Korona je i bez korone

0
228
Foto: printscreen

U ratom opustošenim područjima institucije zadaju stanovništvu brigu veću od kovida

Todor Babić se 2000. godine vratio u Mokro Polje. Tamo je nakon operacije Oluja ubijena njegova majka. Ostala je u selu kako bi se oporavila od operacije srca. Prema popisu stanovništva Mokro Polje je 1991. godine imalo 803 stanovnika, a dvadeset godina kasnije – 227. Otkad se Todor vratio, zatvorilo se oko 50 kuća. Čini se da se život odvija više uz mrtve nego uz žive:

“Mi smo ovdje u centru, tu je centralno groblje. Tako, uvijek neko dođe na groblje, posjeti grobove, pa mi ga pozovemo i on svrati kod nas ovdje malo. Sjedimo i pričamo. A dio vremena, i volim da smo sami. To mi je čisto.. Ima ih i dosadnih, zavisi tko dođe… A prije rata ovdje je bila trgovina, gostiona, ambulanta, pošta, tvornica Kninjanka, stvarno nas je onda bilo mnogo. Sada u centru smo ostali ja, supruga i pop.”

Njihov način života koronavirus nije promijenio. Fizičke udaljenosti pridržavaju se godinama. “Ima nas nekoliko mlađih”, procjenjuje Todor sa svojih 68 i kaže da, osim tih mlađih, drugih društvenih kontakata skoro nema – s koronavirusom ili bez njega. Za vrijeme ograničenja kretanja stvari koje su trebali kupovali su u pokretnoj trgovini. Lijekove su naručivali telefonom, a za ostalo računali su na zalihe koje i inače drže kao ljudi koji su već uvježbali izolaciju.

Mogućnosti za okupljanje i kulturnu aktivnost koje su ostalima ograničene zbog širenja virusa, na tim područjima i inače skoro ne postoje

Na ratom pogođenim, odnosno povratničkim područjima živi se “u koroni” i bez korone, kažu i mlađi od “mlađih”. Milena Sovilj-Plećaš ima 35 godina i živi blizu Gračaca:

“Mi smo u zabačenom selu, nitko i ne zna za nas. Živim od stočarstva, baš slabo se krećem, odem dva puta godišnje u Zadar, to jedino. Inače meni je svejedno, kao da nije ni bio taj koronavirus.”

Izgleda da je u tim krajevima izolacija postala način života bez obzira na dob. Od briga za četvero djece i poslova na svom OPG-u Milena kaže da ni nema vremena za koronu. Ne boji se zaraze, kao što većina ljudi na tim područjima kaže da se ne boji. Rijetko tko dolazi, a kamo li netko nepoznat. Da želi doći, kažu, neće mu biti jednostavno.

Asfaltirani put po pravilu je reciklirano predizborno obećanje, priča nam Mile Milenko iz sela Muškovci kraj Obrovca:

“Napravi 100 metara, treba još 300 metara, on stane napola. Ako glasaš za njega, da ti još 100 metara, ako ne glasaš, maltene bi i to skinuo što je postavio.” Nekima je (i) voda problem, još uvijek nemaju kanalizaciju. Tako na primjer u Islamu Grčkom, cisternu vode ima onaj tko može odvojiti 400-500 kuna od svoje mirovine. Ljudima u selu obećan je vodovod do kraja ove godine:

“Мi ne tražimo nešto što je nemoguće, mi ne tražimo školu… jer nema djece, ali tražimo bar osnovne stvari.” Osnovne stvari, kao prati ruke tekućom vodom za vrijeme pandemije. Obećanje tekuće vode reciklira se na ratom pogođenim područjima i prije samog rata, točnije reciklira se otprije Drugog svjetskog rata. Kada je 1926. godine prvi vlak ličkom željeznicom prošao kroz Liku i Dalmatinsku zagoru, ljudi su se okupili pozdraviti političare i novinare koji su se vozili tim vlakom povicima: “Vode, dajte vode!”.

Suosjećanje za ljude u velikim gradovima imaju svi iz malih sredina, bez obzira na to je li im virus promijenio život ili ne

U tim uvjetima nezadovoljstvo lokalnim institucijama uvjerljivo se dokazuje kao znatno veća briga od širenja koronavirusa i pandemije koja je okrenula svijet naopačke. Nisu samo sela u pitanju, ni gradovi na ratom pogođenim područjima ne čine razliku. Opće je razmišljanje da članovi lokalne uprave nemaju sluha za elementarne životne potrebe:

Da Vas podsetimo:  (Ne)briga o zemnim ostacima predaka

Meni je nagore kad netko to kaže, ‘dao sam, ja sam dao’ – pa čije si dao, tko je tebi dao da ti to daješ? Ti ako si dao, onda si dao iz svog džepa. ‘Ja sam dao, ja sam napravio’, pa to si napravio mojim novcima“, kaže Vjera Solar iz Siska, koju zaraza također ne uzbuđuje previše. Godinama živi sama i naviknula se tako. Društvo joj rade dvije susjede koje joj isto pomažu s kupovinom. Prema tome, život u doba pandemije nije njoj donio velike promjene: Netko mi je pozvonio, nisam tako brzo mogla doći do vrata, i kada sam otvorila nikoga nije bilo, pa onda baš kažem onako, napisat ću ‘izolacija’ na vrata, pa evo, možda neće nitko ni zvoniti.” Ne samo permanentna izolacija i relevantniji problemi s egzistencijom daju korona-izolaciji drugačiju perspektivu, kaže Vjera, nego i (prije svega) traume rata: Ja kada sam izgubila svoje dijete, ja sam izgubila puno… kako da vam kažem.. kako da vam objasnim… da mi puno nitko nije falio, eto tim riječima mogu reći.”

Da virus nestane sutra, svakodnevica Vjere i drugih ne bi se znatno promijenila. Neki su s čuđenjem pratili situaciju na televiziji i za njih je pandemija ostala apstraktni pojam. Uz svakodnevne prizive da ostanemo doma, da budemo odgovorni, ljudi na ratom pogođenim područjima kažu da su se od virusa pazili umjereno, oprezno, ali ne nešto naročito strogo. Dok god se radi u vrtu i ima dovoljno “hrane, rakije, vina i piva“, bilo koja dva tjedna im nisu ključna.

Zaposleni su ipak osjetili su da su se odnosi među ljudima promijenili. Nekima su djeca izgubila posao te je za njih virus postao nešto realno i vrlo konkretno. Zorica Hrkalović, tekstilna tehničarka u Otočcu, kaže da je zaraza donijela usamljenost jer ipak je to u jednom dijelu kao zatvor” te je izazvala poznate strahove:

Bilo je kao i za vreme rata, samo što i u ratu se moglo malo i kretati, a ovo, nisi mogao.” Posao nije izgubila, ali bratova firma, kaže, stala je s radom za dva mjeseca. Primijetila je da je “narod u jednom dijelu uplašen“.

No, što tiče većine, u tim krajevima pandemija se slabo osjeća i ekonomski. O poduzetim mjerama za spas gospodarstva rijetko tko ima mišljenje. U većinom slučajeva te mjere jednostavno se ne odnose na sela na ratom pogođenim područjima. Gojko Kožul dočarava ekonomsku situaciju u svom Islamu Grčkom:

U mome selu ima nas 120 i nije nitko ostao bez posla, ali nitko nije bio ni zaposlen. Pazite, a to sve 70-godišnjaci, 80-godišnjaci i imamo 10-15 ljudi koji se aktivno bave poljoprivredom. Imaju taj poticaj i egzistiraju, vegetiraju vrlo dobro, samo da su dobri vremenski uvjeti, da je dobra kiša.” Takav je odgovor uobičajen za mala mjesta gdje su se ljudi odlučili vratiti nakon rata.

O poduzetim mjerama za spas gospodarstva rijetko tko ima mišljenje. U većinom slučajeva te mjere jednostavno se ne odnose na sela na ratom pogođenim područjima

Ako već nitko ne radi, nitko ne može ni ostati bez posla. Tako i najkonkretnije mišljenje o vladinim mjerama za spas gospodarstva daje radnik u turizmu koji je možda i zbog toga izjavio želju da ostane anoniman:

U isti koš su strpane velike kompanije i mali privatnik s deset ljudi, a sad koliko je tom nekom to stvarno trebalo… onaj kome je trebalo, vjerovatno nije ni dobio. A radnik koji je trebao dobiti, dobio je možda nešto, i tako… Sve je to jadno zato što kod nas ne postoje institucije koje štite rad i radnika.”

Ljudi na tim područjima općeg su mišljenja da će se ekonomska kriza teže osjetiti u velikim gradovima nego kod njih: Mi ćemo nekako preživjeti, valjda lakše nego ljudi koji su u neboderima, a nemaju nikakvih drugih prihoda, osim te plaće, a ostanu bez posla, ja mislim da će njima biti puno, puno teže.”

Suosjećanje za ljude u velikim gradovima imaju svi iz malih sredina, bez obzira na to je li im virus promijenio život ili ne:

Da Vas podsetimo:  Političko profiterstvo

“Svi se uhvatili betona, asfalta i stanova. Šta znam, kako su ljudi izdržali u četiri zida. Kako oni… ne znam, nije mi jasno. Kako su samo izdržali dva mjeseca u stanu…”.

Gladi se ne boji ni samohrana majka četvero male djece, Milena Sovilj-Plećaš. Životinje s njezinog OPG-a idu na pašu kao i prije, i uvjerena je da će se na selu lakše preživjeti:

Evo ja sad, na primjer, ja imam svoje blago, imam svoje povrće, imam svoje koke, imam jaja, mlijeko, jedino što kupim brašno, znači, imam svoje meso, imam svoje prase. Za mene nema nikakve krize.”

Međutim i oni koji uzgajaju tek toliko da imaju za sebe isto gledaju mirnije na najave o goroj ekonomskoj situacije od jeseni. Ukoliko se ljudi boje krize, boje je se zbog svoje djece.

Onda čovjek malo zarđa

Iako ih je malo, na selu su ljudi spremni pomagati jedni drugima, kažu ponosno. Uz pomoć rodbine, susjeda i kumova snalaze se i otprije širenja virusa i stroge zabrane kretanja. Život funkcionira tako da ako ideš do grada, nabaviš namirnice i za susjeda ili, obrnuto, za 10-15 kuna te susjed odveze do grada. To jest, naravno, ako imaš susjeda. A tamo gdje i po normalnom ima problemi, ima ih i sada:

“Tamo je nekakav metar zemljišta upitan, upitno je neko drvo upitno. Susjedi imaju problematične odnose, bez obzira na viruse”.

S druge strane, oni koji inače pomažu, pomažu i sada, svjedoči Zorica Miodrag:

“Ja sam članica udruge slijepih, jer sam slijepa, i mi imamo naše djelatnice, to su videće pratiteljice, koje vode brigu o članovima. Sve ovo vrijeme one su nas posjećivale, one su kupovale sve što treba, i općenito vodile brigu.” Kako sama kaže, Zorica ne obraća pozornost pandemiji, a njezin način života i dalje je isti.

Za vrijeme ograničenja kretanja nekima je, kao i prije širenja zaraze, pomagao Crveni križ. U selima oko Splita i Udruga Mi pomaže starijim osobama, kao na primjer Ljubici Borak:

Donijeli bi mi lijekove, platili neke režije i tako nešto koje mi treba, donijeli paketić, higijenski paketić, tako da nisam ostavljena na cjedilu nego su se baš brinule te žene.” Ljubica kaže da je prihvatila izolaciju kao svoj način života prije pojave virusa i svjesna je da će vjerojatno i u buduće živjeti na sličan način.

Bez pomoći volontera i organizacija neki od ljudi koji žive na povratničkim područjima ne mogu, ali paketići služe za preživljavanje, kažu, a ne za život. U tim je mjestima usamljenost osjetna i bez karantene i prije korone. Ljudi priznaju da ponekad padnu u “neku malu depru, no ne radi se samo o tome, kaže Mile Milenko iz sela Muškovci:

Ako nema većih pogleda, gibanja, onda čovek malo zarđa, kako bih rekao, zakržlja. Ako se ne giba, ako nema interneta, ne ide u društvo, malo pomalo, čovek se uhvati krava.”

Ljudima u tim mjestima već dugo nedostaje druženje. To se bez obzira na pandemije svodi ili na telefon i Skype pozive ili na ljetne mjesece kada rodbina dolazi na duži posjet. Uvjerljivo nestaje i “društveni kontrol” inače tipičan za male sredine prema čijim nepisanim pravilima susjedi prate rutine jedni drugima s pozornošću iako su im dobro poznate. Nastala je prije nezamisliva anonimnost, prođeš kroz selo, glavnim putom, a nikoga nema”.

Da Vas podsetimo:  Jevreje nikada nisu istrebljivali tako što su od njih pravili druge narode, a od Srba – prave
Televizor, prijatelj jedini

Mogućnosti za okupljanje i kulturnu aktivnost koje su ostalima ograničene zbog širenja virusa, na tim područjima i inače skoro ne postoje. Zadnje priredbe koje se Ljubica Borak iz općine Kistanje sjeća bila je povodom Dana Republike:

Osim kafića nema ničega. Evo, sad kako je korona, ne radi ni kafić, a kulturu kako vidim, nitko se ne brine, kao da nikogа nije briga hoće tko koju knjigu pročitati, hoće biti neka predstava, neka književna večer ili nešto. Izgleda da nikoga nije briga.” Tako su i malim kćerima Milene Sovilj-Plećaš treninzi nogometa u Gračacu jedina prilika za druženje, htjele se cure baviti nogometom, ili ne.

Zorici Miodrag, međutim, koronavirus i društvena izoliranost nisu skratili mogućnosti za druženje:

“Odem ponekad u dnevni centar za slijepe ovdje kod nas. Podružim se s tim ljudima ako mi se druži. Učestvujem u akcijama u radu udruge. Tako da, puno, puno čitam. Dobivam iz knjižnice za slijepe, dakle na CD-ima snimljene knjige. Imamo posebne reproduktore u koje ulažemo te CD-e, tako da se na taj način malo i zabavimo.”

Društveni i kulturni život na tim područjima, takav kakav je i nije, nije podlegao posljedicama pandemije. Većina ljudi izjavljuje da je televizija njihov prozor prema svijetu, tako se uglavnom informiraju i za vrijeme pandemije:

Nemamo radio, a i novine nemamo gdje kupiti. Jedino jedan susjed dobiva Slobodnu Dalmaciju, ali to kad dođe onaj iz Šibenika koji dovozi kruh da se može kupiti neke sitnice.” Potpuno povjerenje u informacijama vezane uz pandemije deklariraju samo oni koji kažu da se boje koronavirusa, a nije ih puno. Većina odbacuje usporedbu doba korone s ratom.

Onda bi Gojko Kožul bio najsretniji

Opasnost od koronavirusa, kažu, nije utjecala na odnos među različitim nacionalnim zajednicama. Kao što su različita njihova iskustva, tako su različiti i njihovi pogledi po pitanju moguće li je pomirenje i kako. Kad razmišljaju o tome, ne spominju imena političara. Milan Diklić je sretan da se ljudi iz njegovog pravoslavnog i susjednog katoličkog sela druže i posuđuju poljoprivredne alate jedni drugima. Neki stvari, kaže, moraju se zaboraviti:

“Ja mislim da će to biti jako teško postići, naročito kod ljudi i s jedne i s druge strane koji su imali neke žrtve u ratu. Oni će teško to oprostiti jedni drugima… Inače što se mene tiče, ja opraštam svima zbog moje sestre, a što će… A kako će drugi ljudi ponašati se… teško će to biti. Mada bi bilo lijepo da se svi slažemo i živimo u miru i da nam svima bude malo bolje i da skinemo taj teret rata već jednom nakon trideset godina.”

Da virus nestane sutra, svakodnevica Vjere i drugih ne bi se znatno promijenila

Malo tko je optimist po tom pitanju, posebno tamo gdje bez korone već vlada korona i bez rata još uvijek vlada rat. Ili tamo gdje ljudi nestaju, a mjesni odbori nastaju. Kao u Islamu Grčkom, gdje usprkos tome leži nada Gojka Kožula:

“Ja moram reći jedan apsurd, mi u našem mjestu imamo dva mjesna odbora, Srbi imaju svoj, Hrvati imaju svoj. Što će nam dva odbora kad možemo imati jedan… Od sedasm članova neka četiri budu… Ili obrnuto… Ne bi’ postavljao pitanje. Onda bi Gojko Kožul bio najsretniji kad bi to dočekao – da se opet ljudi druže.”

A da se opet ljudi druže, kažu na televiziji, moguće je uz tekuću vodu i osobnu odgovornost.

Diana Todorova
Izvor: H-alter

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime