Kralj Ibi ponovo među Srbima

0
1266

kraljibiSve velike tirade o nužnosti modernizacije i reformisanja Srbije ističu u prvi plan neophodnost što bržeg i efikasnijeg sprovođenja neophodnih promena u našoj zapuštenoj i siromašnoj zemlji. Ali ako se u nečemu zaista ostvaruje sve veća brzina, onda je lako uočiti ubrzani tempo kojim svaka nova vlada gubi elementarnu vezu sa realnim životom i demonstrira bahatost u odbrani svoje partijske pozicije i parlamentarne većine, bez obzira na to koliko se pozivali na konačno započeto demontiranje partijske države, čiji uticaj i dalje nezaustavljivo raste.

Svaki novi intervju premijera Aleksandra Vučića samo dokazuje ovu pravilnost i pokazuje da se rapidno skraćuje period u kome se nova vladajuća struktura i nomenklatura odvaja od realnog viđenja života i demonstrira svoje sagledavanje i projekcija stvarnosti. Ako se tvrdoglave činjenice ne uklapaju u projektovanje iskonstruisane stvarnosti, to gore po same činjenice.

Razgovor premijera objavljen u Blicu 21. jula 2014. godine „Sve što je dobro nailazi na otpor“ jasno pokazuje mešavinu demagogije, populizma, konvertitstva, megalomanije i političkog mesijanizma, kojima se on sve otvorenije služi uporno nastojeći da nam demonstrira svoje viđenje i konstrukt stvarnosti, ali i neku vrstu latentnog prezira prema našem narodu, neprestano tvrdeći da on ne želi da se menja jer ne želi da prihvati da će mu sadašnji bolni rezovi doneti u bliskoj budućnosti bolji život. Ovakvih političkih bajki smo se naslušali i nagledali u protekle dve decenije, samo su se akteri i njihova politikantska retorika menjali.

Premijer je u ovom razgovoru izglasavanje Zakona o radu označio kao “neku vrstu vododelnice između Srbije prošlosti i budućnosti. Taj zakon i njegove suštinske norme niko u budućnosti neće menjati jer znaju da je to rezultat pametnog promišljanja, rezultat onoga što je ceo svet od nas očekivao. Zakon o radu nije donet da bilo koga štiti, već da stvori najbolje moguće uslove za ulaganje u našu zemlju, da poslodavci mogu da ostvare profit da mogu da plaćaju i zapošljavaju radnike “.

Najbolji odgovor na ovakav trijumfalistički i samohvalisavi pristup donošenju Zakona o radu može se naći u jednom od komentara o gazdama koje ne plaćaju svoje radnike. Srpski privatnik=robovlasnik – srpski radnik= rob. Da li je srpskom premijeru uopšte poznato kakav je stvarni položaj radnika u privatnom sektoru koji on toliko uzdiže i hvali jer oni u njemu nemaju elementarna ljudska i sindikalna prava (svaki pokušaj organizovanja sindikata se sprečava, a sindikalni aktivisti dobijaju otkaze), a pri tome više od trećine poslodavaca ne isplaćuje plate jer je prioritet da se prvo namiri država i poreska uprava, a radnici zbog takvog odnosa i nebrige države za njihova prava ostaju bez plata po deset i više meseci. Aleksandar Vučić kaže da „kod nas sve mere koje znače nešto dobro za zemlju nailaze na otpor. Za sve što je dobro moraju da postoje otpori i protesti“.

Da Vas podsetimo:  „Drug Marko” – Udba, naša sudba

Za njega očigledno ne postoji osnovno ljudsko pravo na kritičko mišljenje i na otpor, pobunu i proteste jer on poseduje mesijansku moć da zna šta je za naš lenji i nezahvalni narod jedini spas i rešenje, a on to ne zna da ceni i poštuje već se usuđuje da organizuje proteste i otpor. Sadašnji premijer Srbije je zaboravio kako su izgledali i kako su se odvijali protesti koje je on vodio kada je bio jedan od predvodnika opozicije. Ali on sada vodi realističku politiku u kojoj nema mesta za takav luksuz da se organizuju protesti i otpor.

Ovakav njegov stav se može tumačiti kao naša verzija kralja Ibija koji je stalno pretio da će da promeni narod koji ne želi da na pravi način sluša njegove govore i da se bez otpora pokorava njegovim naredbama. Posebno je dirljivo, a u isto vreme i otužno kako se Aleksandar Vučić poziva na podršku koju je Zakon o radu dobio iz celog sveta (koji ga je željno iščekivao zajedno sa investitorima koji će sada pohrliti u buljucima u Srbiju), od MMF-a, Svetske banke i to po njemu znači da ti ljudi prvi put veruju u kredibilitet srpske države, da će ispuniti ono što obeća. Prvi put veruju u našu zemlju da može da sprovede reforme. Upravo ovakav pristup je jedan od glavnih elemenata političkog mesijanizma, u ispoljenom uverenju da istorija jedne zemlje počinje od pojave novog političkog mesije, koji je jedini garant političke verodostojnosti.

Ne počinje istorija od naprednjaka Aleksandra Vučića niti je on jedini bio obasut pohvalama iz MMF, Svetske banke i Evropske unije. Setimo se da je i Slobodan Miloševć nakon zavođenja sankcija Srbima u Republici Srpskoj bio označen kao faktor mira i stabilnosti na Balkanu. Da li treba podsećati sa koliko je pohvala dočekana pobeda Vojislava Koštunice i DOS-a, a kasnije premijer Zoran Đinđić koji je imao u jednom ternutku nepodeljenu podršku međunarodnih političkih i finansijskih krugova. A znamo kako se ta podrška brzo istopila kada je nagovešteno da će Srbija voditi samostalniju politiku pre svega u odnosu na rešavanje kosovskog pitanja.

Da Vas podsetimo:  Od silnih obećanja SNS spali smo na jeftiniji parizer

Međutim, Aleksandar Vučić veruje da upravo on sada oličava ovaj novouspostavljeni kredibilitet u međunarodnoj zajednici i ne samo on, već i njegovi ostrašćeni stranački i medijski jurišnici koji su uvek spremni da kroz blato i toplog zeca provuku svakog ko dovodi u pitanje reformske poteze nove vlade i mudre poteze njihovog neprikosnovenog političkog vođe. To su najbolje iskusili sindikalni aktivisti, ali i poslanici opozicionih političkih stranaka u parlamentu. A iskustvo tranzicije nam govori da se ne treba mnogo uzdati i oduševljavati pohvalama i podrškom iz MMF, Svetske banke i EU jer oni uspostave račun koji pogađa pre svega najsiromašnije i socijalno najugroženije slojeve u društvu. Za njih su politički lideri i naročito u tranzicionim zemljama potrošna roba koja ima svoju upotrebnu vrednost dok sprovodi njihove interese i naloge. Kada je Srbija u pitanju, sprovođenje normalizacije odnosa sa Prištinom, dogovorene briselskim sporazumom, jeste uslov svih uslova za podršku tzv. međunarodne zajednice i dok se taj nalog sprovodi trajaće i ova podrška.

Govoreći o Zakonu o radu kao istorijskoj prekretnici, Aleksandar Vučić je posebno naglasio da se sada njegovim donošenjem štiti konkurencija, takmičenje, a ne pojedinac nesposoban da uradi bilo šta kao što je to bilo ranije. Ne može neko 12 godina da čeka posao. Uradi nešto, osnuj firmu, bavi se privatnim biznisom. Ovakve poslovne savete „lenjim, letergičnim i nesposobnim“ građanima koji od države traže da ih zaposli neštedimice deli čovek koji 15 godina prima platu iz budžeta Srbije.

Zašto on nije nikada do sada pokrenuo privatni biznis da nam pokaže kako se to uspešno radi u našim tranzicionim uslovima. Tu se on pridružuje onim ekonomistima koji rade u državnim firmama, institutima i fakultetima, a neprestano dele lekcije o nedostatku preuzetničkog duha i neophodnosti poštovanja neprikosnovenosti slobodnog tržištam, a da pri tome teško da su ikada nešto zaradili ili poslovali na tom svespasavajućem slobodnom tržištu.

Da li premijer srpske vlade ima uopšte jasnu predstavu kako funkcioniše privatni sektor i sa koliko se prepreka i teškoća susreću ljudi koji žele da pokrenu neki samostalni posao, a pri tome glavni problem je bio i ostao nedostatak početnog kapitala (ali i visoki poreski nameti, nelojalna konkurencija, nelikvidnost, monopoli), bez obzira na to što ima veoma uspešnih primera poslovanja novih malih firmi (posebno o IT sektoru) koje su dobilie povoljne kredite i subvencije. Ali to je samo kap u moru nezaposlenosti i našeg beznađa i besperspektivnosti. I ovde važi paradoks da izuzetak potvrđuje pravilo.

Da Vas podsetimo:  Kako je veterinarska stanica u Inđiji postala crkva

Pri tome, Aleksandar Vučić istrajava u svom demagoškom pohodu na javni sektor i propagira san o ostvarivanju poslovnog uspeha u privatnom biznisu jer jedino tako, po njemu, možemo da menjammo svest i da ne čekamo mesto u javnom sektoru. O kom to snu govori aktuelni premijer vlade Srbije, da li o privatnom sektoru u kome su ljudi prinuđeni da rade za mizerne plate, lišeni svih prava i svedeni na najamne radnike sa kraja devetnaestog veka. On kaže da će uskoro svi direktori javnih preduzeće biti izabrani na konkursima, ali ne propušta da posebno naglasi da je on bio spreman da postavi ljude koji u javnosti važe da su sposobni jer se uvek govorilo da su to partijska preduzeća. To i nakon više od dve godine vladavine SNS-a i dalje jesu partijska preduzeća, ali je veoma indikativno i zabrinjavajuće da se velikodušni premijer odnosi prema njima kao da su u njegovom posedu i u toj meri arbitrarno, voluntaristički, kao da postavljenje njihovih direktora zavisi samo od njegove dobre volje (što sada i jeste slučaj) i njegove procene o nečijoj uspešnosti.

Na ovaj način se još jednom pokazuju crte narastujuće autoritarnosti ovog režima koji sve više zavisi od volje i odluka jednog čoveka. On ne propušta priliku da samog sebe pohvali jer je jedini on imao hrabrosti da kaže istinu o katastrofalnom stanju naših finasija, kupovini socijalnog mira, dodvoravanju i laganju sada nezahvalnih radnika koji primaju platu iz državnog budžeta, a još se usuđuju da se bune protiv države. Ali radi se o opštim mestima koja se mogu naći u svakoj ozbiljnoj političkoj i ekonomskoj analizi našeg društva i političkim programima naših stranaka. Tek će vreme pokazati koliki je bio reformatorski i modernizatorski domet i rezultat našeg premijera, koji se ponaša kao da je dovoljno da on ukaže na neki od velikih problema i on će se na volšeban način u mesijanskom ključu rešavati samo od sebe.

Marinko M. Vučinić

NSPM

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime