Kosovski zavet ne dozvoljava Srbiji da bude kolonija

0
1335
Indonezija/Foto: pixabay

Naši gospodari i njihovi intelektualni lakeji ne shvataju da je Vučićeva vlast tek hipertrofija duhovnog ništavila u kojem su socijalni očajnici, preko kontrolisanih medija, uhvaćeni u zamku prostačke ucene: „Bez mene ostaćete bez penzija, a vaša deca se nikad neće zaposliti”

Pobunu Nišlija zbog otimanja aerodroma podržao je „Peščanik” (ovde, ovde, ovde, ovde i ovde). Ceo problem prikazan je kao samovolјa diktatora.

No, isti taj portal objaviće i tekst svog stalnog ekonomskog komentatora koji tvrdi da je „davanje beogradskog aerodroma u koncesiju kompaniji Vansi dobro za Srbiju”.

Ovaj aerodrom je, međutim, 2017. godine zaradio 30 miliona evra. To znači da će tokom poslednjih 8 godina koncesije – dakle trećinu vremena, Vinci Airports koristiti beogradski aerodrom za džabe.

Ali, baš to što je „Nikola Tesla” profitabilan, za „Peščanikovog” ekonomistu glavni je razlog da ga se otarasimo:

„Čak se i pojedini ekonomisti bune što država prodaje firme koje dobro rade. A odgovor je jednostavan: koji auto ćete bolјe prodati: pokvareni ili onaj koji je u dobrom stanju?” (isto).

No, zašto bismo uopšte prodavali strancima auto koji nam valјano služi? To nam ovaj ekonomista neće reći. Za njega je aksiom da će stranci bolјe upravlјati našim preduzećima nego mi koji smo ih napravili.

Iz te pozicije, naravno, ne može da se shvati povezanost Vansija i kidnapera niškog aerodroma. „Konstantin Veliki” nije otet zato što Srbijom vlada samovolјni diktator. On je otet zato što je Srbija kolonija.

Niški aerodrom, dakako, nije potreban Vučiću da bi se samozabavlјao. On ga je uzeo zato što strani gazda neće konkurenciju.

Foto: tangosix.rs

Iz Niša trenutno lete avioni četiri lou kost kompanije, a aerodromska taksa svega je 3 evra (u Beogradu je 15). Cela južna i srednja Srbija leti preko Niša za Nemačku i Švajcarsku, a sve više to čine i Beograđani. Otuda je na „Konstantinu Velikom” broj putnika u poslednjih godinu dana povećan za 165% (ovde).

Naravno da Francuz ne želi da mu se u posao meša neki alternativni aerodrom. Zato angažuje političke kompradore da mu obezbede monopol. Slučajno, glavni komprador ovde preferira stil autokrate. Ali, i da imamo nešto više oligarhijsku („demokratsku”) upravu, izvesno je da bi se desilo isto,  samo u manje grubom obliku. Jer, mi smo ipak kolonija.

To sada prepoznaju, a baš tako i imenuju, pojedini ekonomisti (ovde i ovde). Čak i tehnička inteligencija počinje da uviđa da nešto ozbilјno nije u redu.

Znakovit je intervju Nenada Milanovića, IT stručnjaka i vlasnika IT preduzeća sa 70 zaposlenih iz Novog Sada. Naslov intervjua je: „Srpska pomoć nemačkoj privredi”. Milanović je, naime, lјut što je nemački IT gigant Continetal AG dobio od srpske vlade 9,5 miliona evra subvencije da ovde započne poslovanje.

„Ono zbog čega se mi bunimo”, kaže Milanović u ime celog domaćeg IT sektora, „jeste da je došao neko ko radi istu stvar kao i mi, a vi to hoćete da subvencionišete. Umesto da subvencionišete srpske proizvode koji bi mogli da imaju nesrazmeran prihod u odnosu na troškove, vi ste odlučili da subvencionišete proizvode tuđe države”.

Da Vas podsetimo:  Mi smo krivi što svet ne zna pravu istinu ko je stradao u Norveškoj za vreme Drugog svetskog rata

Na pitanje novinara: „Programere i IT stručnjake bije glas da su nezainteresovani za politiku, a kad ih država ovako stisne onda kukaju na nju?”, Milanović odgovara: „Ovo je lekcija. Mi smo odlučili da se do kraja borimo protiv ovih subvencija. Zaista nam je svima ovo dobra lekcija”.

Tako je u koloniji. Svaki strani privrednik uvek će biti povlašćen u odnosu na domaćeg (o tome sam pisao ovde, ovde, ovde, ovde i ovde).

U Srbiji, naime, subvencije strancima davale su poslednje četiri vlade. Vučić, dok je bio premijer, govorio je „da država stranim investitorima treba da daje i više subvencija“, te da on hoće da se daje i „dva puta više!“. Sada je to po radniku €10?12.000. To znači da je Vučićev cilј €20?24.000 dotacija po zaposlenom, samo ako radi za stranca?!

Na Srbiju se iz MMF-a vrši pritisak da proda Komercijalnu banku (ovde), tu poslednju važniju domaću banku koja pokriva 12% ovdašnjeg tržišta (preko 200 ekspozitura), lider je po deviznoj štednji (1,6 milijardi evra; ovde), prošle godine zaradila je 61 milion evra (ovde), a pred Uskrs su njene akcije, vredne 30 miliona evra, doslovce „razgrablјene” (ovde).

Pred prodajom je i Dunav osiguranje – jedina domaća osiguravajuća kompanija. Tu je i privatizacija PKB-a koji hrani Beograd – „obećano je MMF-u” da se sve završi „do sredine godine”. Posle je na redu „restrukturiranje” EPS-a – u koji će, najpre, da uđe manjinski strani kapital, a u sledećem koraku će i preostali deo biti prodat strancima. Slede opštinski vodovodi, banje, izvorišta pijaće vode, Srbija šume, Banka poštanske štedioice, Telekom i sve ostalo.

Čak je i Dojče vele izvestio da „sto hilјada srpskih radnika za male pare šije odeću za velike evropske kompanije”, radeći u uslovima koji kao da su „u predvorju Bangladeša” (ovde). Kada naši kompradorski političari sve budu rasprodali strancima, i u ostalim granama privrede radićemo kao u Bangladešu, a živeti kao u Indoneziji (videti ovde).

Ali, dobro je što su naši IT stručnjaci i privrednici najzad počeli da shvataju problem. No, da bi ga stvarno razumeli, potrebno je da izađu izvan okvira uskih granskih interesa. Ne upropaštava ova vlast samo IT sektor. Ona kao (auto)kolonijalna uprava upropaštava – i mora da upropasti – sve u Srbiji. Jer, kako će drugačije kolonijalista da zaradi?

Vrh svega još, Srbija je naročita kolonija. Od dela njene teritorije hoće se napraviti marionetska država, kao predstraža za „najveću američku vojnu bazu sagrađenu posle Vijetnama” i „najveću američku bazu u Evropi”.

Da Vas podsetimo:  Deca u mašineriji šou biznisa zbog ambicija svojih izopačenih roditelja

Ovih nedelјa naši kompradorski političari prinuđeni su da to pravlјenje „države” ozvaniče.

„Pod sve većim spolјašnjim pritiskom da se što pre reši pitanje Kosova, utisak je da Vučić prebira po glavi šta bi mogao da dobije tzv. kompromisnim rešenjem za koje se zalaže i koje bi i njega lično spaslo. Još onomad kada se javio iz Amerike bio je vidno depresivan i to nije bila gluma, kako mnogi misle. Neimenovani tamošnji sagovornici su mu objasnili da je priča o Kosovu završena i da tu nema više šta da traži. Poruka je bila jasna: to što on želi kao kompenzaciju za stolicu Kosova u UN neće dobiti“ (ovde).

Pošto smo na pragu velikog finala, glavnom izvršitelјu zadatka u pomoć priskače kolonijalna inteligencija. Nјena Second Serbia Elite Unit nam već dve decenije tuvi u glavu kako nam Kosovo nikad nije ni pripadalo (ovde, ovde ili ovde), a ako i jeste, s pravom nam je oduzeto, te da tu ne možemo više ništa da uradimo, nego da se okrenemo budućnosti i Evropi.

I tako, nekako baš ovih dana, svedoci smo iznenada probuđene potrebe useful idiots of a colonial rule da se rezimira kako smo „Kosovo odavno izubili” – upravo ono koje „nikada i nije bilo naše” (?!), te da nam je jedino preostalo da što pre prihvatimo „realnost”.

I evo kako u dnevniku Danas (za koji zli jezici kažu da je „uglavnom bolno dosadan i isprazan”) kolumnističke vedete kreću da objavlјuju članke o Kosovu. A njihovi naslovi su svojstveni: Aleksej Kišjuhas: „Obijanje Kosova o glavu”; Nikola Samardžić: „Kosovo republika”; Gordana Suša: „Zatrpavanje Kosovom”; Milojko Pantić: „Sveta srpska zemlјa traži nove žrtve” itd. A u intervjuu ovom listu, Milan St. Protić nam poručuje: „Kosovo je za Srbiju izgublјeno… Mi smo Kosovo vratili 1912. godine, izgubili smo ga 1999”.

S time se slažu i na „Peščaniku” (Vesna Pešić – Saplitanje u srpsko-kosovskom glibu; Nadežda Milenković – Pretkosovski cirkus; Ljubodrag Stojadinović – Božija zlovolјa). Svoj prilog aktuelnom brejnvošingu Srba daće i Boško Jakšić u Politici (Kosovo će biti rešeno, teži deo posla dolazi), kao i Ivan Čolović u Vremenu (Koji zavet?).

Javio se i Saša Janković. Ponovio je svoje ranije tvrdnje (koje sam već kritikovao ovde) – da je „suverenost Srbije na Kosovu nepopravlјivo narušena devedesetih”, „da treba prihvatiti realnost”, te da on „ne bi sprečavao Kosovo u članstvu u međunarodnim organizacijama” (ovde).

Tako se još jednom potvrdio razočaravajući uvid da se kod nas za vlast, nažačost, bore dve frakcije iste, kompradorske politike. Zapravo, izgleda da se program velikog dela naše mejnstrim opozicije sastoji u ovom: „Evo, ja ću biti bolјi sluga od Vučića. Ja mogu da izdam više.”

Da Vas podsetimo:  Srbija ponovo remeti planove Vatikana na Balkanu

To je ta loša beskonačnost srpske politike. U njoj, kao da se hulјe i korisni idioti, s jedne strane, takmiče za kolonijalne privilegije s nitkovima i korisnim idiotima, s druge strane.

Potpomognuti (auto)kolonijalnom inteligencijom, ove dve frakcije kompradorskih političara uspele su toliko da hipnotišu Srbe da bi danas ozbilјnije proteste, izgleda, pre izazvalo izbacivanje američkih filmova iz kablovske ponude, nego pad Kosovske Mitrovice.

Međutim, takva računica suštinski je pogrešna. Veliki srpski istoričar Radovan Samardžić tačno je primetio:

„Kosovsko opredelјenje najdublјe je usečena crta koja obeležava zajednički karakter Srba. Ako se tom narodu, kao što se više puta htelo, iz njegove istorijske svesti silom izbaci predanje o Kosovu, to neće više biti isti narod”.

Čak i ako zvanična ideologija u Srbiji to uradi, po mišlјenju Samardžića, „korenje srpske samosvesti toliko je, rasplićući se, uraslo u kosovsko tle, da će i posle najdublјeg preoravanja poneka žilica ipak nadživeti i to potonje zlo, te izbaciti nove izdanke” („Kosovsko opredelјenje Srba”, Književne novine, br. 779?780, 1?15. juli 1989. godine).

Zato, uveren sam da greše naši gospodari i njihovi intelektualni lakeji kada misle da će završiti posao čim Vučić (ili neki njegov predstavnik) potpiše „pravno obavezujući sporazum”. Ne shvataju da je Vučićeva vlast tek hipertrofija duhovnog ništavila u kojem su socijalni očajnici, preko kontrolisanih medija, uhvaćeni u zamku prostačke ucene: „Bez mene ostaćete bez penzija, a vaša deca se nikad neće zaposliti.”

Ali, Srbija, iako kolonija, ne može da bude kolonija. „Najveća vrednost kosovske legende jeste što je živa”, kaže pesnik. „Što nije skamenjena, ni dovršena, ni razmršena. Što njena poruka nije umrla, ni misao zakovana, ni ideja zaglavlјena. Što se kreće, uklјučuje nove naraštaje, traži njihov doprinos i tumačenje”.

To je „sveti zavet zbog koga smo pet vekova na vatru loženi, mešali zube i mozgove, pekli dušu, prsi istavlјali. Da smo tu sagnuli dušu, zauvek bismo ostali pogureni. Da smo se tu pokorili, trag bi nam poginuo i više ne bismo imali iz čega vaskrsnuti” (isto).

– Ali to su pesničke himere – reći ćete. No, da su to samo „himere” odavno bi već neko, u lancu naših kompradora, potpisao „pravno obavezujući ugovor”. Ali nije. Čak se i naša „elita“ ne usuđuje da izda tek tako.

I to je ono što je važno. Možda je nešto u znanju (o onome što se dešava). Ali, nešto je i u karakteru. Jovan Ristić upozorio je još pre 130 godina: „Kad Bog hoće da podigne posustale naraštaje, ne šalјe im velike umove, već jake karaktere”.

Izgleda da je došlo vreme da se i u Srbiji podignu posustali naraštaji. Došlo je vreme i u Srbiji za jake karaktere.

I zašto da to ne započne od nas?

Slobodan Antonić

stanjestvari.com

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime