Hrvatska istorija ne počinje nepostojećim kraljevima, već od 1918, kada su Hrvati pobedili u ratu koji su izgubili
Hrvati danas, to je čudan svet. Zatečeni državnom nezavisnošću i mitovima o herojskom ratu protiv Republike Srpske Krajine, pokušavaju da drugima objasne koliko je bolje i drugačije živeti u Evropskoj uniji, ali ni sami sebe u to ne mogu da uvere.
Hrvatska televizija, hrvatske ulice, hrvatske šahovnice na svakoj ustanovi svedoče da proces konstituisanja nacije još uvek traje. U skromnom, običnom i prosečnom životu svakog Hrvata, istorija je sve, ona je iznad siromaštva, koje se, kao i kod nas, vidi na svakom mestu, ona je nametnuta kao deo svakodnevnog razmišljanja i odnosa prema drugima. Niko je ne dovodi u pitanje, ne traži se preispitivanje vladajuće ideologije i državotvorne doktrine koja je zasnovana na antagonizmu, mržnji i svirepim masovnim ubistvima.
U Tkalčićevoj ulici zaustavljena je istorija, i svi koji tuda prolaze više ne diskutuju o stvarima dokazanim preko hrvatske televizije. Na Hrvatskom saboru je uoči atentata u Sarajevu (1914) dominirala polemika o hrvatsko-mađarskim odnosima. Hrvatski zastupnici identifikovali su neprijatelja u Mađarima, koji su nastupali sa devizom: „Gde počinje hrvatska autonomija ne završava se mađarski suverenitet“. Hrvatski ultranacionalisti pravaške orijentacije su podsećali posramljeni da je Andraši bezbrižno komentarisao hrvatske zahteve za ravnopravnošću Hrvata sa Mađarima rečima: „Lako ćemo mi sa Hrvatima. Jedne ćemo pridobiti bičem, a druge zobljem“.
Lamentovali su uzalud nad svojom sudbinom i tražili od Pribićevića da im izbori vlast u Dalmaciji, a posebno u Rijeci i okolini. I tada je cela hrvatska javnost znala da su im najveći neprijatelji Mađari i da od Hrvata ništa ne zavisi, a naročito da njihova uloga nije bitna u pitanju uređenja Habzburške monarhije. A onda je došlo do atentata u Sarajevu i svi Hrvati su se okupili protiv neprijatelja, kojeg njegova matična država nije smela da brani.
Tako je rat protiv prečanskih Srba počeo mesec dana pre početka rata protiv Kraljevine Srbije. I više nije prestao. I nikad se više nisu birala sredstva za obračun sa Srbima. I, što su više dobijali, to su više tražili. A dobijali su od Srba više nego što su očekivali. Jer Srbi ipak nisu Mađari!? I tako je i danas, kad Srba kao najvećeg i osvedočenog hrvatskog neprijatelja više nema u Hrvatskoj, Dalmaciji, Slavoniji. Istorija je zaustavljena u hrvatskim tramvajima, na stadionima, u restoranima, na ulici ispod bandera na bulevarima gde se vijore hrvatske šahovnice, u Sveučilišnoj biblioteci, gde se ne mogu dobiti hrvatski listovi, dnevnici i nedeljnici koji bi mogli biti „krivo“ interpretirani. A lov na neprijatelja se nastavlja kao lov na veštice.
Neprijatelj je i tamo gde ga odavno nema. U jutarnjem programu Hrvatske televizije veličaju se drugosrbijanci, hvali Nataša Mićić kao glas razuma, a na ulici i u knjižarama preovlađuje istorija koje se više niko ne može i ne sme odreći. Mario Jastreb je objavio knjigu koju bi trebalo pročitati jer govori o istoriji hrvatskog ustaškog pokreta na naučan i nacionalno podoban način.
U Sveučilišnoj biblioteci me pitaju kad ću završiti istraživanje. Ono što bih ja hteo da pročitam ne bi trebao da znaju više ni Hrvati. Reč je o vremenu kada su Srbi pomagali Hrvatima da se oslobode mađarske vlasti. Ali, ako je tako, kako onda izvršiti periodizaciju istorije koja se odnosi na hrvatsku državnu misao?
Možda ipak moramo biti objektivni. Ona ne počinje sa hrvatskim kraljevima narodne dinastije koje nikad bilo nije niti sa hrvatskim težnjama da se izbore za što veći stepen autonomije od Mađara. Ona počinje od 1918, kada su Hrvati pobedili u ratu koji su izgubili, da bi vrhunac stekla 1941. godine, pozivanjem na tekovine stečene Banovinom iz 1939. godine. Tako i tada počinje slavna istorija jednog i tragična istorija drugog naroda. Da bi se to razumelo nije neophodno ići u Sveučilišnu biblioteku. Dovoljno je prošetati Trgom bana Josipa Jelačića.
Dejan Mikavica
standard.rs
