Kosovo, zemlja licemerja

0
1129

489300_030602c3_f1Martovski pogrom 2004. jedan je od najtragičnijih datuma u novijoj srpskoj istoriji. Taj, po mišljenju mnogih, dobro osmišljen scenario etničkog čišćenja, dobio je povod dan ranije kada su elektronski mediji na albanskom jeziku netačno, neprofesionalno i neetično izveštavali o pogibiji trojice albanskih dečaka koji su se utopili u Ibru u albanskom selu Čabra.

Jedanaest godina kasnije sa licem pravde se i dalje nisu srele vođe rulje koja je izazvala 33 pojedinačna nemira, i oružjem, bombama i paljenjem kuća, manastira i crkava obračunavali se sa Srbima. Sve se svelo na nekoliko sudskih procesa.

* Bez imalo odgovornosti, albanski mediji i političari su za smrt mališana okrivili Srbe iz susednog sela Zupče. Ta vest je podigla na noge više od 51.000 Albanaca, izazivajući dvodnevne nemire u kojima je poginulo 28 osoba, a 954 je povređeno (među njima 143 Srba i desetine pripadnika međunarodnih snaga) u sukobima sa Albancima. Proterano je 4.012 Srba, etnički očišćeno šest gradova i devet sela, a porušeno, zapaljeno ili teško oštećeno 935 srpskih kuća, kao i 35 pravoslavnih crkava i manastira.

* Mesto najžešćih sukoba bio je most u podeljenom gradu – Kosovskoj Mitrovici. Oko 11 časova, tog 17. marta 2004. godine, oko 200 Albanaca naoružanih vatrenim oružjem i bombama uputilo se ka mostu na Ibru, uspeli su da probiju barikade Kfora i uđu u severni deo grada. Tom prilikom ubijeno je dvoje Srba. Okršaji su trajali dva dana, a u poslednjem naletu Albanci su granatirali severni deo grada. U selu Svinjare zapaljen je veliki broj srpskih kuća, a nakon pogroma u selo se nije vratio niti jedan Srbin.

* U Prištini su 17. marta demonstranti zaposeli stanicu Unmik policije u naselju Vranjevac, zapalili više policijskih terenskih vozila i napali zgradu u kojoj su živeli Srbi. U srpskom selu Čaglavica 15. marta 2004. godine Albanci su ranili dečaka Jovicu Ivića. Dva dana kasnije nekoliko hiljada Albanaca iz pravca Prištine je stiglo u selo, ali su ih na ulazu zaustavili pripadnici Kfora. Molotovljevim koktelima zapalili su desetak srpskih kuca i više automobila. U napadima Albanaca ranjeno je nekoliko Srba.

Da Vas podsetimo:  Ponižavanja i zajebavanja građana…

Zločin koji se ne sme zaboraviti!

* U Obiliću je tada živelo više od 50 Srba u naselju u blizini Termoelektrane Kosovo B, kao i u zgradi JU programa. NJihove kuće i stanovi su paljeni, a oni koji su pokušali da pobegnu su premlaćeni. U Kosovo Polje Albanci su autobusima pristizali iz Drenice. Osim kuća, u tom mestu su spaljene i obe pravoslavne crkve – Crkva Svetog Nikole i Crkva Svete Katarine. Ispred škole u Kosovom Polju ubijen je Zlatibor Trajković, star oko 60 godina.

* U Prizrenu su 17. marta sve pravoslavne svetinje bile u plamenu. Zapaljene su i zgrada Bogoslovije „Kirilo i Metodije“ i zgrada Episkopije, u kojoj se nalazilo sedište vladike raško-prizrenskog. U podrumu izgorele Bogoslovije pronađeno je ugljenisano telo Dragana Nedeljkovića iz Prizrena. Pogromom su pogođeni i Peć, Gnjilane, Kosovska Kamenica, Štimlje, Vučitrn, Orahovac, manastir Devič, Uroševac, Podujevo, Štrpce, Gračanica, Laplje Selo.

 * Portparol Unmika Neridž Sing izjavio je da su posle tragedije deca bila pod pritiskom albanskih medija i političara da optuže Srbe iz susednog sela Zupče za smrt drugara sa kojima su se igrali. Portparol Unmika Derek Čepel je demantovao da su dva dečaka stradala bežeći od Srba, i ocenio da je albansko nasilje bilo planirano. Komandant Sfora general Virdžil Peket potvrdio je da su neredi na Kosovu vrlo dobro organizovani. Italijanski general Alberto Primiseri, komandant multinacionalne brigade Jugozapad, izjavio je da su Albanci imali spremljen plan da opustoše Kosovo od Srba. Komandant južnog krila NATO-a, admiral Gregori Džonson, ocenio je da je masovno nasilje na Kosovu – etničko čišćenje.

– Govoriti o međuetničkom konfliktu na Kosovu je velika licemerna laž. Ono što se dešava na Kosovu je pogrom protiv jednog naroda i njegove istorije – izjavio je tada on.

Da Vas podsetimo:  Pucajte po centru sela, ovde nema više niko živ!

* Ipak, i pored gotovo jednoglasne osude međunarodne zajednice vezane za događaje 17. marta privedene su samo 143 osobe od kojih je 67 zadržano u pritvoru. Kosovska policijska služba primila je više od 1.400 žalbi u vezi sa počinjenim zločinima, ali izveštaj Oebsa svedoči da je većina tužbi ublažena ili je pogrešno klasifikovan zločin.

* U Euleksu, koji je nasledilo Unmikovo pravosuđe ,“Vestima“ je rečeno da se Specijalno tužilaštvo Kosova nije bavilo slučajem vezanim za događaje 17. marta 2004, već da su od Unmika dobili 11 slučajeva od kojih je šest slučajeva odbačeno usled nedostatka dokaza.

* Od toga je tri slučaja Euleks prebacio lokalnim tužilaštvima, od kojih se dva nalaze u Prizrenu. Jedan je 3. jula 2014. godine predat lokalnom tužilaštvu u Prištini i on čeka suđenje, dok im status slučajeva koji su počeli februara 2010. godine i septembra 2014 u Prištini nije poznat. Za detaljnije informacije su nas vratili na Unmik koji nije odgovorio na naša pitanja.

* Da nije bilo neodgovornog i senzacionalističkog izveštavanja kosovskih medija, događaji su mogli krenuti drugim tokom i ne bi dostigli toliki intenzitet i taj nivo brutalnosti – ocenio je zvaničnik Oebsa zadužen za slobodu medija Mikloš Harasti. Ta misija je sastavila posebnu medijsku analizu izveštavanja medija na albanskom jeziku 16. i 17. marta, ali niko ni za takvo izveštavanje nije krivično odgovarao. Portparolku evropskog komesara za susedsku politiku i proširenje Maju Kocijančić pitali smo da li tako ocenjena uloga medija povlači za sobom krivičnu odgovornost i da li bi time Euleks trebalo da se bavi, ali ni na toj adresi nismo uspeli da dobijemo odgovor.

* Sagovornici „Vesti“ ističu da taj 17. mart nije uspeo da razbije medijsku stigmu koja je prilepljena Srbima. Momčilo Trajković, lider SPOT-a, kaže da su ti događaji imali određenu ulogu:
– Cilj je bio da se zataška da je od 1999. godine, posle dolaska NATO snaga, sa Kosova proterano 250.000 Srba, Roma i drugih nealbanaca, da je više od 150 crkava spaljeno, 1.300 ljudi kidnapovano, 1.000 ljudi ubijeno i da za to niko nije odgovarao. Od 17. marta naovamo niko te brojke više ne pominje, već se samo govori o više od 4.000 proteranih Srba.

Da Vas podsetimo:  Sabornost u Srpskoj, sabornost oko Srpske

vesti-online

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime