovih grupa je delovala u saradnji sa albanskom tajnom službom, Sigurimijem, a neke su čak formirane od strane diverzanata koji su sa teritorije Enver Hodžine Albanije prebacivani u Jugoslaviju. Broj grupa je bio relativno veliki. U periodu od 1955. do sredine 60ih godina otkriveno je 69 grupa sa oko 600 članova. Uhapšeno je 420 a osuđeno 250 njihovih pripadnika. I pored brojnosti, delovanje grupa je zahvaljujući budnosti UDB-e ostajalo bez ikakvog efekta.

Krajem pedesetih situacija je počela da se menja. Metuš Krasnići je 1958. osnovao „Revolucionarnu partiju ujedinjenja albanskih oblasti sa otadžbinom“. Potom su sledeće, 1959. godine, Kadri Halimi  i Ali Aliju  na području Peći osnovali „Revolucionarni komitet za ujedinjenje albanskih oblasti u Jugoslaviji i Albaniji“. Konačno, Demaćijev „Revolucionarni pokret za ujedinjenje Albanaca“ je osnovan 1963. godine. Sve tri organizacije su sa drugim, osnovanim u ranijem periodu, delile brojne sličnosti. Ali, postojala je i jedna važna razlika. Umesto borbe za podizanje ustanka sve ove organizacije su preuzele dugoročnu strategiju, koja je počivala na regrutaciji članova, širenju ideja i pripremama za podizanje oružanog ustanka u trenutku kada političke okolnosti budu povoljne.

Sva četvorica pomenutih osnivača ilegalnih grupa imali su veliki uticaj na stasavanje nove generacije borbenih članova koji su sledili njihove ideje. Demaći je postao idol mlađih članova ilegalnog pokreta, što je bilo vidljivo tokom demonstracija Albanaca 1968. i posebno 1981. kada su mladi skandirali njegovo ime. Takođe, članovi Demaćijeve organizacije su bili mnogi od kasnije uticajnih organizatora separatističkih grupa tokom sedamdesetih i osamdesetih: Ramadan Šalja, Sabri Novosela, Mehmet Krasnići, Zećir Grvala i drugi.

Zbog uticaja koji su Adem Demaći i njegova organizacija imali treba obratiti pažnju na ideologiju na kojoj je počivala njegova „partija“. Na prvom mestu, ona je bila izrazito levičarska, staljinistička. Demaći je bio krajnji dogmata, o čemu svedoči drugi poznati robijaš komunističke Jugoslavije, Mihajlo Mihajlov, i sam levičar.  Mihajlov piše da je tokom razgovora sa Demaćijem shvatio da ovaj nije zainteresovan za bilo kakav dijalog i odstupanje od svoje ideologije. Tim putem su išli i njegovi sledbenici koji su se po zatvorima držali izolovano od drugih političkih zatvorenika i krišom čitali marksističko-lenjinističku literaturu koja im je doturana iz Albanije.

Sledeći Enver Hodžinu verziju komunizma Demaćijevo levičarstvo je bilo pomešano za borbenim nacionalizmom. U statutu njegove organizacije je pisalo: „Prvi i zadnji cilj našeg pokreta je obezbeđenje prava na samoopredeljenje do otcepljenja za krajeve koji su naseljeni većinom od Albanaca, koji se još uvek nalaze pod jugoslovenskom upravom, znači prvi i poslednji cilj našeg pokreta je oslobođenje albanskih krajeva, anektiranih od Jugoslavije i prisajedinjenje ovih krajeva svojoj majci Albaniji.“ Ovaj cilj je trebalo ostvariti svim sredstvima, „od političkih i propagandnih, do oružane borbe i narodnog ustanka“.

Ovaj krajnje nacionalistički cilj je bio svojevrsni most za saradnju sa pripadnicima ilegalnih grupa iz ranijeg perioda, čiji članovi su često bili podjednako nacionalisti i antikomunisti. Proklamovanje borbe za ujedinjenje svih Albanaca je poslužio za prevazilaženje ideoloških razlika i okupljanje oko borbe protiv zajedničkog neprijatelja – Jugoslavije. Njega je trebalo ostvariti stvaranjem masovnog pokreta koji bi se u odgovarajućem trenutku digao na oružani ustanak.

Važan stav statuta je bila poruka da su članovi organizacije spremni da prihvate pomoć ko god da im je ponudi. Reči su bile prvenstveno upućene Albaniji i komunističkom svetu uopšte. Međutim, u kasnijem periodu, stav je iskorišćen da se opravda saradnja sa tajnim službama i institucijama kapitalističkog Zapada. Saradnja sa ideološkim neprijateljima je opravdavana na isti način na koji su komunističke partije tokom tridesetih, pod kontrolom Kominterne, pravdale svoju saradnju sa dotadašnjim protivnicima iz građanskih partija zarad višeg cilja – borbe protiv fašizma.

Iako su sve ilegalne separatističke organizacije osnivane na prostoru AKMO krajem pedesetih i početkom šezdesetih brzo otkrivane i razbijane, njihove ideje su nastavljale da traju i stiču sve veći broj pristalica. To je bilo vidljivo tokom demonstracija Albanaca 1968. kada se prvi put na ulicama pokrajine, iz čijeg je naziva te godine izbrisana reč Metohija, začula parola „Kosovo republika“. Studentski lideri, organizatori demonstracija 1968, zajedno sa nekolicinom starijih članova ilegalnog pokreta, početkom sedamdesetih su oformili „Revolucionarnu grupu Kosova“, iz koje je potekao čitav ilegalni pokret aktivan tokom sedamdesetih i osamdesetih, i na temelju čijih ideja je 1993. osnovana OVK. Razvoj pokreta će detaljnije biti opisan u drugom tekstu. Za ovu temu je značajno navesti da su članovi „Revolucionarne grupe Kosova“ bili mnogi od kasnijih lidera ilegalnog pokreta, pa i neki visoko pozicionirani lideri OVK, poput Kadrija Osmanija, Redžepa Maljaja, Fatmira Salihua, Džafera Šatrija, Kadrija Zeke, Hidajeta Hisenija, Mehmeta Hajrizija, Jakupa Krasnićija i drugih. Po izlasku iz zatvora sa grupom se povezao i Adem Demaći.

Da Vas podsetimo:  Razmišljanja koja se mogu izmeniti i proširiti!

Ideološki, pokret je bio na skoro istovetnoj liniji kao i deset godina ranije razbijena organizacija Adema Demaćija. U materijalima koje je SDB zaplenila prilikom hapšenja članova grupe stoji da je „revolucionarna grupa prethodnica buduće partije“ čiji je cilj povezivanje i zajednički rad sa drugim partijama „ali samo pod uslovom da one kao kompas u svom radu imaju marksističko-lenjinističku teoriju i učenje Partije rada Albanije (PRA)“.  Zalagali su se za tri velika cilja: nacionalno oslobođenje, socijalno oslobođenje i nacionalno ujedinjenje sa Albanijom. Način za njihovo ostvarivanje su videli u štrajkovima, demonstracijama i oružanoj borbi. Pristalice su pokušavali da pridobiju govoreći o uskraćivanju prava Albancima, ekonomskom izrabljivanju Kosova i namernom držanju pokrajine u stanju dubokog siromaštva. Tvrdili su da se Kosovo koristi samo kao izvor resursa koji se potom prerađuju i koriste negde drugo. Ukoliko bi se to činilo na Kosovu ono bi brzo doseglo razvoj ostatka Jugoslavije i čak bilo kao Rur i Sar u Nemačkoj.  Takođe, govorili su o istorijskoj nepravdi učinjenoj Albancima i pravu svakog naroda da se ujedini u jednu državu. U Albaniji su videli maticu i jedinu istinski komunističku zemlju na svetu dok su za Jugoslaviju govorili da je revizionistička i suštinski kapitalistička zemlja.

Glavni zadatak članova organizacije je bio da prekucavaju ilegalnu literaturu i dalje je dele, potom da ispisuju parole i regrutuju nove pristalice. Svedočanstvo o ideologiji organizacije pružaju nazivi knjiga koje su članovi čitali, poput: „Jugoslovenska samouprava, kapitalistička teorija i praksa“ ili „Imperijalizma i revolucija“. Takođe, čitali su i dela patriotsko-nacionalističke tematike, kao što je bila knjiga poezije „Pesme slobode“ u kojoj su se nalazile pesme naslovljene: „Plače Kosovo za svojim pticama“, „Sloboda, mi i vi“ itd.

„Revolucionarna grupa Kosova“ je otkrivena i delimično razbijena tokom 1974. i 1975. godine. Uhapšeno je 38 članova, među kojima i Adem Demaći, samo godinu dana nakon što je pušten na slobodu. Osuđeno je ukupno 19 lica. Otkrivanje grupe je uticalo na kratkotrajno smirivanje aktivnosti ilegalnog pokreta. Međutim, već od 1977. članovi koji su ostali na slobodi započeli su sa formiranjem više odvojenih ilegalnih grupa, koje su, sve do jedne, počivale na istim ideološkim osnovama kao i „Revolucionarna grupa Kosova“. Na njihovim temeljima iznikao je čitav ilegalni separatistički pokret aktivan na Kosovu tokom osamdesetih.

U postojećoj akademskoj literaturi marksističko-lenjinistički karakter pokreta se ili prećutkuje, ili se značaj takve ideologije umanjuje. Na istoj liniji su i nekadašnji lideri pokreta, koji najčešće tvrde da su takve kvalifikacije dolazile iz Srbije, kako deo negativne kampanje. Međutim, nazivi grupa, programi, tekstovi u listovima koje su izdavali i rasturani pamfleti pokazuju da se njihove ideje nisu uopšte razlikovale od programa i krajnje dogmatskih stavova Enver Hodžine PRA.

Takođe, značajno je i to što su albanske emigrantske grupe, koje su tokom osamdesetih počele da budu važan faktor u razvoju kosovskog pitanja zbog svoje propagandne uloge, takođe bile izrazito komunističke. Mnoge od njih su osnivane kao organizacije za zaštitu ljudskih prava, sa ciljem da internacionalizuju kosovsko pitanje. Ali, sve ih je povezivala saradnja sa Sigurimijem i borba protiv Jugoslavije. Najuticajnija emigrantska organizacija, „Crveni narodni front“, bila je izrazito marksističko-lenjinistička i blisko povezana sa režimom u Tirani. Program organizacije je bio mešavina ekstremnog levičarstva i nacionalizma, i suštinski se nije razlikovao od programa PRA.  Za prvu etapu „revolucije“ su predviđali idejno razobličavanje jugoslovenskog sistema i podizanje političke svesti članova na osnovu literature koju su štampali ili dobijali iz Albanije. U drugoj fazi je trebalo omasoviti pokret i izvršiti pritisak putem demonstracija, dok je treća, završna faza borbe, trebao da bude oružani ustanak. Cilj je bilo ujedinjenje Kosova sa Albanijom i stupanje organizacije u njen narodni front, pod vođstvom PRA.

Nakon demonstracija i pokušaja pobune Albanaca na Kosovu 1981. vođstvo separatističkog pokreta je premešteno van granica SFRJ. Početkom 1982. došlo je do ujedinjenja tri najsnažnije ilegalne grupe sa teritorije Kosova, iznikle iz „Revolucionarne grupe Kosova“, i „Crvenog narodnog fronta“ u jedinstvenu organizaciju „Pokret za socijalističku republiku Albanaca u Jugoslaviji“ (PASRJ). Ova organizacija je bila direktan prethodnik „Narodnog pokreta Kosova“, od čijeg radikalnog krila je 1993. nastala OVK, i čiji je naslednik „Demokratska partija Kosova“ Hašima Tačija.

Da Vas podsetimo:  Opšti muk ili o skrnavljenju srpskog groblja

I ovaj pokret je počivao na istim onim ideološkim temeljima koje je više od dve decenije ranije postavio Adem Demaći, a koji su izvorište imali u ideologiji Partije rada Albanije Envera Hodže. O tome svedoči program organizacije koji je pronađen pri hapšenju jednog od njenih istaknutih članova, Kadrija Osmanija, 1984. godine. U njemu je stajalo da organizacija treba da se angažuje na „učenju na istorijskim primerima PRA“ i da se bori za „oslobađanje albanskih krajeva, kao i protiv titoističkog i velikosrpskog terora“.

Članstvo je trebalo upoznavati sa „slavnim putem PRA“ i „dostignućima u izgradnji Albanije, vođene od PRA na čelu sa Enverom Hodžom“. U „Programskim osnovama“ jasno je rečeno da su nastale na osnovu „programskih osnova PRA“. Takozvani ekonomski program je istovetan onom PRA pa je pisalo da je „inflacija tipična kapitalistička pojava“ koja će nestati nakon potpune nacionalizacije, potom je proklamovano da razlike između najviše i najniže plate ne smeju da bude veće od 2,5 naprema 1, privatnu svojinu je trebalo potpuno ukinuti, kao i sve dažbine, privredu centralizovati, radnicima koji se bave poljoprivrednom dodeljivati plate kao i onima koji rade u industriji….

Iz svega navedenog očigledno je da je ekstremno levičarska ideologija bila temelj albanskog separatističkog pokreta još od kraja pedesetih. Adem Demaći je smatran za lice i glavnog ideologa pokreta. Situacija se nije izmenila ni nakon kraha komunizma u Istočnoj Evropi tokom „plišane revolucije“ 1989, o čemu svedoči intervju koji je Demaći dao glasilu ilegalnog pokreta, „Glasu Kosova“, nakon puštanja na slobodu 1990. godine. Tokom razgovora, novinar mu se sve vreme obraćao sa komunističkim „druže“, dok su stranice lista bile ilustrovane brojnim slikama naoružanih radnika koji marširaju noseći crvenu zastavu.

Marksizam-lenjinizam je zvanično prestao da bude ideologija albanskog separatističkog pokreta nakon sloma komunizma u Albaniji 1992. godine. Zamenio ga je čisti nacionalizam. Ali, godine ideološkog oblikovanja je bilo teško izbrisati. Adem Demaći je do svoje smrti ostao levičar i dogmata. Čitav pokret studenata Albanaca na Kosovu je još od osamdesetih bio snažno levičarski nastrojen, sledeći ideološko usmerenje Demaćija i drugih organizatora separatističkog pokreta. Među mladim liderima koji su se pojavili Kurti je bio najbolji Demaćijev učenik. Za razliku od ostalih političkih lidera na Kosovu danas, koji su levičarske ideje napustili ne zbog kapitalizma, već zarad ličnog bogaćenja i stvaranja klanovsko-kriminalnog sistema u kome su nastavili da gospodare oblastima na kojima su delovali tokom rata 1998-1999, Kurti se, makar do sada, pokazao kao ideološki znatno čvršći. Nakon hapšenja 1999. godine pred sudom je izjavio kako ne priznaje autoritet suda i države Srbije. Izjavi su nedostajale samo reči kako jedno priznaje autoritet svoje partije, pa da bude istovetna onoj kojom se proslavio agent Kominterne, Josip Broz Tito, tokom suđenja 1928. godine.

Veliki deo Kurtijeve popularnosti na Kosovu počiva na njegovim obećanjima da će se obračunati sa korupcijom, kriminalom ratnih komandanata i klanovskim vezama u koje je upleteno čitavo Kosovo. Kurti važi za čoveka dobrog ličnog morala, doslednog, ali upravo ta doslednost je uticala i da zadrži gotovo sve ideološke stavove koje je stekao tokom devedesetih. Njegovo levičarstvo je neskriveno. Već sam naziv pokreta, Samoopredeljenje, svedoči o neprekinutoj ideološkoj niti koja seže do političkih početaka Adema Demaćija. Pa ipak, čini se da levičarska ideolgija Aljbina Kurtija sponzorima kosovske nezavisnosti ne predstavlja problem. Da li je razlog uverenje da je levičarstvo samo „dečija bolest“ ovog i dalje mladog političara, kao što je, uostalom, bila i mnogih evroatlantskih lidera, ili je u pitanju uverenja da će moći da ga kontrolišu i iskoriste za sopstvene ciljeve, ostaje da se vidi. Tek, Kurti je otelotvorenje ideologije koje je dovela do statusa koje Kosovo ima danas. To nije bio Rugova, čija je politike nenasilne borbe tokom devedesetih doživela poraz. Nisu to ni Tači niti Haradinaj, gospodari rata koji su mnogo više produkt plemensko-ratničkog mentaliteta Albanaca sa kojim je Demaći želeo da raskrsti, iako je pred kraj života postao Tačijev pion. Kurti je krajnji produkt procesa koji je među Albancima na Kosovu otpočeo još pre 60 godina. Lider kakvog su čekali. Da li će im doneti ostvarenje decenijskih snova ili otrežnjenje, saznaćemo uskoro.

Autor je istoričar. Radi u Institutu za srpsku kulturu Priština – Leposavić. Doktorirao je sa disertacijom „Srpska intelektulana elita i kosovsko pitanje 1974-1989“. Knjigu Kosovsko pitanje 1974-1989. (Prometej, Informatika, 2019) možete naručiti putem autorovog bloga

Petar Ristanović
Izvor: izgubljeniraj.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime