Leget 1914.

0
1680
Slobodan Lazarević: Leget 1914./Foto: skrinšot dragas.biz

U opštoj današnjoj apatiji, razočaranosti i izdaji, zaboravljamo ko smo bili i na kakve sve podvige su bili spremni naši preci.

U opštem kukavičluku i propasti nacije, kada dobrovoljno prihvatamo unutrašnju okupciju političkih mediokriteta i ološa,kada smo se iskvarili i razmazili do sitničave zavisti, kada ne smemo da se pobunimo protiv političke tiranije i medijske gluposti, jer se plašimo da ne izgubimo komformizam malograđanskog potrošačkog materijalizma u raspadanju, zaboravljamo na naše hrabre ljude iz prošlosti, div junake koji su živote položili da bismo mi, njihovi potomci, danas govorili maternjim jezikom i da bismo imali svoju sopstvenu državu.

U knjizi Slobodana Lazarevića LEGET 1914, autor nas vraća u 06.septembar 1914. godine, kada, prema naredbi Vrhovne komande, Timočka divizija prvog poziva prelaskom Save kod Čevrntije vrši ofanzivu u Sremu, jer su nedeljama pre toga, posle briljantne pobede Srba na Ceru, naši ratni saveznici Rusi i Francuzi, tražili da se, radi smanjivanja pritiska na front u Galiciji i Evropi, osujeti plan Vrhovovne komande austrougarske vojske feldmaršala Konrada fon Hecendorfa u prebacivanju čitave 2. Armije na front oko Lavova, gde je istog dana otpočela velika bitka sa ruskom armijom, koja je završena porazom Hazburške carevine, koja je morala da se do sredine septembra povuče do Krakova izgubivši pritom 350.000 vojnika.

Na početku ove dobro dokumentovane knjige, Lazarević nam daje stanje na savezničkom frontu nakon naše pobede na Ceru i političko-vojne prilike u Srbiji, preteći i iznoseći objektivno sve činjenice koje su dovele do ovog velikog stradanja naše vojske u Sremu, kako bismo mogli da pratimo početak i nastanak tragedije kada je žrtvovana Timočka divizija, mada načelnik Vrhovne komande vojvoda Radomir Putnik nije bio voljan da pošalje svoju vojsku u takvu jednu suludu i rizičnu ofanzivu na terenu mnogo moćnijeg neprijatelja, ali je kasnije, iznenada, popustio pod velikim pritiscima Nikole Pašiće, koji je trpio pritiske saveznika i koji je smatrao da mora srpska vojska da pređe u ofanzivu, znajući da za to nemamo ni materijalnih sredstava ni snage, kako bi pokazala da austrougarska vojska nije nepobediva, ruske trupe su u avgustu doživele dva poraza,Nemci su bili nadomak Pariza, i kako bi osmelile Bugarsku i Rumuniju da se priključe saveznicima.

Ono što je interesanto da su ofanzivu, francuska i ruska komanda, tražili samo zbog sebe, vodeći računa samo o svojim interesima, jer je njima odgovaralo da Srbi pređu Savu i napadnu neprijatelje, ne vodeći računa da su Poćerokove trupe bile prodrle u Srbiju preko Drine, da su maskr počinile nad nedužnim civilnim stanovništvom i da je Srbija, sama i ostavljena, bez bilo čije pomoći, uspela da na Ceru pobedi Austrougare i da ih istera iz zemlje, da je bila krajnje iscrpljena jer je u Veliki rat ušla posle dva balkanska rata za oslobođenje.

Ratni planovi Srbije su bili odbranbeni i ovakav nerazuman zahtev saveznika je samo pokazivao, ono što znamo iz istorije i što se sačuvalo sve do današnjih dana, ništa se tu, nažalost, nije promenilo, da imperijalne sile samo gledaju svoje sebične intrese, da ih mali narodi ne zanimaju, osim kada su u funkciji njihovih državnih intresa.

Da Vas podsetimo:  ZAKON ILI BANKOMAT, STALNA DILEMA...

Srbi nikako da nauče tu prvu lekciju iz istorije, nego svaka generacija ponavlja iste greške i tako nastaje ono prokletstvo da Srbi ginu za interese velikih sila, žrtvujući svoje nacionalne interese i žrtvujući svoj dobri i pošteni narod, koji pristaje da gine za kalkulantske ciljeve političkih dilentanata na vlasti.

Pisao sam mnogo na ovu temu, objašnjavajući na istorijskim primerima državotvorne mudrosti kralja Bodina iz 1066.godine ili Velikog župana Stefana Nemanje iz 1181.godine, čiju mudrost nisu znali da slede srpski političari u XX veku, pa smo zbog te nepromišljenosti srpskih političara toliko stradali u dva velika klanja da se danas borimo za biološki opstanak, umesto da danas na Balkanu bude 40 miliona Srba i da mnogo mirnije i spokojnije očekujemo predstojeći rasplet krize na Balkanu.

Zašto je stradalo 6.500 srpskih oficira i vojnika na polju Leget?

Stradali su samo zbog toga što su saveznici tražili od Srba da krenu u ofanzivu, kako bi se smanjio pritisak ratne armade Austrougara na saveznike.

Srbija nije bila spremna za tu ofanzivu.

Prema tumačenju istoričara Andreja Mitrovića, Srbija je morala da ratuje na dva fronta : jedan oružjem, protiv svojih neprijatelja i drugi, diplomatskim sredstvima protiv svojih saveznika.

Engleska je čak podržavala Austrougarsku da se konačno u krvi obračuna sa Srbijom.

Pa, kakvi su nam to saveznici, koji nam rade o glavi?

Zašto se nije dozvolila, kako je predlagao vojvoda Mišić, ofanziva te jeseni 1914.godine na Bugare, koji su uzeli 25 nemačkih oficira i otpočeli pripreme za napad na Srbiju, koji će uslediti u najgorim danima na kraju 1915.godine?

Zašto se nije dozvolilo Srbima da razbiju Bugare i tako spreče nesreću koja se desila 1915.godine?

Zašto su saveznici više verovali u Bugare, koji su izdali svaznike, nego u Srbe, koji su ginuli za svaznike?

Zato je vrlo važno da, čitajući ovu dobro napisanu knjigu jedne velike tragedije Timočke divizije, zapamtimo da nije Srbija bila kriva za izbijanje Velikog rata, kako nas neprekidno optužuju naše vekovni neprijatelji, jer pucanj Principov u nadvojvodu Ferninada je bio strogo vođen i kontrolisan od austrijske obaveštajne služne, koja je sve pripremila za početak otvaranja njenog ratnog puta na Istok, prema naftnim poljima kojima su težile imperijalne sile.

Autor pravilo zaključuje: „da su svoje imperijalne interese saveznici uveliko stavili iznad interesa Srbije.“

Srpski političari to nikako ne mogu da shvate.

I tu leži tajna naše propasti i pogibije.

Lazarević piše : „ Pašić je bio majstor da razrešenje svojih ličnih ili stranačkih obračuna uvije u oblandu diplomatskih prioriteta Srbije.“

Zar se ovo danas ne može da napiše za nesretnog političkog diletanta Vučića koji, ne poznavajući srpsku istoriju i ne razumejući kako danas funkcioniše svet, egocentričan i pohlepan, sumanut i poludeo, vodi Srbiju u propast i sprema priznanje okupiranog Kosmeta od strane albanskih šovinista i separatista, samo da bi se dodvorio Zapadu?

Da Vas podsetimo:  Samo nam je hleb preostao

Gde je kraj srpskom političkom voluntarizmu i gluposti?

Gde je kraj dodvoravanju našim vekovnim neprijateljima u uništavanju Srbije i Srba, da bi se ostvarili lični materijalni interesi i nahranile lične frustracije?

Do kada će politički ološ da žrtvuje svoj narod za interese velikih sila?

Krivac za ovo veliko stradnje naše vojske je Pašić i Vrhovna komanda.

Vojvoda Putnik piše da : „ .. uloga srpske i crnogorske vojske sastoji se u tome da privuku i privežu za sebe što jaču austrijsku snagu kako bi ona bila što oslabljenija prema Rusiji.“

Ovakva vojna strategija je bila pogubna po stradanje Srba.

Ne možemo da težimo da privežemo za sebe što jaču austrijsku snagu, jer to je potpuno suludo i dovodi naš narod do biološkog istrebljenja, nego je naš zadatak, u borbi protiv svetskog zla, da privučemo onoliko snaga koliko možemo da izdržimo i da ne ugrozimo naše biološke nacionalne interese.

Ne možemo na svojim leđima da nosimo teret koji će nas ubiti ili nam kičmu slomiti.

Svaki narod , pogotovo mali, mora da ponese onoliko koliko je u njegovoj moći.

Samo to za Srbe ne važi!

Samo se za Srbe traži da blanko ginu za lažna obećanja naših saveznika.

Istorija je pokazala da oni narodi koji se nisu žrtvovali protiv sila zla, koji su se skrivali, povlači i ćutali, što je manje za osudu, ali narodi koji su aktivno učestvovali na strani sila zla, koji su genocid činili prema Srbima, posle Velikog klanja uspeli su da se preokrenu na stranu pobednika i mudro su iskoristili priliku da izbegnu zasluženu kaznu, da sačuvaju svoj narod od stradanja okupatora i da dobiju više posle rata nego što je Srbija, svojim velikim žrtvama, uspela da izmoli od tih istih svojih saveznika.

Kada to ti narodi urade nekoliko puta u poslednjih sto godina naše istorije, onda to više nije problem u tim narodima, nego je problem u nama Srbima što pristajemo na takvo ponižavanje.

Napisao sam to do sada bezbroj puta da smo mi, Srbi, najveći krivci za našu tragediju i da ne smemo da krivimo nikoga drugoga nego nas.

U nama je problem.

I dok to ne shvatimo nećemo se spasiti dalje propasti.

Zato otvoreno pišem, na osnovu pročitane knjige i svih iznetih dokumenta, da je glavni krivac za žrtvovanje dela Timočke divizije politički prevarant i kalkulant Pašić i neodlučni vojvoda Putnik, koji je napisao ove gore redove, kao i vojvoda Stepa Stepanović, koji je u 8.00 ujutu došao na prelaz na Savi i koji je video da se kasni 15 sati sa postavljanjem pontonskih mostova i da to ugrožava čitavu operaciju ofanzive, pa je mogao da prekine čitavu tu rizičnu operaciju, koja je u suštini bila besmislena i koja je dovodila do velikog stradanja naših oficira i vojske.

Da Vas podsetimo:  MNOGO REČI, POLA UBISTVA! (NEMAČKA POSLOVICA)

Zašto je data naredba da se ide u takav opasan vojni pohod?

Zašto se išlo sa puškama sa kojima vojska nije pucala?

Zašto se išlo sa dobijenih 150 miliona metaka koji nisu odgovarali tim puškama pa se morala vršiti korekcija?

Zašto se išlo sa vojskom koja nije bila vojnički obučena, jer je veliki broj vojnika ratovalo u – GAĆAMA?!?

Zašto se išlo preko reke kada su čamci bili stari, propuštali su vodu i vojska je morala da krpi rupe algama iz vode ili mokrom slamom?

Zašto je vojska lutala do prelaza i gubila dragoceno vreme?

Zašto vojsci nije unapred rečeno koji je cilj i šta se od njih traži?

Zašto nije bila dovoljna dužina mostova?

Zašto nije bilo dovoljno hrane?

Zašto se nije poslato pojačanje kada se videlo da se kasni u prelasku reke?

Ima još mnogo pitanja na koje je Vrhovna komanda izbegla odgovore.

Lažno su optužili hrabrog komadanta Timočke divizije generala Vladimira Kondića, koji se na suđenju 1915.godine brani ćutanjem, jer ga je bilo sramota, da u sred ratnog vihora, poteže ta osetljiva pitanja, ali koji je posle rata tražio satisfakciju, da skine sa svog imena lažne optužbe, dobio je sve sporove 1922 i 1927. godine.

Hrabrom generalu Kondiću i njegovim oficirima, hrabrim vojnicima dela Timočke divizije, vojnicima 13. i 15.puka, koji su prešli Savu, koji su se borili sa nadmoćnim neprijateljom po naredbi saveznika i koji su poginuli, večna slava i hvala.

Nikada ne smemo da ih zaboravimo!

Prema zvaničnim podacima iz austrijskih arhiva, delovi Timočke divizije, koju su sačinjavali pet i po bataljona i jedna baterija, vodili su borbu sa celom 29.austrijskom divizijom, podržane od 7.divizije sa kojom će kasnije ući u sastav Kombinovane divizije.

Zar to nije herojstvo?

Autor navodi da su u septembru 1914.godine Rusi kod Lavova imali protiv sebe čak pet divizija manje nego što je odredio feldmaršal Hecendorf.

Srbi su te jeseni 1914.godine jedini u Evropi imali ratne uspehe protiv moćnog agresora i natovarili na svoja leđa sve te divizije.

Zašto se to danas ne poštuje?

Zašto nas Evropa mrzi?

Zašto su nas saveznici izdali?

Istorijska je ironija da je jedino Srbija 1914.godine bila lojalna saveznicima.

Zašto su saveznici to zaboravili?

Kada su maju 1915.godine nezahvalni saveznici ponovo zahtevali od Srbije da preuduzme odmah ofanzivu u desni bok austrougarskih armija, krivci stradanja srpske vojske u Legetu, Pašić i Putnik, obavestili su saveznike da ne mogu da preduzmu ofanzivu, jer nema uslova da se ona preduzme.

Tako su trebali da odgovore i u jesen 1914.godine.

To je bila istina.

I niko im ne bi zamerio.

Šta možemo da zaključimo posle čitanje ove knjige?

Jesmo li postali pametniji?

Vreme će pokazati.

Uskoro.

Branko Dragaš

dragas.biz

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime