Krize, evolucije, revolucije, pobune, prevrati i izbori

0
1004
Foto: printscreen

Bezumlje bagerskog orgijanja u dorćolskim noćima

Prvi događaj, u više nedelja dugoj istodnevnici policijskih časova i objava u 15 časova
kakva nam je sudbina što se Kovid – Sars 2 tiče, možda samo dve nedelje po dramatičnoj,
isto tako noćnoj SMS poruci, da uključimo sve alarme, kako ne bi prošli kao Italija
ili Španija, iz čista mira izvedeni su radnici i teške graćevinske mašine da
raskopavaju Dorćol do pola dva ujutru. Navodno zbog dobrobiti samih građana kako je to
lakonski objasnio predsednik Vučić, nakon što su radnici i mašine povučene pošto su
i građani morali da prekinu policijski čas kako bi konačno odbranili svoje pravo,
makar na miran san, jer bez toga režim nije hteo da stane sa svojom ujdurmom. Zašto je režim ovo učinio?

Drugi događaj, koji, ne samo da je minuo, nego je sasvim zaboravljen: „šerparenje“ iako
postoje zaostali o kojima niko ne izveštava, bila je prozor-pobuna mnogih zatvorenih
građana. Iskazivanje nezadovoljstva u kojem je svako ko je hteo mogao da pronađe neki svoj
razlog i pokaže ga sa bučnim alarmom. Potvrđujući svu lomljivost postojećeg konsenzusa,
koji se na kratko pojavio tokom epidemije u Srbiji.

Treći događaj, vatrometi poslanika Đukanovića po krovovima Beograda. Koji su zatim
nekakvi „momci“ manje pozvani koliko po zadatku, kako su ti imali dozvole da se kreću
gradom za vreme policijskog časa, a zašta su do juče naplaćivane visoke kazne i
ratarima na polju, išlo se na robiju. Pretvarajući tuđe krovove, ko zna u čijem izboru, u
festivale palikuća i glumatajući „narod“ preko ozvučenja sa kog su puštali propagandu
sa konfuznim porukama, ali koja je omiljeni besmisao propagandista režima. Kako nam
dr Orlić to eksciplitno potvrđuje, palikuće nisu njihove, niti su im u bilo kom slučaju
nalogodavci, a onda je verovatno kako im je neki „dvojnik“ režim delio „radne dozvole“
za kretanje tokom policijskog sata?

Četvrti, peti, šesti i tako redom događaji su već uobičajeno stanje srpske scene, u kom po
svemu zaslužuje posebnu pažnju prisilno izvođenje 6000 ljudskih grla da pod navijačkom
komandom kako snimci pokazuju, uzvikuju otužne besmislice strane ljudskoj pameti u
stanju svesti, u sklopu nazovi podrške Martinoviću. U kao navodnoj smislenosti njegovog
nikad moguće za objasniti čina štrajka glađu protiv režima vlastite stranke. Sasvim
bezumnom štrajka glađu, na štrajk gladi Obradovića (koji ovih dana ni sam nije znao šta
će sledeće uraditi), jer za prvozapočeti Ševarlićev štrajk zbog kosovsko-metohijskih
događanja, kao i ne zasedanja skupštine po tom pitanju, niko iz SNS-a se nije ni osvrnuo?
Uz sve otpali su isti dan propisi o potrebna 2m rastojanja između ljudi zbog pretnje
bolesti koje čas ima pa volšebno nestane, zbog čega su masovni skupovi ljudi najopasniji
i sa razlogom ograničeni, te oštro sankcionisani, ili bi još trebalo biti, a što nismo
saznali ni da su, ni da nisu. Po svemu to ni nećemo saznati, a možda bi, ako bi na prečac
u nekoj zemlji umrlo 30% stanovništva – pa režim upadne u jedino kad su delatni stanje
panike, jer predpostavljam da je sad tolika cena inercije u kojoj živimo, iako je krizna
decenijama (štetna po dugoročnim merilima kao što je demografija, kultura života). U
ovakav se život isključivo veruje, samo ljude ponovo treba pustiti da ga dalje žive – to
je naš najbolji svet od svih svetova. Samo se tu razumeju prisutne mutne idelane slike
(slušam preglasnog momka od tridestak godina na telefonu ulicom, kako se samouvereno
ismeva nekoj „desničarskoj idejnoj nekozistentnosti“, iako mu je baš glomazna država
spasila život, a ne minimalna „noćna straža“ građanskog društva – šta god da bilo u
osnovi, prirodi pandemije – pokazujući generalno da je konačno takav koncept muva bez
glave kad god se dođe do stvarnosti). Uz sve, malo se vodi računa o prisutnoj pandemiji,
pa nam jedino ostaje da se tešimo rečima Ane Gligić, koja je rekla da će se u maju svesti
na džepove. Kao što su njeni predhodno izneti zaključci nedvosmisleno potvrđeni u više
naučnih studija što se tiče samog zaražavanja, da su po riziku izvori: 1) aerosoli, 2)
kapljice i 3) površine (10% do 15%) – znači, svi oni prostori koji su zatvoreni i kad
ljudi samo pričaju, jer oblaci cirkulišu do 12 minuta (kao što sad kad su otvoreni u
hamburškim klubovima čekaju listovi papira na stolu da se posetioci sami upišu kad su
bili, ako se pojavi širenje zaraze – sigurno da nije rešenje da ljudi za stolovima sede sa
maskama, ponovo padamo u stanje besmislenih odluka).

Da Vas podsetimo:  Draži kao izdajniku i saradniku okupatora i Titu kao maršalu i heroju rata

Zatim, zanimljiv je i narativ koji je odmah po ukidanju vanrednog stanja, zavladao između
političkih poruka. Prvo je Rašković – Ivić još jednom pogrešila upoređujući vođstvo
SNS sa „onima iz tridesetih“, a zaboravljajući osnovno, da je nacizam bila temeljna
ideologija, iza koje je stao skoro celi intelektualni vrh Nemačke uz nešto protivnika,
zajedno i sa Hajdegerom u jednom trenutku (dobro je poznat njegov rektorski govor, a i M.
Brdar, kao i drugi su o tome pisali čitave knjige), desilo se i njemu izuzetnom filosofu,
ma koliko svaka ideologija bila samo u osnovi neka klasa projektovanih determinizama.
Pri čemu da li može da se primeti da kod ovih naših, uopšte u javnosti, nije moguće da
se zadrži makar jedna jedina misao? Zato, uopšteno govoreći njima je misao i laž isto.
To nisu ljudi koji makar elementarno neguju misli. Njih lično misao ne drži, niti ih
određuje. Ovima je preširoka, predugačka, jer ni ne znaju kako se misli – za mnoge Srbe
je to pa opet lako pusto filosofiranje, pa se voli kratko što prvo padne na pamet – pa ko
kad pogodi raspoloženje to je sve. Tako kad se tome pridružio i sam AV sa optužbama da
je i Obradović fašista, a svi po ugledu na onaj Čankov patent lepljenja fašističkih
etiketa među Srbima, svi zaboravljajući kako je autonomaška rulja prva, zapravo jedina
iskazala fašizam i to prema izbeglim Srbima iz Hrvatske (bojeći se da im ne pokvare
krvnu sliku Vojvodine) – ostali su samo prazne medijalne slike, a ne činjenice, što se
istorijski Srba tiče. Dok je AV potvrdio promašenost srpskog političkog diskursa i
prisustvo danas bilo kakve političke misli među Srbima, kao da živimo u nekoj tuđoj
istoriji, a mi nesposobni za misli, misleću javnost. Nego se još iščuđavamo šta nam se
sve u udžbenicima nalazi – od janičarske prilike za školovanje i napredovanje do onog
ustaškog prisvajanja srpskog jezika, kako svoj nisu ni imali u nekom pristojnom obliku.
Takva je glavnica klijenta i akcionara sadašnjeg režima. Mahom zajedno u parazitsko –
koruptivnim poslovima. Svakako svi zajedno u podrazumevajućoj „omerti“ do besramne
blesavosti kao primera u mnogim aferama – čak i onim kad ni zlo nema čega više da se
boji u srpskom društvu, kao u slučaju Jovanjice. To je jedina idejnost koju srpski režim
obuhvata, kao i sav ostali „personal“ režima u drugim oblastima društvenog života. Ni
od njih se odavno više ni utiskom ne razlikuju opoziconari koji hoće na izbore, kao
Čomić, ili, Živković koji sad misli da on može da uradi, ono isto što nije mogao ni u
jednom mandatu do sad – posebno što je politički sistem tamo 2008. načet, a 2012.
definitivno slomljen. Tako da svi bez dileme koji participiraju u ovim narednim
izborima jesu isključivo akcionari režima – čak mahom odrtaveli trgovčići akcijama
organizovani u privremene klastere koji žele pre svega lično-interesno da žive uz
postdemokratski režim, bestidni kakvi su, ogoljeni toliko da je svima poznato da su
samo paraziti u simulaciji političkog sistema, pa i društva. Sasvim bi druga stvar bila
ako bi neka stranka otvoreno izašla sa stavom da ne može drugačije da preživi, pa da se
zbunjeno uptamo, da li je vredi sačuvati za budućnost. Ipak, o čemu ima da se priča ako
im je SNS obezbedio potpise.

Počevši od trećeg događaja, čemu prisustvujemo? Da li ima mesta sadržaju u njima osim
što jesu isključivo mutne slike u kojima je jedino bitan intezitet slike, bez misli i
sposobnosti za elementarno mišljenje. Zaseniti intezitetom slika i to je kraj. Krovovi
sa kojih ližu plamenovi kao posle bobardovanja, koncertni razglasi koji ječe, te onda i
masa dovezena autobusima koja urla. Sve zajedno ispražnjeno od smisla, misli, do kraja.
Laganja su ponovo tako obična. Na kratko ona nisu bila moguća, jer je moralo biti malo
više istine tokom epidemijske krize kako bi viši red poredka mogao da se održi i da
osnovne rezultate, ali kad je za tim prestala neposredna potreba režim je iscenirao da
se odigra događaj prvi i iz višeg reda poredka ponovo padne nazad u niži, povukavši
iznervirane građane. Kako uostalom ponovo nema nikakve potrebe za onima koji bi se
nosili sa problemima, a onda nekim izazovom krize – ni odgovorni, ni ljudi poziva, ni
sposobni već je režimu dovoljan njegov uobičajeni personal (nešto kao Vesić koji će
vesti ambleme za dve plate na lekarskim mantilima, raskopavati trg godinama, a onda
popravljati). Ne trebaju više ni svi građani da se drže određenog reda stvari, kao što
nije ni najmanje bitna istina. Laž mutnih idealnih slika je potrebna i dovoljna za pre 8
godina uspostavljen i razvijan status kvo režima, koji još toliko toga treba da završi.
Ostalo obezbeđuje kao i obično amorfni pesonal klijenata i akcionara režima, kojih je
svakim danom samo sve više. Zato se iz grla dovedenih podržavalaca izgladnelog
Martinovića čula poruka sa kojom ni jeda od njih nema nikave veze „nećemo revoluciju“!
Pri svemu ostajem kod stava, da je samo ovaj režim bio sposoban da uspostavi makar neki
provizorni viši red poredka koji je elementarno bio sposoban da odgovori na izazov
krize ovih razmera, za raliku od sve opozicije koja samo zna da se kreće unutar uopštene
simulacije građanskog društva i postojećeg statusa kvo moći. Međutim, od ovog režima
ne treba očekivati više od toga, zato je izlazna strategija iz pandemijske krize bila tek
sunovratni pad nazad u niži poredak – koji je režim sam isprovocirao grotesknim
događajem 1. sa bezumljem bagerske „muzike“ u pola noć kao da smo svi ludi.

Da Vas podsetimo:  Srbija ima sve više studenata, sve manje brucoša, žene su 60 odsto akademaca

Uostalom, srpski status kvo moći je uvek takav da dopušta promene samo kroz prevrate.
Gde se ovi razlikuju samo po veličini i udelu stranog učešća (možda je samo zadnji pre
svega srpski bio prevrat „Crne ruke“, čije su viđenije ostatke Nemci očistili na početku
2. sv. rata sa okupaciom Beograda iako je bila reč o starcima). Izuzetak revolucije je što
je ova došla sa ruskim tenkovima u tadašnjim podelama svetske moći (uostalom osim
francuske, ruske, kineske i one ustaničke srpske sa ustavom koji je bio povučen na zahtev
stranaca sve druge su u svetu bili dominantno importovane; na revolucionarne pobune
ne treba ni trošiti reči jer su ove bile mahom epizode). Dok se suštinski promene u
Srbiji baš nikad nisu događale evolucionim putem. Kod nas prosto predugo nema duha
ni onda pogodnog tla, ni za znatno manje poduhvate. Kako je oduvek isključivo bilo važno
očuvati u Srbiji konstatno stanje mutnih idelanih slika, u koj nije dozvoljen upliv
misleće stvarnosti u realnom vremenu. Pa ni naši današnji mediji od RTS-a pa nadalje
ovo nedozvoljavaju. To im je uloga, da se održava nategnuti balans moći koliko god nemao
veze sa našom stvarnošću – danas toliko da više ne živimo ni u vlastitoj istoriji i
kulturi. Uređivačke politike medija u Srbiji nisu samo stalno lošije kako se misli,
nego su uvek loše. Pa zašto da se čudimo i neverovatnom udžbeničkom bezumlju, nisu one
slučajnost, nego pravilo. To su samo predugačka opravdanja umesto smena i kažnjavanja sa trajnom zabranom obavljanja ovih poslova – svih koji su odgovorni, od tih koji su pisali,
odobravali, puštali u upotrebu i javnost. Uz naplatu svih troškova.

Zato je zanimljiva u pandemijskoj krizi pojava višeg reda poredka, koliko kratko trajao.
U svakom slučaju je primer višeg reda poredka, za razliku od sumanute „Sablje“, koju su
ljudi po istraživanjima javnog mnjenja isto tako većinski podržali na njenom početku, a
DS dostizao rejting, kao nikad pre i posle?

Viši red poretka

Za razliku od mantranja kako se do višeg reda poretka stiže na izborima, to nikad nije
slučaj. Izbori nikad nisu imali ovu osobinu – bilo kad i bilo gde. To je puko podmetnuta
iluzija.

Da Vas podsetimo:  Stiže odgovor na nasrtaje sa Zapada – Srbija se neće predati!

Zato tako mnogo termina u opticaju, kao modernizacija, nadoknađena modernizacija,
ljudska prava, evropske vrednosti, vladavina prava, razvoj, za zapravo sposobnost nekog
naroda da se kroz vlastitu istoriju kreće i evolutvnim načinom, a ne samo stradnjem,
ili, žrtvovanjem drugih – i svojih i tuđih ljudi, do mukom stečenih bogatstva – za njih
nije dovoljan razbojnluk i pripadajuće „veselo klanje“ po Špengleru, kako olako misle i
neki naši viđeniji intelektualci, koji će se po principu lifta podeliti svim svojim.

Znači u osnovi iste nazovimo „normativne“ strukture raspodele ma koliko da bogatstvo u
tom društvu raste. Čak se pre empirijski primećuju ciklusi eksponecijalnog rasta udela
najbogatijih uz prateću pojavu endemske sirotinje u najbogatijim delovima sveta – tzv
„trećih zona“ umesto raspodele po marksistički potrebama, sa svim onim što to donosi,
posebno onda u krizama.

Zadnja zdravstvena kriza, ako ništa drugo pokazala je sasvim lepo ne samo bogatstvo i
spremnost nekih naroda, nego i njihovu evolutivnu sposobnost, ali i delove anatomije
onog što sam odlučio da zovem viši red poredka, jer o tome je po prirodi reč. Nema tu
ni mesta da se izvode zaključci kako su autorativniji režimi sposobniji da u društvima
nameću oštrije mere, ako se zna da su ljudi umirali po ulicama u bogatim i naprednim
zemljama. Jer nisu sposobne da evoluiraju u rešenju problema sa kojim su se susreli.
U pogledu na viši red poredka mogu da govorim ponešto samo u našem slučaju i to onim
njegovim manifestacijama koje sam primetio – a ima ih 6. najvažnijih, od kojih je deo
bio ispunjen, a deo ne, tako da se u našem slučaju može govoriti o isključivo provizorno
privremenom višem redu poredka, ali i još uvek je moguće pričati, kako to viši red
poredka evolutivno uspostavlja rešenje problema:

1)  Ko sve učestvuje – ustanove, zavodi, instituti, akademija, agencije; u tom pogledu
mnogima je od ovih kod nas prisustvo bilo zanemarljivo ili sasvim nikakvo (mi u
osnovi imamo previše mrtvih organizacija), dok je osnovno znanje, strategija,
metodologija i bitni deo konkretne pomoći došao sa kineske i ruske strane.
2)  Kako se učestvuje – sposobnošću, ljudi poziva, ozbiljni i odgovorni, radni, uz što
manje interesne klike sa njihovim površnim mentalitetom improvizacije.
3)  Pravila istine – a ne laži, već težnja ka činjenicama, objektivnosti, znanju, a ne
mentalno slabi.
4)  Komunikacija otvorena – težnja ka potpunosti, slobodna za kritičko.
5)  Težnja ka objektivnoj evaluaciji – evoluciji u rešavanju problema kao priritetu.
6)  Redefinicija smisla – struktura, funkcija i vrednosti.
Za ovaj događaj očigledno je da nije usledio iz misaone evolucije razumevanja situacije,
nego je impuls došao spolja, iz panike, što je zatim kulminiralo sa nedovoljno velikim
grobljima i alarmantnom SMS porukom italijanskog scenarija. Možda zato što se sve na
početku bagatelisalo, a nije se raspolagalo ničim, a gde da se prizna.

Država i društvo

Pri čemu se primećuje epohalno, da je netačna, ta dugo narastajuća diskrepanca između
države i sve globalnijeg građanskog društva kao to nešto – sve što ima sve kapacitete i
potencijale, te se mora razlikovati od države i nacije. Što je vodilo i težnji njihovog
slabljenju i konačnog ukidanja (a duga je već prisutna ova „leva“ tendencija).
U ovoj se krizi međutim desilo da država jedino može da rešava probleme ljudi. Da je
itekako prirodno stvarno – činjenično, čak objektivno, dok je normalno i normalizacije
tek puki simulakrum radikalnih konstrukata građanaskog društva. Dok su se građanska
društva u krizi, pokazalo se da su puko stvarnosti „termodinamičke“ muve bez glave na
baš svim meridijanima ovog sveta kao i njihovi veseli prestavnici sa svim svojim
reklamiranim kao superiornim nadrikonstruktima organizacije, kulture, politike,
ekonomije zaključno sa smislom čoveka i samim znanjem ili tačnije neznanjem. Što im
baš ništa ne smeta u njihovoj izvrnutoj optici da pokušaju verbalno da uspešnu državu
izjednače sa babarogom autorativnog režima iz svojih bajki (zato im mitovi ne prijaju).

Mile Milošević
Izvor: milanmilenkovic.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime