Džon Kliz i ostali iz ekipe Pajtonovaca su se, kako je to u odeljku „Komnetar“ objavio hrvatski portal Net.hr, nosili mišlju da ožive serijal „Leteći cirkus Montija Pajtona“ i krenu u snimanje novih, savremenih epizoda. Odustali su od toga jer, po njihovim rečima, to više ne bi bila parodija – već dokumentarac.
To je pogrešno viđenje stvari.
Jer Srbija = Partija.
Orvel kaže:
- Užas Dvominutne mržnje ne leži u činjenici da su svi bili u obavezi da u njoj učestvuju, već suprotno – u tome da je bilo nemoguće izbeći tu obavezu.
Kada masovna histerija doživi potpuni klimaks u drugom minutu, buka sa ekrana i vrištanje onih koji gledaju postanu jedan kovitlac obostranog ludila, sve se u 2:00 prekida pojavom lika Velikog Brata na telekranu, što izaziva trenutno olakšanje svih prisutnih, opšti izliv sreće i ljubavi prema Zaštitniku koji ih u poslednji čas spašava od neprijatelja.
U beskraj.
Dva minuta mržnje i Emanuel Goldštajn, iako fiktivni zapravo predstavljaju sasvim realno oruđe u rukama vlasti željne kontrole podanika i nespremne na najmanju trunku verovatnoće gubitka iste. Njihov značaj, kako u romanu tako i u stvarnosti, je (horizontalno) višestruk i (vertikalno) višeslojan:
- Oni služe kao podstrek na mržnju građana Okeanije prema neprijateljskim nacijama i domaćim izdajnicima. Tako se održava „ispravan“ način (partijskog) razmišljanja, što omogućava Partiji da u rukama zadrži ono što je suština njenog vladanja: moć zarad moći. Time što bivaju držani u neznanju i strahu, blokiranog sagledavanja realnosti, ljudi postaju nesposobni da vide svog stvarnog neprijatelja: Vlast samu.
- Uz pomoć njih, Vlast efikasno kontroliše i neutrališe postojanje individualnosti i razmišljanja. Ona ih svesno i planski otuđuje od svojih građana – pojedinaca, i nameće kolektivni „um“. Dakle – neumlje, autocenzura, strah, strogo su kontrolisani do granice izbezumljenosti. Građani gube kontrolu nad sopstvenom svesti, postaju od nje otuđeni, Vlast ih lišava individualnosti i nezavisnosti, raznim trikovima sprovodi masovno kolektivno ispiranje mozg(ov)a. Samostalno razmišljanje postaje nešto nezamislivo, masa prihvata sve što joj Partija servira. Na kraju, društvom caruje mentalitet Rulje, željne tuđe krvi u strahu za sopstvenu. Pojedinačni atomi kolektiva su, konačno, okrenuti ne samo protiv Drugih (drugačijih, izdajnika, neprijatelja, neupodobljenih) već i protiv sopstvene volje, ličnosti i postojanja van Rulje.
- Žrtveni jarac (Goldštajn) je obavezan u svakom zatvorenom, totalitarnom (fašističkom, boljševičkom, militarističkom) kolektivističkom društvu. Bez njega nema kontrole nezadovoljstva i straha podanika uperenih prema Vlasti, koje treba skrenuti sa tog puta. Jednostavno, samo njegovo postojanje i „transfer blama“ koji se sa vlasti na njega praktikuje, omogućava da građani (članovi Partije?) bez razmišljanja, u trenu, znaju na koga treba da upru prstom, bace kamen ili knjigu (kao u „1984“), pljunu ili vrište „Svinjo! Svinjo!„. Naravno, isto rade i prilikom masovnih javnih vešanja zarobljenih neprijateljskih vojnika, ali sve se to pomno svakodnevno uvežbava tokom Dva minuta mržnje, i dovodi do potpunog automatizma.
Koristeći trikove poput Dva minuta mržnje, Vlast/Partija u potpunosti sprovodi svoju filozofiju negiranja spoljašnje realnosti; neće biti nikakvo čudo ako/kada jednoga dana bude izjavila da „2+2=5“, i svi u to bespogovorno poveruju. Jer, dva po dva minuta, sedmica po sedmica, godina za godinom mržnje, i – eto nas tu, gde se sada nalazimo.
Naša Dva minuta mrže umeju da traju i po deset. I ne jednom, već više puta na dan. Svaki dan. A Sedmica mržnje? Pa, i to se promenilo.
Ovde mržnja počinje odmah, u prvoj sekundi, pojavom lika Velikog Brata. „Poštovani gledaoci, dobro veče. Predsednik Aleksandar Vučić je danas…“ Tek nakon toga slede vesti o neprijateljima, s tim da se svaka od njih pojedinačno završava opet njegovim likom, da bi na kraju celog tog „programa“ On još jednom sve zasolio svojom nadurenom facom, uredno podsećajući da – i pored postojanja tolikog broja beznačajnih neprijatelja – nas je upravo on, Veliki brat, spasao te pošasti još u prvoj sekundi te da nema bojazni od njih sve dok je on tu da bdi i ne spava umesto svih. „Poštovani gledaoci, laku noć. Predsednik Aleksandar Vučić je sutra…“ isto kao i juče.
Jer:
Oni oko vas, redovni gledaoci i konzumenti, će vas ionako dodatno podsetiti na to šta ste sve propustili.
Od Dva minuta – ili Sedam godina – mržnje nećete moći da pobegnete čak ni u kafeu „Pod kestenom“, omiljenom mestu okupljanja izdajnika i ološa prezira dostojnog što čekaju čas svoje egzekucije koji je neminovan.
Samo da rata… pardon – pada Vlasti ne bude.
Tako nam je to, svima nama Vinstonima i Džulijama ovoga sveta.
Danas.
Oduvek.
p.s.
Leteći cirkus Montija Pajtona je parodija britanske zatucane palanke (u koju obavezno spada i tamošnja intelektualna „elita“), iz koje je jedino bilo moguće iznedriti svinjokratiju Farme, engsocijalističko društvo Okeanije, Blerove šampanj-laburiste ili Bregzit-Borisa.
p.p.s.
Tužio bi DJ Žex i Orvela, da može.
Radmilo Kračunović
Izvor: gradjanskikrug-civiccircle.blogspot.com