Kosovo na metar

0
1075
Nikola Vrzić/ Foto: intermagazin.rs

Neko tu ima ozbiljan problem s matematikom, a pogotovo s geometrijom. O poznaniju prava, i našeg i međunarodnog, sad da i ne govorimo, premda ćemo naravno govoriti i o tome.

Očevina i dedovina

Rekao je, elem, predsednik Srbije Aleksandar Vučić da je prethodna vlast do 2012. godine stavila „pečat i vosak na kosovsku nezavisnost“, da njegova vlast zbog toga sada mora da se bori da „dobijemo šta možemo za svoj narod i svoju državu“, i onda ustvrdio: „Sve što su oni izgubili, da jedan metar dobijemo, dobitak je, jer sada nemamo ništa. Ljudi treba da imaju poverenja u svoje rukovodstvo koje danonoćno radi na tom pitanju. Danas nismo sasvim isključeni iz toga, a do 2012. godine samo su čekali da stavimo potpis na nezavisnost koja je Kosovu data.“

Na Vučićevo priželjkivanje metra Kosova zatim je reagovao Avni Arifi, šef albanskog pregovaračkog tima u tehničkom delu briselskog dijaloga Beograda i Prištine: „Neće moći da nam uzmu nijedan metar teritorije Kosova, ni po koju cenu. Srećnije rešenje bi bilo zamrzavanje konflikta, ma kako da je užasna neizvesnost i trenutno stanje stvari, ali niko ne zaslužuje, niti će dobiti jedan metar Kosova. Suverenitet i teritorijalni integritet Kosova neće biti ugroženi ni sa jedne strane, nema tih para. Ni sad, ni ikada.“

Da bi potom Arifiju odgovorio Marko Đurić, predsednik vladine Kancelarije za Kosovo i Metohiju, ispravljajući i Arifija, ali i svog (i našeg) predsednika. Arifi, poručio mu je Đurić, „ne može da se cenka nečim što mu ne pripada, a nijedan kvadratni metar Kosova i Metohije ne pripada njemu. Arifi može da pregovara o svojoj očevini ili dedovini, ako je ima, a ne o teritoriji Srbije. Kosovo i Metohija je teritorija Srbije i mi nećemo albanskim separatistima dati ni metar srpske zemlje, jer celo Kosovo i Metohija bilo je, i jeste, teritorija Srbije.“

Poruke„VIKILIKSA“

Čija je računica preciznija, naravno, nije teško utvrditi – matematika je, naime, precizna rabota, a i međunarodno je pravo dovoljno egzaktno pa zato i znamo da je Marko Đurić dobro izračunao, za razliku od Aleksandra Vučića i Avnija Arifija – no, pojavljuje se, s tim pogrešnim računicama u vezi, i kudikamo neočekivaniji problem.

Imajući, dakle, u vidu da je, samo nekoliko dana pre ove tvrdnje da „sada nemamo ništa“ na Kosovu i Metohiji pa bismo bili zadovoljni i jednim njegovim metrom, Vučić takođe rekao da „sada nemamo ništa, jer smo to ništa ‘dobili’ 1999, 2004, 2008, 2010…“, nemoguće je bilo ne prisetiti se jedne od poverljivih depeša američke diplomatije koje je razotkrio „Vikiliks“.

Reč je o depeši pod oznakom 06ZAGREB871, od 21. jula 2006, u kojoj je Danijel Frid, tadašnji pomoćnik američkog državnog sekretara, prepričao tadašnjoj hrvatskoj šefici diplomatije Kolindi Grabar Kitarović kako je tadašnje srpske vlasti posavetovao da pred svojim neposlušnim narodom opravdaju gubitak Kosova i Metohije. Treba da mu objasne da je Kosovo već izgubio neko drugi: „Milošević je izgubio Kosovo, a ne Tadić i Koštunica; sadašnja vlada mora da nađe način da okrivi Miloševića.“

Da Vas podsetimo:  "Autoput mira" - ili korupcije i heroina

Da li sad Vučić postupa po ovom Fridovom, to jest američkom receptu?

A opet, držimo se i dalje „Vikiliksa“, ako je tako kao što (može da) izgleda, šta ćemo sa depešom pod oznakom 10STATE9661, koju je 30. januara 2010. potpisala (tadašnja) državna sekretarka Hilari Klinton?

U toj depeši ne piše šta nam je Vašington savetovao, nego, još teže, šta je od nas zahtevao: „Mi tražimo od Beograda da prestane s pokušajima da ospori status Kosova, uključujući i lobiranje protiv priznanja ili sprovođenje nepoželjnih akcija u međunarodnim organizacijama.“

A Srbija je – vlast Aleksandra Vučića, da budemo precizni u pohvali kao što smo i u sumnji, sve bi drugo predstavljalo nedovoljno poštenu analizu – upravo sprečila ulazak takozvanog Kosova u Svetsku carinsku organizaciju, pre toga i u Unesko, u Interpol…, a i mimo toga radi na povlačenju priznanja nezavisnosti Kosova pa čak u tome ostvaruje i izvestan uspeh, što će reći, sve suprotno onom američkom zahtevu da se i ne usudimo da pokušamo da uradimo tako nešto.

Poruka Slaviše Ristića

Nema nikakve sumnje, znali su to još i stari Latini, da se računaju dela a reči lete – podsećamo, kad smo već kod toga, i da je Boris Tadić u svoje vreme javno govorio da se bori za naše Kosovo i Metohiju a „Vikiliks“ ga je razotkrio da je „u privatnim razgovorima rekao da je spreman da se okrene na drugu stranu dok mi ‘završimo s tim’“, Vojislav Koštunica je pak radio ono što je i govorio pa je valjda zato tako i prošao – a opet, citirane su Vučićeve reči, i ne samo one, jedan deo patriotske javnosti učvrstile u zaključku da je konačna predaja Kosova i Metohije albanskim separatistima samo pitanje vremena.

Ova runda našeg, izgleda, večitog kosovskog boja još nije okončana pa se ovakav zaključak ne može sa potpunom sigurnošću ni prihvatiti ni odbaciti, a da možda ipak nije tako crno kao što se mnogi pribojavaju, može se naslutiti na osnovu signala koji stižu iz Prištine. Nakon što je, ukazali smo na to prošle nedelje, Hašim Tači „prvi put jasno ukazao da bi dogovor čak mogao i da propadne“ – ocena albanske redakcije nemačkog radija „Dojče vele“ – svoju sumnju u pozitivan ishod izrazio je i Ramuš Haradinaj: „Skeptičan sam da bi moglo da dođe do rezultata u ovom dijalogu, jer su tu isti ljudi, to su (Federika) Mogerini i Angelina Ajhorst, isti akteri tokom pet godina, predsednici Tači i Vučić. Ne razumem kako nešto ođednom može da se promeni, ne razumem kako mogu odmah da pokrenu stvari…“ A i Azem Vlasi za „Danas“ izjavljuje da „on“ – Vučić – „govori o nekom rešenju koje Srbija treba da ponudi, ali koje isključuje rešenje koje već imamo, a to je nezavisnost Kosova.“

Da Vas podsetimo:  Razbijanje rasprostranjenog osećaja straha koji širi Vučićev režim osnovni je preduslov za izgradnju održivog demokratskog društva

Tek, bez obzira na ovaj skepticizam iz Prištine, s pravom ili ne, a to ćemo tek videti, za Vidovdan, u javnom pismu upućenom predsedniku Rusije Vladimiru Putinu poslanik iz Zubinog Potoka Slaviša Ristić naveo je da se „predsednik Republike Srbije sprema da potpiše sveobuhvatni mirovni sporazum sa separatistima iz Prištine što bi, i de fakto i de jure, značilo odvajanje Kosova i Metohije od Srbije… Glavni razlog za ovakvu ‘preteranu kooperativnost’ predsednika Srbije leži u tome što je on to obećao Zapadu prilikom dolaska na vlast. Tragična sudbina pokojnog premijera Srbije Zorana Đinđića jasno upozorava Aleksandra Vučića šta se dešava sa onima koji ne ispune obećanje.“

„Najviše se“, odgovorio mu je Vučić ne birajući mnogo reči, „smejem najvećim budalama koji kažu da je Vučić nekom nešto obećao kada je došao na vlast. Svaki lekar može da ustanovi to ludilo. Da je tako bilo, znate li koliko bi bilo sreće u Vašingtonu i Briselu, a ne kao sada da ne znaju šta će sa Vučićem.“

Na Ristića se sručila i prava lavina optužbi da je pozvao na ubistvo predsednika Vučića svojim podsećanjem na sudbinu premijera Đinđića. Ako ove optužbe ne bismo objasnili nepristojnim političkim oportunizmom, možemo da ih objasnimo samo nedovoljno dobrim razumevanjem Ristićevih reči. On je, naime, jasno aludirao na mogućnost da je Zapad stajao iza ubistva Zorana Đinđića, pa se ključ za razumevanje njegovog upozorenja Vučiću nalazi upravo u tom kontekstu.

Na kraju krajeva, ako je već, kao što jeste, Zapad izvršio agresiju na našu zemlju da bi nam oteo Kosovo i Metohiju, zar je teško zamisliti da bi bio spreman i na svakakve druge zločine protiv mira kako bi Srbiju prisilio da zaista, svojim pečatom i potpisom, overi tu otimačinu?

Na to, uostalom, a često i sa dobrim razlogom iako prečesto prevazilaze meru dobrog ukusa, upozoravaju i aktuelna vlast i njoj bliski mediji.

Otkriće ambasadora Delavija

S tom važnom razlikom što je juče, kada nam je nasilno otimao Kosovo i Metohiju pa nije uspeo da nam ga otme do kraja, Zapad bio mnogo snažniji nego što je danas. A svestan je i da će sutra biti još slabiji nego što je danas, pa otuda i silan napor da se proces našeg prihvatanja neprihvatljivog okonča što pre.

I nije ovaj zaključak samo proizvod naše više ili manje opravdane analize, ili samo pustih snova i lepih želja, nego je baš to, i to potpuno otvoreno, ovih dana izgovorio američki ambasador u Prištini Greg Delavi.

Da Vas podsetimo:  Vreme je da provincija izoluje politički Beograd

Poslušajmo ga pažljivo: „Ova godina je godina u kojoj Kosovo mora da prevaziđe svoje razlike sa Srbijom i da ispregovara konačni dogovor u dijalogu… Kosovo neće moći da se priključi EU i NATO-u dok ne postigne normalizaciju sa Srbijom (…) što pre, to bolje. Već sada, u 2018… EU je rekla da, za ulazak u Evropsku uniju, dve zemlje moraju da postignu sporazum. To je najbolja pregovaračka prednost koju će Kosovo ikada dobiti. Ali Evropska unija ima izbore 2019, i niko ne može da zna šta će učiniti sledeća generacija lidera EU.“

U stvari, znamo. Mateo Salvini, novi italijanski vicepremijer i lider Lige za Sever, „obećava novi blok evroskeptika u 2019“ i „želi da svoj domaći uspeh proširi na druge evropske zemlje“, izveštava portal „Politiko“. Pri čemu je Salvinijeva Liga bila jedna od retkih, ako ne i jedina, partija u Italiji koja se protivila NATO agresiji na našu zemlju i proglašenju nezavisnosti Kosova – izjavio je Salvini 2014. „Geopolitici“: „Što se tiče Srbije, posmatraćemo sa interesovanjem šta će raditi novi predsednik države Nikolić. Radi se o važnoj ličnosti koja je tokom rata za Kosmet bila na prvoj liniji fronta radi odbrane Srbije, njenog teritorijalnog i civilizacijskog identiteta. Želim mu sve najbolje, neka mu je sa srećom na novoj funkciji!“ – a treba ovome dodati i da je Mario Borgecio, funkcioner Lige i njena siva eminencija, svojevremeno izjavljivao „za mene, (Ratko) Mladić je patriota“ a optužbe protiv Mladića nazvao je „političkim“, izrečenim od strane „Haškog tribunala čiji je kredibilitet jednak nuli“…

I treba li ubedljivijeg dokaza da vreme sad radi za nas, a protiv onih koji nam ne žele dobro?

Putin u Beogradu

Reči ambasadora Delavija neobično su važne i zato što, svesno ili ne, svejedno, ukazuju i na šire posledice eventualnog srpskog pristanka na otmicu Kosova. Taj srpski pristanak Delavi je, naime, izričito istakao kao uslov za ulazak Kosova u NATO, a to je već nešto što značaj rešavanja kosovskog pitanja lansira daleko van Srbije. Skroz do Rusije.

A ovih dana i zvanično je potvrđeno da će njen predsednik Vladimir Putin na jesen ponovo posetiti Beograd. U toj poseti vidimo nadu da će se onaj pesimizam Tačija i Haradinaja na kraju pokazati osnovanim.

Zašto? Zato što smo, veoma do potpuno, sigurni da ruski predsednik ne bi dolazio u prijateljsku posetu zemlji koja će svojim postupkom učiniti takav akt neprijateljstva prema Rusiji kao što je omogućavanje daljeg širenja NATO-a.

A mogao bi istom prilikom predsednik Rusije, ako već nema ko drugi, da podseti svog srpskog kolegu da se Kosovo ionako ne meri na metar. Ne može se, naime, tako premeriti duša…

Nikola Vrzić

pecat.co.rs/Big portal

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime