Krvavo majsko jutro u Pofalićima…

1
1137

Te 1992.godine, maja meseca, Sarajevo nije mirisalo na behar i cveće. Kroz vazduh se širio zadah smrti, mržnje, neizvesnosti i beznađa. Ono što se dešavalo moj mladalački dvadesetjednogodišnji mozak nije mogao da shvati, a duša da prihvati. Zašto i otkud sve to? Do juče smo živeli zajedno u našem mešovitom naselju, zajedno muslimani i Srbi, delili dobro i zlo. Sada je sve bilo drugačije…

2Prezasićena stalnim slušanjem vesti, od kojih sam osećala silan strah, sama sa ocem i majkom u kući, imala sam strašnu potrebu da negde pobegnem od svega toga. Ali gde? Kuda? 15. maja u podnevnim satima, uzela sam knjigu i sela na prag kuće. Ulazna vrata sam blago pritvorila i naslonila se na njih. Duga, mokra kosa se sušila na suncu. Tu, sa praga, imala sam pogled na ulicu, udaljenu nekih dvadesetak metara, a preko ulice divna šuma, koja me odmarala i u kojoj sam odrasla sa svojim komšijama igrajući se raznih igara. Prenuše me koraci, jaki i bučni. Podignem pogled i vidim trojicu pripadnika TO. Brže bolje sagnem glavu i kao nastavim da čitam. Do mene dopre dubok, muški glas:

–Ćetnikušo!Alo, ej ti…
Ćutim. Ne pomeram se.
–Ćetnikušo! Odazovi se, da ti ne dolazim tamo–ponovo, ali ovaj put ljutito.
–Molim. Nisam ja četnikuša.–odgovorim
–Ćuješ ti mene, svi ste vi ovde ćetnici i ćetnikuše. Šta čekaš? Što ne bježite–dobacuje drugi.
Stali su tu na ulici i ne pomeraju se. Ne pomeram se ni ja, a kosti mi se tresu od straha.
Podignem pogled.
–Gledaj šta te čeka, ćetnikušo– onaj najvisočiji izvuče nož iz pasa i na desetak centimetara od svog vrata pokaza pokretom klanje.
Bilo me, pa nestalo.
–Ćekaj sutra, pa ću da vidim da li ćeš ostati tu, ćetnikušo–vrati nož u korice i uz glasan smeh produžiše.

Da Vas podsetimo:  U Srbiji na svakih 100.000 stanovnika nedostaje 800 medicinskih sestara

Ostadoh kao u šoku, pogleda prikovanog negde u prazno. Ne prođe ni sekund, čini mi se, kad začuh fijuk i kao da nešto udari u vrata, tik iznad moje glave. Okrenem se i vidim metak! Trgnem se, pogledam prema šumi preko puta i primetim odsjaj metala na suncu. Puška! O, Gospode Bože. Utrčim u kuću, prestravljena i izbezumljena. Ispričam roditeljima, koji se samo nemo zgledaše. Majka zaplaka…

16.maj.1992.
Moja soba je bila na spratu. Prozori širom otvoreni, prema bašti. Iznad je brdo Hum. Preslagala sam stvari, izmišljala bilo šta, samo da mi prođe vreme. Trže me pucnjava, a zatim i glasovi. Jauk i krici su dolazili sa Huma. Ne vidi se ništa, ali se čuje. Para uši, srce. Šta se dešava? Krici i kuknjava ne prestaju. Jeza me prožima, a krupne suze se slivaju niz lice. Osećam u stomaku, u srcu da je nešto jezivo, ali tada nisam ni pojmilo koliko i šta.
Saznala sam kasnije, mnogo kasnije…

Pofalići
Na padinama brda Hum prostire se naselje Pofalići, koje su više od 500 godina naseljavali Srbi. Simeunovići, Vaskovići, Dilberovići, Trišići, Andriæi, Elezi, Savići, Golijanin i druge porodice živele su ovde još od 1945.godine. Ali petnaestak godina pred rat u Bi H sistematski je otimana zemlja i naseljavali su se Sandžaklije. Srbi nisu mogli ni naslutiti šta im se sprema i da će mnoge familije biti zauvek zatrvene.
Tog jutra, 16.maja 1992. godine, u ranim jutarnjim satima Juka Prazina, odlukom TO i najvećeg vrha muslimanske vlasti, sa oko 3700 naoružanih sledbenika krenuo je prema Pofalićima. Opkolili su srpske kuće i počeli svoj besomučan pohod. Ubijali su sav srpski živalj na najmonstruoznije načine. Nisu gledali da li su u pitanju deca ili žene. Nenaouražan srpski narod, zatečen na svojim ognjištima je svirepo klan i ubijan. Muslimanski fanatici, pod dejstvom droge i alkohola orgijali su oko mrtvih. Srbi su pokušali da se izvuku bežanjem uz brdo Hum, ali su ih tu dočekale druge muslimanske grupe, uz povike:“Alahu ekber“ . Oni koji su uspeli da se dočepaju brda Žuč, uhvaćeni su. Mnogi su ubijeni i masakrirani na licu mesta, a preživeli odvedeni u logore i muslimanske zatvore, gde se većini gubi svaki trag.

Da Vas podsetimo:  Treći svetski u Srbiji
Pofalići – genocid u Sarajevu

U napadu su učestvovale i Sandžaklije, komšije Srba iz Pofalića, koji su godinama živeli zajedno. Posle pljačkanja, gazeći po leševima, muslimani su zapalili oko 500 srpskih kuća. Dim je zacrnio nebo. Zavladala je smrtna tišina, a nemi jauk i bol lebdeo je iznad leševa. Uskoro su dovedeni zarobljeni Srbi da sahrane mrtve. Prizor je bio neopisiv. Kopali su dve jame i u njih sahranjivali nevine žrtve. Srbi koji su bili primorani na ovo, većinom su ubijeni posle toga ili odvedeni u neki od zatvora, gde su nestali. Mnoge leševe muslimani su tovarili u kamione i odvozili na smetljište u Buča Potok. Nije bilo lako skupiti sve leševe od Pofalića do brda Žuč.

Tog dana ubijeno je preko 400 Srba! Tugo moja…

Ali istina uvek ima svedoke, a Bog ostavi u životu ljude da ispričèaju o zlu koje je urađeno. Prema svedočenjima preživelih, koji su prošli gore muke od „Danteovog pakla“, postoje dokumenti iz kojih se jasno vidi da je naređenje dato od strane komadanata TO, od strane Safera Halilovića i Hasana Efendića. Jusuf Lošić i Hebib Idrizović su predvodili svoje odrede, zatim Enver Šehović sa svojim „teritorijalcima“ koji je bio zadužen za doček zbijega od 2500 ljudi, žena, dece. Tačno se zna da su u ovom gnusnom činu učestvovali Salko Idriza, Mirsad Čaušević, Fadil Alihodžić, Smajo Šikalo, Ferid Omerović, Ismet Alija i mnogi drugi. Pred kraj rata tela pobijenih Srba u Pofalićima tajno su izmeštena. Lokacija na koju su odvežena se ne zna, mada se pretpostavlja da su potpuno uništena.
Iako su organi Republike Srpske predali potpunu dokumentaciju tužilaštvu BiH o genocidu počinjenom u Pofalićima do danas ništa nije preduzeto. Niko nije optužen, niti izveden pred sud i lice pravde. Zverstvo u Pofalićima muslimani označavaju kao „sporadični incident koji je izmakao kontroli“?!

Da Vas podsetimo:  Da li znate koliko ljudi u Srbiji DNEVNO umre od kardiovaskularnih bolesti

I dan danas mnogi Srbi traže članove svojih porodica. Njih preko 800 se vode kao nestali…
Muslimanski politički i vojni vrh je dao naredbu za ovu akciju i jako dobro su znali šta i kako rade. Pofalići su mesto genocida nad Srbima, mesto strašnog zlodela. Zašto se i danas, 24 godine kasnije, kriju počinioci? Nema čistih odnosa i budućnosti dok se ne raskrsti sa prošlošću. Oni koji su odgovorni, a još su među živima, treba da snose posledice svog neljudstva. A mi, Srbi, ne smemo da ćutimo i da olako prelazimo preko jezivih stvari koje su se desile.

I sada, nakon toliko godina, često u mislima čujem one krike. Tada nisam znala čiji su i šta se dešavalo. Sada znam, pa je moja bol još veća. Mogla sam to biti ja, moja majka, otac… Mogao je neki muslimanski nož iz Pofalića, udaljen samo nekih 500 metara, da prereže i moje grlo, zarije se u moje srce. Krivica nam je ista i jedina- rođeni kao Srbi. Ali nije. Svevišnji me sačuvao, a na meni je da sačuvam uspomenu i ne dozvolim zaboravu da zauvek pokopa i obezvredi sve nedužno ubijene Srbe…

2016-07-16_050346

Srpska književnica Gordana Pavlović

Član UKS-a i redovan član Matice srpske

1 KOMENTAR

  1. To naseljavanje Sandzaklija je verovatno bilo deo „muslimanizovanja“ Bosne od strane komunista. Problem je sto su danas na vlasti u BiH (federacija) mnogi koji su vise ili manje bili deo tog istog muslimanskog „dzihada“ za osvajanje Bosne. Postoje podaci o tome da su tela ubijenih u Pofalicima skrivena na drugim lokacijama (Dobrinja, Miljacka, Alipasino polje – moguce je da je nova dzamija na Alipasinom polju sagradjena na jednoj od sekundarnih grobnica), ali u ovom trenutku izglda ne postoji mogucnost da se sprovede ta, kao i mnoge druge istrage o stradanju Srba.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime